Tlakomjer
|
Da stvari kreću nizbrdo iako si ravničarski tip, primijetiš bez neke najave. To su mali znakovi. Odjednom, niotkud, ujutro ne možeš zavezati vezice na cipelama, a krckanje koljena pri spuštanju zaboraviš – hvatajući dah i na slijepo ispod škembe prtljajući po žnirancima – kad kreneš ustajati. Jer te ogavno presiječe u kičmi. U najboljem slučaju, supruga će te pitati, zašto si tako crven, i je li možda maločas zvala njezina mama. Majke su, inače, siguran znak da ravničaru srebrnog odsjaja stvari kreću nizbrdo. Naučio si na njezino kukanje i defetizam; s godinama susreta, slijedovi „tumor – bolest – umrla – udovica – tablete – terapija – psihijatar – recesija – strašno – nezaposlenost“ poprime ritam, koji se sljubi sa podsvijesti, i kao pravi multitasker paralelno možeš slušati radio i mamu i, eventualno, čitati popis za kupovinu. Ali onda se ta rutina, ta sigurna luka svakodnevice, prekine. Majka; ljubljeno biće, kojem toliko duguješ i koje je toliko ljubavi i odricanja unijelo u tebe, kasnijeg seksista i cinika, tijekom cijelog ručka se vrpolji; nedostaje ona mantra o tumoru i bolesti i strašnostima, i onda, odjednom – „... ali siiiine, mislim da ne bi trebao toliko jesti...“ I taman kad u ime mira u kući uz štrecanje kičme ustaneš i odeš do kuhinje po čašu vina... „Ali siiiine.... moraš li baš svaki put uzeti i drugu čašu...“ Malo kasnije, monolog zameandrira u smislu, kako možda i nije loše imati ljubavnicu, „ako to čovjeka ispunjava, makar na kratko“, te – ne manje niotkud – kako ti ne bi trebao govoriti da u odbijenicama za posao sve češće iskrsava spomen tvoje životne dobi. Veli mama, u najboljim si godinama; ne govori tako, život je tek pred tobom, veli. Ponekad, umjesto viška šlaga na višku kolača uz previše prerijetke kave, padne i opaska kako ti, dijete čije se direktno porijeklo mjeri tisućom i pokojim kilometrom, ne bi trebao misliti da si mješanac i kako to ima neke veze sa vječnim traženjem odredišta u sebi samom. Uz toliko tješenja i decentnog držanja ruke djetinje, ti točno kužiš da stvari zbilja idu nizbrdo. Ne bi te majka tješila i glavu ti dizala tek tako. Ipak, knock-out dolazi, šećeru jednak, culect. Ispraćajući te u nedoba predzorja, stara majka izvlači pažljivo umotanu i mašnicom urešenu kutijicu. Uz pozdrave tvojoj punici i savjete o obazrivoj vožnji, nada se da sad više nećeš stvari shvaćati olako i da ćeš malo poraditi na sebi. Tu će ti, nada se majčica, možda pomoći ovaj /gestikulir, tresk/ tlakomjer. Baterije su unutra; ne, nije bio skup, veli. Brisači uklanjaju rosu i tvoje crne misli; opet te obuzima endorfinski nalet puberteta, opet slobodan, cesta, putovanje; ljepota. Ali... nekako... nešto... ma kako vozio, jurio, zvijerao u retrovizorčad, ma kako otpuhivao plavičasti dim cigarilosa preko šalice kave prema zasniježenom alpskom vrhu iznad odmorišta... ma, sve do Macelja otprilike... Nije; nije isto, ne osjeća se isto... Možda je zbilja tlak, pomisliš, češkajući sijede lasi... |
