- nastavak - Desant kod Salerna
Na mjestu iskrcavanja američkih divizija nije se provela topnička priprava jer se željelo postići iznenađenje. Oko 0300 saveznički komandosi i rendžeri uništili su njemačke topničke bitnice na poluotoku Sorento, pa je iskrcavanje moglo početi. Oko 0400 desantni čamci naletjeli su na mine koje saveznički minolovci nisu mogli otkriti i ukloniti poradi plitke vode i mulja koji je prekrio sidrene mine. Ipak, saveznički prvi desantni val dokopao se obale koju su njemački vojnici držali pod ubitačnom topničkom (minobacačkom) i strojničkom paljbom, a uz to obala je bila gotovo 'načičkana' protudesantnim zaprekama. Njemački vojnici pružali su izuzetno jak i efikasan otpor, savezničkim vojnicima u pomoć su pristigli tenkovi koji su se iskrcali nakon njih, ali je širenja crte mostobrana i dalje teklo jako jako sporo i teško. Njemačka obrana obale bila je izuzetno dobro isplanirana i organizirana, a posebno dobro bilo je iskorišteno vrijeme od uočavanja desanta do njegovog iskrcavanja na obalu. Nakon svanuća njemačko zrakoplovstvo snažno je bombardiralo iskrcane savezničke vojnike, a njemačko oklopništvo na najpogodnijim smjerovima poduzelo je protunapade. Njemački vojnici poduzeli su ukupno pet velikih protunapada, ali su se saveznički vojnici i pored velikih gubitaka uspjeli održati na crtama mostobrana. Slijedećeg dana 10RUJ1943 američkim iskrcanim postrojbama u pomoć je stigla američka 45. divizija. Izuzetno krvava i teška bitka u kojoj su njemački vojnici pod svaku cijenu baciti savezničke vojnike natrag u more, a saveznički vojnici pak su se grčevito držali i branili svaki pedalj mostobrana trajala je gotovo dva dana. Na kraju i pored izuzetno teških i velikih gubitaka, a naročito ljudskih, savezničke postrojbe zadržale su crtu mostobrana. Slijedeće teške bitke na mostobranu nastat će 14. i 15 rujna u kojima su njemački vojnici poduzeli uz potporu tenkova (njemački tenkovi u tom trenutku brojčano su nadmoćniji nad iskrcanim savezničkim tenkovima – po Athumanunhu) snažne protunapade. Savezničke vojnike na mostobranu ovaj put spasilo je njihovo brodovlje (2 BB, 5 CL i 27 DD), svježe iskrcane postrojbe i zrakoplovstvo. Naime, savezničko brodovlje naprosto je činilo 'vatrene tepihe' ispred svojih pješaka, a zrakoplovstvo pak 'vatreni kišobran' iznad svojih pješaka po njemačkim tenkovima i zrakoplovima. Položaj američke 5. armije znatno je poboljšan tek 17. rujna kada su postrojbe britanske 8. armije napale i ugrozile bok njemačkim postrojbama koje su napadale američku 5. armiju. Noću 17. na 18. rujna spojile su se američke i britanske iskrcane divizije, a njemačke postrojbe započele su odstupanja u namjeri da poprave crtu bojišnice u visini Napulja gdje im je prijetilo da im desant kod Salerna ugrozi odstupnicu i cijelu pozadinu. Na novo organiziranoj crti obrane, koju su njemačke postrojbe zauzele na crti od Napulja do jadranskog mora, njemačke postrojbe zadržale su savezničke postrojbe sve do 03LIS1943, a američka 5. armija uspjela je tek 03LIS zauzeti potpuno razorenu luku grada Napulja. Gubici savezničkih postrojbi do tada su iznosili: američka 5. armija (23LIS1943) KIA, MIA, WIA, CIA oko 6000 američkih i oko 8000 britanskih vojnika, a britanska 8. armija (23LIS1943) imala je KIA, MIA, WIA, CIA oko 1000 vojnika. Nakon pada grada Napulja njemačke postrojbe povukle su se na utvrđene crte obrane kodno nazvane 'Volturno' i 'Zimska crta' prije pripremljenih na rijeci Sangro. Prve jesenje hladne kiše, porušene cestovne komunikacije, teški terenski uvjeti i izuzetno dobro organizirana i snažna njemačka obrana do krajnjih su granica otežavale daljnje napredovanje savezničkim postrojbama. Rim je još uvijek bio u čvrstim rukama njemačkih vojnika, a mišljenje savezničkih zapovjednika da će nakon kapitulacije Italije njemačke postrojbe biti vrlo brzo istjerane iz Italije potpuno je palo u vodu. Sve im je više bilo jasno da su zapravo 'zapeli' u jednom pohodu koji je doista poprimao sve veće razmjere. Teške bitke tek su ih očekivale, ali i pored toga postignuti su neki značajniji vojnički rezultati. Naime, zauzeta su zrakoplovna uzletišta potrebita za bombardiranje južne Francuske, južne Njemačke, Balkana i Madžarske, a na talijanskoj bojišnici vezano je ukupno 24 njemačkih divizija. Zauzimanje Rima bilo je potrebito ne samo u vojničkom smislu, već i u moralno-političkom, međutim to je bilo izuzetno teško, jer razvile su se strašne i ogorčene bitke kod Monte Casina. Na trenutak Athumanunh će preskočiti bitke kod Monte Casina i opisati još jedan desant - Desant kod Ancija, a potom se vratiti na bitke za utvrđene crte kodno nazvane 'Volturno', 'Zimska crta', 'Gustav', 'Hitler' i 'Gotska crta'.
Post je objavljen 10.04.2006. u 20:00 sati.