Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
petak, 31.03.2006.
Taktika Hrvatske vojske u 16. stoljeću
Hrvatski banderiji i satnije u 16. stoljeću bitke su vodili prema slijedećoj taktici: brzi prepadi konjaništva, zasjede manjih skupina, snažni i istodobni udari većih postrojbi koji su u pravilu završavali zatvorenim nastupanjima banderija i satnija. (Athumanunh pod banderijima podrazumijeva konjaničke odrede banske hrvatske vojske, a pod satnijama haramije i ostalo hrvatsko bansko pješaštvo) Hrvatski vojnici toga doba rabe uz vatreno oružje još i razne puške nabijače, arkebuze, male i velike topove te mužare. Zrna su od kamena ili željeza, a od hladnog oružja rabe se bodeži svakojakih vrsti, mačevi, topari, bojne sjekirice i buzdovani, koplja te lukovi i strijele sve dok napose nije u potpunosti prevladalo vatreno oružje. Konjaništvo je isključivo naoružano kopljima, a borba se vodi napadom velikih skupina, brzim karijerima i još bržim konjaničkim naletima. Gotovo uvijek dolazi do sudara u kojem nastane izuzetno velika gužva i metež, protivnici se pronalaze u tom metežu nasumice i započinje bitka s konja. Pobjedu odnosi ona strana koja je vještija u uporabi koplja i mača te ima izuzetno snažan junački duh. Pojavljuju se i prvi obrisi nove taktike: raznorazne varke i obmane, direktni udarci s bojišnice, ali i prvi obuhvati krila i bokova, munjeviti i duboki prodori konjaništva u pozadinu protivnika poradi otimanja plijena i uništenja komore, pale se protivnički gradovi i ruše utvrde i zamci, mostovi i prijelazi preko rijeka. Takvi duboki prodori donosili su početni uspjeh te strah i pomutnju kod protivnika, ali uvijek bi se postrojba koja je duboko prodrla morala povući, jer krajnja zadaća joj je ograničena. U utvrdama, tvrdim gradovima i tvrđavama posade se bore raznim topovima, mužarima, vrućom vodom, smolom i kamenjem, a temeljni cilj im je izdržati i ustrajati do posljednjeg vojnika. Od vojnika toga doba traži se najveća žrtva, požrtvovanost i samoprijegor te spremnost na smrt. Tako su u hrvatskoj vojničkoj prošlosti zabilježeni brojni primjeri žilave i hrabre obrane posada mnogih tvrdih gradova: Jajca, Bihaća, Ostrovice, Kraljeve Velike, Koprivnice, Križevaca, Siska, Petrinje, Karlovca … no, najsjajnija i najupornija obrana do posljednjeg vojnika ipak je veličanstvena Bitka pod Sigetom. (Siget je grad u jugozapadnoj Mađarskoj na rijeci Aljmaš) Siget je branio hrvatski ban i grof Nikola Šubić Zrinski, a posadu Sigeta činili su hrvatski (oko 2000 vojnika), mađarski (oko 400 vojnika) i njemački (oko 100 vojnika) vojnici, dočasnici i časnici. Upravo bitku pod Sigetom Athumanunh će opisati u slijedećim danima.
četvrtak, 30.03.2006.
Kosovska bitka – lipanj 1389. godine
Za sraz na Kosovu Murat je mogao prikupiti oko 40 000 vojnika (5000 janjičara, 6000 spahija, 2500 konjaničke garde, oko 20 000 azapa i akindžija te oko 8000 vazala). Na drugoj strani Lazar je mogao prikupiti negdje oko 25 000 vojnika (oko 15 000 srpskih feudalaca s područja oko sliva rijeke Morave, oko 5000 feudalaca predvođenih Vukom s područja Kosova i Metohije te negdje oko 5000 bosanskih feudalaca koje je doveo Vlatko Vuković. (Athumanunh čak može posumnjati da su brojke i na jednoj i na drugoj strani možda i malo previsoke, jer to je krajnji napor koji su obije strane mogle podići na oružje u to doba) Najvjerojatnije je Lazar dočekao Murata na lijevoj obali rijeke Lab, na blagim padinama na mjestu koje je nadziralo put prema Zvečanu uz rijeku Sitnicu, ili put prema Podujevu uz rijeku Lab. Najjače i najopremljenije srpske feudalce i njihove vojnike Lazar je postavio u središte bojnog složaja kojim je osobno zapovijedao. Vuk Branković zapovijedao je desnim krilom, a Vlatko Vuković lijevim krilom srpskog bojnog složaja. U prvim bojnim crtama srpskog bojnog složaja nalazili su se najvjerojatnije konjanici, a u drugoj crti pješaci. (Oko takvog bojnog složaja slažu se svi izvori, a i sama taktika tadašnjih kršćanskih feudalnih vojski odgovara tomu – po Athumanunhu) Točan broj konjanika i pješaka u srpskom bojnom složaju ne navodi se nigdje, ali sigurno je da je samo oko 100-tinjak najbogatijih plemića bilo u potpunom oklopu zapadnog tipa. Na drugoj strani Murat je u prvu crtu posložio janjičare, a u drugu je stao osobno on sa svojim konjanicima gardistima. Stariji Muratov sin Bajazit zapovijedao je desnim krilom turske vojske u kojem su se nalazili europski turski vojnici, a lijevim krilom u kojem su bili azijski turski vojnici zapovijedao je Yakub. Na oba turska krila pješaci (azapi) činili su prvu crtu, a konjanici drugu crtu. Neposredno pred početak bitke ispred turskog složaja na oba krila istrčalo je oko 1000 turskih strijelaca. Kvaliteta kod turskog bojnog složaja vidi se u središtu, a kod srpskog bojnog složaja podjednaka je u središtu i na krilima. Sva tri srpska složaja dakako imaju boljih i slabijih vojnika. No, kod turskog složaja vidi se jedinstvo zapovijedanja, Murat ima neosporan autoritet, dok Lazar autoritet dijeli s Vukom i Vlatkom (vojska je dakle teritorijalno prikupljena, pa bi Athumanunh mogao to nazvati kao neka koalicija koja priznaje Lazaru glavno zapovijedanje, ali ipak vojnici slušaju samo svoje feudalce i samo su njima odani) Teško da je Lazar mogao sprovesti svoju volju i među vlastitim feudalcima, a kamo još među kosovskim i bosanskim, pa je umjesto vojničkog zapovijedanja to doista moralo izgledati kao dogovaranje.
Središte pak pozornosti svih izvora zauzima ubojstvo Murata tijekom bitke, ali u baš tom pitanju i svi izvori presudni za rekonstrukciju tijeka bitke se drastično razlikuju. Turski izvori taj događaj opisuju kao događaj nakon bitke, a očito je da se tako želi umanjiti sramota turskih gardista kojima je 'prokleti nevjernik' ubio gospodara ispred očiju. Prema tim turskim izvorima srpski vlastelin prikrivao se među mrtvima na bojištu te je u trenutku kada je Murat obilazio bojište hinio umirućeg, pa je pozvao emira s namjerom da mu nešto kaže, a potom ga je iznenada napao nožem i ubio ga. Nevjerojatna je to priča, jer koja bi to osobna garda i to još nakon bitke dopustila da joj netko od protivničkih vojnika iznenada dođe do zapovjednika i ubije ga. Ne! Athumanunh u to ne može povjerovati. Međutim, prije i tijekom bitke, a naročito prije njezine kulminacije, svaki zapovjednik volio bi pred sobom imati protivničkog vlastelina koji mu može dati dragocjene podatke, a tomu u prilog ide i to da su nakon bitke Turci sjekli glave odličnicima i plemićima koje bi zarobili. Dakako da je to sigurno znao srpski vlastelin, a namjera mu je sigurno bila obezglaviti tursku vojsku u najkritičnijem trenutku. To opet tjera vodu na izvore koji navode da je to bio dio srpskog plana, mada opet i tu Athumanunh ostaje sumnjičav. No, bilo kako da bilo turska Muratova garda brzo je podigla šator nad mrtvim emirom i prikrila njegovu smrt do pobjede. (Nešto slično dogodilo se i 1566. u Bitki kod Sigeta, samo je tamo Sulejman Veličanstveni umro prirodnom smrću od starosti, a Sokolović paša to je prikrivao sve do pada Sigeta. Čak je i mrtvog cara pokazivao vojnicima podupirući ga kopljima, samo da ne padne borbeni zanos običnih, ali u bitki itekako odlučujućih vojnika – po Athumanunhu) No, da se vratim samom tijeku bitke.
Tijek bitke na Kosovu 1389. godine
Pred sam početak bitke turski strijelci zauzeli su složaj ispred složaja azapa na krilima i srpske konjanike koji su bili u naletu zasuli kišama strijela ne bi li ih rastrojili. Srpsko konjaništvo potpuno je razbilo turske streličare i raspršilo ih po bojišnici. Desno srpsko krilo razbilo je složaj lijevog turskog krila i uletjelo u njegov raspored. Taj početni uspjeh desnog srpskog krila postignut je i zahvaljujući srpskom središtu. Naime, iako su bojni složaji bili gotovo simetrični, jače srpsko središte opasno se razvilo prema lijevom turskom krilu. Međutim, srpski konjanici prerano su se ponadali pobjedi, jer turski konjanici lakši po opremi i pokretniji odmah su uzmakli, da bi anulirali početni snažni udar srpskog teškog konjaništva. Dakle, sigurno je da spahije i akindžije lijevog turskog krila nisu potučeni, oni su samo uzmakli, a u središtu turskog složaja nalazilo se ono što su Turci imali najelitnije, a to su vrlo disciplinirani janjičari. Pobijediti janjičare znači i odnijeti potpunu pobjedu. No, nije baš bilo tako. Da bi stvar po Srbe bila još gora, ni tursko desno krilo nije popustilo, nije čak ni uzmaklo, a Bajazit koji je tada već znao za smrt oca energično je preuzeo zapovjedništvo, pa je sa svojim desnim krilom krenuo u napad. Što se dalje događalo izvori su sve više nejasni i proturječni. Najvjerojatnije je srpsko lijevo krilo odbačeno, a to je dovelo u težak položaj srpsko središte. U borbu se najvjerojatnije vratilo i tursko lijevo krilo, ali ono samo sigurno nije razbilo srpsko desno krilo koje je vodio Branković. Najvjerojatnije se i on povukao sa svojim vojnicima prema Drenici, baš kao i Vuković prema Bosni. Lazar je zarobljen i pred Bajazitom pogubljen. Izvori ne objašnjavaju srpski poraz. Kasnije je u srpskom narodu rođena ideja o navodnom izdajstvu Brankovića koji je pobjegao sa svojih 7000 vojnika s bojišnice. Zašto je epitet izdajnika 'priljepljen' baš Brankoviću koji je tijekom bitke jedini postigao značajniji vojnički uspjeh Athumanunhu nije jasno. Athumanunh je uvjeren da nije bilo nikakvog izdajstva, porazu je doprinijelo slaba koordinacija i nepostojanje čvrstog jednog zapovjednika, a na drugoj strani nalazila se i ne baš tako slaba vojska. Turska je vojska u to doba i više nego dostojan protivnik, a srpskim plemićima i nije ostalo ništa drugo nego da se bore ili da izaberu vazalstvo i ropstvo. Athumanunh je uvjeren da su Srbi vjerovali u svoju pobjedu, no, ratna je sreća ipak varljiva. Srbija je vojnički slomljena, a Turcima je otvoren put na Zapad, tursku prevlast na Balkanu više nitko za duže vrijeme neće moći osporiti.
nedjelja, 26.03.2006.
Bitke Prvog Svjetskog rata
Iskrcavanje kod Kum Kalea
Za iskrcavanje kod Kum Kalea određena je francuska 2. kolonijalna brigada uz potporu jednog francuskog BB, 3 CA, 7 DD i 6 prijevoznih brodova. Temeljna zadaća desanta bila je zauzimanje utvrde Kum Kalea, a nakon toga Orhanije i Jeni Šehera. Padom tih turskih utvrda bilo bi onemogućeno djelovanje turskog topništva po postrojbama desanta koje su se iskrcavale na europskoj obali. Mjesto iskrcavanja desanta bilo je djelomično porušeno pristanište kod Kum Kalea koje je bilo skoro idealno. Iako je prema Planu iskrcavanje na tlo azijske obale kod Kum Kalea trebalo početi istodobno kada i na europsku obalu, ono je zakasnilo punih četiri sata. Francuski vojnici mučili su se s vrlo jakom morskom strujom koju su njihovi desantni čamci jedva svladavali. Međutim, francuski kolonijalni vojnici (Senegalci) uspjeli su pored svih teškoća zauzeti utvrdu Kum Kale uz vrlo male ljudske gubitke, a za to je najzaslužnije brodsko topništvo. U žestokoj, ubitačnoj i stalnoj topničkoj potpori najviše se istaknula posada francuske krstarice Askolda. Međutim, kako je desant zakasnio puna četiri sata, turska 3. pješačka divizija imala je dovoljno vremena da dovuče pojačanja i pričuvu, pa su kasnije francuski vojnici imali problema u uličnim bitkama s turskim vojnicima koji su se grčevito borili za svaku kuću u Kum Kaleu. Kako je iskrcavanje francuskih vojnika na azijskom dijelu obale postiglo svoju namjenu (vezanje dvije turske divizije) oni su kasnije prebačeni kao pojačanja na obalu 'V' gdje su britanski vojnici vodili najteže bitke.
Lažna djelovanja kod Bulaira
Snažnim djelovanjem brodskog topništva i iskrcavanjem 1200 mornara na potpuno nebranjenu obalu kod Bulaira Saveznici su potpuno prevarili zapovjednika turske 5. armije te ga naveli na pogrešan zaključak o stvarnom mjestu iskrcavanja. Kod Bulaira su ostale dvije snažne turske divizije koje ček niti nakon otkrivanja stvarnog mjesta iskrcavanja više nisu stigle bilo što značajnije poduzeti. Tako je lažno iskrcavanje kod Bulaira bilo i najuspješnije od svih poduzetih obmanjujućih iskrcavanja. Jutrom 26. travnja rasplamsale su se najteže bitke, gubitci i na jednoj i na drugoj strani bili su veliki, a vojnici nisu spavali punih 34 sata, pa se na njima već osjećao borbeni umor. Britanski vojnici na plažama 'V' i 'W' postigli su minimalne uspjehe (prodrli su na kopnu svega 1500 metara i tu su morali stati i utvrditi se. Turskim vojnicima počela su stizati svježa pojačanja na Adži Babu i jasno je bilo da se i jedna i druga strana pripremaju za odlučujuću akciju.
Zaključak o djelovanjima Saveznika
Vojnički gledano plan Saveznika o iskrcavanju na Galipolje bio je pogrešan poradi toga jer je tu i obrana turskih postrojbi bila najjača i najorganiziranija. Iskrcani vojnici su naletjeli na snažne utvrde Teke Burnu, Ertogrul i Sedilbahr, a s leđa su ih tukle utvrde na azijskoj obali Kum Kale i Orhanije. Sa sjevera turske postrojbe dobivale su stalna i svježa pojačanja, pa se lako zaključi da je ovo vrlo težak smjer za iskrcavanje i da je zahtijevao velike žrtve, što se na kraju i dogodilo. Druga velika vojnička pogreška je ona iskrcavanjem ANZAC u Ari Burnu koji su trebali biti u ulozi pomoćnih snaga. Međutim, to je pak turskim postrojbama omogućilo da istim snagama, koje su još i bile dobro utvrđene, tuku i jedne i druge, glavne i pomoćne snage. Lažno iskrcavanje francuskih vojnika kod Kum Kalea s vojničkog gledišta je itekako opravdano jer su one tamo na sebe uspjele vezati dvije turske divizije (3. i 11. pješačku diviziju). Za lažno iskrcavanje kod Bulaira, bez obzira što su i tu vezane dvije turske divizije, vojnički gledano nije baš postignuto ono što se moglo. Naime, da su se tu u zaljevu Saros iskrcale nešto snažnije postrojbe, tu bi ostala vezana i turska 7. divizija, jer zapovjednik turske 5. armije već je bio gotovo uvjeren da je zaljev Saros kod Bulaira glavni cilj savezničkih postrojbi. Da se kojim slučajem desant iskrcao u zaljevu Suvla koji uopće nije bio branjen, a tu nije ni bilo turskog topništva, stvari bi se sigurno odvijale drugačije. Naime, lažnim iskrcavanjem francuskih vojnika kod Kum Kalea vezale bi se turska 3. i 11. divizija, lažnim iskrcavanjem kod Bulaira u zaljevu Saros vezale bi se turske 5. i 7. divizija, pa ako bi se ANZAC kao pomoćne snage iskrcao na Galipolju, na južnoj obali, on bi na sebe vezao tursku 9. diviziju. Dakle, glavne snage desanta imale bi protiv sebe samo tursku 19. diviziju koja se uz to još nalazila na oko 30-tak km kod Majdosa u pričuvi. Tada sigurno turske postrojbe 19. divizije ne bi stigle na vrijeme suprotstaviti se desantu, pa je desant mogao izbiti na glavni greben Sari Baira koji dominira cijelim područjem. Istina, za to bi bile i potrebite nešto jače snage, ali savezničke 42. britanska i 10. i 11. indijska koje su se nalazile u Egiptu spremne za ukrcavanje bile su gotovo idealne za tu provedbu.
Ukupni gubici savezničkih postrojbi bili su slijedeći: australske postrojbe ranjenih 19 441, mrtvih 8709; novozelandske postrojbe ranjenih 4852, mrtvih 2701; britanske postrojbe ranjenih 52 230, mrtvih 21 255; francuske postrojbe ranjenih oko 17 000, mrtvih oko 10 000; indijske postrojbe ranjenih 3421, mrtvih 1358 i Newfoundland ranjenih 93, mrtvih 49 vojnika.
Zaključak o djelovanju Turaka
S vojničkog aspekta turske postrojbe 5. armije tijekom 25. travnja svoje su zadaće uglavnom sprovele sukladno dobivenim zapovijedima. Dakle, zadržale su protivnika, a to im je i bila namjera. Toga prvoga dana djelovale su samo postrojbe iz sastava triju turskih divizija i to: na europskoj obali 9. i 19. divizija i na azijskoj obali samo 3. divizija. Na europskoj obali 5. i 7. divizija tijekom 25. travnja nisu djelovale, a na azijskoj obali nije djelovala 11. divizija. Tek kada je 25. travnja navečer primijećeno da se francuski vojnici ponovno vračaju na brodove kod Kum Kalea, te da su dijelovi turske 9. divizije pod snažnim pritiskom protivnika, da protivnik nezadrživo nadire prema Ari Burnu, a da je djelovanje u zaljevu Saros samo prikrivanje stvarnih namjera, generalu Sandersu postalo je kristalno jasno da se sve zapravo odigrava na južnom dijelu poluotoka Galipolje. On je tada odmah zapovjedio turskoj 11. diviziji da se žurno prebaci s azijske na europsku obalu, a istodobno je i uputio tursku 5. diviziju od Bulaira prema Sedilbahru, dok je tursku 7. diviziju poslao protiv ANZAC. Pristizanje prvih postrojbi 5. i 7. turske divizije najranije je moglo biti tek 26. travnja navečer, a 11. divizija mogla je stići tek 30. travnja. Prebacivanje turskih divizija poradi brzine učinjeno je morem, a general Sanders odmah je i zatražio od Enver-paše potrebita svježa pojačanja. Obrana je presložena i sada se ona organizirala na tri odsjeka: azijski (pukovnik Veber), južni (pukovnik Zonderstern) i ariburnski (pukovnik Esad-paša). Stožer 5. armije prebačen je u Bigali (između Majdosa i Ari Burnua), pa se može zaključiti da je tursko zapovjedništvo dobro odradilo sukladno nastaloj situaciji. Ukupni gubici turskih postrojbi iznosili su 164 617 ranjenih i 86 692 mrtvih vojnika.
subota, 25.03.2006.
Bitke Prvog Svjetskog rata
Iskrcavanje na plaži 'W'
Za iskrcavanje na plaži 'W' predviđena je britanska 86. pješačka brigada i dio mornaričkog pješaštva sa zadaćom da zauzme kote 35 i 42 te da se poveže s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'V'. Drugi dan trebalo je produžiti napad preko Kritije i uz pomoć 88. pješačke brigade koja se iskrcala na plaži 'V' zauzeti Adži Babu. Potporu s mora pružio je BB Implacable i CA Euryalus. Zemljište je bilo slično kao na plaži 'V'. Obala je bila pješčana u dužini od 350 m i širine od 15 do 40 m, a strane su joj bile strme s kojih je branitelj mogao tući unakrsnom vatrom. Cijela plaža bila je isprepletena žičanim zaprekama između kojih su bile postavljene mine i fugase na suhom i u vodi. Sve se ponovilo kao i na plaži 'V', iskrcavanje je počelo u 0400, turski vojnici su mirovali sve dok se čamci nisu približili obali, a tada bi otvorili strašnu i ubitačnu paljbu. Samo zahvaljujući topničkoj potpori s brodova britanski vojnici uspjeli su zauzeti prve turske rovove oko 0930. Nakon toga uspostavljen je i dodir s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'X'. Međutim, veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'V' nije uspostavljena sve do pada mraka poradi snažnog turskog otpora na koti 138. Noć 25./26. travnja iskorištena je za popunu i opskrbu postrojbi.
Iskrcavanje na plaži 'X'
Za iskrcavanje na plaži 'X' predviđena je britanska 87. pješačka brigada (minus tri bojne), bojna mornaričkog pješaštva i pukovnija kraljevskih strijelaca. Zadaća je bila da se prvog dana zauzme plaža i uspostavi veza s postrojbama iskrcanim na plaži 'W' te da se zauzme kota 135. Drugog dana trebalo je napasti krilo obrane na Adži Babi. Topničku potporu s mora pružali su BB Implacable i CA Dublin. Ovdje je teren bio nešto povoljniji i topništvo je moglo pregledno gađati utvrđene obalne rubove i otporne točke branitelja nego na ostalim plažama. Iskrcavanje je počelo u 0430. Turske postrojbe i ovdje su odgovorile žestoko, ali kako su bojni brodovi mogli priči obali na udaljenost od samo 500 m pogodci su bili precizni i razorni, pa je obala zauzeta do 0700 skoro bez gubitaka. Nakon toga uspostavljena je i veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'W'.
Iskrcavanje ANZAC u Kaba Tepe
Prethodnica ANZACA, australska 3. pješačka brigada trebala je zauzeti uzvišenja i time osigurati iskrcavanje glavnini ANZAC (australska 1. i 2. pješačka brigada i 2. novozelandska pješačka divizija). Potporu je s mora pružala 2. eskadra (5 BB, 1 CA, 1 CVA, 8 DD, 16 parobroda i 7 prijevoznih brodova) Iskrcavanje se trebalo provesti noću bez topničke priprave istog. Obalski rub na mjestu iskrcavanja bio je u dužini od 900 m sasvim otvoren i krilima se oslanjao na uzvišenja koja su se strmo spuštala u more. Postoji i nekoliko jaruga kroz koje se prikriveno može izaći na visoku obalu, a obrambeni položaji turskih postrojbi nalazili su se na 4 do 5 km dalje od mjesta iskrcavanja. Obalu koja nije bila utvrđena branila je samo jedna turska bojna. Prvi iskrcani val Australaca i Novozelanđana (oko 8000 vojnika) u 0400 izvršio je iznenadni juriš i prisilio turske vojnike na povlačenje. No, u 0630 tursko topništvo otvorilo je paljbu po mjestu iskrcavanja i brodovima, pa su se isti morali udaljiti od obale. Oko 1100 turskim vojnicima stiže u pomoć još 5 pješačkih bojni iz 19. pješačke divizije, a vrlo brzo tu je stigla i cjelokupna turska 19. pješačka divizija s namjerom da potisne protivnika natrag u more. Kako je bilo iskrcano oko 12 000 vojnika na uskom prostoru ANZAC trpi velike gubitke (oko 5000 vojnika), a protunapad turskih postrojbi podupirao je iz smjera Nogare i jedan stari turski BB Turgut Raje koji je gađao vrlo precizno. To je trenutak kada su britanski vojnici morali stati zbog vojnika iz ANZAC. Naime, iako su Australci i Novozelanđani pokazali izuzetno junaštvo napravili su nešto što vojnici nikako ne smiju. Dakle, australski i novozelandski vojnici nisu ponijeli sa sobom pričuvne spremnike sa streljivom te su odbacili lopatice i drugu težu opremu uz izgovor da bi lakše nastupali, pa su vrlo brzo ostali bez streljiva i nisu imali lopatice kako bi se utvrdili. Ipak, bez obzira na velike gubitke australski i novozelandski vojnici obranili su se na samo 1000 metara od mora, pa je iskrcavanje nastavljeno.
Iako je zapovjednik turske 5. armije već 25. travnja ujutro imao podatke o protivničkim iskrcavanjima na cijeloj bojišnici 9. divizije i informacije o velikim borbama kod Kum Kale i Sedilbahra, u zaljevu Morto, na ušću Sagir Bere, kod Kaba Tepe i Ari Burnu, on je poradi nazočnosti britanskih brodova u zaljevu Saros još uvijek bio uvjeren da će glavni udar biti kod Bulaira.
petak, 24.03.2006.
Bitke Prvog Svjetskog rata
Iskrcavanje na plaži 'Y'
Na plažu 'Y' trebalo se iskrcati ljudstvo iz 2. bojne 87. pješačke brigade i bojna mornaričkog pješaštva (ukupno 3000 vojnika) sa zadaćom osiguranja lijevog krila glavnim snagama te da se spoje s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'X'. Iskrcavanje je trebalo provesti u tri vala (po 1000 vojnika) uz potporu BB Golyatha i CA Amethyst i Saphire. Međutim, na plaži 'Y' zapovjednici nisu mogli pronaći pogodna mjesta za iskrcavanje, pa su postrojbe prevezene sjevernije do podnožja Ari Burna. Uzalud su bili pokušaji vojnika iskrcanih kod Ari Burna da se povežu s postrojbama iskrcanim na plaži 'X', jer su turske postrojbe 9. pješačke divizije uporno branile svoje položaje na ušću rijeke Sagir Dere. Nakon što su napadnuti od turske 27. pješačke pukovnije iz smjera Majdosa britanski vojnici pretrpjeli su znatne gubitke i prisiljeni su na povlačenje natrag na brodove. Iako nisu uspjeli izvršiti zadaću, prema mišljenju generala Hamiltona ti su vojnici ipak izvršili lažni napad i na sebe vezali dio turskih postrojbi.
Iskrcavanje na plaži 'S'
Na plažu 'S' trebale su se iskrcati postrojbe snage tri satnije iz 87. pješačke brigade, a potporu su im pružali BB Cornwallis, Lord Nelson i Vengeance. U zaljevu Morto turske postrojbe imale su uređene rovove koje su zaposjeli strojnički vodovi iz 3. bojne 26. pješačke pukovnije. Iskrcavanje je brzo provedeno i oko 0830 britanski vojnici zauzeli su turske rovove, uništili bitnicu Totsa i zauzeli Eski Hisarlik. Pod zaštitom brodskog topništva odbijeni su svi turski protunapadi. Kasnije 27. travnja ovi vojnici spojili su se s ostalim britanskim postrojbama.
Iskrcavanje na plaži 'V'
Na plažu 'V' trebala se iskrcati 88. pješačka brigada i dio mornaričkog pješaštva sa zadaćom da zauzmu područje Sedilbahra i kotu 43 te da se povežu s postrojbama na plažama 'S' i 'W'. Drugog dana trebalo je zauzeti uzvišenja Adži Babe. Potporu je pružao BB Albion. Međutim, prirodne karakteristike plaže (oblik amfiteatra) bile su na strani branitelja. Desno i lijevo krilo štitile su utvrde Ertogrul i Sedilbahr, a na samom obalnom rubu postavljena je bodljikava žica. Iza žice nalazili su se rovovi sa strojničkim bunkerima. Na strani napadača bile su jedino pješčane dine koje su mu pružile kakav-takav zaklon. Topnička priprava otišla je zbog nepostojanja prednjih motritelja u krivom smjeru. Turske postrojbe nisu odgovarale na topničku vatru sve do trenutka kada se prvi val britanskih vojnika nije približio obali. Otvorena je strahovita strojnička i topnička vatra, vojnici su poskakali u vodu, ali su se spetljali u podvodne žičane zapreke, pa su brzo uništeni. Kada se desantni brod River Clyd s glavninom desanta približio obali na oko 40 m i podigao pontonski za iskrcavanje, turske postrojbe po njemu su otvorile ubitačnu paljbu. Samo manji dio britanskih vojnika uspio je dokopati se obale. Iskrcavanje je prekinuto i nastavljeno tijekom noći, a iskrcane postrojbe utvrdile su se na obali. Kad su oko 1300 iz Majdosa pristigli i ostali dijelovi turske 26. pješačke pukovnije, britanski vojnici iskrcani na obali našli su se u vrlo teškom položaju. Paljba iz brodskih topova morala je biti zaustavljena zbog opasnosti da se pogode i britanski vojnici iskrcani na obali. Uz velike gubitke britanski vojnici napokon su 26. travnja zauzeli utvrdu Sedilbahr i dominantnu kotu 141 gdje su se utvrdili.
četvrtak, 23.03.2006.
Bitke Prvog Svjetskog rata
Raspored snaga turske 5. armije
Postrojbe turske 5. armije zauzele su obrambene položaje: 1) na azijskoj obali: 16. korpus (3. i 11. pješačka divizija); 2) na europskoj obali: 3. korpus (9. pješačka divizija koja je branila obalu poluotoka Galipolja, 5. pješačka divizija koja je branila Bularisku prevlaku i zaljev Saros, 7. pješačka divizija koja je svoju obranu naslonila na 5. pješačku diviziju i 2. konjanička brigada koja je vršila stalne ophodnje sjevernom obalom zaljeva Saros); 3) pričuvu je činila 19. pješačka divizija razmještena sjeverozapadno od Majdosa. Iz zauzetih obrambenih složaja jasno je vidljivo da su pješačke divizije zauzele obrambene položaje od obale prema unutrašnjosti s namjerom da zadržavaju protivnika do pristizanja postrojbi iz pričuve. (Divizijske pričuve nalazile su se na 10 do 15 km od prednjih krajeva obrane, a opća pričuva nešto južnije kod Majdosa. Na prvi pogled sve je posloženo vojnički baš kako treba biti, no, nekim čudom zaboravljen je zaljev Suvla koji nije bio niti utvrđen. Sukladno zamisli zapovjednika turske 5. armije umjetne fortifikacijske zapreke i bodljikava žica bile su postavljene u moru i na samim obalama, ophodnjama i stražarskim osiguranjima čuvale su se zapreke i obalni rub, a satnijske pričuve razmještene su na mjestima odakle su mogle zaposjesti bilo koji dio napadnute obale u dodijeljenim zonama i sektorima.
Saveznički plan desanta
Temeljna ideja Plana bila je da se pomoću desanta ovlada obalnim topničkim bitnicama kako bi kasnije flota mogla forsirati prolaz Dardanela. Temeljem podataka s izviđanja zaključeno je slijedeće: uzvisine Kilid Bahra predstavljaju vrlo jake prirodne obrambene položaje s glavnom obrambenom crtom koja se proteže od Majdosa po grebenu Kokma Dag prema zapadu, po grebenu Kilid Bahra do sela Mahrama, pa preko Adži Babe do rijeke Kerevez Dere. Druga utvrđena obrambena crta proteže se preko grebena Adži Babe dalje na istok. Kako je izviđao s razarača, general Hamilton stekao je dojam da je cijela obala od Bulaira do Suvale nepristupačna iznad koje se izdiže planinski lanac. General D'Amad predlagao je generalu Hamiltonu iskrcavanje u zaljevu Mitilena, ali je on taj prijedlog odbacio jer je bila otežana potpora desanta brodskim topništvom. Isto tako odbačena je i mogućnost iskrcavanja u zaljevu Saros, pa je ostala jedina mogućnost iskrcavanja u zaljevu Suvla. Umjesto da odabere sjeverni dio zaljeva general Hamilton odabrao je južni dio i time počinio totalnu i kobnu grešku. Naime, kod iskrcavanja na južnom dijelu zaljeva Savezničke postrojbe naletjet će na tri dominantne crte obrane. Prva crta je snažno utvrđeni položaji kod Kerevez Dere s mnogobrojnim strojničkim bunkerima, zatim kota 225 na Adži Babi i potom kota 230 na Kilid Bahru. Prva se trebala iskrcati britanska 29. pješačka divizija na plažama kodno označenima 'V', 'W' i 'X', a istodobno korpus ANZAC u Kaba Tapeu. Na taj način ratno brodovlje bi se moglo probiti do Kilid Bahra i Čanka. Mornaričko pješaštvo trebalo je provesti lažna iskrcavanja na plažama kodnih naziva 'S' i 'Y', francuska brigada kod Kum Kalea, a grčka legija u zaljevu Saros. Eskadra od 7 bojnih brodova BB i 4 krstarice CA u 0500 trebala je izvršiti topničku pripravu sve do 0530 kad bi počelo iskrcavanje. Za dan 'D' iskrcavanja određen je 25. travanj.
Saveznički plan iskrcavanja
Glavne snage za iskrcavanje: kopnene su 29. pješačka divizija pod zapovjedništvom zapovjednika Hunter Ueston i pomorske 1. eskadra flote pod zapovjedništvom kontraadmirala Vemisa. Zadaća glavnih snaga bila je dase zauzmu uzvisine Adži Babe i spajanje sa postrojbama ANZAC – a. Pomoćne snage za iskrcavanje: kopnene korpus ANZAC pod zapovjedništvom generala Berdvuda i pomorske 2. eskadra flote pod zapovjedništvom kontraadmirala Terzbia. Zadaća pomoćnih snaga je bila da zauzmu plato Kilid Bahra i napadnu Majdos kako bi time presjekli veze između sjevernih i južnih protivničkih postrojbi na poluotoku. Priprave za iskrcavanje provedene su sukladno planu, a vrijeme je bilo naklonjenu napadaču.
nedjelja, 19.03.2006.
Bitke Prvog Svjetskog rata
Bitke na Galipoljskom poluotoku – I. Svjetski rat
Nakon što su svi pokušaji topničkih bombardiranja, s mora po vanjskim utvrdama koje su štitile ulaz u prolaz Dardanele, tijekom veljače i ožujka 1915. godine, Saveznički zapovjednici odlučili su Galipoljski poluotok osvojiti desantom iskrcanim na kopno. Za glavnog zapovjednika snaga koje će provesti taj plan određen je britanski general Hamilton, a za načelnika stožera dodijeljen mu je francuski general D'Amad. Tako su njih dvojica, 13. ožujka 1915. godine, s jednog razarača proveli izviđanje zapadne obale Galipoljskog poluotoka od Bulaira do rta Heles. Snage za provedbu desanta bile su slijedeće: 29. britanska pješačka divizija, dvije pješačke divizije ANZAC (australsko-novozelandski korpus), francuska pješačka divizija 'Masnu' i brigada britanskog mornaričkog pješaštva. Ukupno to je bilo oko 81 000 vojnika i oko 178 topova. U pričuvi nalazile su se 42. britanska pješačka divizija te 10. i 11. indijska pješačka divizija koje su se nalazile u Egiptu. Na otok Tenedos sletjelo je 16 britanskih i 2 francuska zrakoplova sa temeljnom zadaćom izviđanja za potrebe korekture topničke brodske paljbe. Prema narečenom otoku plovio je i prijevozni brod Monika s gorivom za zrakoplove. Na drugoj strani turski zapovjednik Enver paša uočio je da će Saveznici poduzeti kopnenu operaciju, pa je ustrojio 5. armiju kojom je zapovijedao njemački general Sanders. Ta turska 5. armija imala je dvojnu zadaću: obranu Dardanela i otpor ruskim postrojbama ako se pojave pred Bosforom, a kasnije joj je dodijeljena i zadaća onemogućavanja upada postrojbi Bugarske i Grčke u Trakiju. U sastav turske 5. armije ušle su postrojbe iz turske 1. armije jačine 5 pješačkih divizija koje su se razmjestile na području Dardanela, a kasnije ih je ojačala još jedna turska pješačka divizija i jedna konjanička brigada. Drugi dio turske 1. armije ostao je razmješten u Trakiji kao strategijske pričuva. Obranu Dardanela činila je još i stara topnička utvrda Jedrena. Nakon detaljnog izviđanja i procjene turski stožer je zaključio da će obrana počivati na pokretnim pričuvama koje će se pravodobno prebacivati na ugrožena područja, ali za to treba imati dobre ceste, pa se odmah zapovjedilo inženjeriji da preuredi sve putove i mostove za potrebe topništva. Kod Nogare i Majdosa uređeni su prijelazi za brzo prebacivanje postrojbi iz azijskog na europski dio obale. Zapovjedno mjesto turske 5. armije prebačeno je u Galipolj.
subota, 18.03.2006.
Bitka na Krbavskom polju - 09. rujna 1493. godine
Krajem ljeta 1493. godine oko 8 000 akindžija pod bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub pašom provalilo je iznenada preko rijeka Une i Kupe u Štajersku gdje je opustošilo i opljačkalo gradove Celje i Ptuj. Nakon tog pljačkaškog pohoda turski odredi opljačkali su i veći dio Hrvatskog Zagorja i s vrlo velikim pljenom skrenuli na jug, opustošili i opljačkali područje Podruša i okrenuli se prema Bosni. Negdje na planini Mala Kapela iznenada im se ispriječila snažna hrvatska plemička vojska koju je vodio osobno ban Derenčin. Istodobno za turskim pljačkaškim odredima hitali su odredi štajerskog vojvode Jakoba Sekelja. Jakub paša ponudio je banu Derenčinu veliki otkup samo da ga propusti na putu za Bosnu, ali je ban Derenčin zatražio da se oslobodi sve roblje i preda se cjelokupni plijen. Dakako, Jakub paša na to nije pristao, pa je pokušao preko puste Krbave da se probije do Bosne. Ban Derenčin saznao je za promjenu smjera kretanja turskih odreda i na Krbavskom polju stao prikupljati svoje banderije. Banski banderiji brojili su oko 3 000 konjanika i oko 2000 pješaka dok je ostatak hrvatske vojske činilo još nekoliko tisuća slabo opremljenih i naoružanih, nevičnih boju i bitki, hrvatskih seljaka pješaka. Hrvatska vojska koja je mogla brojiti negdje oko 13 000 ljudi postavila se i posložila za bitku na slijedeći način: frontalno složene prema nadolazećim turskim odredima postrojile su se tri konjaničke skupine (Slavonski banski banderiji pod zapovjedništvom Ferdinanda Berisburgha, plemići oklopnici pod zapovjedništvom Ivana Cetinskog i jajačkog bana Juraja Vlatkovića, a ostatkom zapovijedaju Nikola Tržački i Bernard Frankopan Modruški). Sam ban Derenčin nalazio se, najvjerojatnije, sa svojim banskim banderijima negdje u središtu bojnog složaja hrvatske banske vojske. Između konjanika oklopnjaka složaj su činili hrvatski pješaci i slabo naoružani seljaci prikupljeni odsvuda. Kad je Jakub paša shvatio da je sa hrvatskim snagama boj neizbježan dao je pobiti sve zarobljenike sposobne za bitku te je svoje akindžije posložio također u tri skupine (prema teritorijalnoj pripadnosti akindžija Srbija, Bosna i Sandžak). Namjera Jakub paše bila je da se hrvatski konjanici namame u ravnicu gdje će ih obuhvatom tući dva odreda skrivenih u zasjedi. Manji dio turskih konjanika (oko 3000) preplivao je rijeku Krbavu u namjeri da udari u bok hrvatskim bojnim složajima. Tog jutra puhao je jak vjetar i podižući prašinu istu je nosio prema hrvatskoj vojsci te joj zaklanjao optičku vidljivost s turskom vojskom. Poradi toga ban Derenčin nije znao za manevar onih 3000 akindžija koji su preplivali Krbavu i kretali se bočno. Bitku su započeli akindžije iz Srbije pod zapovjedništvom Ismail bega koji su nakon kraće borbe stali odstupati i za sobom povlačiti hrvatske banderije (ovo je varka koja će skupo stajati hrvatske konjanike) Kada su hrvatski konjanici zašli na šumoviti dio istočne obale Krbave s leđa ih je napao Mehmed beg sa svojim akindžijama iz Bosne. Gotovo istodobno frontalno je napao Jakub paša sa akindžijama iz sandžaka, a onih 3000 akindžija koji su ponovno prešli Krbavu sada je iznenada udarilo u bok hrvatskoj vojsci. Ovako napadnuta, (s boka, s fronta i s leđa) hrvatska vojska trpjela je teške gubitke, a nevolja je bila još veća jer su u samom početku poginuli Ivan Cetinski i Juraj Vlatković, a njihovi banderiji ostali su obezglavljeni i bez zapovjednika te postali lagani plijen turskim akindžijama. Ubrzo nakon toga došlo je do strašne katastrofe i potpunog poraza hrvatske plemičke i banske vojske.
Da je ishod bitke na Krbavskom polju završio kobno po nekada snažno Hrvatsko kraljevstvo u to nema nikakve sumnje, ali da je ishod bio drugačiji, odnosno da je ban Derenčin pričekao štajerske odrede vojvode Jakoba Sekelja, tko zna kako bi bitka završila. Naime, Krbavska bitka početak je i glavni uzrok raspada cijelog Hrvatskog kraljevstva. U toj bitki propale su mnoge hrvatske plemičke obitelji, ponekad od jedne obitelji otac i šest sinova. Poginuli su knez Ivan Frankopan Cetinski, jajački ban Juraj Vlatković, sin bana Derenčina Mirko Derenčin, sam ban Derenčin umro je u turskom zarobljeništvu. Poginulo je i 70 svećenika i redovnika, te još oko 10 000 hrvatskih ratnika. Veliki je to gubitak sposobnih muškaraca za obranu, a među njima onog najvažnijeg, hrvatskog plemstva koje je bilo glavni nositelj i predvoditelj u obrani zemlje. Hrvatsko pučanstvo tada uzmiče od Neretve prema Cetini i Velebitu, sa Spreče prema Savi i dalje kroz Srijem i Slavoniju, s Vrbasa prema Uni i dalje prema Korani i Kupi te je koncem XVI. stoljeća nekada moćno i snažno Hrvatsko kraljevstvo svedeno na ostatke ostataka, odnosno na uski pojas od Drave do Jadrana površine jedva 16 800 četvornih kilometara. Hrvatski poraz (cladis croatica) u kojem je izginuo 'cvijet plemstva hrvatskog' godine 1558. Hrvatski sabor je naveo da hrvatski narod od te bitke Krbavsko polje zove još i Krvavo polje.
petak, 17.03.2006.
Bitke do kojih nikada nije došlo
- nastavak -
Obrana Finskog i Riškog zaljeva – Prvi Svjetski rat
Prema drugom, Novom Planu obrane Finskog i Riškog zaljeva koji je izrađen 1911. godine, predviđena je šira obrana, no, plan nije bio ostvaren u mirnodopsko doba već tijekom rata, pa je u mnogočemu bio samo dopuna Plana obrane Finskog zaljeva. Sukladno Novom Planu obrane zadaća ruske Baltičke flote nije bila sprječavanje upada protivničke flote u istočni dio Finskog zaljeva, već joj je glavna zadaća bila napad na protivnički operacijski i komunikacijski smjer. Poradi toga bilo je potrebito floti osigurati baze u blizini protivničkog operacijskog i komunikacijskog smjera, a koje će istodobno biti i zaštićene od protivničkih desanata. Dakle, pomorske baze trebalo je izbaciti što više naprijed kako bi flota pružala otpor čim ranije protivničkom brodovlju i što duže mu se opirala. Tako je Novi Plan obrane diktirao slijedeće pomorske utvrđene rajone: 1) utvrđeni rajon Hanko koji se nalazio na samom ulazu u Finski zaljev, a koji je ujedno i branio sjeverni ulaz u Riški zaljev kroz tjesnac Monsund; 2) utvrđeni rajon Monsunda branio je prolaz iz Finskog u Riški zaljev i obrnuto; 3) utvrđeni rajon Irbena koji se nalazio u Irbenskom tjesnacu i branio je južni ulaz iz Baltičkog mora u Riški zaljev; 4) utvrđeni rajon Alandskih otoka obuhvaćao je sjeverni i južni arhipelag istoimenih otoka i branio je ulaz u Botinski zaljev. Svi ti utvrđeni rajoni bili su međusobno povezani i krila obrane su im se dodirivala. Najvažniji je bio rajon Hanko, jer je on istodobno branio i prilaze ruskoj carskoj prijestolnici Petrogradu. Tako je južno krilo utvrđenog područja Hanko istodobno i bilo krilo pomorskog utvrđenog položaja na sjevernoj obali otoka Dagö. Na tom utvrđenom položaju djelovale su dvije utvrđene bitnice (4 topa 305 mmm na rtu Tachkona, a druga 4 topa istog kalibra na poluotoku Dagerort kod rta Ristin) U samoj sredini nalazila su se dva minska polja: jedno MP na crti rt Dagerot – otok Utee (ukupne dužine oko 55 Nm), a drugo MP odmah iza prvog na crti nešto zapadnije od smjera rt Tachkona – otok Eree (ukupne dužine oko 45 Nm). Sjeverno krilo utvrđenog područja oslanjalo se na utvrđene otoke Utee (jedna bitnica od 4 topa 305 mm) i Eree (jedna bitnica od 4 topa 305 mm). Obije ove obalne bitnice imale su zadaću braniti bokove minskim poljima i skupa s njima činile su glavni oslonac cijelog utvrđenog područja Hanko. Kod otoka Eree nalazilo se uporište i sidrište 'Sevastopolj' pogodno za lake krstarice i torpedne snage, ali i za sve druge ratne brodove. Pored toga tu se nalazi još jedno pomorsko uporište 'Lapvik' koje je branila jedna obalska bitnica s 4 topa od 155 mm sa otoka Heste Bise. Dakle, prednosti drugoga plana nad prvim bile su kudikamo veće i ruskoj su floti pružale mogućnost da brani ne samo Finski već i cijeli Riški i Botniski zaljev. No, ni ovaj drugi Plan nije bio baš bez nedostataka: - minski položaji na kojima se predviđala bitka s protivničkim brodovljem nisu bili dostatno branjeni ruskim obalskim bitnicama, kao na crti Reval – Porkala. Širina mora na mjestima gdje su se trebala postaviti minska polja bila je 40 do 50 Nm, a domet ruskih obalnih topova svega je 12 Nm (22 km), pa je tako ostalo oko 24 Nm netučenog prostora.
nedjelja, 12.03.2006.
Bitke do kojih nikada nije došlo
- nastavak -
Plan djelovanja ruske Baltičke flote
U obrani glavnog pomorskog položaja na crti Nargen – Porkala (Makiloto) zadaća ruske Baltičke flote bila je planirana na slijedeći način:
- podvodne torpedne napade tijekom dolaska protivničkih brodova na ulazu u Finski zaljev trebala je voditi divizija ruskih podmornica (11 operativnih podmornica), a to je i cjelokupno brojčano stanje ruskih podmornica
- pomorsku bitku na utvrđenom položaju trebala je zapodjenuti i voditi glavnina ruskog brodovlja (4 bojna broda, 9 krstarica, 20 razarača i 11 torpiljarki)
- napade s bočnih položaja i to noćne i dnevne torpedne napade trebale su poduzeti ruske torpiljarke (njih 31 s vrlo malim gazom) u trenutku kada bi protivničko brodovlje uletjelo u minsko polje
U slučaju neuspjeha u bitki rusko brodovlje trebalo se povući prema svojim bazama (Reval i Helsinki) iz njih napadati protivničko brodovlje. Dakle, glavni teret u slučaju napada trebale su podnijeti ruske torpedne snage. Na taj način iako nedovoljno jaka za direktnu i otvorenu borbu s protivnikom ruska je flota imala kakvu takvu šansu. Ako pak bi protivnički brodovi napali na bitnice na Nargenu i Vulfu ruske obalske bitnice mogle su se uzajamno štititi i potpomagati paljbom, a blizu je i pomorska baza Reval oz koje bi i ruski bojni brodovi mogli otvoriti snažnu vatru i tako poduprijeti obalske bitnice. Uistinu da se to dogodilo ruska je daleko slabija flota mogla držati u šahu nadmoćniju protivničku flotu.
Nedostaci ruskog Plana obrane Finskog zaljeva – Athumanunhova promišljanja
Međutim, da je njemačka flota poduzela napad na Finski zaljev, a da je kojim slučajem tada padala kiša ili se digla magla rusko obalsko topništvo ne bi moglo pružiti dostatnu potporu svojoj floti, a samim time i same bitnice koje su bile nedostatno zaštićene imale bi velike probleme s protivničkim ratnim brodovima koji bi im se neopaženo primaknuli. Dakle, ako bi došlo do bitke, slabija ruska flota nikako ne bi mogla zadržati snažniju njemačku flotu 15 dana kako se to od nje tražilo. Njemački minolovci najduže za dva dana sigurno bi otvorili prolaze kroz minsko polje, a tada bi njemački bojni brodovi sigurno zapodjenuli s malobrojnim ruskim brodovima neravnopravnu pomorsku bitku u kojoj bi Rusi sasvim sigurno i izvukli kraći kraj. Nedostatak ruskog obrambenog Plana vidljiv je i po tome što nije planirana obrana Riškog i Botinskog zaljeva. Ako je Riški zaljev bez obrane, a protivnik baš tamo nakani iskrcati kopneni desant, ruska flota bila bi sigurno nemoćna, jer ne bi smjela izaći van crte Reval – Porkala. No, ruski Admiralštab to je na vrijeme uočio i uskoro je izrađen Novi Plan obrane Finskog i Riškog zaljeva.
subota, 11.03.2006.
Bitke do kojih nikada nije došlo
Obrana Finskog zaljeva – Prvi svjetski rat
Neposredno pred sam početak I. Svjetskog rata Rusija se na Baltičkom moru našla u vrlo nezgodnoj situaciji. Naime, ruska flota doživjela je katastrofu na Dalekom Istoku 1905. godine, pa još uvijek nije bila u potpunosti obnovljena. Tako je u snazi prema njemačkoj floti ruska flota izgledala gotovo smiješna. Prijestolnica Carske Rusije (Petrograd kasnije Lenjingrad) nalazila se u samom Finskom zaljevu, a obale su utvrđene samo na pojedinim mjestima (Kronštat, Helsinki i Reval), a i te utvrde bile su naoružane već zastarjelim obalnim topništvom. Između Rusije i Engleske još uvijek nije potpisan Savez, pa Rusija ne može ni očekivati pomoć od snažne engleske flote. Međutim i da je postojao takav sporazum engleska flota nije mogla pomoći ruskoj floti u Finskom zaljevu, jer njemačka flota nadzire glavni ulaz u Baltičko more, prolaz Belt, a njemačke podmornice i snaga njemačke flote odvraćale su mogućnost engleskog desanta na njemačko tlo. U takvoj situaciji Rusija je mogla samo računati na vlastite snage svoje flote u Baltičkom moru, dok su joj flote u Crnom moru i na Dalekom Istoku bile izolirane i nisu mogle priskočiti u pomoć ruskoj Baltičkoj floti. S druge strane njemačka flota bila je samo djelomično vezana snagama engleske flote dok joj se glavnina ratnih brodova nalazila u Sjevernom moru. Nijemci i Rusi bili su sigurni da engleska flota ne namjerava napasti njemačku flotu u Helgolandskom zaljevu, pa je Rusija dodatno strepila od iznenadne pojave njemačkih ratnih brodova u Baltičkom moru. Opet, iz pregleda odnosa snaga koji je ispisao Athumanunh, jasno je vidljivo da je njemačka flota bila u stanju tuči rusku flotu samo sa starim brodovima, jer je njihova snaga i brojčanost bila kudikamo veća i jača od sastava ruske flote na Baltičkom moru. Rusija pored toga svega ima i veliku obalu dugu oko 2500 km koja se nikako nije mogla braniti s tako slabom flotom, pa je Rusija prisiljena braniti samo jedan dio svoje obale i to najvažniji Finski zaljev. Finski zaljev je i najosjetljiviji i bio bi prvi izložen napadu snažne njemačke flote, a njegovom ugrozom ugrožen je istodobno i Petrograd. Ako pak bi njemačka flota napala zapadno od Revala tu bi ugrozila cijelu pozadinu sjeverozapadne ruske bojišnice. No, opasnost od napad njemačke flote na Riški zaljev bila je manje vjerojatna, ali ne i potpuno isključena.
Ruski Plan i sustav obrane Finskog zaljeva
Sukladno prvotnom Planu ruska flota je trebala braniti samo manji dio svoje obale i to istočni dio Finskog zaljeva. Temeljna zadaća bila je da ruska flota izdrži napad barem 15-dana i tako spriječi brzi prodor njemačkih brodova kroz uski prolaz između Revala i Porkala. To bi bilo dostatno da se na kopnu prikupe kopnene postrojbe koje bi se upustile u bitku s eventualnim kopnenim postrojbama njemačkog desanta. Točnije tu zadaću dobila je ruska 6. armija (17. i 22. korpus, 67., 74. i 84. pješačka divizija, 1. gardijska konjanička divizija, 1. kozačka divizija, 1. gardijska i 3. konjanička brigada, te posade utvrda Kronštat, Reval i Helsinki). Ukupna snaga ovih postrojbi bila je 128 bojni, 62 eskadrona, 9 tvrđavskih topničkih bojni, 26 inženjerijskih satnija, 15 satnija graničara, a od težeg oružja imala je 432 topa i 320 teških strojnica. U sustav obrane pobrojanih postrojbi uklopio se i sustav obrane teškog obalskog topništva koje je imalo položaje na otocima Makiloto, Vulf i Nargen. Položaje obalskog topništva na otocima Makiloto i Nargen činili su uređeni topnički položaji, a na otoku Vulf nalazila su se još 4 topa kalibra 305 mm (jedna bitnica). Ukupno to je bilo 6 topa kalibra 305 mm, 4 topa kalibra 234 mm i 8 topova kalibra 203 mm, a priskočiti u pomoć mogla je i još jedna bitnica od 4 topa 228 mm sa Suropa i 7 topova kalibra od 120 do 152 mm. U morskom prolazu trebalo je biti položeno 3300 morskih mina, a prolaz između rta na jugu Nargena i kontinenta branila je još jedna bitnica od 4 topa kalibra 228 mm. Sve bitnice bile su utvrđene u stalnom tipu fortifikacije (betonski zakloni), a bitnice na Narganu i Makilotu nalazile su se u oklopnim čeličnim kupolama. Iako snažno, obalsko topništvo služilo je samo kao oslonac i potpora floti koja je imala temeljnu zadaću da brani svoj položaj i manevrira iza minskog polja. Minsko polje pak se sastojalo od samo nekoliko minskih redova poslaganih u blizini bitnica i to tako da su postojali široki prolazi za vlastite brodove. Iza tih položaja nalazile su se jako utvrđene vojnopomorske baze od kojih su dvije bile glavne (Kronštat i Reval), dok je ona u Helsinkiu bila operativna. Baza u Kronštatu bila je potpuno uređena, baza u Helsinkiu bila je djelomično utvrđena, a ona u Revalu bila je tek u izgradnji. Osim ovoga, postojao je i 'bočni otočni položaj' koji su činili mnogobrojni manji i veći otoci uzduž finske obale, kao i nadvodni i podvodni hridi i grebeni. Taj pojas je bio širok od 10 do 15 milja. Među tim grebenima i hridinama postojali su prolazi kao kanali kojim su mogli ploviti ratni brodovi. Dok su ruski brodovi mogli te kanale vješto rabiti za manevar, protivnički brodovi teško da bi mogli ući u njih, jer su oni mogli biti zapriječeni minama, mrežama i topničkim bitnicama. Osim ovih položaja ruski Admiralštab planirao je urediti i drugi položaj obrane na crti otočje Lavensari – otočje Somers – otok Nerva. ispred same pomorske utvrde Kronštat nalazio se i treći obrambeni položaj na crti Ino Nemi – Krasna Gora. Tu su bile postavljene dvije obalske bitnice od po 4 topa svaka kalibra 305 mm.
| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!