Britansko zapovjedništvo ratne mornarice relativno brzo reagiralo je nakon potonuća HMS Hooda, te neočekivane tragedije koja je pogodila britansku mornaricu. Tako su se ubrzo počele prikupljati sve britanske raspoložive plovne jedinice u Atlantskom oceanu. Prvi britanski ratni brod koji se odazvao na poziv zapovjedništva bio je stari bojni brod HMS Revenge kojim je zapovijedao kbb E. R. Archer, za njim se odmah odazvao još jedan bojni brod HMS Ramillies kojim pak zapovijeda kbb A. D. Read. Uzbunu čuju i krstarice HMS London (zapovjednik kbb R. M. Servaes) i HMS Edinburgh (zapovjednik komodor C. M. Blackman. Još jedan BB okrenuo je svoje topove u potragu za KMS Bismarckom, a to je HMS Rodney (zapovjednik kbb F. Dalrymple-Hamiton kojeg pak u tom trenutku prate i štite četiri razarača. No, razarač HMS Eskimo morao je ostati u zaštiti konvoja koji je prevozio kopnene postrojbe, a razarači HMS Somali, Tartar i Mashona nastavili su u pratnji BB HMS Rodney. U međuvremenu krstaricama HMS Norfolk i Suffolk, priključio se i HMS Prince of Walles, pa su zajedno nastavili plovidbu. Britanske lake krstarice HMS Manchester, Birmingham i Arethusa nadzirale su plovne putove sjeveroistočno od Islanda u namjeri da spriječe povratak njemačkih brodova u Njemačku ili Norvešku. Namjera admirala Lütjensa pak je bila da KMS Bismarck odvuče britansko najbliže brodovlje (HMS Norfolk, Suffolk i Prince of Ealles) od KMS Prinz Eugen kojem je počelo nestajati gorivo. Nakon što bi se KMS Prinz Eugen popunio gorivom trebao je djelovati po goniteljima kako bi se KMS Bismarck konačno dokopao luke St, Nazaire. Prvi pokušaj KMS Bismarcka da odvuče pozornost gonitelja 1540 nije uspio, ali drugi pokušaj 1814 bio je učinkovit. Bojni brod KMS Bismarck upleo se u topnički dvoboj sa sva tri britanska broda progonitelja. KMS Prinz Eugen to je vješto iskoristio i nestao u kišnom oblaku, a da ga britanski brodovi nisu zamijetili. No, sada je i KMS Bismarck počelo nestajati goriva. Njemački ratni tankeri (Belchen, Lothringen, Spichern i Esso Hamburg) krenuli su prema KMS Bismarcku, ali nije bilo sigurno da će na vrijeme stići do KMS Bismarcka. Njemački plan da se britanski brodovi privuku u zasjedu njemačkih podmornica (U 94, U 43, U 46, U 66, U 93 i U 557) također je propao jer su podmornice čekale daleko dolje na jugu. Međutim i britanski mornarički časnici polako gube strpljenje i ne vjeruju da će dostići KMS Bismarck, pa je admiral Tovey zapovjedio nosaču zrakoplova HMS Victorious kojeg su pratile krstarice HMS Galatea, Aurora, Kenya i Hermione da svojim torpednim zrakoplovima napadne KMS Bismarcka i tako ga uspori te prisili na borbu. No, opet problemi za britanske mornare gotovo istovjetni kao i kod HMS Prince of Walles. Ta plovna jedinica bila je tek uvedena u operativnu uporabu i nedostatno bojno isprobana. Naime, to mu je bila prva plovidba na kojoj je trebao prevoziti 48 rasklopljenih lovaca zrakoplova tipa Hurricane na Maltu gdje je trebala posada provoditi vježbe. Tako je na njemu u tom trenutku bilo tek šest bojno opremljenih zrakoplova tipa Fairey Fulmar Mk I iz 800Z Squadrona i devet torpednih zrakoplova tipa Fairey Swordfish Mk I iz 825 Squadrona Zrakoplovima je zapovijedao Lieutenant-Commander Eugene Esmonde a svih devet poletjelo je prije ponoći, a prije njih šest zrakoplova Fulmara poletjelo je u izviđanje. Britanski zrakoplovi ubrzo su otkrili usamljeni brod na pučini, ali tijekom identifikacije pokazalo se da je to američki ratni brod obalne straže USCGC Modock, a KMS Bismarck bio je samo 6 Nm dalje od njega. Tako je Bismarckovo protuzrakoplovno spremno dočekalo iznenađene britanske pilote torpednih zrakoplova. Iako su svi zrakoplovi odbacili torpeda (devet torpeda) osam ih je promašilo KMS Bismarcka, a jedan ga je pogodio u oklopljeni pojas na desnom boku, no, to je prouzročilo samo neznatno oštećenje. No, često mijenjanje smjera i vožnja pod velikom brzinom otvorila je prije zakrpane pukotine na Bismarcku i sada je počela u njega prodirati voda, pa je brzina morala biti smanjena sa 27 na samo 16 čvorova. Sada pak ponovno dolazi do zbrke. Admiral Lütjens pokušao je izvesti varku, oštro je okrenuo prema zapadu i oplovio HMS Suffolk koji to nije primijetio, pa je izgledalo da je Bismarck uspio nestati s radara progonitelja. Tako je sada KMS Bismarck plovio prema jugoistoku dok su ga britanski brodovi tražili na istoku, sjeveroistoku i jugozapadu. U vlastitu varku nije povjerovao ni sam admiral Lütjens, pa je javio svom zapovjedništvu u 0727 da ga britanski brodovi još uvijek slijede. Njemačko zapovjedništvo Skupine Zapad uzalud je uvjeravalo admirala Lütjensa da su ga britanski brodovi izgubili, a on je sam oko 0900 (bez veze i nepotrebno tijekom pola sata opisivao bitku s HMS Hoodom – po Athumanunhu). Tu poruku uhvatili su britanski brodovi i postaje na obali, ali je položaj KMS Bismarck pogrešno ucrtan, pa se stekao dojam da se KMS Bismarck vrača prema prolazu pokraj Islanda.
Post je objavljen 28.04.2006. u 20:13 sati.