Američke zastave tijekom Američko-kanadskog rata
Američko-kanadski rat počeo je 18. lipnja 1812., a završio 18. veljače 1815. Rat se zapravo vodio između četiri aktera (Britanaca, Kanađana i Saveza Indijanskih plemena protiv Amerikanaca). Rat je završio kao 'status quo ante bellum' (sa stanjem kao i prije nego što je počeo), međutim, jedini gubitnici postali su starosjedioci (Indijanci).
Britanci su (kao i sve starosjedioce u svojim kolonijama tijekom povijesti) vješto izmanipulirali starosjedioce (Indijance) obećavši im vlastitu državu na području Američkog Sjeverozapada (područje država Ohio, Michigan, Indiana i Illinois), da bi ih kasnije prepustili Amerikancima.
No, dobro, toliko za uvod u slijedeću seriju o američkim zastavama iz toga doba. Dakle, prva zastava je zastava fort (utvrde) Harmara koju je dizajnirao njezin zapovjednik brigadir Josiah Harmar.
Fort Harmar bio je tada (godina je 1784.) granična utvrda novoustrojenih Američkih država (trinaest kolonija pobjednice rata za nezavisnost) prema Sjeverozapadnim indijanskim područjima s namjerom sprječavanja ulaska 'bijelcima' na teritorij Indijanaca.
Konstalacija zvijezda na toj zastavi je (trinaest bijelih peterokrakih zvijezda i trinaest crveno-bijelih pruga) s rasporedom 4-5-4, ali su zvijezde dijagonalno poredane na plavom polju.
Dakle, tu zastavu isticale su američke granične utvrde koje su zapravo štitile i priječile ulaz 'bijelcima' (naseljenicima) na područje tadašnjeg Saveza šest plemena (Wyandot, Delaware, Ottawa, Chippewa, Potawatomi i Sauk), a nakon Američko-kanadskog rata, kada ta plemena izaberu 'krivu stranu' (britansku) u ratu te utvrde bit će okosnice i potpora u ratu protiv Indijanaca.
Zastava Annapolis 1786. – zastava konstitucije nove američke nacije
Annapolis je tijekom perioda od 1783. do 1874. postao prvi američki grad u kojem je svaka ratna opasnost otklonjena. U tom gradu general Washington oprostio se od svojih Kontinentalaca kako bi se posvetio predstojećim pripremama za konstituciju (konvenciju) o uređenju odnosa među državama nove američke nacije.
Kako je grad trebalo za predstojeću Konvenciju okititi i ukrasiti ta zadaća pripala je istaknutom Kontinentalcu Johnu Shaw koji je uz izradu namještaja i namještanje prve Državne kuće (prva Bijela Kuća) dizajnirao i posebnu američku zastavu.
Naime zastava je izrađena u dvije inačice s prvom bijelom i prvom crvenom gredom (prugom), broj 'pobunjeničkih pruga' ostao je trinaest, ali je grboslovno plavo polje položeno okomito kroz svih trinaest 'pobunjeničkih pruga'. U plavom polju bilo je trinaest bijelih (srebrenih) zvijezda s osam krakova.
Konstalacija zvijezda bila je 4-5-4, a zastava je bila dva puta duža u odnosu na širinu. Po prvi puta u svojoj kratkoj povijesti ovakva američka zastava mogla se 'objesiti' i kao baner.
Dakle, mir je napokon stigao, a Sloboda je 'obukla novu haljinu'. Svi su bili uvjereni da joj 'ratna haljina' nikada više neće trebati, no, njezina sestra Pravda nije mogla još uvijek skinuti 'povez s očiju'. Naime, novi vjetrovi rata već su se osjećali na američkom tlu.
Na pomolu je Američko-kanadski rat koji će započeti 1812., a s njim 'rađat će se i nove konstalacije zvijezda na američkoj zastavi.
Pobjeda Kontinentalaca i predaja Britanaca kod Yorktowna
Većina povjesničara još uvijek se dvoumi da li je pobjedom Kontinentalaca u bitki za Yorktown (17. listopada 1781. general lord Cornwalis ponudio je predaju francusko-američkim postrojbama koje su ga okružile kod Yorktowna) završio Američki rat za oslobođenje.
Nadnevka 19. listopada 1781. kontinentalni generali George Washington i Nathaneal Greene, te francuski general grof de Rochambeu prihvatili su predaju britanskog generala lorda Cornwalisa i time je britanska vojska na tlu trinaest kolonija izgubila 7000 vojnika, dočasnika i časnika.
Gubitkom (zarobljavanje) ove britanske južne vojske stvoreni su vojnički uvjeti za kraj rata. Iako je ostala britanska sjeverna vojska s oko 10 000 vojnika, dočasnika i časnika dobro utvrđena u New Yorku, nazočnost 10 000 francuskih vojnika pod zapovjedništvom generala grofa de Rochambeua i francuskih ratnih brodova pod zapovjedništvom admirala grofa de Grassea, nisu toj vojsci baš ostavljali mogućnost daljnjeg nastavka rata.
Markiz Lafayett zapovijeda u tom trenutku s kontinentalnim postrojbama koje su potpora i osiguranje od mogućeg dolaska pojačanja iz New Yorka prema Yorktownu. No, dobro, a zastava? Dakle, u cijelom moru već prije narečenih i pobrojanih zastava, tu kod Yorktowna pojavila se još jedna američka zastava s još jednom do tada neviđenom konstalacijom zvijezda.
Zastava Yorktowna imala je trinaest crveno-bijelih pruga i plavo polje u grboslovno desnom kutu na kojem je bilo četrnaest bijelih peterokrakih zvijezda. Zvijezde su podijeljene u slijedeći raspored po rubu grboslovnog polja 4-3-3-3 (horizontalno-vertikalno-horizontalno-vertikalno) i četrnaesta koja je zamijenila francuski fleur-de-lis, a upravo je ona smještena u sredinu polja i predstavljala francuske vojnike.
Zastava francusko-američki savez – 'cvijet među zvijezdama'
Izdašno pomaganje Francuske Kontinentalcima započelo je još 1763. nakon francuskog poraza u ratu s Engleskom. Francuska nikako nije mogla prežaliti taj poraz na američkom tlu, pa je odmah počela izdašno pomagati i poticati engleske kolonije na pobunu.
Nakon pobjede Kontinentalaca u bitki kod Saratoge ta se pomoć još više povećala, pa je tako 1781. kao znak francusko-američkog saveza izrađena i zastava. Ta zastava tako ulazi u niz američkih zastava koja nije službena, ali je prihvaćaju postrojbe i viju je tijekom bitaka Američkog rata za nezavisnost od Britanaca.
Zastava ima trinaest crveno-bijelih 'pobunjeničkih pruga', ali je grboslovni desni kut 'malo zaokrenut', točnije postavljen je okomito i proteže se kroz jedanaest crveno- bijelih pruga. Na plavom polju nalazi se trinaest zvijezdi šest kraka (neke kasnije inačice 1782. Imaju i zvijezde s pet krakova).
Konstalacija zvijezda je slijedeća: podijeljene su u četiri reda po tri, a na vrhu je francuski grboslovni fleur-de-lis, te jedna (trinaesta) zvijezda na dnu plavog polja, nakon četvrtog reda zvijezda u skupini po tri.
Neke inačice ove zastave imaju zlatni grboslovni fleur-de-lis, a neke srebreni (bijeli) kao što su i američke grboslovne zvijezde.
Zastave utvrda rijeke Delaware – fort Mercer i fort Mifflin
Godine 1777. Kontinentalci su na rijeci Delaware izgradili dvije utvrde (tvrđave – drvene i zemljane palisade) i time onemogućili normalnu opskrbu za britansku vojsku u Philadelphiji.
Prva tvrđava fort Mercer bila je na ozemlju New Jereya, a druga nasuprot nje bila je na otoku Mud na ozemlju Pennsylvanije. Prvom je zapovijedao kontinentalni brigadir Christopher Greene, a drugom kontinentalni bojnik Simeon Thayer.
Zastava koja se vijorila iznad fort Mercera čista je suprotnost buduće Američke zastave. Naime boje na zastavi potpuno su zamijenjene. Tako zastava ima trinaest plavih pruga (grboslovnih greda), a desni grboslovni kut je crvene boje s trinaest bijelih zvjezdica pet krakova poredanih u konstalaciju 3-2-3-2-3.
Zastava koja pak se vijorila iznad fort Mifflina bila je zapravo zastava koju su branitelji utvrde (tvrđave) posudili od kontinentalne mornarice koja je operirala rijekom Delaware. Dakle zastava je imala trinaest 'pobunjeničkih pruga' sa slijedećim rasporedom:
Prva (trinaesta) pruga je crvena, a potom slijede četiri istovjetne kombinacije plavo-bijela-crvena pruga. Dok su svoju zastavu branitelji fort Mercera nakon pada utvrde odnijeli sa sobom, branitelji utvrde fort Mifflina ostavili su je na stijegu u razorenoj utvrdi.
Naime, ovdje nema nikakvog govora o kukavičluku i gubitku vojne zastave. Naprotiv, od 400 branitelja fort Mifflina u utvrdi ih je poginulo 250 koji su tamo i pokopani tijekom noći od preživjelih koji su potom napustili utvrdu ostavljajući zastavu mrtvim herojima.
Fort Mifflin britanski topovi potpuno su izravnali s tlom u utvrdi ništa osim zastave nije ostalo iznad tla, a preživjele je pod zaštitom noći kontinentalno brodovlje prebacilo na sigurno. Hrabre obrane ovih dviju utvrda zadržale su britanske postrojbe sedam tjedana koji su generalu Washingtonu dali vremena za reorganizaciju Kontinentalne armije.
Vidjevši grobove Kontinentalaca i zastavu na stijegu među njima, Britanci su se ponijeli vojnički dostojanstveno. Ostavili su zastavu fort Mifflina vijoriti pet dana, a potom su je skinuli sa stijega.
Zastava 'Serapis' – 'zastava kontraadmirala John Paul Jonesa'
Još jedna američka zastava 'pobunjeničkih pruga' koju je povijest zapamtila kao 'zastavu Serapis' (Serapis je grčki naziv za egipatsko mitološko božanstvo Osiris-Apis). Naime, što se dogodilo i kako je zapravo nastala ta američka zastava?
Zastava ima trinaest bijelih zvjezdica poredanih u tri reda (4-5-4) na plavom grboslovno desnom kutu i trinaest plavo-crveno-bijelih greda (pruga) s nevjerojatnim redoslijedom (plavo-crveno-bijelo-crveno-bijelo-plavo-crveno-bijelo-crveno-plavo-bijelo-plavo-crveno).
Tijekom Američkog rata za nezavisnost, odnosno tijekom 'krstaričkog rata' između Britanije na jednoj strani i Kontinentalaca, Francuza i Nizozemaca na drugoj strani, došlo je do pomorskog sukoba između kontinentalno (američko)-francuske eskadre i britanskih ratnih brodova u pratnji trgovačkih.
Bitka se odigrala 23. rujna 1779. u Sjevernom moru (Atlantski ocean blizu engleske obale Flamborough Head). U bitku su se upustila dva britanska ratna broda HMS Serapis i HMS Scarborough na britanskoj strani, pod zapovjedništvom kontraadmirala sir Richard Pearsona i USS Bon-Homme Richard (kontinentalni), RFS Alliance i RFS Palas (francuski) na američkoj strani pod zapovjedništvom kontinentalnog kontraadmirala John Paul Jonesa .
Američko-francuska eskadra odnijela je pobjedu i zarobila HMS Serapis, a kako je USS Bon-Homme Richard teško oštećen (morao je biti tegljen u nizozemsku luke Texel na istoimenom otoku, ali je prije potonuo), Francuzi su Amerikancima poklonili HMS Serapis koji je preimenovan u USS Serapis.
No, dok su se Britanci žalili na ovaj gusarski čin i na 'pobunjeničku zastavu', tadašnji kontinentalni veleposlanik u Francuskoj Ben Franklin tražio je od Britanaca da opišu zastavu pod kojem USS Serapis plovi i pravdao se da to nije Američka kontinentalna zastava.
Zastava Georgea Rogera Clarka – 'zastava Kaskaskia'
Još jedna u nizu američkih zastava koja se pojavila tijekom Američkog rata za nezavisnost bila je zastava s trinaest crveno-zelenih pruga (greda). Oko ove zastave još i danas sve okolnosti nisu riješene.
Naime, jedino što je sigurno je to da ona kao takva postoji i temelji se na 'prugama pobune'. Povjesničari se slažu da je ta zastava bila u fort (utvrda) Sackvilleu i prije dolaska brigadira Clarka. Njezin dizajner je kontinentalni satnik Leonard Helm koji je utvrdu morao predati britanskom pukovniku Henry Hamiltonu.
Britanci su utvrdu preimenovali u fort Vincennes (po gradiću koji se razvio uz utvrdu. Dakle, pukovnik Hamilton dopustio je satniku Helmu časno skidanje njegove zastave prije postavljanja Britanske, a Helm je zastavu preko talijanskog trgovca Francisa Vigoa poslao svom nadređenom brigadiru Clarku.
Kada je Clark krenuo u preotimanje utvrde on je najvjerojatnije ponio i Helmovu crveno-zelenu zastavu koja mu je pored ostalih poslužila i za varku kojom je prikrio stvarni broj svojih vojnika (njih 172). Naime, Clark je razvio deset tada poznatih američkih zastava kojima je prodefilirao prije nego je napao utvrdu.
Britanski pukovnik Hamilton shvatio je da brigadir Clark ima oko 1000 vojnika, te se odlučio na predaju utvrde. No, zašto je zastava bila crveno-zelenih pruga ostala je misterija još i danas. Neki povjesničari objasnili su da je njezin dizajn zapravo wampum (indijanski pojas mira) plemena Piankeshawa (rijeka Wabash) koji nosi crveno-zeleni dizajn.
Drugi opet sve opravdavaju kao jednostavni nedostatak bijele tkanine (serž), a izobilje zelene tkanine (traper), a moguće je samo to da je satnik Helm želio svoju ratnu zastavu što je u to vrijeme bilo vrlo rašireno kod lokalnih kontinentalnih milicija.
Zastava 'ne nasrći na mene' – zastava generala Gadsdena
Gadsdenova žuta zastava koja prikazuje zmiju čegrtušu (zvečarku) koja je namotana (sklupčana) i spremna za napad ispod koje je natpis 'DONT TREAD ON ME' ('ne nasrči na mene') je nazvana po američkom kontinentalnom generalu Christopheru Gadsdenu koji ju je i dizajnirao 1775. tijekom Američkog rata za nezavisnost.
Uz već prije narečenu 'zastavu slobode' (Moultrie) i ovo je bila ratana zastava Američkih kolonijalnih marinaca. Međutim, ova zastava pojavljuje se u još tri slične inačice tijekom Američkog rata za nezavisnost od Britanske krune.
Tako je zastava bijele boje s istom zvečarkom uz natpis 'ne nasrči na mene' dodan i natpis 'sloboda ili smrt' (lijevo i desno od zvečarke), a iznad je u grboslovnom geslu dodano 'Culpeperova milicija' (The Culpepers minute man). To je zastava milicije Virginije.
Slijedeća je mornarička zastava 'trinaest crveno-bijelih' pruga (zastava Sinova slobode) preko kojih se proteže (puzi) zvečarka. Tu zastavu u početku viju brodovi Kontinentalne ratne mornarice, a kasnije dobivaju žutu (grboslovno zlatnu) Gadsdenovu.
Četvrta inačica ove zastave je zastava 'zajedno ili smrt', a to je zastava bijele boje gdje je zmija zvečarka rasječena na devet dijelova (glava predstavlja kolonije Nove Engleske: New Hampshire, Massachusetts, Rhode Island i Connecticut, New York, New Jersey, Pennsylvania, Delaware, Maryland, Virginia, Carolina /Južna i Sjeverna su zajedno/ i Georgia).
Za kraj, posebni dodatak. Ovu zastavu čak i u 'visokoliberalnom i slobodnom društvu Amerike' 'dežurni pljuvači' osporavaju i vide je kao 'pečat zvijeri' simbol samoga vraga (naime u sklupčanosti zmije vide tri šestice iz knjige Otkrivenja). Dakako, dalo bi se tu raspisati onako 'po Athumanunhu', ali ne ovdje i ne sada – ovo je ipak samo zastava.
Zastava Moultrie – zastava slobode
Zastava Moultrie, također poznata i kao 'zastava slobode', bila je zapravo zastava milicije Južne Karoline koja je svoju pojavu i slavu doživjela tijekom bitke na otoku Sullivan tijekom Američkog rata za oslobođenje od britanske krune.
'Zastavu slobode' dizajnirao je 1775. brigadir William Moultrie tijekom priprava za nadolazeće bitke u ratu s Britanijom. Kontinentalci Južne Karoline su uspješno obranili otok Sullivan tijekom invazije britanske flote u lipnju 1776.
Nakon deset sati brodskog batiranja (bombardiranja) Britanci su pokušali iskrcavanje na otok Sullivan, međutim Moultrieove snage su ih prisilile na povlačenje, čime je spašen i grad Charleston od pada u ruke Britancima.
Tijekom same bitke, zastava je pogođena topovskom kanonadom, ali je narednik William Jasper izašao iz zaklona i popeo se na bedem te je zastavu tijekom cijele bitke hrabro držao uspravno.
Ovakav hrabar čin Kontinentalcima je ulio dodatnu snagu i volju za bitkom, pa su oni hrabro držali svoje položaje, a čini se i da je to bio ključan trenutak bitke u kojem su snage Kontinentalaca pod vatrom Britanaca već bile slomljene.
Iako je ova zastava bila standard cijele Južne kontinentalne armije kojom je zapovijedao general Nathanael (ponekad se njegovo ime pogrešno ispisuju kao Nathaniel) Greene, ta zastava je bila prva zastava koju su Kontinentalci razvili na južnim bojištima kolonija, a uz zastavu generala Gadsdena ('ne nasrći na mene' – dont tread on me) ona je i bila ratna zastava kontinentalnih marinaca (posebno obučeno pješaštvo za borbu na moru i obali).
Kontinentalna zastava 1775. – zastava Bunker Hill bitke
Već prije sam pisao o stjegoslovnim pravilima koja strogo navode kako zastava ne bi smjela ni 'podsjećati na već viđenu', a upravo se to stalno događalo u prvim danima povijesti Američke zastave.
Dakle, možda je najveći dokaz tomu zastava iz bitke na brežuljku Bunker Hill. Naime, na svim prikazima (slikama bitke) pojavljuje se zastava plave boje koju nose Kontinentalci, ali i Britanci. Dakako, razlika je u grboslovnom desnom kutu (kvadrat) gdje kod Kontinentalaca stoji crveni križ i zeleni bor u desnom grboslovnom kutu križa. (Sveti Juraj, eng. George)
Kod Britanaca zastava je iste plave boje, no, desni grboslovni kut je pravokutnik u kojem stoji crveni križ. To je zastava Engleske ratne mornarice (postoji u dvije inačice – plavoj i crvenoj). Umjetnik kao umjetnik, za razliku od vojnika, umjetnici su skloni ljepoti, skladu i raskoši, a vojnici pak jednostavnosti, točnosti i učinkovitosti (najvjerojatnije je po Athumanunhu tako bilo i ovdje – nekome se dopala plava boja).
No, dobro, kao dodatak ovome par zapisa o bitki na Bunker Hilu koja se zapravo tukla na Breed Hillu, a Bunker Hill je bio zaposjednut pričuvnim snagama Kontinentalaca.
Tijekom noći, pod okriljem tmine noći, 16. na 17. srpanj 1775., Amerikanci su utvrdili (iskopali rovove i kretnice) svoje položaje ma Breed i Bunker Hillu. Ujutro se to nije dopalo Britancima te su oni krenuli odbaciti Amerikance s tih položaja.
Američki zapovjednik general Puntam zapovjedio je svojim vojnicima neka otvaraju paljbu tek kad vide boju očiju britanskih vojnika (naime, američki general je svjestan da ima malo streljiva).
Upornost Britanaca (tri napada) u osvajanju položaja Amerikanaca bit će plaćena izuzetno velikim gubicima (žrtvama). To je pak najbolje opisao u svom izvješću britanski general Clinton: 'Još nekoliko ovakvih pobjeda i naša dominacija u Americi bit će zauvijek završena.'
Naime, Britanci su doista izborili najgoru pobjedu koju vojnici nazivaju 'pirova pobjeda'. Izgubili su više od 1000 vojnika koji su zauvijek izbačeni iz vojničkog stroja. Točnije, poginulo je 226 britanskih vojnika, dočasnika i časnika, a ranjeno je 828. Dok su vojnici bili nadoknadivi dočasnički i časnički kadar je zauvijek izgubljen.
Poginulo je ukupno: jedan britanski brigadir, 2 bojnika (još 3 su ranjena), 7 satnika (još 27 ih je ranjeno), 9 poručnika (još 32 ih je ranjeno), 15 narednika (još 42 ih je ranjeno) i jedan bubnjar (još 12 ih je ranjeno).
Kontinentalci su također pretrpjeli gubitke i to nakon što su ostali bez streljiva (tijekom povlačenja). Poginulo ih je 140, a 310 ih je bilo ranjeno. Poginuo je kontinentalni bojnik Andrew McClary i to na samom završetku bitke, a najteži gubitak bio je general Joseph Warren.
Na kraju, kod Bunker Hilla borile su se zajedno milicije Connecticuta, Massachusettsa, New Hampshirea i Rhode Islanda. Dakle, milicije Nove Engleske i ako je tako zastava je morala biti crvena s grboslovnim kutom koji je bijele kvadratne boje (zastava milicije Massachusettsa) ili crvena na kojoj je kvadratni grboslovni kut s borom (Pinus strobus, istočni bijeli bor) zelene boje kako je zapravo i izgledala Kontinentalna zastava 1775.
Zastava 'drvo slobode i vapaj nebesima'
Zastava s borovim stablom ('drvo slobode') i prije samog Američkog rata za nezavisnost bila je popularna u kolonijama Nove Engleske, a posebno u koloniji Massachusetts. U samom početku to je bijela zastava, a početkom rata dobiva natpis 'vapaj nebesima'.
Najvjerojatnije je da su 'kontinentalci' (stanovnici britanskih kolonija Nove Engleske) bili svjesni kako su se upustili u rat s 'velikom silom' i da će ima za pobjedu trebati i božanska pomoć s neba.
Baš kao da su kontinentalci bili 'majstori' u zbunjivanju protivnika, ali i međusobno, s dizajnom svojih zastava, tako je bilo i s ovom zastavom. Naime, razvijene su mnoge inačice, jer nitko nije znao kako bi zapravo 'drvo slobode' trebalo izgledati, koliko grana bi trebala imati krošnja, kako bi trebale grane izgledati, gdje bi natpis trebao biti (iznad, ili ispod stabla) …
Pod takvom zastavom plovila je i prva kontinentalna eskadra od šest škuna (tip jedrenjaka) koje je vlastitim novcima opremio sam general Washington. Ipak možda je najveća zabuna s ovom zastavom nastala u bitci kod Bunker Hilla, naime, Amerikanci će kasnije čak i preispitivati sam naziv bitke, a o tome u slijedećem zapisu.
Zastava 'crne pukovnije'– od robova do vojnika
Kolonija Rhode Island svoju miliciju poslala je u sastav Kontinentalne vojske, točnije to je bila 1. pukovnija Rhode Island koja je u sastavu kontinentalnih regulara dobila svoje mjesto kao 9. kontinentalna pukovnija regulara.
Zastava je bila bijele boje, baš kao i odore koje su nosili pripadnici Rhod Island milicije, a kasnije i regulari, u grboslovnom kutu na plavoj podlozi bilo je pravilno, u grboslovnom šahiranom načinu, raspoređeno trinaest žutih zvjezdica s pet krakova.
Na sredini zastave bilo je admiralsko sidro iznad kojeg je bio natpis HOPE (nada). Iako je pukovnija bila sastavljena pretežno od afričkih robova bilo je i bijelaca među njima.
Ova pukovnija pokazala se izuzetno hrabra u obrani utvrde Fort Mercer (22. listopada 1777.) koju je napalo 2000 Hesijanaca (njemački plaćenici koji su se borili za Britansku vojsku tijekom Američkog rata za nezavisnost).
Zastava 'Green Mountain Boys' - zvjezdica koja je nedostajala
Dakle, danas malo priče o zastavi Američke revolucije koja nije bila priznata, priča o 14-toj koloniji i njezinim famoznim i veličanstvenim zaštitnicima – 'Dečkima Zelene planine' ('Green Mountain Boys').
Naime, područje (teritorij) na koje su polagale pravo dvije kolonije (New York i New Hampshire) nazivalo se New Hampshire Grants. Stalno osporenje prava na vlastitu državu jako je ljutilo stanovnike tog područja, pa su se oni organizirali u paravojnu miliciju koju su nazvali 'Green Mountain Boys'.
Izbijanjem Američkog rata za nezavisnost pobunjenim kolonijama priključili su se i 'Green Mountain Boys', no, kako njihova zvjezdica, (14-ta), na zastavi nije našla svoje mjesto oni su svoju zastavu obojili u zeleno, a grboslovni kut u svjetlo plavo s trinaest bijelih zvjezdica pet krakova 'razbacanih' nasumice.
Neki zapisi pričaju da su takvu 'prikladniju' zastavu 'dečki koji nose zeleno' izabrali poradi toga što su se borili u šumovitim planinskim predjelima, pa je zelena zastava bila prikladnija od crveno-bijelih grda, no, to je teško za povjerovati.
Bilo kako da bilo, 'dečki koji nose zeleno' hrabro su se borili pod svojom 'zelenom' zastavom i na kraju 4. ožujka 1791. njihova 'zvjezdica' zasjala je kao 14-ta na Američkoj zastavi.
Američka zastava – trinaest zvijezda u krugu
Kontinetalna zastava pobunjenih američkih kolonija Velike Britanije na povijesnu scenu stupila je 1. siječnja 1776. tijekom bitke na Prospect Hillu. Samo pet mjeseci kasnije tijekom svibnja 1776. patriotkinja Betsy Ross izvjestila je generala Washingtona da je našla novo rješenje za izgled američke zastave.
Bila je to inačica koja je uz 13 crvenih pruga u desnom grboslovnom kutu zastave imala plavo polje s trinaest bijelih zvijezda pet krakova. Naime, u grboslovlju zvijezde šest i više krakova karakteristične su u grboslovlju kontinentalne Europe, a zvijezde s pet krakova za Englesko grboslovlje.
Nova inačica zastave zapravo nije doprla do svih pobunjenih kolonija u istom izgledu. Naime, udaljenije kolonije nisu dobile točan raspored zvijezdi na zastavi, pa i tu sada ima više inačica. Naime, iako je 14. lipnja 1777. general Washington poslao svim zapovjednicima Kontinetalne vojske uredbu o zastavi, malo tko od njih razumio je kako bi ona zapravo trebala izgledati.
Uredba o Zastavi glasila je: 'Kontinentalni kongres donio je Zakon o zastavama, koji je naložio da zastava Sjedinjenih Država bude napravljena od trinaest pruga, alternativno crvene i bijele, da je u lijevom kutu zastave trinaest zvijezda, bijele u plavom polju, te one predstavljaju novu konstelaciju.'
Tako je zastava iz bitke kod Benningtona (16. kolovoz 1777.) na plavom polju imala doista trinaest zvijezdica, no, zvijezdice su bile sedmokrake i raspoređene polukružno iznad broja 76, njih 11, a po jedna (ukupno dvije) je bila u gornjim kutovima plavog polja koje je nešto veće i obuhvaća devet (umjesto sedam greda). Prva greda počinje bijela, dok sve ostale dotadašnje i poslije počinju s crvenom gredom. (Englezi nikada nisu Amerikancima prigovarali zbog te bijele grboslovne pruge …)
Naime, uz tu zastavu veže se 'patriotski duh' iz deklaracije iz 1776. (tu je brojka 76), a kasnije će taj 'duh 76' postati temelj za kasnije borbe za slobodu i pravdu. Slika koja prikazuje taj 'duh' iz onog vremena su tri kontinentalna vojnika (jedan je ranjen), ali veselo sviraju (flauta i bubnjevi) vojnički marš.
Neki tvrde da je onaj u sredini Yankee Dodlle (Levi Preston, 90 godišnji učesnik američke revolucije) kasnije domoljubna pjesma američkih patriota.
Povijest Američke zastave – Američki rat za nezavisnost
Dakle, sjevernoamerički kolonisti 18. travnja 1775. otvoreno su krenuli u rat protiv britanske krune oružanim sukobom kod Lexingtona. 'Američki Englezi' ili sjevernoamerički kolonisti podijelili su se na lojaliste i patriote.
Tako je na stranu lojalista stalo oko pet posto tadašnjih stanovnika kolonija koji su napustili kolonije i preselili se u Kanadu.
Patrioti su podigli vojsku od 250 000 vojnika (regulari i milicija) koja u početku nije jedinstvena nego je svedena na lokalne dragovoljce i milicije. No, general Washington ubrzo je sve te snage ujedinio u jedinstvenu Kontinentalnu vojsku.
Službena zastava Kontinentalne vojske, a time i Američka zastava bila je zastava 13 greda, a u grboslovnom desnom kutu zastave bila je zastava Velike Britanije. Ovakva zastava jako je sličila britanskim vojnim zastavama i kao takva unosila je zabunu na bojištu.
Zapovjednici lokalnih milicija poradi toga razvijali su svoje karakteristične zastave koje su opet predstavljale pomutnju jer su one sličile na lojalističke milicijske zastave. Prva zastava, koju je razvio satnik John Hulbert u napadu na britanski fort Ticanderogu 1775., smatra se i temeljem kasnije zastave SAD.
Naime, Hulbertova zastava bila je s trinaest grboslovnih greda (naizmjenično crveno-bijelih), ali je u grboslovnom desnom kutu imala na plavoj podlozi trinaest bijelih šestokrakih zvijezda grboslovno dijamantno (romb) raspoređenih.
Nakon što je zarobio britansku posadu fort (utvrda) Ticanderoge satnik Hulbert pratio ih je sa svojom satnijom u Filadelfiju i tamo su njegovu zastavu vidjeli filadelfijski delegati Drugog kontinentalnog kongresa. Kasnije će oni predložiti Washingtonu budući izgled Kontinetalne zastave s trinaest zvijezda u krugu.
Ta zastava pripisat će se kasnije mladoj patriotkinji Betsy Ross, što je samo djelomićno točno, ali o toj zastavi drugi put.
Povijest zastave SAD – nastanak i mijenjanje
Zastava SAD (Američka zastava) svoje početke bilježi 1767. kada je utemeljeno tajno društvo sjevernoameričkih kolonista (tadašnjih 13 britanskih kolonija) pod nazivom 'Sinovi slobode' (Sons of Liberty).
Naime, to je doba netom završenog američkog Sedmogodišnjeg rata (rat Engleza protiv Francuza i sjevernoameričkih plemena 1754. – 1763.) za kolonije (teritorij). Britanska kruna smatrala je da troškove rata i održavanja britanske kraljevske vojske u kolonijama (10 000 vojnika i časnika) trebaju platiti same kolonije.
Takva naprasna i jednostrana odluka razljutila je stanovnike kolonija koji su ionako podnijeli najveći teret u tom ratu i odjednom kolonije se okreću jedna drugoj i traže zajedništvo. U samom početku udružilo se devet kolonija, pa je i prva zastava bila zamišljena kao pet crvenih grboslovnih stupova i četiri bijela naizmjenično
.
Tako nastaje prva povijesna Američka zastava tek budućih SAD koja pored crveno-bijelih grboslovnih stupova ima još dvije inačice s žuto-bijelim stupovima i zeleno- bijelim stupovima.
Kasnije kada se svih trinaest kolonija poveže i otvoreno pobuni protiv britanske krune zastava će se izmijeniti i nastat će nova koja sada ima sedam crvenih i šest bijelih grboslovnih greda (to pak je sada početak kasnije Američke zastave 'crvenih pruga').
Nakratko, želja za stjegoslovno pravilno izrađenom zastavom dovela je do toga da je zastava prvih devet kolonija i kasnija trinaest kolonija stjegoslovno kombinirana, pa je u desni grboslovni kut zastave ugrađeno devet grboslovnih stupova (pet plavih i četiri bijela) što će potrajati vrlo kratko, ali će još više početi sličiti budućoj Američkoj zastavi.
Krunidbena (grbovna) zastava
Krunidbene zastave izrađene su za ceremonijal krunjenja i bile isticane kao simbol institucija i krunskih zemalja u okviru Austro-Ugarske monarhije tijekom raznih ceremonijala, a najčešće poput krunjenja vladara i ustoličenja banova (Hrvatska).
Krunidbene zastave izrađene su iz plemenitog materijala – uglavnom svilenog damasta ili brokata, te ukrašene pozamanterijom i svilenim resama. Polovica krunidbene zastave je bogato izvezena cvjetnim (floralnim) motivima.
Damast je žakardna tkanina s figuralnim ili ornamentnim uzorcima, koji su obično u istoj boji kao i temeljna tkanina, ali se ističu sjajem zbog atlasnog veza. Brokat je skupocjena, sjajna i teška svilena tkanina reljefnih i slikovitih šara dobivenih tkanjem raznobojnih niti žakardskom tehnikom, ponekad protkana zlatnim i srebrnim nitima (srmom).
Postoje dvije tehnike u izradi krunidbenih zastava: oslikavanje i vezivanje. Tehnika oslikavanja je jednostavnija, brža i jeftinija (gotovi, unaprijed izrađeni) simboli ušivaju se ili utiskuju na tkaninu). Vezivanje (vezanje) je skuplja i dugotrajnija tehnika jer se sve na zastavi (tkanini) veze ukrasnim koncem.
Ovakve zastave vrlo su skupe i teške (nisu prikladne za stalno isticanje ili nošenje u bitke) i spadaju u skupinu barjaka koji su isključivo namijenjeni za ceremonijalne protokole. Svaka krunidbena zastava ima avers (prednju stranu) na kojoj je smješten grb ili neka druga insignija te revers (stražnja strana, poleđina) koja sadrži natpis ili nekakav prikladni amblem.
Banska instalacijska zastava – banski banderij (banski baner)
Bandera (bandjera) najčešće je naziv za zastavu i to onu vojnu. Srednjovjekovna konjanička pukovnija koja je djelovala pod posebnom zastavom velikaša (plemenitaša) nazivala se banderij, a zastava banderija pak baner. Banski banderij brojio je 1000 konjanika, a plemićki 500.
Baner je konjanička srednjovjekovna vojna zastava, četvrtastog oblika pričvršćena na koplje koje može imati funkciju oružja. Otuda najvjerojatnije dolazi i naziv za instalacijsku zastavu, koja označava najprije vojnu, a kasnije i svjetovnu vlast hrvatskog bana.
Dakle, naslov (titula) ban najviši je službeni plemićki naslov u zemljama Hrvatske krune (Kraljevstva Hrvatskog). Od dvanaest hrvatskih plemena koja su potpisala 'pactu conventu' s Ugarskim kraljem (Kačići, Gusići, Čudomirići, Kukari, Šubići, Lapčani /Karinjani/, Mogorovići, Jamometići, Tugomirovići, Snačići, Lasničići i Poletčići) samo je njih šest imalo pravo birati bana (Čudomirići, Kačići, Kukari, Snačići, Mogorovići i Šubići.
Tijekom 12. stoljeća postoji sedam hrvatskih banovina (Hrvatska, Bosanska, Slavonska, Podravska, Požeška, Srijemska i Albanska /današnje južno Primorje, nema nikakve veze s Albanijom i Albancima/). U 13. stoljeću ban postaje nasljedna titula (Šubići), a u 15. stoljeću ban dobiva naslov Ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
U doba borbe protiv Osmanlija ustrojena je i Jajačka (Jajce) banovina kao administrativni dio Hrvatske. Naslov bana ostao je sve do 20. stoljeća, točnije do 1941. kada je ukinut.
Nacionalna (državna) zastava - Republika Hrvatska
Nacionalna zastava predstavlja i simbolizira naciju, a kako samo nacija ima pravo na državu odatle onda i nacionalne zastave postaju državne zastave. Državna zastava simbolizira zemlju i ima prepoznatljiv dizajn i boje te predstavlja domoljubni (patriotski) osjećaj pripadnosti.
Nacionalna (državna) zastava nije vojna zastava (zastava postrojbe), baš kao što nije ni zastava lokalnih jedinica uprave (županije, gradovi, općine), ali nazočnost (isticanje) nacionalne (državne ) zastave uz navedene je prihvatljiva.
Hrvatska zastava prvi put je zabilježena u 15. stoljeću, ali to nije bila nacionalna (državna) zastava. Bila je to instalacijska zastava hrvatskih banova, pa kao takva nije ulazila u masovna isticanja. U zajedničkoj ugarsko-hrvatskoj, a kasnije i habsburškoj monarhiji, zabilježene su tri zastave koje su predstavljale Hrvatsku kao krunsku zemlju (trojednicu).
Bila je to zastava Hrvatske crveno-bijela dvobojnica, zastava Slavonije plavo-bijela dvobojnica i zastava Dalmacije plavo-žuta dvobojnica. Tek 1848. kao instalacijska zastava bana Jelačića pojavila se preteča trobojnica današnjoj s redoslijedom boja crveno-bijelo-plavo gdje je na sredini bio trojedni grb Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Tijekom razdoblja, točnije od 1868. do 1918. hrvatska trobojnica ima u sredini trojedni grb (redoslijed je izmijenjen na hrvatsku zastavu od 1848.) redom grb Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te grb natkriljuje ugarska kruna Sv. Stjepana. Raspadom monarhije 1918. hrvatska trobojnica egzistira kratko bez povijesnog hrvatskog grba.
Ulaskom u srpsku monarhiju nakratko zastava Hrvatske opetovano ima povijesni hrvatski grb na sredini trobojnice, ali nakon 'šestosiječanjske' diktature 1929. to je ukinuto i zabranjeno, pa hrvatska trobojnica ostaje bez hrvatskog povijesnog grba. Takva hrvatska zastava ostaje sve do 1941., kada proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske hrvatska trobojnica dobiva natrag hrvatski povijesni grb.
Međutim, 28. Travnja 1941. donesena je uredba (zakon) o državnoj zastavi koja u grboslovnom desnom dijelu crvene grede ima viticu u kojoj je modro slovo U, a hrvatski povijesni grb mora započeti s bijelim poljem.
Padom Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom Narodne Republike Hrvatske 1945. umjesto povijesnog hrvatskog grba smještena je crvena zvijezda petokraka. Takva hrvatska zastava egzistira sve do 1947. kada Narodna postaje Socijalistička Republika Hrvatska te se na hrvatskoj trobojnici mijenja crvena zvijezda koja je bila smještena u sredinu bijele grede i postavlja se crvena zvijezda obrubljena žutom bordurom, a njezini kraci zadiru sada i u crveno i plavu gredu trobojnice.
Proglašenjem neovisnosti od dotadašnje federativne zajednice 1990. zvijezdu zamjenjuje hrvatski povijesni grb. U mjesecu prosincu, točnije 21. prosinca 1990., na snagu stupa Zakon o Hrvatskoj zastavi članak 10. koji govori:
'Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje: crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvatske je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.”
Vojna zastava – oznaka pripadnosti
Uz specifičnost koju odlikuje vojna odora, na kojoj su oznake postrojbe, pripadnosti i činovi, vojna zastava postrojbe čini temeljne elemente vizualnog identiteta postrojbe. Vojna organizacija sa složenom i čvrstom hijerarhijskom strukturom sama po sebi nudi čitav spektar identitetskih razina što je u potpunosti razlikuje od civilnog društva, ali i različitost unutar same vojne organizacije (granski, rodovski te na nizu identiteta razina postrojbi – korpusa, brigada, bojni, satnija do najnižih razina vodova, desetina i timova).
Vojne zastave imaju svoje začetke u najstarijim veksiloidima koji se pojavljuju već u prethistoriji i ranom starom vijeku (kao nekakvi svojevrsni' totemi' vojnih postrojbi. Osim prvotne primarne funkcije označavanja lokacije zapovjednika pripadnicima postrojbe na bojištu, vojne zastave izvan bojišta poprimaju simbolično i gotovo magično značenje za njezine članove.
Najstariji veksiloidi sastojali su se od jednog ili više simbola postavljenog na vrh koplja odnosno motke. Takvi simboli zabilježeni su već u egipatskoj i babilonskoj civilizaciji, a još su poznatiji rimski veksili, a pojavljuju se i do suvremenog doba, primjerice u vrijeme Napoleona ili u njemačkoj i turskoj vojsci još u 20. stoljeću.
U srednjem se vijeku pojavljuju vojne zastave u današnjem obliku komada platna istaknutog na koplju. Te zastave sa snažnim heraldičkim obilježjima simboliziraju osobno zapovjednika postrojbe. Stvaranjem nacionalnih država i profesionalne vojske vojne zastave postaju tipizirane po izgledu, označavaju pripadnost i lojalnost državi, a ostavljaju manje elemenata individualne identifikacije nižih razina.
Vojna zastava čuva se na posebnom mjestu u vojnoj postrojbi, a kada se iznosi na svečanost ili neko drugo postrojavanje nosi je zastavnik (časnik čina poručnik, natporučnik), a prate ga dva dočasnika i određen broj vojnika. Nekada je u vojsci postojao čin zastavnika (bio je to najniži časnički čin).
Najveća sramota za postrojbu je gubitak zastave postrojbe, baš kao što je to bilo od najranijeg vremena tako je ostalo do danas, a tijekom povijesti ratovanja i bitaka zabilježen je nemali broj bitaka koje su prerasle u bitke za zastavu.
Gonfalon – zastavna insignija
Gonfalon je 'bogato' (raskošno) izrađena 'viseća' zastava koja u pravilu ima tri ili više 'repa' te je odvojena od stijega na isti način kao i rimski veksil (vexillum). Bitno je ovdje ne pomiješati rimski centurijski veksil s još starijim veksiloidima (svojevrsni totemi koji se nose u bitku).
Dakle, za razliku od veksila, gonfalon je stjegoslovna zastava (koja na sebi sadrži grboslovne insignije) (insignija – znak vlasti, časti ili službe). Opet pripomena kako se gonfalon ne smije pomiješati s banerom (konjanička zastava) ili standartom (trokutasta vojna zastava koja ima 'repove' plamence).
Gonfalon u stjegoslovlje dolazi iz Italije (confalon) gdje su ga prve razvile srednjovjekovne talijanske općine. Kasnije gonfalon ulazi u stjegoslovlje kao službena zastavu kod crkvenih obreda i procesija. Opet ovdje moram skrenuti pozornost da 'papinski kišobran' (ombrellino) nije gonfalon.
Na kraju, iako se zastava ponekad postavlja na stijeg (jarbol) poput načina na koji je gonfalon pričvršćen na svoj stijeg, zastava i gonfalon nisu isto, a najveća je greška kada se pomiješa stolna zastavica s gonfalonom.
Zastava – stjegoslovna pravila (pet principa)
Zastava je proizašla iz grboslovlja, ali je razvijena u stjegoslovlju, te je grboslovna praksa oblikovanja grbova prenesena i u stjegoslovlje koje je razvilo vlastite principe i pravila dizajna.
Stjegoslovna pravila su, baš poput grboslovnih, vrlo jednostavna: zastava mora biti toliko jednostavna da je petogodišnje dijete može nacrtati po sjećanju; može (ali ne mora) imati simbol, no, taj simbol opet mora biti jednostavan, lako pamtljiv, ali i primjeran; nikada se više od tri boja ne bi smjelo naći na zastavi; zastava mora biti jedinstvena i neponovljiva (ne bi smjela dovoditi do sumnje 'već viđenog'); zastava uvijek mora biti uočljiva i prepoznatljiv i s velike udaljenosti, te identična s obije strane.
Nadalje, komplicirane zastave skupe su za izradu, pa zato zastave trebaju biti jednostavne i fokusirane na jedan simbol, nekoliko boja, velikih oblika i bez slova. Temeljne boje na zastavama su crvena, plava, zelena i crna, te metali boje žute i bijele. Kod zastava temeljne boje mogu se kretati u spektru od tamne do svjetle, povremeno se mogu koriste pomoćne grboslovne boje (ljubičasta, siva i narančasta), ali ih je bolje izbjegavati.
Načelno, po stjegoslovlju, zastave su standardizirane u pravokutne oblike koji imaju odnos stranica od 1prema 1,5, 1 prema 2 i sve do 1 prema 3, drugi odnosi nisu preporučljivi za zastavu. Svaka zastava ima četiri četvrtine gdje neke zastave prvu četvrtinu (gornji desni grboslovni kut) zamjenjuju sa stjegoslovnim kutom dok ostale tri četvrtine nazivaju poljem zastave.
Na kraju, ostali elementi zastave, da bi ona bila zastava su nosač (stijeg, koplje, motka ili štap) te vijoreći dio (tkanina podijeljena u četvrtine ili cjelokupna od jednog polja).
Tipovi zastava – stjegoslovni pojmovi
U stjegoslovlju postoji podjela zastava prema tipovima, pa tako postoje slijedeći tipovi zastava: opšivena, kutna, kvadrirana, skraćeni (grčki) križ, simetrični križ, pomaknuti (skandinavski) križ, Andrijin križ (desno-kosa i lijevo-kosa prečka), stupna (dvobojna, trobojna …), gredna (dvobojna, trobojna …), prečna (desno-kosa, ili lijevo-kosa), trokutna (ševron – vojnički čin) i paletna (grboslovno rudo, oblik slova Y).
Opšivena (grboslovna bordura) zastava je zastava koja na rubu ima opšivenu borduru, ali to nema veze s ukrasnim vrpcama (grboslovnim resama). Takav tip zastave pretendiraju Šri Lanka i Crna Gora. Kutna zastava je zastava kutne podijele i to grboslovno desnog kuta, a takav tip zastave pretendiraju SAD, Abhazija, Australija, Čile, Fidži, Grčka. Liberija Malezija, Novi Zeland, Togo, Urugvaj …
Nadalje, tu je tip kvadrirane zastave koju pretendira Panama. Zatim tip zastave skraćenog križa poput Švicarske. Zastave tipa simetričnog križa pretendiraju Dominikanska Republika, Dominika, Gruzija … (Engleska)
Zastave skandinavskog tipa s pomaknutim križem u grboslovnu desnu stranu zastave karakteristične su za skandinavske zemlje Alandski otoci, Danska, Farski otoci, Finska, Island, Norveška. Zastave tipa Andrijinog križa pretendiraju Jamajka, (Škotska) …
Stupne zastave (dvobojne, trobojne …) pretendiraju zemlje Afganistan, Alžir, Andora, Belgija, Kanada, Francuska, Italija, Irske, Nigerija, Peru, Rumunjska, Senegal, Vatikan … Gredne (dvobojne, trobojne …) zastave pretendiraju Armenija, Austrija, Bugarska, Hrvatska, Egipat, Njemačka, Mađarska, Slovenija, Poljska, Indija, Indonezija, Irak, Iran, Estonija, Litva, Ukrajina, Slovačka, Sirija …
Zastavu tipa kose prečke (bilo desno-koso ili lijevo-koso) pretendiraju Butan, Kongo, Namibija, Papua Nova Gvineja, Salamonsko otočje, Trinidad i Tobago, Tanzanija … Zastave trokutastog (grboslovne oznake čina – ševron) tipa pretendiraju Češka, Palestina, Jordan, Mozambik, Filipini, Kuba, Timur …
Zastave tipa grboslovnog ruda (slovo Y) pretendira Južnoafrička Republika. Dakako, postoje i specifični tipovi zastava poput zastave Nepala ili kombinacije stjegoslovnih tipova, ali one spadaju u zastave koje stjegoslovlje ne definira svojim pravilima.
Stjegoslovlje - uvod
Stjegoslovlje ili zastavoslovlje (veksilologija) pomoćna je povijesna znanost koja proučava sve aspekte zastave (najraniji pojavni oblici i gledišta zastave). Odmah na početku, kako kasnije ne bi bilo zabune, objasnit ću riječi kojima ću se koristiti u svojoj seriji opisa stjegoslovlja.
Dakle, zastava, stijeg, barjak, riječi za koje mnogi misle kako označavaju istu stvar – zastavu, u stjegoslovlju (veksilologiji) uopće nije tako. Tako opet (baš kao i u grboslovlju) u stjegoslovlju vladaju stroga pravila koja su dosljedna i strogo određena.
U stjegoslovlju zastava je komad jednobojne ili višebojne tkanine ukrašene znakovima, amblemima ili grbovima koja predstavlja (simbolizira) neovisnost, ali i pripadnost. Tako zastave imaju: države, carstva, kraljevstva, savezi, županije, gradovi, vojne postrojbe, civilne institucije, firme, obrazovne ustanove, udruge, političke stranke …
Stijeg pak je po stjegoslovlju jarbol, koplje, motka ili štap na koji je pričvršćena zastava. Jarbol je pričvršćen stijeg za podlogu, koplje je stijeg koji je namijenjen za zastavu u borbi (služi kao oružje i ima oštri vršak), motka je namijenjena za nošenje zastave koja ima ukrasni završetak, a štap je svaki stijeg na kojem je zastava (nije koplje i nije motka).
Barjak, koji je za mnoge sinonim za zastavu, zapravo je, zastava koja je uz veliku vještinu i s posebnom pozornošću napravljena korištenjem skupocjenih tkanina i konaca i složenog je dizajna.
Bandijera pak je tipična vojna zastava koju ima svaka postrojba ranga banderija (satnija i više), a baner je banska (potkraljeva, hercegova) zastava, isprva konjanička četvrtasta s kopljem, a kasnije označava bansku vojničku i svjetovnu vlast (u Hrvatskoj).
Dobro, za uvod i početak to bi za novu seriju o stjegoslovlju bilo dosta.
Grboslovni feniks – 'polu-ptica'
Feniks je mitska kreatura (čudovište) koje u grboslovlje dolazi iz grčkog mita o tisućljetnoj polu-ptici koja se samozapalila u vlastitom gnijezdu kako bi se opetovano rodila iz pepela.
Najvjerojatnije su stari Grci ovaj mit 'posudili' od drevnih Egipćana gdje je feniks ptica 'benu' koja se pojavljuje iz tmine beskraja i sjedi na piramidalnom kamenu nazvanom 'ben-ben' kamen.
Nadalje, feniks kod masona (iluminata) označava 33. stupanj skrivenog misticizma, a ponekad feniksa izjednačavaju s 'palim anđelom' Luciferom koji se izdiže iz vatre pakla … No, dobro, ostavimo se sada misticizma i vratimo se grboslovlju.
Dakle, u grboslovlju feniks predstavlja mudrost i krivo je grboslovno tumačenje uspona (na vlasti ili položaju). Feniks u grbu (na štitu) zapravo je kasniji grboslovni orao i predstavlja isto značenje.
Ako 'ptica' nije u vatri (plamenu) nije feniks i tu se vrlo lako može zamijeniti sa 'žar-pticom' (vatrenom pticom) ili pak simurgom.
Grboslovna 'vatrena ptica' – 'žar-ptica'
Grboslovna 'vatrena ptica' najvjerojatnije u grboslovlje ulazi iz ruskog grboslovlja, odnosno iz ruskog folklora u rusko grboslovlje.
U zapadnim grboslovljima 'vatrena ptica' je nepoznata i ne pojavljuje se sve do 18. stoljeća.
Međutim, prikaz mitskog feniksa postoji u zapadnim grboslovljima, pa pojava 'vatrene ptice' u zapadnom grboslovlju ponekad neoprezno čitajući grb unosi zabunu. Još veću zabunu unosi druga mitska ptica (kreatura s tijelom pauna, glavom psa i kandžama (pandžama) lava mitski simurg.
No, dobro, o mitskim grboslovnim kreaturama drugi put. Dakle, ostaje samo biti jako pozoran kod čitanja grba na kojem je grboslovni lik paun, 'vatrena ptica', feniks i simurg.
.
Grboslovni paun i grboslovni puran – ptica srednjevjekovne praznine (besmislenosti)
Grboslovni paun i njegova pojava na štitu tipičan je arhetip srednjovjekovne ispraznosti, a označavao je ljepotu, snagu i spoznaju (znanje). Grboslovni stav ove ptice ne gleda se prema krilima, već prema njegovom šarenom repu.
Tako, ako je, rep, potpuno raširen predstavlja svu ljepotu i snagu nositelja štita, a ako pak je sklopljen i vuče (visi) se po zemlji (tlu) predstavlja onoga koji je došao do spoznaje i ima zavidno znanje.
Krajem 16. Stoljeća u grboslovlju se ponekad pojavljuje (uvezeni došljak iz Sjeverne Amerike) grboslovni puran koji također ima raširen rep, ali grboslovnog purana ne bi trebalo miješati (brkati) s grboslovnim paunom, jer, grboslovni puran označuje nekog tko je sličniji grboslovnom pijetlu (kokotu).
Za kraj još je možda dobro pripomenuti i skrenuti pozornost na grboslovnu mitsku pticu simurg (vatrena ptica) koja doduše ipak možda ima više nalik na mitskog feniksa. Bilo kako da bilo, u grboslovlju, puran i mitski simurg, a tako i feniks tri su različite grboslovne ptice sasvim različitih značaja.
Grboslovni pijetao (kokot) – grboslovna 'svađalica i agresivac'
Grboslovni kokot, mužjak kokoši, izuzetno je u prirodi sklon svađi i agresiji (ovdje se agresija podrazumijeva pod nasrtajno ponašanja), pa je zato i u grboslovlju povezan s bitkom i ratom. Nadalje, neka grboslovlja povezuju ga i sa Suncem, odnosno, daju mu proročanske osobine (uvijek se javlja prije svitanja dana i izlaska Sunca).
U ranom srednjem vijeku nalazi se i u crkvenom grboslovlju gdje je najvjerojatnije simbolizirao noć prije Kristova razapinjanja na križu (biblijska referenca koja vodi prema pticama – ili noći u kojoj Sveti Petar tri puta niječe Krista).
Vrlo omiljen znak pijetla je u francuskom grboslovlju gdje je pijetao nacionalna ptica koja datira iz vremena Burbona, točnije za vrijeme vladavine kralja Louisa Philippea I.
Bilo kako da bilo, pijetao ulazi u grboslovlje vrlo rano (oko 1285.), a kako ponekad grboslovlje zna biti komplicirano i zamršeno vidljivo je iz grboslovnog bestijarija gdje mitološka grboslovna neman (čudovište) bazilisk i cockatric predstavljaju istu grboslovnu neman, a to zapravo nije isto, jer postoje razlike.
Naime, grboslovni bazilisk je čudovišni gušter (zmaj) te nema krila, a grboslovni cockatric je čudovište zmijskog tijela glavom i nogama pijetla i krilima šišmiša. No, o tim razlikama neki drugi put.
Grboslovna vrana i grboslovni gavran – 'strategova ptica' ili 'donositelj smrti'
Mnogi u grboslovnoj vrani vide i tumače je kao 'donositelja smrti'. Međutim grboslovna vrana zapravo u grboslovlju predstavlja vojnog stratega. Teško je raspoznati grboslovnu vranu od grboslovnog gavrana koji je zapravo vjesnik (donositelj) smrti u grboslovlju.
U prirodi vrana je nešto manja od gavrana, može biti sive boje perja, a čavka totalno unosi zabunu jer ju je lako zamijeniti s mladom vranom. Još jedna ptica iz iste obitelji zove se svraka. Svraku je lako raspoznati jer ima, pored crnog i bijelo perje, no, svraka, baš kao i čavka u grboslovlju su vrlo rijetke, ili pak ih uopće nema.
Kako je grboslovna vrana uvijek crne boje nju za svoj grboslovni znak rado uzimaju 'plaćenici' (vojni najamnici) jer crna boja je grboslovna boja vojničke odanosti. Iako je u izgledu gotovo nemoguće, grboslovnu vranu zamijeniti s grboslovnim pijetlom (kokotom), grboslovno značenje ovih ptica na štitu odlike su hrabrih vojnika uvijek spremnih na borbu i ustrajnost (upornost) u toj borbi.
Dakle, umjesto zaključka, grboslovna vrana ne mora biti crne boje, ali grboslovni gavran uvijek je prikazan u crnoj boji, grboslovna vrana može biti prikazana manja od prikaza grboslovnog gavrana. Poradi vrlo lake zamjene ovih grboslovnih ptica potrebito je tražiti ostale grboslovne oznake kako bi se sa sigurnošću mogao opisati grb s jednom od ovih grboslovnih ptica.
< | kolovoz, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!