Sächsische Schweiz (reminiscentni deja vu sa stjenčugama DDR-a)
Divim se matematičarima. Arhitektima. Starim curama.
Svijet je formula, pravac, jasan kriterij.
Koliko u meni čuči stare cure, arhitekta ili matematičara (ponajmanje, iskreno...) – ne znam.
Formula mog kretanja dodijeljenim vremenom ne postoji; tog pravca ka baš ovom odredištu nema. Kriterij svakako nije saglediv.
Ja sam svoj prozor vlaka u pokretu; nisam se u stanju secirati. Potpisom, kućom sa roštiljem i retriverom okončavati u prispjelosti.
Čini li me rođenje Zagrepčaninom; otac Dalmatincem, majka Nijemcem, supruga Bosancem, ili najčešće znam pronaći posvuda svoja mala ognjišta, svoja svjetla i topline – s godinama mi je svjesno manje bitno. Ali sam tim znatiželjniji, vidjeti ih; moći ih pronalaziti, razlikovati, u sebi osjećati. Hoću li svoje ognjište ikad zbilja pronaći, potiskujem, i sanjam kolodvore, aerodrome, zagubljene kofere. I... nebitno.
Put sobom vječni je put prvog koraka, uvijek iznova...
U doba Istoka i Zapada, moji su roditelji familiji u istočnu Njemačku slali Milka-čokolade i cigarete Milde Sorte.
(Moji u DDR-u bili su fora, kašljucajući pripaljivati zapadne cigarete u Trabantu sa presvlakama od bijele imitacije krzna.)
U kontrasmjeru tim našim paketima, poštar Šime sa rožnatim naočalama u naš jednosobni stan u Trnskom donosio bi paketiće moje istočnonjemačke bake; u njima bi bile slikovnice, avioni Aeroflota ili Interfluga na slaganje, ili pokoja knjiga o DDR-u, monografija njihovog prvog kozmonauta, gramofonske ploče sa ruskim pričama za djecu ili knjige o prirodnim ljepotama Istočne Njemačke.
Jedne se knjige posebno sjećam; prikazivala je radnička naselja sa domovima zdravlja, vrtićima i dućanima; turističke autobuse, bajkovita skijaška mjestašca i, na jednoj stranici, ogromne kamene stupce koji su parali horizont iznad rijeke Elbe. Na njima, poput točkica, alpinisti, vidikovci.
Sächsische Schweiz – Saska Švicarska, na jugoistoku Njemačke, blizu češke granice i Dresdena.
Bakina knjiga još postoji; eno je u trosobnom sigetskom stanu; našem božićnouskrsnom azilu i tranzitnom prenoćištu u kojekakvim životnim epizodama potrage za Tim Ognjištem.
A stijene iznad mirne zelene rijeke nekidan sam vidio prvi put, mažen divnim danom i dobrim društvom ...
Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...
... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)
O bloženju načelno i konkretno: "Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)
"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)
"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."
"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)
"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)
"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)
"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)
Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.
... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:
grapskovrilo@gmail.com
...Godišnjem dobu sukladno...
... Uvijek ću se nakloniti imenima ...
Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...