Porazi, porezi i malo sreće između
|
Malo je sa nogometom kao sa državom. Recimo, doigravanje za ostanak u Europi. Ha Hrvatska lopta, ha Grčki euro-takujin. Ili ako si kao čelnik (m/ž) potpuni promašaj, ali tebe i tvoje futraju nemilice tuđom lovom, nekontrolirani cerek ti naravno ne silazi sa face i svakako nisi kriv, ali - ma, dapače! - ostaješ okolnostima unatoč. Zvao se ti (m/ž) kosor ili Jurčić. U oba slučaja, lopta je okrugla a potencijal imamo i suci su protiv nas. Pojavljuje se i mučka đubrad novinarska ili oporbena. Fanovi su uglavnom najglasniji u dijaspori. Uglavnom zbog njih, i zbog šačice tipičnohrvatski jednotjedno otuširane ekipe u trenirkama i mokasinama, koja u šopingcentrima uz granicu pretovari kruničasti auto špecerajem pa lijepoj našoj carini nema ništa za prijaviti, valja se ne dati i ostati za kormilom. Neuspjeha. Kako sa loptom tako i sa državom. O gubicima, zakulisnim muljažama i budućim transferima svaka bolja redakcija ima što pisati, a vrijedi i ona da nije sve rečeno dok svi to nisu rekli. Kao ja sad, recimo. DORH svakako, kao i Horvatinčić po potrebi, ima ispričnicu; nemreju skakat na svaku histeriju poštenih domaćica i vrabaca na grani još tamo devedesetih. Nama čudo svakako uvijek dobro stoji, sezona nebitna. Mi smo unisex all-season - naivci. Trept, trept. Po tome se i pravac u umjetnosti zove - hrvatska naiva. Tko ne vjeruje, nek' ugugla. I dobrice smo, ekonomski senzibilizirane. Dok drugi pale skupe molotovljeve koktele, mi besplaćno cvokoćemo po čadorima. Ali super da Josipović i Kerum simultano kukaju da nas proždire korupcija i da je imamo za izvoz. To nam je dobra spika. Dok potencijalna tržišta spremaju naliv-pero za naše pristupanje njima. I vežu ga špagom; nikad se ne zna. S druge strane lopte i daljinskog, ja sam sretan čovjek. Sretan sam zbog svojih prizemnih briga. Sretan sam, jer nemam mjeriv posao, u kojem, recimo, svako polugodište svoje plaće moram opravdati novim poslovima ili investicijama u korist svoje firme u šesteroznamenkastoj vrijednosti. (Ovo bi recimo bilo fora kao teambuilding za Vladu. Moguća je i podvarijanta za Sabor; procijenjenim financijskim „impaktom“ novog zakona neka stranka dobija ili gubi mjesta u parlamentu. Da vidiš „Opstanka“). Ja sam sretan, jer se ne moram među nezaposlenim feministicama u redu pred burzom rada naguravati sa smotuljkom privezanim za prsa, koji liči na bebu, kako bih makar s te strane imao šansu, jer sam inače muško. Sretan sam, jer mi kumica svoju blatnjavu, neobrijanu i krivonogu mrkvicu još prodaje pod nosom za bagatelu, a ne kao vani, u eko-šopu na svakih sto kilometara, ali po cijeni ... butelje vina u Hrvatskoj ... (Slutim da sam si tu sad zadao autogol, govoreći o sreći.) Sretan sam i što nemamo ultrabrze vlakove. Jer bih umjesto u Bjelovaru ili Zadru odmah proletio do Budimpešte ili Ancone. O nepouzdanim klima-uređajima tih čuda da ne govorimo, kao ni o kašnjenjima. Što misliš, tek nam kao državi krenulo, pa da nas oplete po pojmu što nam ultrabrzi vlakovi kasne ili ne stignu stati na pravoj stanici, a unutra usred ljeta plus šezdeset, jer se Ines niti ne može nageti kroz neotvoriv prozor. Koja bi to subverzija našeg mladog gospodarstva ispala! Vrijedi promisliti i sreću što nemamo stvarni megaaerodrom. Noćni teretni letovi su grozna priča; buka; cijeli se ciklus uvoza i izvoza ubrzava; sto problema, stres, tumori, burn-out. Odma' bi se Milinovića napalo radi troškova u zdravstvu. Ovako, čim iziđeš malo iz Zagreba i mrvicu iz Splita, eto te na ladnju; mir, tišina; nema dimnjaka, šušura, stresa. (Pozdrav iz Istočne Slavonije, Knina, Ogulina... Svi bi oni, sa Zapada, htjeli tamo živjeti. Ali nema majci; naše! Odbij, Hrvat...ska!) Sretan sam infrastrukturno i time, što kod nas nitko ne gradi autoceste sa po četiri, pet traka, jer bi onda puno više živčenjaka u lizanim autima gubilo živce stojeći u zastoju. U najlijevijoj od pet traka. Pa bi opet Milinoviću na kosti naklatili sebe ili se. Prolupali. Ovako, sa dvije trake, i zastoji su manji, a PTSP se nosi kao intimni veš. Tanga-princip. A tek brodogradnja. Pa što misliš; da je, recimo, Trogir tamo neki Mokpo južnokorejski; evo komentira onaj Jergović nekidan Formulu 1 i veli, provincijetina; samo neko brodogradilište. Pa što misliš da mi krenemo štancat megatankere na tekućoj traci; uskoro ne bismo znali je'l gledamo broj svog tekućeg računa ili dobit-po-odbicima-po-glavi-stanovnika. (To bi svakako bila frka, jer bez autocesta, jurivlakova i noćnih cargo-letova nikako ne bi išlo. O zagušenju Otranta i škandalu međunarodnom da ne govorim. Naravno, vidjelo bi se i koliko onih runjavih, bezrepih arhe-feministica sa burze zaista želi ravnopravno biti švaser u škveru.) Sretan sam i što napokon u Hrvatskoj imamo hrvatsku seriju o hrvatskim kraljevima. Ne znam, jesu li zapadni povjesničari ubačeni glede ili unatoč, ali ok, povijest je uvijek isprepletena stvar, kao politika, kao nogomet. Pa nećemo krvna zrnca brojati. Osobito me raduje i što su pri snimanju korištene nove, supermoderne kamere. Šteta samo kaj nisu mejd in Kroujejšja. Mrcine prikazuju hiperusporeni pokret konja kroz neku lokvu; oštra slika; svaki detalj; odma' vidiš sto godina hrvatstva u kadru. (Inače bi valjda bio kratki film.) Junački povik hrvatskog kralja na hrvatskom konju fensi kamera bilježi kao muklu, oscilirajuću tutnjavu koja ledi krv u žilama (susjedu iza zvučnika kućnog ti kina). Nešto kao riltajm - Bebić. Ili Šeks, poluusporeno. Sretan zbog hrvatskih kraljeva u doba recesije, povišću sam pritrujen. A. A. A. E brine me samo jedna stvarka, da se prosti. Ja ne znam, potiče li vijest iz kontraobavještajne zajednice, iz Ipede-kovačnice Hadezea ili pretendenata mu na toplu fotelju, ali navodno se planira zicer. (Znam da ne dolazi od Friščića, jerbo tulike autogolni ni selaki nisu, o, dapače.) Ide se na naciju; na vjeru. A nama se zna da zna se da smo mi Hrvati Katolici i da tu nema ako niti ima ali. To je jedno, nokat i meso; kraljevi i slow motion; TGV i slom živaca. No. Da će se navodno uvesti drukčiji model financiranja crkve u Hrvata. Obzirom da se uboga Crkva jedva brani od sugestija netransparentnosti i neumjerenog trošenja tuđe pinke, navodno će se stvar postaviti kao u, recimo, Njemačkoj: Bizdu Dojča? Jaa. Calenzibite drito crkveni porez. Nema nisam, nema neću. (Vidjeti pod hrvatska glazba, Bebek, "nemoj mala oću neću".) Odnosno, ima da nisam i da neću, ali onda ili imaš, kako se veli, migracijsku pozadinu (što uglavnom znači da se javno stresaš na spomen čvaraka i prezvuršta a tamaniš ih u diskreciji vlastitog prostora), ili ti svaka baba smije dobaciti da si heretik. U prijevodu na naški - da si nehrvat. Jerbo da ne bi Crkvu financiral svojedžepno. Dakle, model o kojem se šuška je taj, da vjernici plaćaju porez za crkvu, drito. Bez međuruke, koji bi Hrvoje Transparency prozreo kao potencijalno netransparentnu (zakaj se Transparency bavi muljažama, a ne transparentnošću, drugi je par opanaka.) E sad me tu brine, tko će zbog recesije i neimaštine stisnuti pa reći da više nije Hrvatokatolik. Da neće plaćati. Poimence. I kako će nam se to odraziti na etnikum. Jer ili se nema, ili se nije. Ili ipak. |
