Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 30.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Napadi počinju

Britanski nosač zrakoplova HMS Victorious morao je odustati od progona KMS Bismarcka, jer su sve njegove prateće krstarice (HMS Galatea, Aurora, Kenya i Hermione) i razarači ostali bez goriva. Bojna skupina koju su činili bojni brod HMS King George V i bojni krstaš HMS Repulse više nisu mogli dostići KMS Bismarcka. Jedina britanska plovna jedinica koja je mogla prihvatiti borbu s KMS Bismarck bio je nosač zrakoplova HMS Ark Royal (zapovjednik kbb Loben. E. Maund) koji je nosio 30 torpednih zrakoplova tipa Fairey Swordfish, te njegova prateća krstarica HMS Sheffield. Poruke koje su odašiljane s krstarice HMS Sheffield uhvatila je njemačka prislušna postaja, pa je prema krstarici poslana njemačka podmornica U 48 sa zadaćom da je potopi, ali je nije mogla pronaći. Međutim, britansku krstaricu HMS Sheffield u 1545 napali su britanski torpedni zrakoplovi koji su je zamijenili s KMS Bismarckom. (Samo zahvaljujući neispravnosti torpeda koja su aktivirana pri udaru u more i prisebnosti zapovjednika krstarice kbb Larcoma izbjegnuto je sramotno bratoubilaštvo – po Athumanunhu. Naime, piloti nisu prepoznali vlastitu krstaricu, a baš na njoj su vježbali napade na KMS Bismarck, a mornari s krstarice iako svjesni opasnosti nisu otvorili vatru na vlastite zrakoplove. Bratoubilaštvo je otvaranje paljbe na vlastite snage koje su zamijenjene s protivnikom i predstavlja najveću sramotu za vojnike – po Athumanunhu) Drugi napad na KMS Bismarck odigrao se u 2047 i trajao je gotovo 40 minuta. Britanski torpedni zrakoplovi lansirali su ukupno 13 torpeda na KMS Bismarck. Dva torpeda aktivirala su se na bočnom pojasu u sredini trupa KMS Bismarcka, a jedan torpedo pogodio je desni bok u visini krme. Unatoč žestokoj protuzrakoplovnoj paljbi s KMS Bismarcka svi britanski zrakoplovi vratili su se na svoj nosač. Topnici s KMS Bismarck otvorili su paljbu i po krstarici HMS Sheffield, ali je ona pretrpjela samo neznatna oštećenja od krhotina granata. Izgledalo je da ni britanska torpeda nisu polučila rezultate, no, nije baš bilo tako. Pogodak u krmu zaglavio je kormila KMS Bismarcka i brod više nije slušao peljara. (Najvjerojatnije je kod eksplozije slomljena brodska krma koja je nalegla na kormila – po Athumanunhu) No, sada se iz 30-to satne šutnje pojavljuje BB HMS Rodney, a razarači iz 4. flotile pojavili su se kod krstarice HMS Sheffield. Zapovjednik krstarice odmah ih je poslao prema KMS Bismarcku sa zadaćom da ga napadnu. Njemački bojni brod otkrio je prvi ORP Piorun, pa su britanski razarači KMS Bismarck napadali tijekom cijele noći do 0645. Iako ni jedan razarač nije pogodio KMS Bismarck, stalni napadi razarača držali su posadu KMS Bismarck budnom cijelu noć, pa se ona nije mogla odmoriti za dnevne bitke koje su je tek čekale. Nadnevka 27SVIB08001941 britanska krstarica HMS Norfolk otkrila je KMS Bismarck koji je sada plovio brzinom od jedva 6 čvorova i bio nagnut preko 5 stupnjeva na bok, a poradi štete na kormilima KMS Bismarck udaljavao se umjesto približavao francuskoj obali. Pola sata kasnije pojavili su se i britanski bojni brod HMS King George V i bojni krstaš HMS Rodney. Oba ova britanska broda bila su potpuno pripremljena za bitku s oštećenim KMS Bismarckom. Zapovjednici britanskih brodova dogovorili su se da će zajedno napasti KMS Bismarck, ali iz odvojenih smjerova kako bi što više otežali ciljanje njemačkim topnicima na KMS Bismarcku. U 0847 prvi je vatru otvorio HMS Rodney, a samo minutu nakon njega i HMS King George V. Njemački topnici s KMS Bismarcka spremno su odgovorili na paljbu prvo prema HMS Rodney i oštetili ciljničku napravu za protuzrakoplovne topove na HMS Rodney. Sada se u bitku uključila i britanska krstarica HMS Norfolk sa svojim topovima 203 mm. U 0859 na palubi KMS Bismarcka eksplodirale su teške britanske granate, a u 0902 iz borbe je izbačena topnička kula A na KMS Bismarcku (pogodile su je granate s HMS Rodney). Oko 0940 pojavio se još jedan britanski brod, bila je to teška krstarica HMS Dorsetshire. KMS Bismarck sada se borio s četiri britanska broda. No, Bismarcku je pogođena i kula B, a malo potom i kula D. Jedina preostala topnička kula C i dalje je nastavila hrabro odgovarati na protivničke paljbe. Britanska krstarica HMS Norfolk sada je lansirala 4 torpeda, ali ni jedan torpedo nije pogodio Bismarcka. No, njemački topnici oštetili su i nekoliko cijevi na britanskom BB King George V i na BC Rodney. No, britanski brodovi su i dalje mogli gađati iz drugih topova, a na KMS Bismarcku topovi su oko 1000 potpuno zašutjeli. Britanski brodovi ispalili su ukupno: King Georg V 339, Rodney 375, Norfolk 575 i Dorsetshire 254 granate, dakle 1543 granate, od toga oko 600 granata pogodilo je KMS Bismarck koji se još uvijek držao na površini. HMS Rodney lansirao je ukupno 12 torpeda, ali ni jedan torpedo nije pogodio Bismarcka. Samo tri torpeda s krstarice HMS Dorsetshire pogodila su KMS Bismarcka. Britanski brodovi u strahu od pojave njemačkih podmornica i poradi pomanjkanja goriva morali su napustiti poprište prije nego je Bismarck potonuo. Bismarck je potopilo samopotapanje njemačke posade koja je aktivirala EN (eksplozivne naboje). Britanska krstarica HMS Dorsetshire i razarač iz njezine pratnje HMS Maori spasili su 110 njemačkih mornara i 2 časnika, oko 800 brodolomnika s Bismarcka cijelu je noć ostalo u moru koje je podivljalo i onemogućilo svako daljnje spašavanje. Ujutro su preživjela samo njih 5, trojicu je spasila njemačka podmornica U 74, a dvojicu meteorološki brod Sachsenwald. Slijedećeg dana na poprištu se odnekud pojavila i španjolska teška krstarica Canarias, ali su njezini mornari u teškom grču mogli vidjeti samo utopljene njemačke mornare, prazne pojaseve za spašavanje i tužne ostatke nekada moćnog i ponosnog broda. Na KMS Bismarck poginulo je ili se utopilo 2106 časnika, dočasnika i mornara, uključujući i mlade mornaričke časnike sa broda blizanca imena KMS Tirpitz, a koji su se ukrcali na KMS Bismarck sa zadaćom da steknu bojno iskustvo. Na kraju, Athumanunh će zaključiti. Potonuće KMS Bismarcka najavilo je i odlazak snažnih bojnih brodova zauvijek u povijest, jer da nije bilo britanskih nosača zrakoplova i njihovih sporih dvokrilaca (jedan je pogodio KMS Bismarck i oštetio mu kormila) KMS Bismarck sigurno bi uplovio u sigurnost luke St. Nazairea. Dakle, nosači zrakoplova polako i sramežljivo preuzimaju ulogu glavnih udarnih snaga na moru i polako istiskuju velike i moćne bojne brodove. Daleko, na istoku kod Pearl Harbora to će se još više pokazati točnim, jer japanski brodovi uništili su američko brodovlje, no, u luci nisu zatekli niti jedan američki nosač, pa će se tek kasnije pokazati kolika je moć nosača zrakoplova.

subota, 29.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Lovci su sve bliže plijenu

Oko podneva 25SVIB1941 njemački admiral Lütjens okupio je u časničkoj sali za objedovanje sve časnike KMS Bismarcka (naime, admiral je slavio svoj 52. rođendan – po Athumanunhu) te im održao govor u kojem je izrazio bojazan da su otkriveni i da im uskoro predstoje teške bitke u kojima će se morati boriti do posljednje granate, jer britansko je brodovlje više nego premoćno. (Njemački mornarički časnici ostali su prisebni i nisu se niti malo zabrinuli, pomirili su se sa sudbinom koja im je bila namijenjena i držali se doista, u tom trenutku, hrabro i dostojanstveno, baš onako kako to i priliči mornaričkim časnicima – po Athumanunhu) Zapovjednik broda, KMS Bismarcka, kapetan Lindemann prikupio je cijelu posadu i održao im govor upoznavajući ih sa trenutačnom teškom situacijom. (Govor njihovog zapovjednika u kojim ih on pohvaljuje i njegova iskrenost prema običnim mornarima na trenutak je djelovala kod njemačkih mornara i bojni je moral posade KMS Bismarcka odjednom podignut na zavidnu razinu – po Athumanunhu) Mornari su se svojski trudili ne bi li popravili oštećenja na pramcu, a i preusmjereni su dovodi goriva iz neoštećenih spremnika. (Tog trenutka posada KMS Bismarcka radila je besprijekorno, gotovo idealno, ama baš onako kako bi poželio svaki zapovjednik u najtežim trenucima – po Athumanunhu) Britansko zapovjedništvo napokon je shvatilo 25. na 26. svibnja da je položaj KMS Bismarcka krivo lociran, pa je HMS King George V okrenut natrag prema obali Francuske. Svim britanskim hidrozrakoplovima zapovjeđeno je da odmah traže KMS Bismarcka i na drugim mjestima od prije zacrtanih. Tako je britanski hidrozrakoplov tipa Catalina Mk I (kodna slova WQ-Z AH545) iz 209 Squadrona nadzirao južni, a hidrozrakoplov tipa Catalina Mk I (kodna slova BN-M AH546) iz 240 Squadrona sjeverno odsjek. U stalnoj bojnoj pripravnosti nalazilo se pet britanskih zrakoplova tipa Beaufort Mk II iz 22 Squadrona u Kaldarnesu, osam zrakoplova iz 42 Squadrona i dva zrakoplova iz 22 Squadrona u Wicku, deset zrakoplova iz 42 Squadrona u St. Evalu, te osam zrakoplova iz 42 Squadrona u Leucharsu. Istodobno i svi britanski zrakoplovi iz sastava Bomber Commanda bili su pripravni na djelovanje ako se otkrije KMS Bismarck. Šest britanskih podmornica (HMSS Sealion, Seawolf, Sturgeon, Pandora, Tigris i H 44) vrebalo je iz dubina KMS Bismarcka na crti ispred luke Brest i St. Nazairea. Gotovo istodobno prema njima hita i snažna britanska plovna skupina kodno nazvana 'Force H', ali potragu sve više otežava oblačno nebo koje otežava određivanje položaja britanskim brodovima, a sa sjeverozapada puhala je orkanska oluja. Sve to nije bilo dovoljno, pa su iz Sjeverne Afrike prema Giblartaru poslani britanski nosač zrakoplova HMS Eagle u pratnji bojnog broda HMS Nelson. Bojni brod HMS King George V plovio je sam i bio je vrlo lagan plijen za njemačke podmornice, pa su ubrzo britanski zapovjednici uvidjeli tu opasnost i prema njemu kao zaštitu poslali 4. flotilu razarača (HMS Cossack, Zulu, Sikh, Maori i ORP Piorun – ovo je poljski razarač). Njemačko zapovjedništvo pokušavalo je na sve načine pomoći KMS Bismarcku, ali je on bio izvan dosega njemačkih zrakoplova, no, sve njemačke podmornice hitale su u kvadrant kodno označen BE6192 gdje su namjeravale zaštititi KMS Bismarck. Njemačke podmornice koje su se nalazile u Biskajskom zaljevu: U 74 ostala je u kvaru i nije mogla zaroniti, U 556 nalazila se u gotovo idealnom položaju za borbu protiv skupine 'Force H' , ali nije više imala torpeda za lansiranje. Podmornice (U 48, u 73, U 97, U 98 i talijanska Barbarigo) bile su predaleko od njemačkog BB i od njegovih progonitelja. Tri bojne skupine njemačkih zrakoplova tipa Junkers Ju 88A (II/KG 1, II/KG 54 i I/KG 77) ukupno 81 zrakoplov, mogle su najranije poletjeti tek u 0430 27SVIB1941, a do KMS Bismarcka stići tek oko 0630 istog dana. Njemačka PZO pojačana je u lukama Brest i St. Nazaire, a za isplovljenje u susret KMS Bismarck jedva su čekali torpedni brodovi Schiff 13 i Schiff 24, kao i tri razarača onog trenutka kada KMS Bismarck uplovi u Biskajski zaljev. Prema Biskajskom zaljevu upućeni su i njemački tegljači koji su trebali dotegliti oštećeni KMS Bismarck u luku St. Nazaire.

petak, 28.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Britansko zapovjedništvo ratne mornarice relativno brzo reagiralo je nakon potonuća HMS Hooda, te neočekivane tragedije koja je pogodila britansku mornaricu. Tako su se ubrzo počele prikupljati sve britanske raspoložive plovne jedinice u Atlantskom oceanu. Prvi britanski ratni brod koji se odazvao na poziv zapovjedništva bio je stari bojni brod HMS Revenge kojim je zapovijedao kbb E. R. Archer, za njim se odmah odazvao još jedan bojni brod HMS Ramillies kojim pak zapovijeda kbb A. D. Read. Uzbunu čuju i krstarice HMS London (zapovjednik kbb R. M. Servaes) i HMS Edinburgh (zapovjednik komodor C. M. Blackman. Još jedan BB okrenuo je svoje topove u potragu za KMS Bismarckom, a to je HMS Rodney (zapovjednik kbb F. Dalrymple-Hamiton kojeg pak u tom trenutku prate i štite četiri razarača. No, razarač HMS Eskimo morao je ostati u zaštiti konvoja koji je prevozio kopnene postrojbe, a razarači HMS Somali, Tartar i Mashona nastavili su u pratnji BB HMS Rodney. U međuvremenu krstaricama HMS Norfolk i Suffolk, priključio se i HMS Prince of Walles, pa su zajedno nastavili plovidbu. Britanske lake krstarice HMS Manchester, Birmingham i Arethusa nadzirale su plovne putove sjeveroistočno od Islanda u namjeri da spriječe povratak njemačkih brodova u Njemačku ili Norvešku. Namjera admirala Lütjensa pak je bila da KMS Bismarck odvuče britansko najbliže brodovlje (HMS Norfolk, Suffolk i Prince of Ealles) od KMS Prinz Eugen kojem je počelo nestajati gorivo. Nakon što bi se KMS Prinz Eugen popunio gorivom trebao je djelovati po goniteljima kako bi se KMS Bismarck konačno dokopao luke St, Nazaire. Prvi pokušaj KMS Bismarcka da odvuče pozornost gonitelja 1540 nije uspio, ali drugi pokušaj 1814 bio je učinkovit. Bojni brod KMS Bismarck upleo se u topnički dvoboj sa sva tri britanska broda progonitelja. KMS Prinz Eugen to je vješto iskoristio i nestao u kišnom oblaku, a da ga britanski brodovi nisu zamijetili. No, sada je i KMS Bismarck počelo nestajati goriva. Njemački ratni tankeri (Belchen, Lothringen, Spichern i Esso Hamburg) krenuli su prema KMS Bismarcku, ali nije bilo sigurno da će na vrijeme stići do KMS Bismarcka. Njemački plan da se britanski brodovi privuku u zasjedu njemačkih podmornica (U 94, U 43, U 46, U 66, U 93 i U 557) također je propao jer su podmornice čekale daleko dolje na jugu. Međutim i britanski mornarički časnici polako gube strpljenje i ne vjeruju da će dostići KMS Bismarck, pa je admiral Tovey zapovjedio nosaču zrakoplova HMS Victorious kojeg su pratile krstarice HMS Galatea, Aurora, Kenya i Hermione da svojim torpednim zrakoplovima napadne KMS Bismarcka i tako ga uspori te prisili na borbu. No, opet problemi za britanske mornare gotovo istovjetni kao i kod HMS Prince of Walles. Ta plovna jedinica bila je tek uvedena u operativnu uporabu i nedostatno bojno isprobana. Naime, to mu je bila prva plovidba na kojoj je trebao prevoziti 48 rasklopljenih lovaca zrakoplova tipa Hurricane na Maltu gdje je trebala posada provoditi vježbe. Tako je na njemu u tom trenutku bilo tek šest bojno opremljenih zrakoplova tipa Fairey Fulmar Mk I iz 800Z Squadrona i devet torpednih zrakoplova tipa Fairey Swordfish Mk I iz 825 Squadrona Zrakoplovima je zapovijedao Lieutenant-Commander Eugene Esmonde a svih devet poletjelo je prije ponoći, a prije njih šest zrakoplova Fulmara poletjelo je u izviđanje. Britanski zrakoplovi ubrzo su otkrili usamljeni brod na pučini, ali tijekom identifikacije pokazalo se da je to američki ratni brod obalne straže USCGC Modock, a KMS Bismarck bio je samo 6 Nm dalje od njega. Tako je Bismarckovo protuzrakoplovno spremno dočekalo iznenađene britanske pilote torpednih zrakoplova. Iako su svi zrakoplovi odbacili torpeda (devet torpeda) osam ih je promašilo KMS Bismarcka, a jedan ga je pogodio u oklopljeni pojas na desnom boku, no, to je prouzročilo samo neznatno oštećenje. No, često mijenjanje smjera i vožnja pod velikom brzinom otvorila je prije zakrpane pukotine na Bismarcku i sada je počela u njega prodirati voda, pa je brzina morala biti smanjena sa 27 na samo 16 čvorova. Sada pak ponovno dolazi do zbrke. Admiral Lütjens pokušao je izvesti varku, oštro je okrenuo prema zapadu i oplovio HMS Suffolk koji to nije primijetio, pa je izgledalo da je Bismarck uspio nestati s radara progonitelja. Tako je sada KMS Bismarck plovio prema jugoistoku dok su ga britanski brodovi tražili na istoku, sjeveroistoku i jugozapadu. U vlastitu varku nije povjerovao ni sam admiral Lütjens, pa je javio svom zapovjedništvu u 0727 da ga britanski brodovi još uvijek slijede. Njemačko zapovjedništvo Skupine Zapad uzalud je uvjeravalo admirala Lütjensa da su ga britanski brodovi izgubili, a on je sam oko 0900 (bez veze i nepotrebno tijekom pola sata opisivao bitku s HMS Hoodom – po Athumanunhu). Tu poruku uhvatili su britanski brodovi i postaje na obali, ali je položaj KMS Bismarck pogrešno ucrtan, pa se stekao dojam da se KMS Bismarck vrača prema prolazu pokraj Islanda.

četvrtak, 27.04.2006.

Popis britanskih ratnih brodova koji su lovili KMS Bismarck

Bojni brodovi (BB): HMS King George V, HMS Prince of Walles, HMS Rodney, HMS Ramillies i HMS Revenge. Bojni krstaši (BC): HMS Hood, HMS Repulse i HMS Renown. Nosači zrakoplova (CV): HMS Ark Royal i HMS Victorious. Teške krstarice (CA): HMS Dorsetshire, HMS Norfolk i HMS Suffolk. Lake krstarice (CL): HMS Arethusa, HMS Aurora, HMS Galatea, HMS Kenya, HMS Neptune, HMS Birmingham, HMS Sheffield, HMS Manchester, HMS Edinburgh i HMS Hermione. Razarači (DD): HMS Inglefield, HMS Icarus, HMS Intrepid, HMS Active, HMS Antelope, HMS Achates, HMS Anthony, HMS HMS Assiniboine, HMCS Saguenay, HMS Electra, HMS Echo, HMS Lance, HMS Legion, HMS Jupiter, HMAS Nestor, ORP Piorun, HMS Somali, HMS Tartar, HMS Mashona, HMS Eskimo, HMS Punjabi, HMS Cossack, HMS Sikh, HMS Zulu, HMS Maori, HMS Faulknor, HMS Foresight, HMS Forester, HMS Foxhund, HMS Fury, HMS Hesperus i HMS Windsor. Podmornice (SS): HMSS P 31, HMSS Sealion, HMSS Seawolf, HMSS Sturgeon, HMSS Pandora, HMSS Tigris, HMSS H 44 i HMSS Minerve.

srijeda, 26.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Proganjanje KMS Bismarck

Njemačko mornaričko zapovjedništvo na kopnu nije bilo odmah obaviješteno o sukobu njemačke bojne skupine 'Bismarck' s britanskim plovnim jedinicama HMS Hood i HMS Prince of Walles, a izvješća koja su počela pristizati nešto kasnije nisu bila vojnički potpuna i točna, pa se njemačko mornaričko zapovjedništvo doista našlo u konfuznoj i zbunjujućoj situaciji. Admiral Lütjens poslao je izvješće da se sukobio s britanskim brodovima te da je potopio najvjerojatnije (obratite pozornost na riječ 'najvjerojatnije' čak i kad su potopili HMS Hood njemački mornarički časnici nisu mogli vjerovati da im je to pošlo za rukom – po Athumanunhu) HMS Hood, a drugi je britanski brod nagnao u bijeg, a ime broda je HMS Renown ili možda HMS King George V. (dakle ni tu admiral Lütjens nije bio u potpunosti siguran s kojim se brodom borio nakon potonuća HMS Hooda, jer HMS Prince of Walles bio je tek prije samo dva tjedna operativno u uporabi i normalno je da ga je admiral Lütjens zamijenio s HMS King George V kojemu je po obrisima najviše i sličio, Athumanunh hoće kazati da njemačka obavještajna služba nije znala za porinuće HMS Prince of Walles, a time ni admiral Lütjens) Da bi se sve dodatno zakompliciralo njemački izvidnički zrakoplovi i dalje su slali izvješća da je HMS Hood još uvijek na sidrištu u Scapa Flow. U lov na njemačku bojnu skupinu 'Bismarck' krenulo je tog trenutka 5 britanskih bojnih brodova (BB), 3 bojna krstaša (BC), 2 nosača zrakoplova (CV), 3 teške krstarice (CA), 10 lakih krstarica (CL), 32 razarača (DD) i 8 podmornica (SS). Lovci su bili sve bliže plijenu (evo ga RommeL to je odgovor zašto su njemački brodovi KMS Scharnhorst i KMS Gneisenau ostali pasivni, odnosno u sigurnosti svojih sidrišta. Njemačko zapovjedništvo nije nikako smjelo riskirati i na slijepo poslati ova dva broda, jer i sam vidiš koliko su informacije zbunjujuće i jedna isključuje drugu. Dakle, najbolje je bilo pričekati da se KMS Bismarck sam dokopa luke Brest i onda bi sve bilo drugačije, no, to ipak neće biti tako.) Sutra Vam Athumanunh ispiše popis svih britanskih brodova koji su sudjelovali u lovu na KMS Bismarck, a potom nastavi dalje redom.

utorak, 25.04.2006.

Ratne mornarice

Britanski ratni brodovi

Bojni krstaš (Battle Crusier BC) – vrsta ratnog broda velikog deplasmana (istisnine) i velike brzine, vrlo jakog topničkog naoružanja, a relativno male oklopne zaštite. Temeljna namjena mu je nasilno (borbeno) izviđanje u prethodnici glavnine flote, zatim za obuhvatne i druge taktičke manevre, proganjanje protivničkog brodovlja, potpora vlastitom brodovlju te sprječavanje djelovanja protivničkih krstarica. Bojni krstaši pojavili su se na zahtjev ratnih mornarica koje su spoznale sve nedostatke oklopnih krstaša (Armoured Crusier AC). Bojni krstaši vrlo su slični bojnim brodovima, ali im je brzina nešto veća (5 do 6 čvora), a glavno topništvo (kalibri od 280 do 305 mm) ima nešto manji broj cijevi (2 do 4 topa manje nego BB). Najviše vidljive razlike između njemačkih i britanskih bojnih krstaša ogledaju se u kalibru topništva (kod njemačkih krstaša on je nešto manji, ali ima balističke osobine nešto bolje, pa je na kraju domet topništva isti i kod jednih i kod drugih iznosi oko 13 000 metara – po Athumanunhu) Njemačke granate s usporačima na upaljačima imaju veću probojnost, a time i veću razornost. Raspored topništva na njemačkim i britanskim BC skoro da nema razlike, dakle, raspored je linijski ešaloniran po smjeru (da bi se lakše razumjelo to znači da su svi topovi na istoj palubi – po Athumanunhu). Kalibar pomoćnih topova kod njemačkih BC bio je nešto veći nego kod britanskih, ali je broj topova veći kod britanskih nego kod njemačkih.
Bojni krstaš HMS Hood – godina porinuća 1918., deplasman (istisnina) 42 100 tona, brzina 31 čvor, snaga pogonskih strojeva 151 000 KS, dužina 262 metra, širina 32 metra, gaz 9,6 metara, 8 topova kalibra 381 mm, 12 topova kalibra 143 mm, 2 topa kalibra 120 mm, 4 topa kalibra 102 mm, 6 torpednih cijevi, debljina oklopa trupa 305 mm, debljina oklopa topničkih kula 381 mm, debljina oklopa palube 102 mm, ukupno (ČDM) članova posade 1341.

ponedjeljak, 24.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

nastavak 2

Potonuće HMS Hooda, svojedobno najvećeg ratnog broda na svijetu i simbola britanske pomorske moći, u nevjerici je ostavilo obije sukobljene strane. Nijemci naprosto nisu mogli povjerovati da su uspjeli potopiti jedini brod, a kako su oni tada vjerovali, koji ih je mogao zaustaviti u prodoru na Atlantski ocean, a britanski mornari bili su iznenađeni i ostali šokirani, no, trenutak zbunjenosti i iznenađenja brzo je prošao, a bitka se nastavila nesmanjenom žestinom. Britanski HMS Princ of Wales jedva je izbjegao olupinu HMS Hooda, a tada mu je jedna granata s Bismarcka pogodila zapovjedni most na kojem su poginuli svi časnici, osim navigacijskog časnika kbb Leacha i jednog dočasnika. U slijedećoj salvi s KMS Bismarcka jedna granata potpuno je uništila ciljničku napravu za topove kalibra 133 mm, druga je potpuno uništila dizalicu i oštetila hidrozrakoplov koji je bio pripravljen za polijetanje. Hidrozrakoplov se zapalio i morao je biti bačen u more kako ne bi izazvao veći požar na palubi HMS Princ of Wales. Treća granata probila je brodski bok ispod vodene crte, ali na sreću posade HMS Princ of Wales nije eksplodirala. Tri granate s KMS Prinz Eugen također su pogodile HMS Princ of Wales, jedna u prostoriju za pretovar granata i opetovano na sreću posade HMS Princ of Wales nije eksplodirala. Jedini preživjeli časnik sa zapovjednog mosta kbb Leach preuzeo je zapovijedanje i bio je prisiljen uzmaknuti ako je želio spasiti brod i posadu. Topnici na HMS Princ of Wales cijelo vrijeme imali su strašne muke i probleme sa svojim topovima od kojih uvijek nekoliko njih nije ispalilo, a i sve češće su se zaglavljivali. Iako su britanski mornari mislili da uopće nisu nanijeli nikakvu štetu njemačkim brodovima nije baš bilo tako. Naime, tri granate ispaljene sa HMS Princ of Wales pogodile su KMS Bismarck. Jedna granata probila je oplatu broda na pramcu te je oko 2000 tona vode ušlo u Bismarckove odjeljke broj XX i XXI. Njemački mornari uz veliku požrtvovanost, napor i trud ipak su zaustavili prodor vode, ali su Bismarcku oštećeni dovod goriva i nekoliko spremnika za gorivo. (Bismarck je iz sebe ostavljao trag od goriva i po njemu će ga kasnije britanski zrakoplovi i brodovi lakše pronaći – po Athumanunhu) Ukupno je izgubljeno oko 1000 tona dizela. Druga granata probila je bok u području odjeljaka broj XIII i XIV, a voda potopila odjeljak s generatorima broj 4 i kotlovnicu broj 2. Treća granata uništila je motornu brodicu i katapult za katapultiranje hidrozrakoplova. Zapovjedniku KMS Bismarck Kapitän zur See (odgovara činu kapetana bojnog broda) Ernst Lindemannu nije ostalo ništa drugo nego da zapovijedi protuplavljenje, pa je KMS Bismarck ubrzo izravnan i vraćen na ravnu kobilicu, no, pramac mu je i dalje bio pod vodom, odnosno zaranjao je nešto dublje nego ostatak broda. Admiral Lütjens nije dozvolio kbb Lindemannu odbacivanje sidra i sidrenih lamnaca i veće popravke. Tako su ronitelji KMS Bismarcka privremeno zatvorili pukotine i dio vode je ispumpan, no, poplavljena kotlovnica broj 2 smanjila je brzinu KMS Bismarcka na 28 čvora. Admiralu Lütjensu bilo je jasno da tako oštećen KMS Bismarck neće moći prihvatiti borbu s britanskim brodovima, ali je razmišljao kamo da usmjeri smjer plovidbe. Mogućnosti su bile prema Norveškoj (udaljenost oko 1000 Nm) ili prema Francuskoj u St. Nazaire koji je bio udaljen oko 1600 Nm. Odluka je pala na ovaj drugi smjer, jer je u St. Nazaireu bio veliki suhi dok, a u blizini su sidrili i KMS Scharnhorst i KMS Gneisenau s kojima je kasnije KMS Bismarck mogao nastaviti borbe u Atlantiku i s francuske obala ne bi trebao opetovati opasnu plovidbu kroz prolaze sjeverno ili južno od Islanda.

nedjelja, 23.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

nastavak

Najbliži britanski brodovi koji su mogli prihvatiti borbu s njemačkim brodovima bili su HMS Hood kojeg prati HMS Princ of Wales i nekoliko razarača. Britanski admiral Holland, zapovjednik HMS Hooda, odlučno je krenuo prema njemačkoj bojnoj skupini 'Bismarck'. Međutim, more je sve teže, valovi su sve jači, a maleni britanski razarači to sve teže podnose i sve nesigurnije prate svoje velike bojne brodove koji nemaju takvih problema s morem. Admiral Holland zna da ne može smanjiti svoju brzinu i čekati razarače (koji bi mu itekako dobro došli u bitki koja ga očekuje), pa im zapovijeda da nastave plovidbu kao samostalna bojna skupina, a HMS Hood i HMS Princ of Wales nastavljaju sami. Admiral Hood zna i da je njegov BB HMS Hood u oklopu slabiji od BB KMS Bismarcka, pa se odlučuje da njemačke brodove napadne iz najveće blizine gdje bi se ta prednost u oklopu izgubila. Plan je da HMS Hood i HMS princ of Wales zajednički napadnu KMS Bismarck, a teške krstarice HMS Suffolk i HMS Norfolk napadnu KMS Prinz Eugen (no, Athumanunhu nikada neće biti jasno zašto admiral Holland taj plan nikada nije poslao zapovjednicima britanskih teških krstarica HMS Suffolk i Norfolk! Naime, plan je dosta dobar i provediv – po Athumanunhu) Još nešto pokazat će se kobnim po britansko brodovlje. Naime, HMS Princ of Wales nije bio potpuno spreman za boj (na njemu su civilni radnici iz remontnog zavoda Vickers koji otklanjanju kvarove 'ama Athumanunh to ne može povjerovati' na potpuno novim topničkim kulama i to još topova kalibra 356 mm. (ponekad proizvođači oružja ne misle dalje od nosa i kao da ih uopće nije briga kakve posljedice neispravnost na sustavu može prouzročiti tijekom bitke). Probleme imaju i njemački mornari (opet proizvođač oružja i opreme) nakon ispaljenih plotuna po HMS Norfolk Bismarckov pramčani radar jednostavno je otkazao. Tako sada kolonu predvodi KMS Prinz Eugen, a KMS Bismarck ga slijedi. Britanski admiral Holland ima namjeru njemačke brodove dočekati u crti i otvoriti paljbu iz svih topova preko svoga desnog boka. (Odnosno, da Athumanunh to kaže jezikom mornara: namjera je da se protivničko brodovlje dočeka u složaju koji prekriži protivnički T, a to vam je kada protivnik može rabiti samo pramčane topove, dok vi možete rabiti sve topove koji se nalaze na boku okrenutom prema protivniku.) Hmm, to bi bilo jako dobro, no, njemački brodovi tijekom noći nakratko su promijenili smjer i izašli iz vidokruga britanskih brodova, pa su se sada pred jutro našli na gotovo 10 Nm ispred Hollandovih razarača (no, nisu uočeni). Oko 0300 HMS Suffolk pronašla je opetovano njemačke brodove koji su sada plovili u smjeru 220 stupnjeva i brzo se udaljavali od brodova admirala Hollanda koji je još uvijek plovio u smjeru 200 stupnjeva. Admiral Holland odmah je ispravio svoj smjer, ali su njemački brodovi još jednom okrenuli za nekoliko stupnjeva na zapad, pa su britanski brodovi opet prespori u prilaženju protivniku. Takvo povećanje udaljenosti sve više povećava i opasnost za HMS Hood koji je slabije oklopljen, a samim time i slabije otporan na njemačke granate koje će u borbi padati s velikih udaljenosti pod visokim kutovima. U 0400 protivnički brodovi bili su udaljeni samo 20 Nm, a za sat vremena kasnije još i manje oko 15 Nm. No, tada u 0510 admiral Holland počinio je najveću pogrešku jer je svojim mornarima zapovjedio pripravu za boj, a istodobno i okrenuo za oko 40 stupnjeva na desno. Zapravo, sada su britanski brodovi u odnosu na njemačke u položaju prekriženog slova T i sada oni mogu rabiti samo pramčane topove (HMS Hood 4 topa kalibra 381 mm, a HMS Prince of Wales 6 topa kalibra 356 mm) dok njemački topnici imaju sve topove lijevog boka. Oko 0500 njemački motritelji primijetili su dim na obzorju, a njemački poslužitelji pasivnih sonara izvijestili su da čuju brodske vijke (propelere), no, njemački časnici bili su uvjereni da su to britanske teške krstarice, pa su samo nastavili plovidbu. (Naime, sukladno nekom nepisanom pravilu bojni brodovi nisu željeli dvoboje sa slabijim krstaricama, već su tražili sebi ravne bojne brodove – po Athumanunhu). Na drugoj, britanskoj, strani također ima pogrešnih zaključaka, pa su britanski mornarički časnici zaključili da su pred njima BB Bismarck i Tirpitz. No, bilo kako da bilo bitka je bila neizbježna, pa je u 0549 britanski admiral Holland zapovjedio da se paljba otvori po čelnom protivničkom brodu (KMS Prinz Eugen). Zapovjednik HMS Prinz of Wales ipak je raspoznao brodove i zaključio da je prvi brod zapravo njemačka CA HMS Prinz Eugen, te je svojim topnicima zapovjedio da gađaju drugi brod, a o tomu je i izvijestio nadređenog admirala Hollanda na HMS Hood. No, sve je bilo prekasno, jer topnički časnik HMS Hooda više nije razumio koga zapravo treba gađati, pa je u 0552 paljba s Hooda zapljusnula KMS Prinz Eugena. Tako je topništvo HMS Hooda nastavilo paljbu po KMS Prinz Eugenu. Minutu kasnije topnici s HMS Princ of Wales otvorili su paljbu po KMS Bismarcku, no stalno su imali probleme sa svojim pramčanim topovima koji su otkazivali ili se zaglavljivali. Njemački mornari nisu imali dvojbe i topnici oba broda sređenom paljbom gađali su najopasniji protivnički brod HMS Hood. HMS Hood primao je pogotke, a njemački admiral Lütjens ipak se odlučio da KMS Prinz Eugen prihvati borbu s protivničkim HMS Prince of Wales koji je nesmetano gađao KMS Bismarck. Britanski BB HMS Hood trpio je sve teže pogotke upućenih s KMS Bismarcka, a admiral Holland napokon je odlučio okrenuti svoj brod kako bi i bočni topovi mogli djelovati po protivniku. No, bio je to kobni trenutak, nekoliko granata pogodilo je HMS Hood i probilo njegov oklop blizu krmenog jarbola i tamo najvjerojatnije izazvale eksploziju protuzrakoplovnog streljiva, koja se kasnije prenijela na streljivo za glavne topove, a možda i na bojne glave torpeda koja su se nalazila u cijevima na glavnoj palubi HMS Hooda. Točno po sredini HMS Hooda pojavio se stup plamena visok oko 300-tinjak metara iza kojeg je izbio još viši stup dima. Eksplozija je prelomila brod na dva dijela, pramčani i krmeni dio na trenutak su se izdigli iz vode, a potom se brod najprije nagnuo na desni bok da bi se na kraju okrenuo na lijevi bok i potonuo u roku od samo tri minute. Poginulo je i utopilo se ukupno 1421 časnik, dočasnik i mornar, a strahotu je preživjelo samo tri mornara koje je spasio britanski razarač HMS Electra.

subota, 22.04.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Operacija 'Rheinübung' – susret u Danskom prolazu

Tijekom proljeća 1941. godine namjere njemačke ratne mornarice bile su da glavninom pomorskih snaga poduzmu snažnu i odlučujuću ofenzivu protiv britanskog pomorskog prometa u sjevernom Atlantiku. Izvršenje ove operacije kodno nazvane 'Rheinübung' pripalo je ratnim brodovima KMS Bismarck i KMS Prinz Eugen, a kasnije su im se još trebali pridružiti i KMS Scharnhorst i KMS Gneisenau koji su sidrili u Brestu. Opskrbu gorivom provodili su njemački ratni tankeri koji su već prije čekali na određenim pozicijama. Skupinom kodno nazvanom 'Bismarck' (KMS Bismarck i KMS Prinz Eugen) osobno je zapovijedao njemački admiral Günther Lütjens. Britanski Admiralitet pravodobno je obaviješten o isplovljavanju skupine 'Bismarck' 18SVIB1941 iz luke Gdinja. Admiral Lütjens zapovjedio je smjer prema sjeverozapadu, a oznake za raspoznavanje i križevi prefarbani su sivom bojom kako bi brodovi bili što manje uočljivi, tako daleko na sjeveru nije ni bilo opasnosti da ih napadne njemački zrakoplov koji bi ih zamijenio s britanskim brodovljem. Njemački brodovi do 22SVIB23001941 stigli su do granice leda i tada su smjer okrenuli prema zapadu uz brzinu od 27 čvora uplovili u uski prolaz između leda i minskih polja da bi brzinu smanjili na 24 čvora. Njemački izvidnički zrakoplovi velikog dometa nadletjeli su Scapa Flow i pogrešno identificirali britanske ratne brodove u luci. Naime, admiral Lütjens izvješten je da su na sidrištu još uvijek sve tri britanske bojne jedinice (HMS Hood, HMS King George V i HMS Prince of Wales), pa je i on pogrešno zaključio da njegovo brodovlje još nije otkriveno. Međutim, stvari su se odvijale potpuno drugačije, a britanski bojni brodovi upravo su u tom trenutku zatvarali mrežu oko njemačke bojne skupine 'Bismarck'. Tijekom cijelog dana britanski zrakoplovi tipa 'Hudson', 'Catalina' i 'Fairey Battle' neprekidno su polijetali s Islanda i iz Škotske ne bi li točno locirali njemačke brodove. Dvije britanske CA (teške krstarice), HMS Suffolk kojom zapovijeda kbb (kapetan bojnog broda) Robert Ellis i HMS Norfolk kojom zapovijeda kbb Alfred Phillips, već desetak dana su u ophodnjama uz južni rub ledenog polja obale Grendlanda. HMS Suffolk nalazio se uz zid magle pokraj sjeverne obale Islanda, a opremljen je najsuvremenijim radarom tipa 'Type 284'. HMS Norfolk pak je opremljena nešto starijim radarom tipa 'Type 268P' i 15 Nm dalje je na jugozapadu. Međutim, pored najsuvremenijeg radara (radar nije pokrivao 60 stupnjeva iza krme – po Athumanunhu) u 1915 23SVIB mornar na straži krstarice HMS Suffolk ugledao je njemačke brodove koji su se poput duhova odjednom pojavili iz magle i to na samo sedam Nm iza krstarice HMS Suffolk. Topnici s Bismarcka bez razmišljanja otvorili su u 1922 topničku paljbu po protivničkoj krstarici. Zapovjednik HMS Sufflok kbb Ellis pribrano je reagirao i sakrio svoj brod u maglu. HMS Suffolk prenio je radio uzbunu, ali ga je čuo samo HMS Norfolk (antene na krstarici HMS Suffolk bile su zaleđene i smanjen im je domet – po Athumanunhu) Poput kakvog neiskusnog 'mladca', kbb Phillips zapovjednik HMS Norfolk, (totalno nepromišljeno i da ne kažem tešku riječ 'skroz glupo' – po Athumanunhu) napušta sigurnost magle i svojim brodom izbija na samo 6 Nm ispred snažnih njemačkih brodova (nikada se ne smije podcijeniti daleko slabiji protivnik, a ne u tom trenutku KMS Bismarck u pratnji KMS Prinz Eugen – po Athumanunhu). Kiša krhotina (fragmenata) teških granata s Bismarcka zapljusnula je palube HMS Norfolka i samo velikim čudom nitko od mornara nije povrijeđen. Ipak, bilo je to i više nego dostatno da se kbb Phillips sredi i stane razmišljati kao iskusan mornarički časnik i to na način kako je u tom trenutku bilo i jedino moguće. Naime, HMS Norfolk oštro i brzo promijenio je svoj smjer i vratio se u sigurnost magle. HMS Norfolk sada šalje novu uzbunu koju čuju svi britanski brodovi, no, sada je dakako čuju i njemački dešifranti na Bismarcku, pa bitka može početi. Sve je kristalno jasno i jednim i drugima, njemački mornari znaju da su otkriveni, a britanski pak mornari znaju gdje trebaju tražiti protivnika. Jedni i drugi za to su uvježbavani i dobro znaju što trebaju činiti, a o ishodu bitke odlučivat će samo brzina, bolja uvježbanost i hrabro srce mornara koje na kraju i može biti presudno.

Ratne mornarice

Krstarice (Kreuzer, teška krstarica CA, laka krstarica CL) – univerzalni ratni brod, snažnog topničkog ili raketnog naoružanja, relativno slabe oklopne zaštite, vrlo velike brzine i vrlo velikog radijusa djelovanja. Namijenjena je za provedbu samostalnih zadaća na velikom pomorskom prostoru (krstarenje).
KMS Prinz Eugen – godina porinuća 1940., deplasman 19 042 tona, brzina plovidbe 32 čvora, ukupna pogonska snaga strojeva 132 000 KS, dužina 212, 5 m, širina 22 m, gaz 8 m, topničko oružje 8 topova kalibra 203 mm,12 topova kalibra 105 mm, 12 topova kalibra 37 mm, 12 torpednih cijevi, debljina oklopa topničkih kula 152 mm, debljina oklopa palube 76 mm, ukupno članova posade (ČDM – časnika, dočasnika i mornara) 1548.

petak, 21.04.2006.

Ratne mornarice

Bojni brodovi (Schlachtschiffe) – ratni brod velikog deplasmana i radijusa djelovanja, izuzetno snažnog topničkog oružja i oklopne zaštite. Sve do kraja II. Svjetskog rata čini temelj, jezgro svih većih ratnih mornarica, a temeljna mu je zadaća da zapodjene odlučujući boj i borbu s protivničkim snagama na moru, za samostalna bojna djelovanja, ili pak za potporu kopnenim postrojbama koje vode bitke i bojeve na kopnu.
KMS Bismarck – godina porinuća 1940., deplasman (istisnina) 40 000 tona, brzina plovidbe 30 čvorova, ukupna pogonska snaga strojeva 163 000 KS, dužina 242 m, širina 36 m, gaz 10, 8 m, topničko oružje 8 topova kalibra 381 mm,12 topova kalibra 150 mm, 16 topova kalibra105 mm, debljina oklopa trupa 330 mm, debljina oklopa topničkih kula 356 mm, debljina oklopa palube 82 mm, ukupno članova posade (ČDM – časnika, dočasnika i mornara) 2100.

Ratne mornarice

Njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine)

Athumanunh će u slijedećih nekoliko postova pokušati objasniti i nešto napisati o Njemačkoj ratnoj mornarici iz 2. Svjetskog rata. No, to je vrlo opširna materija i Athumanunhu bi trebalo nekoliko mjeseci, no, Athumanunh je Athumanunh, želju će ispuniti i onako na sebi svojstven način pokušati u najkraćim crticama napisati nešto o tome. Da bi bilo lakše pratiti Athumanunh će prvo izvršiti podjelu Kriegsmarine: 1) Schlachtschiffe (bojni brodovi BB), 2) Flugzeugträger (nosač zrakoplova CV), 3) Schwere Kreuzer (teške krstarice CA), 4) Leichte Kreuzer (lake krstarice CL), 5) Panzerschiffe (oklopljeni brodovi AB), 6) Linienschiffe (linijski brodovi LB), 7) Zerstörer (razarači DD) i Torpedoboote (torpedni brodovi TB). Upravo o tim brodovima, njihovim zapovjednicima i hrabrim mornarima, bitkama i protivnicima pisat će Athumanunh. Krenimo onda redom koji je samo Athumanunhu znan, a Vi ga pokušajte pratiti.

četvrtak, 20.04.2006.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

shema B2 privitak Bitkama na Gustav utvrđenoj crti (Monte Cassino)

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

shema B1 privitak Bitkama na Gustav utvrđenoj crti (Monte Cassino)

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Posebni Athumanunhov prošireni dodatak za Monte Cassino (njemačka 1. padobranska divizija)

Tijekom veljače 1944. godine njemački zapovjednici u Italiji glavnu crtu obrane organizirali su na utvrđenoj crti 'Gustav' koja se protezala preko cijelog Apeninskog poluotoka. Saveznički zrakoplovi bombarderi 15VELJ1944 potpuno su razorili i uništili opatiju Monte Cassino pogrešno vjerujući da se u njoj nalaze i brane njemački vojnici. Zapravo, njemački glavni zapovjednik Južnog sektora feldmaršal Kesselring, svim je njemačkim postrojbama izričito zabranio da ulaze i organiziraju obranu u opatiji Monte Casssina. Tek nakon što je opatija potpuno uništena njemački padobranci iz njemačke 1. padobranske divizije su tu ruševinu pretvorili u svoju utvrdu. Na obroncima ispod samostana branila se bojna skupina kodno nazvana 'Schulz' (u sastavu bojne skupine Shulz bili su vojnici iz 1. padobranske pukovnije, 1. padobranske strojopuškarske bojne i 3. bojne 3. padobranske pukovnije. Kasnije je toj bojnoj skupini kao pojačanje stigla još jedna skupina padobranaca kojima je zapovijedao general lajtnant Richard Heidrich. Oko samog samostana posložile su se za obranu tri pukovnije: 3. pukovnija branila je samostan i grad Cassino, 4. pukovnija planinski masiv Monte Cassina, a 1. pukovnija prostor oko Monte Castellonea te niže obronke Monte Caira. Kako je savezničko topništvo i dalje tuklo ruševine samostana, njemački vojnici su sve djelatnosti oko organiziranja obrane morali provoditi isključivo noću. Iako je njemačka 1. padobranska divizija bila ne popunjena, a ni potpuno bojno opremljena i spremna za obranu (veliki broj padobranaca patio je od malarije – po Athumanunhu) svi su padobranci bili svjesni da je ova zadaća dodijeljena njima poradi toga, jer jednostavno tog trenutka nije bilo njemačke postrojbe koja je bila dorasla toj zadaći. Kako padobranci više nisu bili uporabljeni kao zračnodesantne snage opremljeni su poljskim topovima kalibra 75 i 100 mm. Bojni moral padobranaca bio je vrlo visok, a odlučnost da zadrže svoj stečeni elitni ugled činio ih je još respektabilnijim protivnikom. Tako će njihov bojni duh i tjelesna izdržljivost kada se sjedine s iskustvom i uvježbanošću na kraju rezultirati impresivnom vojničkom cjelinom – po Athumanunhu. Nadnevka 15OŽUJ08301944 započeo je treći boj za grad Cassino. Oko 500-tinjak savezničkih zrakoplova na grad Cassino izbacilo je preko 1000 tona bombi, a potom je 746 savezničkih topova ispalilo gotovo 200 000 topničkih projektila. Tako je prije tog bombardiranja 2. bojna njemačkih padobranaca imala 300 vojnika i 5 topova, a nakon bombardiranja bilo ih je svega 140 vojnika i jedan top. I druge njemačke padobranske postrojbe pretrpjele su slične gubitke, osim 6. padobranske satnije koja se cjelokupna sklonila u obližnju pećinu, pa je ostala sa punim brojčanim stanjem. Zapovjednik general lajtnant Heidrich izgubio je vezu sa većinom svojih podređenih zapovjednika, pa je sada obrana Monte Cassina počivala na raštrkanim skupinama kojima su zapovijedali najniži zapovjednici svaki za sebe. Iako je bombardiranjem ubijen veliki broj njemačkih padobranaca, a tlo pretvoreno u 'Mjesečev krajobraz' pun ruševina, krša i kratera (to je izgledalo kao bojišnice 1. svjetskoga rata – po Athumanunhu) sada su i savezničke postrojbe imale velikih problema u pokretljivosti. Tako je 2. novozelandska i 4. indijska divizija probijajući se prema Monte Cassinu naletjela ravno na njemačke minobacačke padobrance iz sastava 71. minobacačke pukovnije. Saveznički vojnici trpjeli su paklenu i ubitačnu minobacačku paljbu njemačkih padobranaca, ali su do pada mraka 15. ožujka uspjeli ovladati trećinom grada Cassino. Zapovjednik Novozelanđanin general pukovnik Freyberg zapovjedio je 4. indijskoj diviziji da zauzme samostan Monte Cassina, ali se to pretvorilo u 6 dana izuzetno teških, strašnih i krvavih bitaka u kojima su se i jedni i drugi vojnici borili izuzetno hrabro rabeći pri tomu sve raspoloživo oružje i opremu. Njemački padobranci dva su položaja, hotel Continental i hotel des Roses, pretvorili u neosvojiva uporišta. Bitke su bješnjele sve do 22OŽUJ1944 kada su saveznički zapovjednici opozvali napad. Njemačka 1. padobranska divizije time je ispunila očekivanja i ovjenčala se još jednom slavom. Tijekom svibnja 1944. pripadnici 1. padobranske sudjelovat će i u četvrtoj bitki za Monte Cassino. Ponovno su bili izloženi žestokom bombardiranju, ponovno stojički pretrpjeli velike gubitke i ponovno se hrabro suprotstavili protivniku koji je ovaj puta bio u vidu poljskih vojnika. Napokon, brojčano slabiji njemački padobranci morali su se povuči pred poljskim vojnicima iz 2. poljskog krila. Nadnevka 17. SVIB1944 njemački padobranci na trenutak su povratili Monte Cassino, ali su se morali povuči, jer im je prijetilo opkoljavanje savezničkih postrojbi. Tako se njemačka 1. padobranska divizija i dalje nastavila žilavo braniti na okolnim brdima i padinama i na kraju ostala neporažena.

srijeda, 19.04.2006.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

shema B3, a sutra nacrtam i B2 i B1

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Treći napad (11. svibanj do 20. svibnja 1944. godine)

Nakon djelomično uspjelog izravnog napada na grad Kasino, saveznički zapovjednici napuštaju zamisli o izravnim napadima i vraćaju se na obuhvatne napade. Sada su za obuhvatne napade angažirane postrojbe 5. američke i 8. britanske armije. To je snaga od ukupno 16 divizija i 7 brigada. Zadaća britanske 8. armije (shema B3 i B4) je ovladati gradom Kasino obuhvatnim napadima poljskog 2. korpusa sa sjevera i britanskog 13. korpusa s juga. Kanadski 1. korpus pričuva je britanske 8. armije i čeka povoljnu priliku za eksploataciju uspjeha. Britanski 10. korpus osigurava bok armijskom rasporedu narečenih korpusa britanske 8. armije. Zadaća američke 5. armije je, prodorom francuskog ekspedicijskog korpusa (shema B2) na smjeru Monte Maio – Pico, te američkog 2. korpusa (shema B1) na smjeru prema Fondiu, široko obuhvatiti njemačko desno krilo. Nijemci prema ovim savezničkim armijama imaju postrojbe 15. oklopnog korpusa i 51. brdskog korpusa (6 divizija i jedna brigada) iz sastava njemačke 10. armije. No, tu je i snažna njemačka pričuva koja može vrlo brzo stići u pomoć napadnutim postrojbama kod Kasina ili kod Ancia. Napad je počeo 11. svibnja u 2300 sati paljbom iz 2000 topničkih oružja, a nakon te topničke priprave u noćni juriš kreće savezničko pješaštvo. Odmah po svanuću zore 12. svibnja u napad je krenulo i savezničko zrakoplovstvo koje je stalo žestoko tući njemačke položaje. Postrojbe američke 5. armije do 20. svibnja probile su Gustav crtu i stigle do njemačkih utvrđenih položaja na položaju kodno nazvanim Senger na crti Pontecorvo – Pico – Fondi. Postrojbe britanske 8. armije napredovale su jako sporo, najviše zbog snažnog otpora njemačkih postrojbi kod Monte Kasina, ali su do 18. svibnja postrojbe poljskog 2. korpusa ipak uspjele slomiti njemački otpor na Monte Kasinu. Britanski 13. korpus s velikom mukom, ali ipak ovladao je gradom Kasino, pa je i tu slomljen otpor njemačkih postrojbi. Do 20. svibnja i postrojbe britanske 8. armije izbile su pred njemački položaj Senger na crti Monte Cairo – Piedimonte - Pontekorvo. Tako je završena jedna od najkrvavijih bitaka II. Svjetskog rata na zapadnoeuropskoj bojišnici, bitka kod Kasina, kojom je otvoren put savezničkim postrojbama prema gradu Rimu.

utorak, 18.04.2006.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Drugi napad (15. ožujak do 23. ožujak 1944. godina)

Kako bi ubrzali proboj, savezničko zapovjedništvo odlučuje se za izravni napad na grad Kasino uz snažnu zrakoplovnu i topničku potporu. Za provedbu napada određen je Novozelandski korpus sastava 4. indijska pješačka divizija, 2. novozelandska pješačka divizija, 4. oklopna brigada i 78. pješačka divizija. Štititi bokove Novozelandskom korpusu trebaju postrojbe 10. britanskog korpusa i francuskog ekspedicijskog korpusa. Američki 2. korpus u pričuvi je i u pripravnosti za provedbu eksploatacije uspjeha koji treba borbom postići Novozelandski korpus. Napad počinje 15. ožujka silnim naletima 775 savezničkih zrakoplova koji zasipaju položaje njemačkih postrojbi bombama, a nakon njih na njemačke položaje paklenu vatru otvara 746 topničkih oružja svih kalibara. Oko 2 500 tona avionskih bombi i 600 000 topničkih projektila doslovno su razorili i pretvorili grad Kasino, samostan i katedralu na Monte Kasinu u ruševine, a svaki je centimetar zemlje oko istih preoran granatama više puta. No, njemačka je obrana solidno ukopana i ova doista paklena kiša bombi i granata nije joj nanijela baš previše šteta. Savezničko pješaštvo u napad je krenulo oko 1500, ali je odmah na njih otvorena strašna njemačka pješačka paljba, a dijelovi njemačke 1. padobranske divizije koji su bili skriveni u gotovo svim ruševinama pružili su doista hrabar i žilav otpor. Mnogobrojne ruševine i lijevci koje su iskopale bombe i granate sada predstavljaju ozbiljan problem za kretanje savezničkih tenkova i drugih oklopnih vozila, pa zbog ovoga nezaštićeno savezničko pješaštvo trpi velike gubitke. Uz nadljudske napore i gotovo nemoguće uvjete pješaci postrojbi iz Novozelandskog korpusa prodrli su u grad Kasino, ali južni dijelovi grada i sva značajnija topografska uzvišenja (Monte Kasino) iznad grada ostala su čvrsto u rukama njemačkih postrojbi. Još su se jednom razvile žestoke bitke i bojevi za svaki centimetar zemlje oko i u gradu Kasinu, ali 23. ožujka savezničke postrojbe ozbiljno načete gubitcima i umorom vojnika morale su stati i izvršiti još jedno preslaganje i odmoriti silnim borbama iscrpljene vojnike. Tako je i nakon drugog napada veći dio grada Kasina i najznačajniji položaji oko njega i dalje bio čvrsto u rukama njemačkih postrojbi.

ponedjeljak, 17.04.2006.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Sheme narečene u tekstovima Athumanunh će 'zakačiti' ili uz tekst, ili ovako naknadno, bitno je da ih raspoznate po oznakama koje stoje negdje u nekom kutu, a poslužit će za lakše razumjevanje onoga o čemu Athumanunh piše u tekstu.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Prvi napad (17. siječanj do 18. veljača 1944. godina)

Cilj ovog napada bio je, na smjeru napada prema gradu Kasino, izmanevrirati obranu njemačkog 14. oklopnog korpusa čijih se 8 divizija brani na Zimskoj crti. Američka 5. armija sastava 2., 6. i francuski ekspedicijski korpus (8 pješačkih divizija, ali brojčano nadmoćnijih i superiornije naoružanih od njemačkih) poduzima niz obuhvatnih napada. Razvile su se izuzetno teške borbe i bojevi, a francuski ekspedicijski korpus sastava 2. marokanska i 3. alžirska pješačka divizija uspio je probiti njemačku Zimsku utvrđenu crtu, a potom i Gustav utvrđenu crtu (shema A4), ali je kod sela Terelle zaustavljen protunapadom njemačke 90. motorizirane divizije i 5. brdske divizije. Američka 34. pješačka divizija prodrla (shema A3) je nadomak grada Kasina, ali je protunapadom odbačena, američka 36. pješačka divizija pokušala je obuhvatiti Kasino (shema A2) s juga, ali je i ona odbačena zbog izuzetno snažnog njemačkog otpora. Postrojbe britanskih divizija iz sastava 10. britanskog korpusa pokušale su obuhvate s juga, ali ni njihovi uspjesi nisu bili značajniji. Britanske postrojbe ipak su nakon nasilnog prijelaza rijeke Gariglijano (shema A1) uspjele obraniti mostobrane na drugoj obali. Njemačke postrojbe održale su se na utvrđenoj Gustav crti. Saveznici su morali žurno probiti Gustav crtu kako bi brze savezničke postrojbe stigle do grada Ancia gdje se u međuvremenu iskrcao američki 6. korpus s namjerom da oslabi obranu njemačkih postrojbi na Gustav crti, pa je tek pristigli Novozelandski korpus sastava 3 pješačke divizije ubačen na smjer prema Kasinu ne bi li se tu probila Gustav utvrđena njemačka crta, ali ni tu nije došlo do savezničkog proboja i uspjeha.

nedjelja, 16.04.2006.

Bitke na Gustav utvrđenoj crti

Gustav utvrđena crta (Gustav – Stellung) – Bitke kod Kasina (Cassino) 1944. godine

Gustav utvrđena crta bila je duga gotovo 150 km, a njemačke su je postrojbe utvrdile tijekom ljeta i jeseni 1943. godine na najužem dijelu Apeninskog poluotoka, a protezala se tokom rijeke Garigliano – rijekom Rapido – planinski vrh Monte Greco – La Maiella – Penapiedimonte – tok rijeke Faro. Ispred ove utvrđene crte izgrađena je utvrđena crta kodnog naziva Zimska crta, a iza je bila utvrđena crta kodnog naziva Gotska crta. Ključne točke (položaji) nalazile su se oko grada Kasina. Gustavova crta bila je u potpunosti izgrađena u rovovskom sustavu čiji su glavni osloncu utvrđeni betonski blokhauzi i prijenosne oklopljene čelične kupole. Na svim ulazima u doline bili su izgrađeni brojni bunkeri od drveta i nabijene zemlje u poljskom tipu izgradnje, a svi bunkeri bili su ograđeni bodljikavom žicom koja je bila ojačana brojnim minskim poljima i skupinama mina. Sve zgrade od kamena preuređene su i podešene u bunkere, a svako, pa i najmanje naseljeno mjesto utvrđeno je u kružnom sustavu i predstavljalo je snažnu otpornu točku. Oko tako utvrđenih otpornih točaka opet su bila postavljena mnoga minska polja, mnogo mina iznenađenja i još brojne zapreke nastale rušenjem objekata cestovne infrastrukture. Dakle, svi su putovi, pa i pješačke staze minirani, a na rijekama su porušeni svi mostovi i svi cestovni propusti. Da bi se spriječilo spajanje savezničkih postrojbi koje su se iskrcale kod Anzia s postrojbama koje su izbile pred Kasino izvršeno je namjerno poplavljivanje zemljišta kod pontijskih baruština. Gustav crtu brani 12 njemačkih divizija, a napada je Saveznička 15. skupina armija (armijski zdrug) uz snažnu paljbenu i pješačku potporu 6. američkog korpusa. Tri puta su Savezničke postrojbe probijale Gustav crtu da bi je na kraju probile uz neviđenu topničku i zrakoplovnu potporu. Cijenu proboja Saveznici su platili jako, jako skupo, iz postroja je izbačeno (mrtvi, ranjeni i nestali) 118 979 vojnika, dočasnika i časnika. Bitke su bile doista krvave i do tada najteže na zapadno europskoj bojišnici II. Svjetskog rata.
Slijedećih nekoliko dana Athumanunh će pisati o bitkama koje je povijest zapamtila kao Bitke za Monte Cassino, a Athumanunh pak ih raspoznaje kao bitke na utvrđenoj crti kodno nazvanoj Gustav. Dakle, za Monte Cassino odigralo se ukupno četiri velikih i krvavih bitaka, pa budite pozorni kad budete čitali Athumanunhove bilješke, jer Athumanunh to radi na samo sebi svojstven način, pa se ponekad zaboravi i zakomplicira. Ako nešto nekome ne bude jasno slobodno pita, pa će Athumanunh dodatno pojasniti.

petak, 14.04.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Desant kod Ancia

Pomorska luka Ancio smjestila se na talijanskoj pješčanoj obali 50 km južno od Rima i oko 100 km iza tadašnje utvrđene njemačke obrambene crte kodno nazvane 'Gustav crta'. Utvrđena Gustav crta protezala se preko Apeninskog poluotoka, od Minturna do Ortone, a pored prirodno jakih topografskih oslonaca, njemački inženjerci dodatno su je ojačali cijelim nizom fortifikacijskih utvrda. Ta crta (Gustav) potpuno je zakočila daljnje napredovanje savezničkih postrojbi prema Rimu. Saveznički zapovjednici odlučili su desantnom operacijom zauzeti luku Ancio, pa su sukladno planu bile predviđene tri plaže za iskrcavanje snaga desanta. Prva plaža bila je u samoj luci Ancio, a druge dvije bile su na oko 8 km istočno i isto tako na oko 8 km zapadno od plaže u samoj luci Ancio. Glavna namjera, odnosno zadaća desantnih postrojbi (oko 50 000 vojnika s preko 5000 vozila), bila je proboj u njemačku pozadinu do vulkanskih uzvisina Monte Albani, gdje bi se presjekle njemačke cestovne komunikacije koje su išle od Rima prema Gustav crti. Istodobno postrojbe američke 5. armije trebale su izvršiti pritisak i nastaviti proboj prema Rimu sa zadaćom da se spoje sa postrojbama iz desanta. Dakle, provedba desanta pala je na američki 6. korpus ( 3. američka pješačka divizija ojačana s oklopnom bojnom i 1. britanska pješačka divizija ojačana s tenkovskom pukovnijom, te padobranska pukovnija, dva odreda komandosa i tri rendžerske bojne). Za iskrcavanje su rabljena amfibijska vozila tipa DUKW oko 490 vozila. (DUKW je amfibijsko vozilo koje nalikuje na kamion sa šest kotača koji pliva ili se kreće po kopnu, težine je oko 2500 kg, a može prevoziti pješake sa kompletnom opremom, tenkove, topove ili bilo koji drugi doknadni ratni materijal paletiziranog tipa – po Athumanunhu) Postrojbe desanta podijelile su se na dvije skupine: - istočno od Ancia američke postrojbe, a zapadno od Ancia britanske postrojbe, a svaka skupina ima svoje postrojbe za zaštitu i potporu. Prevlast u zraku daleko je na strani savezničkog zrakoplovstva. Plan je predviđao za nadnevak desanta 22SIJ02001944. Nadnevka 21SIJ05001944 desantni brodovi isplovili su iz luke Napulj i krenuli prema jugu (u namjeri da prevare njemačke motritelje i obavještajce), a nakon određenog vremena cijeli se konvoj okrenuo i krenuo u smjeru prema Anciu. Vrijeme je bilo mirno i izuzetno povoljno za plovidbu, njemački zrakoplovi nisu se pojavljivali i cijela plovidba protekla je bez ikakvog uznemiravanja. Oko ponoći 21. na 22 siječnja konvoj je neotkriven stigao nadomak Anciu i tu se usidrio. Započela je kraća topnička priprava s desantnih brodova tipa LSM (R) (Landing Ship Medium Rocket) i LCI (R) (Landing Craft Infantry Rocket) koja je trajala oko 5 minuta. Nakon te topničke priprave s velikim brojem raketnih zrna iskrcan je prvi val pješaštva koje nije naišlo ni na kakav otpor. Nastavak iskrcavanja odvijao se sukladno planu i nakon svanuća svi ciljevi u luci Ancio bili su zauzeti. Tijekom dana ostvarena je crta mostobrana na oko 7 km oko luke. Savezničke postrojbe postigle su potpuno iznenađenje i prvog dana na obalu je iskrcano svih 50 000 vojnika, 5200 vozila, oko 500-tinjak topova i 240 tenkova. Njemačke postrojbe koje su branile obalu oko Ancia prije tri dana bile su upućene kao pojačanje južne bojišnice. Međutim, opet saveznički zapovjednici ne poduzimaju gotovo ništa i zadovoljni su postignutim uspjesima, te pasivno čekaju spajanje sa postrojbama američke 5. armije koja se s velikom mukom probija prema njima. Njemački pak su zapovjednici odmah uočili opasnost i reagirali vrlo brzo. Njemačka 4. padobranska divizija i oklopna divizija 'Herman Göring' odmah su zatvorile sve komunikacijske smjerove koji su vodili od Ancia prema Monte Albani, a na taj smjer doveli su i još nekoliko divizija iz Njemačke, francuske i ex Jugoslavije, a tri njemačke divizije iz Sjeverne Italije već su hitale prema toj bojišnici. Opet, (Athumanunhu nikada neće biti jasni postupci savezničkih zapovjednika u Italiji), unatoč potpunoj prevlasti savezničkog zrakoplovstva, njemački zrakoplovi snažno su tukli savezničke pješake na crti mostobrana. Nadnevka 31SIJ1944 godine savezničke postrojbe kod Ancia broje oko 61 000 vojnika (u međuvremenu iskrcana je i 45. američka divizija), a njemačke postrojbe pak imaju oko 71 000 vojnika. Razvile su se teške bitke oko mostobrana koje su potrajale sve do ožujka. U tim bitkama savezničko zrakoplovstvo snažno napada njemačke postrojbe, a saveznički brodovi pak pružaju jaku potporu savezničkim postrojbama s mora. Tijekom travnja bitke se stišavaju, a ishod je gotovo neriješen, obije strane zadržale su prije stečene pozicije. Noću 11. na 12. svibnja konačno je započela odlučna saveznička ofenziva prema Rimu koji je zauzet 4. lipnja 1944.

ponedjeljak, 10.04.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

- nastavak - Desant kod Salerna
Na mjestu iskrcavanja američkih divizija nije se provela topnička priprava jer se željelo postići iznenađenje. Oko 0300 saveznički komandosi i rendžeri uništili su njemačke topničke bitnice na poluotoku Sorento, pa je iskrcavanje moglo početi. Oko 0400 desantni čamci naletjeli su na mine koje saveznički minolovci nisu mogli otkriti i ukloniti poradi plitke vode i mulja koji je prekrio sidrene mine. Ipak, saveznički prvi desantni val dokopao se obale koju su njemački vojnici držali pod ubitačnom topničkom (minobacačkom) i strojničkom paljbom, a uz to obala je bila gotovo 'načičkana' protudesantnim zaprekama. Njemački vojnici pružali su izuzetno jak i efikasan otpor, savezničkim vojnicima u pomoć su pristigli tenkovi koji su se iskrcali nakon njih, ali je širenja crte mostobrana i dalje teklo jako jako sporo i teško. Njemačka obrana obale bila je izuzetno dobro isplanirana i organizirana, a posebno dobro bilo je iskorišteno vrijeme od uočavanja desanta do njegovog iskrcavanja na obalu. Nakon svanuća njemačko zrakoplovstvo snažno je bombardiralo iskrcane savezničke vojnike, a njemačko oklopništvo na najpogodnijim smjerovima poduzelo je protunapade. Njemački vojnici poduzeli su ukupno pet velikih protunapada, ali su se saveznički vojnici i pored velikih gubitaka uspjeli održati na crtama mostobrana. Slijedećeg dana 10RUJ1943 američkim iskrcanim postrojbama u pomoć je stigla američka 45. divizija. Izuzetno krvava i teška bitka u kojoj su njemački vojnici pod svaku cijenu baciti savezničke vojnike natrag u more, a saveznički vojnici pak su se grčevito držali i branili svaki pedalj mostobrana trajala je gotovo dva dana. Na kraju i pored izuzetno teških i velikih gubitaka, a naročito ljudskih, savezničke postrojbe zadržale su crtu mostobrana. Slijedeće teške bitke na mostobranu nastat će 14. i 15 rujna u kojima su njemački vojnici poduzeli uz potporu tenkova (njemački tenkovi u tom trenutku brojčano su nadmoćniji nad iskrcanim savezničkim tenkovima – po Athumanunhu) snažne protunapade. Savezničke vojnike na mostobranu ovaj put spasilo je njihovo brodovlje (2 BB, 5 CL i 27 DD), svježe iskrcane postrojbe i zrakoplovstvo. Naime, savezničko brodovlje naprosto je činilo 'vatrene tepihe' ispred svojih pješaka, a zrakoplovstvo pak 'vatreni kišobran' iznad svojih pješaka po njemačkim tenkovima i zrakoplovima. Položaj američke 5. armije znatno je poboljšan tek 17. rujna kada su postrojbe britanske 8. armije napale i ugrozile bok njemačkim postrojbama koje su napadale američku 5. armiju. Noću 17. na 18. rujna spojile su se američke i britanske iskrcane divizije, a njemačke postrojbe započele su odstupanja u namjeri da poprave crtu bojišnice u visini Napulja gdje im je prijetilo da im desant kod Salerna ugrozi odstupnicu i cijelu pozadinu. Na novo organiziranoj crti obrane, koju su njemačke postrojbe zauzele na crti od Napulja do jadranskog mora, njemačke postrojbe zadržale su savezničke postrojbe sve do 03LIS1943, a američka 5. armija uspjela je tek 03LIS zauzeti potpuno razorenu luku grada Napulja. Gubici savezničkih postrojbi do tada su iznosili: američka 5. armija (23LIS1943) KIA, MIA, WIA, CIA oko 6000 američkih i oko 8000 britanskih vojnika, a britanska 8. armija (23LIS1943) imala je KIA, MIA, WIA, CIA oko 1000 vojnika. Nakon pada grada Napulja njemačke postrojbe povukle su se na utvrđene crte obrane kodno nazvane 'Volturno' i 'Zimska crta' prije pripremljenih na rijeci Sangro. Prve jesenje hladne kiše, porušene cestovne komunikacije, teški terenski uvjeti i izuzetno dobro organizirana i snažna njemačka obrana do krajnjih su granica otežavale daljnje napredovanje savezničkim postrojbama. Rim je još uvijek bio u čvrstim rukama njemačkih vojnika, a mišljenje savezničkih zapovjednika da će nakon kapitulacije Italije njemačke postrojbe biti vrlo brzo istjerane iz Italije potpuno je palo u vodu. Sve im je više bilo jasno da su zapravo 'zapeli' u jednom pohodu koji je doista poprimao sve veće razmjere. Teške bitke tek su ih očekivale, ali i pored toga postignuti su neki značajniji vojnički rezultati. Naime, zauzeta su zrakoplovna uzletišta potrebita za bombardiranje južne Francuske, južne Njemačke, Balkana i Madžarske, a na talijanskoj bojišnici vezano je ukupno 24 njemačkih divizija. Zauzimanje Rima bilo je potrebito ne samo u vojničkom smislu, već i u moralno-političkom, međutim to je bilo izuzetno teško, jer razvile su se strašne i ogorčene bitke kod Monte Casina. Na trenutak Athumanunh će preskočiti bitke kod Monte Casina i opisati još jedan desant - Desant kod Ancija, a potom se vratiti na bitke za utvrđene crte kodno nazvane 'Volturno', 'Zimska crta', 'Gustav', 'Hitler' i 'Gotska crta'.

nedjelja, 09.04.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Desant kod Salerna

Desant kod Salerna imao je temeljnu zadaću da se zauzme luka grada Napulja koja je Savezničkim postrojbama bila prijeko potrebita za brzo i sigurnu opskrbu postrojbi koje su tek kretale prema Talijanskim bojišnicama. Desant je trebala provesti američka 5. armija kojom je zapovijedao general Klark, a postrojbe američke 5. armije bile su slijedeće: 6. američki korpus (dvije divizije), 10. britanski korpus (tri divizije). Britanske divizije, sukladno planiranom, trebale su se iskrcati sjeverno od rijeke Selea, na oko 3 km od grada Salerna. Američke divizije pak su se sukladno istom trebale iskrcati na područje od rijeke Selea do Agropolija. Na poluotoku Sorento trebali su se iskrcati jurišne postrojbe (komandosi i rendžeri) te uz sudjelovanje sa zračnodesantim postrojbama uništiti njemačke bitnice koje su zauzele položaje i vrlo precizno flankirale područje iskrcavanja. U operaciji desanta kod Salerna sudjelovalo je preko 600 savezničkih brodova (njih 230 je ratno brodovlje, a ostalo su prijevozni). Konvoji su krenuli iz sjevernih luka Sicilije (Palermo i Terminij) te iz luka sjeverne Afrike (Oran, Alžir, Bizerte i Tripolis), a sastojali su se od desantnih, prijevoznih i brodova za topničku potporu. Odred zračne potpore sastojao se od 5 eskortnih nosača zrakoplova (CVE), nekoliko lakih krstarica (CL) i više razarača (DD). U zaštitnom odredu bilo je 5 bojnih brodova (BB) te veći broj lakih krstarica (CL) i razarača (DD), ali tijekom početka bojnih djelovanja 4 bojna broda (BB) određena su za pratnju talijanskih ratnih brodova prema Malti (talijanski ratni brodovi predali su se savezničkoj mornarici). Tijekom provedbe operacije more je bilo naklonjeno savezničkim vojnicima, bilo je izuzetno mirno, a vrijeme je bilo gotovo idealno. Glavna bitka za Italiju mogla je početi i počela je upravo kod Salerna. Iskrcavanjem desanta kod Salerna počelo je i iskrcavanje desanta kod Taranta 1. zračnodesantne divizije (oko 8000 vojnika) koja nije naletjela na nikakav otpor. Nadnevka 08RUJ1943 konvoji iz Sicilije i Afrike oko 1500 našli su se i spojili na planiranoj točki susreta. Međutim, njemačko zrakoplovstvo otkrilo je saveznički konvoj oko 1400 i napalo ga pri čemu je isti imao značajnije gubitke. Oko 2100 konvoj je uplovio u zaljev Salerna te su priprave za iskrcavanje započele odmah. Bila je jasna mjesečina i vrlo dobra vidljivost. Prvi su krenuli odredi brodova minolovaca (MC) koji su od mina očistili smjerove iskrcavanja i sidrišta uz obalu. Međutim njemačko zrakoplovstvo otkrilo je namjere saveznika i snažno je napalo konvoje. Međutim napadi njemačkog zrakoplovstva nisu polučili neke značajnije rezultate, jer je saveznička PZO bila itekako efikasna i maksimalno štitila svoje brodovlje (potopljen je samo jedan LCT – desantni protuzrakoplovni brod). Nadnevka 09RUJ010043 nakon zalaska Mjeseca, saveznički desantni brodovi tipa LST, LCI, LCT, LCG primaknuli su se obali na oko 5 do 6 milja, pa je oko 0130 započelo prekrcavanje vojnika u desantne čamce tipa LCA (Landing Craft Assault – desantni jurišni čamac za pješačke postrojbe deplasmana oko 5 tona, naoružan jednim bacačem i nekoliko teških strojnica, prevozi oko 30 vojnika s opremom i namijenjen je za iskrcavanje prvog desantnog vala na obalu koji ima zadaću boriti se za mostobran – po Athumanunhu) koji su krenuli na jurišnu crtu koja je bila udaljena na oko 2 milje od obalne crte. Istodobno savezničko zrakoplovstvo žestoko je bombardiralo mjesto iskrcavanja britanskih divizija, a oko 0300 paklenu topničku paljbu po obali otvorili su i saveznički bojni brodovi. Njemačko obalsko topništvo odgovorilo je doista hrabro i došlo je do veličanstvene (ali strašne) divote topničkih dvoboja (topnici obiju strana trudili su se da budu što efikasniji i učinkovitiji, saveznički topnici i zrakoplovci izuzetno su se trudili da što više omekšaju obalu kako bi njihovi pješaci proveli iskrcavanje sa minimalnim gubicima, a njemački topnici pak su svojski željeli olakšati što više obranu svojih pješaka koji su se utvrdili na obali). Istog trenutka stigla je u njemačke postrojbe obavijest da se Italija okrenula savezništvu sa Saveznicima, no, njemački vojnicima to niti malo nije poljuljalo bojni moral.

subota, 08.04.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Savezničko sporo napredovanje do rijeke Sangro

Za nadiranje prema sjeveru savezničke postrojbe mogle su rabiti samo dvije ceste, uzduž zapadne i istočne obale poluotoka. Tako je zapadnom obalom nastupala britanska 5. divizija, a istočnom 1. kanadska divizija. Vrlo značajan, u vojničkom smislu, prijelaz na prevlaci između Katancara i Nikastra zauzet je bez značajnijeg otpora. Noću 7. na 8. rujna britanska 231. pješačka brigada uspješno se iskrcala kod Piza, probila se u protivničku pozadinu gdje je uništila njemačka prijevozna sredstva te 10. rujna zauzela Nikastro, a istodobno na istočnoj obali postrojbe 1. kanadske divizije zauzele su Katancaro.. Nadnevka 8. rujna u 1800 objavljeno je privremeno primirje s Italijom u kojim se Italija obvezala da će pomagati savezničke postrojbe, a onemogućiti njemačkim postrojbama da se služe njezinim ratnim potencijalima. Jasno je da talijanske postrojbe nisu ni pokušavale braniti obalu pred iskrcavanjem savezničkih postrojbi, a njemačke postrojbe znale su za tajne dogovore Saveznika i Italije te za kolebljivo držanje do jučer savezničkih talijanskih vojnika. S druge strane njemačke postrojbe tog trenutka nisu imale dostatne potencijale i sredstva (nije uopće bilo njemačkih ratnih brodova, a zrakoplovstvo im je bilo uveliko slabije od savezničkog). Poradi tih problema namjera njemačkih zapovjednika jasna je i vojnički opravdana, naime, njemački zapovjednici teže da manevrom po dubini skrate obrambene crte na obali te da preslaganjem i dovođenjem pričuvnih postrojbi organiziraju efikasniju obranu. Tako su njemačke postrojbe uredno odstupale na sjever i branile se samo tamo gdje im je prijetilo da ih savezničke postrojbe odsjeku i tako onemoguće odstupanje. S druge pak strane, Athumanunhu nikada neće biti jasno što su pod takvim uvjetima radili saveznički zapovjednici. Naime, oni umjesto da poduzmu nešto energičnije napade i brže prodore, oni jednostavno punih sedamnaest dana ne rade gotovo ništa. Ta pasivnost i inertnost savezničkih zapovjednika itekako je dobro došla njemačkim postrojbama koji su se uredno povlačile prema sjeveru i za sobom rušile cestovne komunikacije. Savezničke izvidničke postrojbe uopće nisu poduzele potrebita izviđanja, a zapovjednik britanske 8. armije čak je i netočno izvješten da se ispred njega nalaze njemačke 26. i 29. mehanizirana divizija. Međutim to uopće nije bilo tako, te itekako kvalitetne i elitne njemačke divizije užurbano su se pripremale i organizirale za obranu i bitke koje su sve više bile na pomolu.

petak, 07.04.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Desant na Kalabriju

Početkom mjeseca rujna 1943. godine, odmah nakon pada Sicilije u ruke Saveznika, njemačkim zapovjednicima postalo je jasno da će Italija vrlo brzo biti izbačena iz rata. Naime, talijanska javnost sve je više težila tomu da se Italija što prije izvuče iz pakta Osovine i što prije se priključi Saveznicima. Njemačkoj vojsci u toj situaciji nije ostalo ništa drugo nego da jednostavno okupira cijelu Italiju. U to doba za provedbu toga plana njemačkim zapovjednicima na raspolaganju je bilo ukupno 15 njemački divizija. Saveznički zapovjednici težili su pak da se njihove postrojbe što prije iskrcaju na kalabrijskoj obali Italije. Tako je pored svakodnevnog bombardiranja iz zraka, vojne ciljeve na kalabrijskoj obali, tuklo i teško brodsko topništvo (topovi kalibra 406 mm) i dalekometno zemaljsko topništvo iz područja grada Mesine (ukupno 80-tak srednjih i 40-tak teških topova). Brodovi koji su svojim topništvom tukli njemačke položaje na kalabrijskoj obali HMS Rodney i HMS Nelson, u to doba najveći britanski bojni brodovi (BB) u operativnoj uporabi. Saveznički Plan za desantiranje Kalabrije predviđao je da se prvo iskrcaju postrojbe britanske 8. armije forsirajući Mesinski prolaz, po iskrcavanju britanski vojnici trebali su poduzeti kopnena bojna djelovanja na sjever ne bi li tako na sebe privukli njemačke postrojbe što pak bi olakšalo provedbu desanta američke 5. armije koja je se trebala desantirati u zaljev grada Salerno. Nadnevka 03RUJ04301943 po vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima iskrcale su se postrojbe prvog desantnog vala 13. korpusa britanske 8. armije u području grada Ređo. Iskrcavanje je provedeno u lakim desantnim sredstvima uz potporu krstarica, razarača i topovnjača te zrakoplovstva koje je bilo četiri puta brojčano nadmoćnije od njemačkog, Postrojbe britanskog 13. korpusa bez većih problema i otpora iskrcale su se i organizirale mostobrane kod grada Melito, južno od Ređa, te kod San Giovania, sjeverno od grada Ređo. Jedan britanski komandoski odred iskrcao se kod planine Scila, u naletu zauzeo gradić Banjara i nastavio prema Eufemiskom zaljevu. Sutradan 04RUJ1943 tom odredu u pomoć je došla britanska 5. divizija koja na obali nije naišla ni na kakav otpor njemačkih postrojbi, a osim manjeg broja mina i nešto žičanih zapreka na obali nije ni bilo ništa pripremljeno od strane njemačkih inženjeraca. Te malobrojne zapreke britanski inženjerci odmah su maknuli. Međutim, na putovima su njemački inženjerci izvršili velika rušenja što je postao problem pokretljivosti britanskim postrojbama. Talijanski vojnici masovno su se predavali savezničkim vojnicima, međutim, među zarobljenicima bilo je vrlo malo njemačkih vojnika, što je moglo samo značiti da će do prave bitke savezničkih i njemačkih vojnika uskoro doći.

nedjelja, 02.04.2006.

Tijek bitke pod Sigetom 1566. godine

Nadnevka 03. kolovoza 1566. mnogobrojna turska vojska započela je opsadu Sigeta. U nadolazećih četrnaest dana turski su jurišni odredi izvršili mnogobrojne navale i juriše na Novi grad Sigeta uz snažnu topničku potporu. (Topovi koji su razarali Siget po kalibru isti su topovi kojima su razorene zidine Carigrada prilikom turske opsade istog – po Athumanunhu) Nadnevka 19. kolovoza nakon doista hrabre i uporne obrane zidina Novoga grada Sigeta, posada je bila prisiljena povući se na bedeme i zidine Staroga grada Sigeta i tu organizirati obranu. Povlačeći se iz Novoga grada Sigeta branitelji su zapalili sve zgrade Novoga grada Sigeta i uništili sve što bi moglo Turcima poslužiti za opsadu ili plijen. Oštećenja koja su nastala u bedemima i zidinama Staroga grada Sigeta branitelji su na brzinu popravili. Bitka se nastavila nesmanjenom žestinom, turski odredi jurišali su i dalje u velikim skupinama, ali branitelji nisu popuštali. Ipak, broj branitelja bivao je sve manji, no, volja za obranom nije prestajala i vojnici su se i dalje hrabro borili i lomili sve turske napade. (Sjeverno od Sigeta stajala je na brzinu prikupljena carska vojska koja je bila sastavljena od Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka, Mađara te nekoliko manjih satnija hrvatske banske vojske, no, ta relativno jaka carska vojska utaborila se u taboru oko grada Györa te unatoč zahtjevima mađarskih i hrvatskih zapovjednika nije se borbeno pomaknula i razvila prema napadačkim odredima turske vojske oko Sigeta. Nešto južnije od te skupine, vješto i uspješno operirala je skupina od oko 10 000 krščanskih vojnika čiju jezgru su opet činile mađarske i hrvatske satnije i banderiji, pod zapovjedništvom nadvojvode Karla. Napori i želja da se oslabi pritisak na Siget te skupine nisu dali rezultata, jer carska vojska oko grada Györa nije se micala plašeći se otvorenog sukoba s nadmoćnim turskim odredima koji su opsjedali Siget) Međutim, neviđena hrabrost i ustrajnost u obrani branitelja Sigeta polako, ali sigurno načinjala je borbeni moral i nagrizala vjeru u pobjedu turskim odredima. Naime, turski odredi pretrpjeli su znatne gubitke u ljudstvu, pa je Mehmed paša Sokolović pokušao raznim načinima privoljeti branitelje Sigeta na predaju. Slao je mnogobrojne pregovarače u Siget te obećavao 'brda i doline' braniteljima i samom Zrinskom. Tako je Zrinskom nudio grad Siget i hrvatsko kraljevstvo pod upravom sultana, a običnim vojnicima nudio je zlato samo neka napuste Zrinskog i predaju se na milost sultanu. No, sve je to padalo u vodu. Zrinski je jasno odgovorio: 'Hrvatom ban je kralj!, pa ako Sokolović želi ključeve Sigeta neka sam po njih dođe!' Hrvatski, mađarski i njemački vojnici nisu ni pomišljali na izdaju ili predaju, prisega koju su položili jedan drugome (…ostavit te brate nikad neću sve dok u meni živo srce bije…) bila je doista snažna i iskrena, a prisega koju je sam Zrinski položio njima, običnim vojnicima, (… braniti ću Siget svojom krvi dok u meni živo srce bije…) bila je obvezujuća. Taj primjer u kojem se zapovjednik obvezao običnim vojnicima da se ni pod kojim uvjetima neće predati i da će se boriti do posljednjeg vojnika jedinstven je do tada u povijesti ratovanja, pa i izgleda da je to snažno djelovalo na obične vojnike, jer izdaje i predaje običnih vojnika nije bilo bez obzira na tešku situaciju. Kako su svi pokušaji nagovora na predaju propali Sokolović zapovijeda još žešće i masovnije juriše i navale na zidine i bedeme Staroga grada Sigeta, a turski topovi nanosili su sve veća oštećenja zgradama, bedemima, zidinama i samoj citadeli Sigeta. No, ni to nije urodilo značajnijim uspjesima, jer prostor oko zidina ostao je prekriven tisućama mrtvih tijela turskih bašibozuka i janjičara. Na kraju ipak je zrinski prisiljen da prenese sve preostalo streljivo i hranu u samu citadelu, a da potpuno razoreni Stari grad Sigeta napusti i obranu organizira u samoj citadeli Sigeta. Turci pak su osvajanje Staroga grada Sigeta platili doista previsokom cijenom. Palo je oko 3000 najelitnijih i najboljih vojnika, a među njima poginuo je i sam egipatski Alipaša te zapovjednik turskog topništva hrabri Aliportuk. Istodobno sam sultan teško je bio bolestan, a ova 13. vojna koju je osobno poveo u namjeri da spere ljagu i sramotu poraza koji je njegova vojska doživjela u bitki kod Malte još je više narušila njegovo zdravlje. Tako je zapravo stvarni zapovjednik turskih odreda koji su opsjedali Siget bio vezir Sokolović. Napokon, turski sultan izašao je iz svog čadora koji se nalazio u samom središtu grada od šatora koji su njegovi vojnici podigli za njega i za njegov harem i dostojanstvenike odmah iza svojih šatora koji su okruživali utvrdu Sigeta. Nadnevka 29. kolovoza više ne vjerujući izvješćima svom veziru Sokoloviću, turski sultan na konju je obišao svoje vojnike. Prizor koji je vidio još više je narušio njegovo slabo zdravlje. Najvjerniji zapovjednici i njegovi najelitniji odredi janjičara i bašibozuka doslovno su iskrvarili i teško su desetkovani pod zidinama Sigeta koji je bio razrušen, ali se još uvijek držao i uporno branio. Shrvan tugom za svojim mrtvim vojnicima, ozbiljno načet bolešću i dobrano već pritisnut starošću turski sultan umire u svom čadoru noću 5. na 6. rujna ne dočekavši pad Sigeta. Nadnevka 8. rujna vezir Sokolović odlučio je da Siget konačno mora pasti, jer sultan je mrtav, a vojska je gotovo pred rasulom. Turski teški topovi na više mjesta probili su zidine citadele Sigeta, ali su ih branitelji na svim mjestima odmah popravljali i iz njih uspijevali izbaciti turske vojnike. Pritisak turskih vojnika bi je sve snažniji, plamene strijele zapalile su zgrade u citadeli. Zrinski zna da slijedeće juriše turskih odreda neće moći izdržati ta ostalo mu je svega oko 500 branitelja, borbeno umornih i izranjavanih. Zrinski je zapovjedio da se iz njegovog stana iznese sve vrijedno i zapali u središtu citadele, obukao je svoju najsvečaniju odoru u koju je dao ušiti 100 zlatnih dukata kao nagradu za onog turskog vojnika koji će ga u boju ubiti. Pozvao je sve svoje preostale vojnike i zapovjednike, uzeo ključeve grada k sebi i ovako zapovjedio: 'Velika obrambena kula u središtu citadele treba se napuniti preostalim barutom i streljivom, isto tako pred vratima citadele neka se napuni veliki top komadima željeza i kamenjem i neka se ispali prema mostu na ulazu u citadelu.' Kada je top ispaljen mnogo je turskih vojnika palo pokošeno njegovim hicem, pa je most ostao prohodan. Nakon toga na njega jednostavno nagrnu preostali branitelji Sigeta predvođeni Zrinskim osobno i Lovrom Juranićem koji je nosio veliku kraljevsku zastavu. Zrinski je iz samokresa oborio najbližeg turskog časnika te mačem počeo sjeći na sve strane. Vidjevši ga turski vojnici stanu mu dovikivati neka ne gubi glavu uludo i neka se preda na milost sultanu. No, opomene su bile uzaludne… zrno pogodi Zrinskog i on padne na zemlju, a oko njegova umirućega tijela nastane silna borba u kojoj svi branitelji Sigeta izginu. Još živoga Zrinskog janjičari su privezali na top i odrubili mu glavu. Nakon toga Turci u velikom broju provale u napuštenu citadelu, ali u zao trenutak. Velika kula napunjena barutom odleti uz strahoviti prasak u zrak, a njezine ruševine pokopaju još oko 3000 turskih vojnika. Turci su klonuli duhom i uplašeni komentirali da se čak i sam razrušeni grad bori protiv njih. Od ukupno 2500 branitelja samo četvoricu ranjenih, ali živih, pronašli su Turci. Turci toj posljednjoj četvorici velikodušno poklone živote uz dužno poštovanje prema svim mrtvima koji hrabro izginuše do posljednjeg. Preživjeli su: Črnko, Gerecij, Stjepan Oršić i Gašpar Alapić. Njih je kasnije od Turaka otkupio sin Nikole Zrinskog, Juraj Zrinski. Odrubljenu glavu Nikole Zrinskog Sokolović je poslao budimskom paši Mustafi, svome bratu, a ovaj ju je kasnije 9. rujna poslao njemačkom grofu Salmsu. Glava je ipak kasnije prenesena u Čakovec i dostojno sahranjena u obiteljskoj grobnici Zrinskih u Svetoj Jeleni (danas Šenkovec).

subota, 01.04.2006.

Bitka pod Sigetom 1566. godine

Malena utvrda Siget bila je ključna zaprijeka turskom nadiranju prema srcu tadašnje Europe, prema gradu Beču, ali i glavni oslonac obrane koja je štitila srce Hrvatske (ostatak ostataka nekada moćnog i slavnog kraljevstva) od obuhvata sa sjevera i od udarca u lijevi bok i leđa hrvatskoj banskoj vojsci koja se grčevito brani. (Athumanunhova promišljanja: Turska vojska drži u posjedu najsnažnija uporišta Budim i Beograd, a namjera im je zauzeti utvrde Eger i Siget. Padom Sigeta Turcima se otvara mogućnost okretanja na jug i vrlo brzo tursko konjaništvo može prodrijeti do lijepog i bogatog biskupskog grada Zagreba, a pad Zagreba znači i sigurni pad generalata Karlovca i Varaždina. Bogato Hrvatsko Zagorje postalo bi meta pljačke turskih odreda, a tursko konjsko kopito odzvanjalo bi Gradecom i Kaptolom. Zagreb bi postao uporište turskih napadačkih odreda za osvajanje južnih njemačkih gradova i sjevernih talijanskih gradova.) No, na svu sreću, na istoku Hrvatske uporno i hrabro brane se hrvatske banske satnije, Varaždinci su spremni za brzu pomoć Đurđevcu i Križevcima koji su se posložili sa svojim haramijama i odolijevaju, a banski banderiji uzduž Mure i Drave spremni su na duboke prodore prema istoku. Na jugu oko tvrdoga grada Karlovca čvrsto stoje graničari, a sve položaje na masivu Velike Kapele zaposjeli su odredi hrvatske banske vojske. Nijemci vrlo darežljivo šalju novac, oružje, pa i manje vojničke odrede, jer svjesni su da se upravo tu brane i njihove južne granice. U maloj utvrdi Siget ban i grof hrvatski Nikola Šubić Zrinski užurbano se priprema za obranu, njegova posada sastavljena od hrvatskih, mađarskih i njemačkih vojnika potpuno je odana europskoj misli, a snažno ih veže zakletva i ljubav prema nesretnoj i napaćenoj domovini. Svi su vojnici čvrsto odlučili ustrajati do kraja, do posljednjeg čovjeka braniti malu utvrdu na koju je krenula strašna sila od gotovo 100 000 turskih vojnika uz potporu od 200 topova koju osobno vodi nitko drugi do sultan Sulejman II. Veličanstveni. No, sultan dobro poznaje Nikolu Šubića Zrinskog, njegovu hrabrost, čast i željeznu volju i u velikoj je nedoumici: krenuti na Siget ili ga ipak zaobići i krenuti na tvrdi grad Tokaj. Veliki vezir Mehmed paša Sokolović također jako dobro poznaje Zrinskog, ali ipak savjetuje sultana da se prvo zauzme Siget. Sultan je tako i odlučio, ali bila je to kobna odluka. Turska vojska pod Sigetom teško će iskrvariti i zauvijek izgubiti svoju moć, a pad Sigeta platit će strašnim žrtvama oko 18 000 najelitnijih konjanika i oko 7000 janjičara. No, to sve ne bi ni bilo tako strašno, ali moralni i vojnički udarac bio je još kobniji i bolniji. Malena posada branitelja utvrde Siget nije se željela predati unatoč svim turskim ponudama u zlatu i bogatim darovima, banu Zrinskom ponuđena je čak hrvatska kruna, ali sve je to glatko odbijeno, nije bilo prebjega niti izdajnika, a posljednjih 250 branitelja jednostavno je provalilo iz grada i hrabro izginulo unatoč opetovanim pozivima turskih vojnika da ne ginu uzaludno. Na kraju sam sultan nije dočekao pad Sigeta već je umro u svom šatoru.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!