Tijek bitke pod Sigetom 1566. godine
Nadnevka 03. kolovoza 1566. mnogobrojna turska vojska započela je opsadu Sigeta. U nadolazećih četrnaest dana turski su jurišni odredi izvršili mnogobrojne navale i juriše na Novi grad Sigeta uz snažnu topničku potporu. (Topovi koji su razarali Siget po kalibru isti su topovi kojima su razorene zidine Carigrada prilikom turske opsade istog – po Athumanunhu) Nadnevka 19. kolovoza nakon doista hrabre i uporne obrane zidina Novoga grada Sigeta, posada je bila prisiljena povući se na bedeme i zidine Staroga grada Sigeta i tu organizirati obranu. Povlačeći se iz Novoga grada Sigeta branitelji su zapalili sve zgrade Novoga grada Sigeta i uništili sve što bi moglo Turcima poslužiti za opsadu ili plijen. Oštećenja koja su nastala u bedemima i zidinama Staroga grada Sigeta branitelji su na brzinu popravili. Bitka se nastavila nesmanjenom žestinom, turski odredi jurišali su i dalje u velikim skupinama, ali branitelji nisu popuštali. Ipak, broj branitelja bivao je sve manji, no, volja za obranom nije prestajala i vojnici su se i dalje hrabro borili i lomili sve turske napade. (Sjeverno od Sigeta stajala je na brzinu prikupljena carska vojska koja je bila sastavljena od Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka, Mađara te nekoliko manjih satnija hrvatske banske vojske, no, ta relativno jaka carska vojska utaborila se u taboru oko grada Györa te unatoč zahtjevima mađarskih i hrvatskih zapovjednika nije se borbeno pomaknula i razvila prema napadačkim odredima turske vojske oko Sigeta. Nešto južnije od te skupine, vješto i uspješno operirala je skupina od oko 10 000 krščanskih vojnika čiju jezgru su opet činile mađarske i hrvatske satnije i banderiji, pod zapovjedništvom nadvojvode Karla. Napori i želja da se oslabi pritisak na Siget te skupine nisu dali rezultata, jer carska vojska oko grada Györa nije se micala plašeći se otvorenog sukoba s nadmoćnim turskim odredima koji su opsjedali Siget) Međutim, neviđena hrabrost i ustrajnost u obrani branitelja Sigeta polako, ali sigurno načinjala je borbeni moral i nagrizala vjeru u pobjedu turskim odredima. Naime, turski odredi pretrpjeli su znatne gubitke u ljudstvu, pa je Mehmed paša Sokolović pokušao raznim načinima privoljeti branitelje Sigeta na predaju. Slao je mnogobrojne pregovarače u Siget te obećavao 'brda i doline' braniteljima i samom Zrinskom. Tako je Zrinskom nudio grad Siget i hrvatsko kraljevstvo pod upravom sultana, a običnim vojnicima nudio je zlato samo neka napuste Zrinskog i predaju se na milost sultanu. No, sve je to padalo u vodu. Zrinski je jasno odgovorio: 'Hrvatom ban je kralj!, pa ako Sokolović želi ključeve Sigeta neka sam po njih dođe!' Hrvatski, mađarski i njemački vojnici nisu ni pomišljali na izdaju ili predaju, prisega koju su položili jedan drugome (…ostavit te brate nikad neću sve dok u meni živo srce bije…) bila je doista snažna i iskrena, a prisega koju je sam Zrinski položio njima, običnim vojnicima, (… braniti ću Siget svojom krvi dok u meni živo srce bije…) bila je obvezujuća. Taj primjer u kojem se zapovjednik obvezao običnim vojnicima da se ni pod kojim uvjetima neće predati i da će se boriti do posljednjeg vojnika jedinstven je do tada u povijesti ratovanja, pa i izgleda da je to snažno djelovalo na obične vojnike, jer izdaje i predaje običnih vojnika nije bilo bez obzira na tešku situaciju. Kako su svi pokušaji nagovora na predaju propali Sokolović zapovijeda još žešće i masovnije juriše i navale na zidine i bedeme Staroga grada Sigeta, a turski topovi nanosili su sve veća oštećenja zgradama, bedemima, zidinama i samoj citadeli Sigeta. No, ni to nije urodilo značajnijim uspjesima, jer prostor oko zidina ostao je prekriven tisućama mrtvih tijela turskih bašibozuka i janjičara. Na kraju ipak je zrinski prisiljen da prenese sve preostalo streljivo i hranu u samu citadelu, a da potpuno razoreni Stari grad Sigeta napusti i obranu organizira u samoj citadeli Sigeta. Turci pak su osvajanje Staroga grada Sigeta platili doista previsokom cijenom. Palo je oko 3000 najelitnijih i najboljih vojnika, a među njima poginuo je i sam egipatski Alipaša te zapovjednik turskog topništva hrabri Aliportuk. Istodobno sam sultan teško je bio bolestan, a ova 13. vojna koju je osobno poveo u namjeri da spere ljagu i sramotu poraza koji je njegova vojska doživjela u bitki kod Malte još je više narušila njegovo zdravlje. Tako je zapravo stvarni zapovjednik turskih odreda koji su opsjedali Siget bio vezir Sokolović. Napokon, turski sultan izašao je iz svog čadora koji se nalazio u samom središtu grada od šatora koji su njegovi vojnici podigli za njega i za njegov harem i dostojanstvenike odmah iza svojih šatora koji su okruživali utvrdu Sigeta. Nadnevka 29. kolovoza više ne vjerujući izvješćima svom veziru Sokoloviću, turski sultan na konju je obišao svoje vojnike. Prizor koji je vidio još više je narušio njegovo slabo zdravlje. Najvjerniji zapovjednici i njegovi najelitniji odredi janjičara i bašibozuka doslovno su iskrvarili i teško su desetkovani pod zidinama Sigeta koji je bio razrušen, ali se još uvijek držao i uporno branio. Shrvan tugom za svojim mrtvim vojnicima, ozbiljno načet bolešću i dobrano već pritisnut starošću turski sultan umire u svom čadoru noću 5. na 6. rujna ne dočekavši pad Sigeta. Nadnevka 8. rujna vezir Sokolović odlučio je da Siget konačno mora pasti, jer sultan je mrtav, a vojska je gotovo pred rasulom. Turski teški topovi na više mjesta probili su zidine citadele Sigeta, ali su ih branitelji na svim mjestima odmah popravljali i iz njih uspijevali izbaciti turske vojnike. Pritisak turskih vojnika bi je sve snažniji, plamene strijele zapalile su zgrade u citadeli. Zrinski zna da slijedeće juriše turskih odreda neće moći izdržati ta ostalo mu je svega oko 500 branitelja, borbeno umornih i izranjavanih. Zrinski je zapovjedio da se iz njegovog stana iznese sve vrijedno i zapali u središtu citadele, obukao je svoju najsvečaniju odoru u koju je dao ušiti 100 zlatnih dukata kao nagradu za onog turskog vojnika koji će ga u boju ubiti. Pozvao je sve svoje preostale vojnike i zapovjednike, uzeo ključeve grada k sebi i ovako zapovjedio: 'Velika obrambena kula u središtu citadele treba se napuniti preostalim barutom i streljivom, isto tako pred vratima citadele neka se napuni veliki top komadima željeza i kamenjem i neka se ispali prema mostu na ulazu u citadelu.' Kada je top ispaljen mnogo je turskih vojnika palo pokošeno njegovim hicem, pa je most ostao prohodan. Nakon toga na njega jednostavno nagrnu preostali branitelji Sigeta predvođeni Zrinskim osobno i Lovrom Juranićem koji je nosio veliku kraljevsku zastavu. Zrinski je iz samokresa oborio najbližeg turskog časnika te mačem počeo sjeći na sve strane. Vidjevši ga turski vojnici stanu mu dovikivati neka ne gubi glavu uludo i neka se preda na milost sultanu. No, opomene su bile uzaludne… zrno pogodi Zrinskog i on padne na zemlju, a oko njegova umirućega tijela nastane silna borba u kojoj svi branitelji Sigeta izginu. Još živoga Zrinskog janjičari su privezali na top i odrubili mu glavu. Nakon toga Turci u velikom broju provale u napuštenu citadelu, ali u zao trenutak. Velika kula napunjena barutom odleti uz strahoviti prasak u zrak, a njezine ruševine pokopaju još oko 3000 turskih vojnika. Turci su klonuli duhom i uplašeni komentirali da se čak i sam razrušeni grad bori protiv njih. Od ukupno 2500 branitelja samo četvoricu ranjenih, ali živih, pronašli su Turci. Turci toj posljednjoj četvorici velikodušno poklone živote uz dužno poštovanje prema svim mrtvima koji hrabro izginuše do posljednjeg. Preživjeli su: Črnko, Gerecij, Stjepan Oršić i Gašpar Alapić. Njih je kasnije od Turaka otkupio sin Nikole Zrinskog, Juraj Zrinski. Odrubljenu glavu Nikole Zrinskog Sokolović je poslao budimskom paši Mustafi, svome bratu, a ovaj ju je kasnije 9. rujna poslao njemačkom grofu Salmsu. Glava je ipak kasnije prenesena u Čakovec i dostojno sahranjena u obiteljskoj grobnici Zrinskih u Svetoj Jeleni (danas Šenkovec).
Post je objavljen 02.04.2006. u 19:36 sati.