Stvar se nekako poklopila.
Između blokova poduže šutnje i nekoliko tamnih piva u okolnim mjestima, vrtili smo masu priča.
O studentskim putovanjima crvenom Bubom po Baltiku i kuhanju hrenovki na vojničkom kuhalu veličine /kasnijeg/ mobitela.
O sličnostima cura na majke, ili o suprotnostima. O nastancima depresije, propisanim sedativima i ovisnostima.
O zabetoniranosti ziheraških veza i vječnom izazovu stranputice. O pismu u posve krivim rukama.
O tome, kako uvijek ujutro odlučujemo, navečer ne piti.
O tome, zašto sam zbilja otišao i bih li se zbilja vratio.
O mrtvim spermama i ženskim očekivanjima.
O vremenu, koje nam je ostalo.
O svačemu smo pričali.
Zvižduci lokomotive na pružnim prijelazima, vinogorja uz prugu i željezni klepet priču su samo dodatno proželi, poput zvuka Bube, poput valova Baltika, poput dvadeset i nešto godina prijateljstva, koje čudom opstaje.
Post je objavljen 16.10.2011. u 19:44 sati.