Posebni Athumanunhov prošireni dodatak za Monte Cassino (njemačka 1. padobranska divizija)
Tijekom veljače 1944. godine njemački zapovjednici u Italiji glavnu crtu obrane organizirali su na utvrđenoj crti 'Gustav' koja se protezala preko cijelog Apeninskog poluotoka. Saveznički zrakoplovi bombarderi 15VELJ1944 potpuno su razorili i uništili opatiju Monte Cassino pogrešno vjerujući da se u njoj nalaze i brane njemački vojnici. Zapravo, njemački glavni zapovjednik Južnog sektora feldmaršal Kesselring, svim je njemačkim postrojbama izričito zabranio da ulaze i organiziraju obranu u opatiji Monte Casssina. Tek nakon što je opatija potpuno uništena njemački padobranci iz njemačke 1. padobranske divizije su tu ruševinu pretvorili u svoju utvrdu. Na obroncima ispod samostana branila se bojna skupina kodno nazvana 'Schulz' (u sastavu bojne skupine Shulz bili su vojnici iz 1. padobranske pukovnije, 1. padobranske strojopuškarske bojne i 3. bojne 3. padobranske pukovnije. Kasnije je toj bojnoj skupini kao pojačanje stigla još jedna skupina padobranaca kojima je zapovijedao general lajtnant Richard Heidrich. Oko samog samostana posložile su se za obranu tri pukovnije: 3. pukovnija branila je samostan i grad Cassino, 4. pukovnija planinski masiv Monte Cassina, a 1. pukovnija prostor oko Monte Castellonea te niže obronke Monte Caira. Kako je savezničko topništvo i dalje tuklo ruševine samostana, njemački vojnici su sve djelatnosti oko organiziranja obrane morali provoditi isključivo noću. Iako je njemačka 1. padobranska divizija bila ne popunjena, a ni potpuno bojno opremljena i spremna za obranu (veliki broj padobranaca patio je od malarije – po Athumanunhu) svi su padobranci bili svjesni da je ova zadaća dodijeljena njima poradi toga, jer jednostavno tog trenutka nije bilo njemačke postrojbe koja je bila dorasla toj zadaći. Kako padobranci više nisu bili uporabljeni kao zračnodesantne snage opremljeni su poljskim topovima kalibra 75 i 100 mm. Bojni moral padobranaca bio je vrlo visok, a odlučnost da zadrže svoj stečeni elitni ugled činio ih je još respektabilnijim protivnikom. Tako će njihov bojni duh i tjelesna izdržljivost kada se sjedine s iskustvom i uvježbanošću na kraju rezultirati impresivnom vojničkom cjelinom – po Athumanunhu. Nadnevka 15OŽUJ08301944 započeo je treći boj za grad Cassino. Oko 500-tinjak savezničkih zrakoplova na grad Cassino izbacilo je preko 1000 tona bombi, a potom je 746 savezničkih topova ispalilo gotovo 200 000 topničkih projektila. Tako je prije tog bombardiranja 2. bojna njemačkih padobranaca imala 300 vojnika i 5 topova, a nakon bombardiranja bilo ih je svega 140 vojnika i jedan top. I druge njemačke padobranske postrojbe pretrpjele su slične gubitke, osim 6. padobranske satnije koja se cjelokupna sklonila u obližnju pećinu, pa je ostala sa punim brojčanim stanjem. Zapovjednik general lajtnant Heidrich izgubio je vezu sa većinom svojih podređenih zapovjednika, pa je sada obrana Monte Cassina počivala na raštrkanim skupinama kojima su zapovijedali najniži zapovjednici svaki za sebe. Iako je bombardiranjem ubijen veliki broj njemačkih padobranaca, a tlo pretvoreno u 'Mjesečev krajobraz' pun ruševina, krša i kratera (to je izgledalo kao bojišnice 1. svjetskoga rata – po Athumanunhu) sada su i savezničke postrojbe imale velikih problema u pokretljivosti. Tako je 2. novozelandska i 4. indijska divizija probijajući se prema Monte Cassinu naletjela ravno na njemačke minobacačke padobrance iz sastava 71. minobacačke pukovnije. Saveznički vojnici trpjeli su paklenu i ubitačnu minobacačku paljbu njemačkih padobranaca, ali su do pada mraka 15. ožujka uspjeli ovladati trećinom grada Cassino. Zapovjednik Novozelanđanin general pukovnik Freyberg zapovjedio je 4. indijskoj diviziji da zauzme samostan Monte Cassina, ali se to pretvorilo u 6 dana izuzetno teških, strašnih i krvavih bitaka u kojima su se i jedni i drugi vojnici borili izuzetno hrabro rabeći pri tomu sve raspoloživo oružje i opremu. Njemački padobranci dva su položaja, hotel Continental i hotel des Roses, pretvorili u neosvojiva uporišta. Bitke su bješnjele sve do 22OŽUJ1944 kada su saveznički zapovjednici opozvali napad. Njemačka 1. padobranska divizije time je ispunila očekivanja i ovjenčala se još jednom slavom. Tijekom svibnja 1944. pripadnici 1. padobranske sudjelovat će i u četvrtoj bitki za Monte Cassino. Ponovno su bili izloženi žestokom bombardiranju, ponovno stojički pretrpjeli velike gubitke i ponovno se hrabro suprotstavili protivniku koji je ovaj puta bio u vidu poljskih vojnika. Napokon, brojčano slabiji njemački padobranci morali su se povuči pred poljskim vojnicima iz 2. poljskog krila. Nadnevka 17. SVIB1944 njemački padobranci na trenutak su povratili Monte Cassino, ali su se morali povuči, jer im je prijetilo opkoljavanje savezničkih postrojbi. Tako se njemačka 1. padobranska divizija i dalje nastavila žilavo braniti na okolnim brdima i padinama i na kraju ostala neporažena.
Post je objavljen 20.04.2006. u 19:49 sati.