Desant na Kalabriju
Početkom mjeseca rujna 1943. godine, odmah nakon pada Sicilije u ruke Saveznika, njemačkim zapovjednicima postalo je jasno da će Italija vrlo brzo biti izbačena iz rata. Naime, talijanska javnost sve je više težila tomu da se Italija što prije izvuče iz pakta Osovine i što prije se priključi Saveznicima. Njemačkoj vojsci u toj situaciji nije ostalo ništa drugo nego da jednostavno okupira cijelu Italiju. U to doba za provedbu toga plana njemačkim zapovjednicima na raspolaganju je bilo ukupno 15 njemački divizija. Saveznički zapovjednici težili su pak da se njihove postrojbe što prije iskrcaju na kalabrijskoj obali Italije. Tako je pored svakodnevnog bombardiranja iz zraka, vojne ciljeve na kalabrijskoj obali, tuklo i teško brodsko topništvo (topovi kalibra 406 mm) i dalekometno zemaljsko topništvo iz područja grada Mesine (ukupno 80-tak srednjih i 40-tak teških topova). Brodovi koji su svojim topništvom tukli njemačke položaje na kalabrijskoj obali HMS Rodney i HMS Nelson, u to doba najveći britanski bojni brodovi (BB) u operativnoj uporabi. Saveznički Plan za desantiranje Kalabrije predviđao je da se prvo iskrcaju postrojbe britanske 8. armije forsirajući Mesinski prolaz, po iskrcavanju britanski vojnici trebali su poduzeti kopnena bojna djelovanja na sjever ne bi li tako na sebe privukli njemačke postrojbe što pak bi olakšalo provedbu desanta američke 5. armije koja je se trebala desantirati u zaljev grada Salerno. Nadnevka 03RUJ04301943 po vrlo nepovoljnim vremenskim uvjetima iskrcale su se postrojbe prvog desantnog vala 13. korpusa britanske 8. armije u području grada Ređo. Iskrcavanje je provedeno u lakim desantnim sredstvima uz potporu krstarica, razarača i topovnjača te zrakoplovstva koje je bilo četiri puta brojčano nadmoćnije od njemačkog, Postrojbe britanskog 13. korpusa bez većih problema i otpora iskrcale su se i organizirale mostobrane kod grada Melito, južno od Ređa, te kod San Giovania, sjeverno od grada Ređo. Jedan britanski komandoski odred iskrcao se kod planine Scila, u naletu zauzeo gradić Banjara i nastavio prema Eufemiskom zaljevu. Sutradan 04RUJ1943 tom odredu u pomoć je došla britanska 5. divizija koja na obali nije naišla ni na kakav otpor njemačkih postrojbi, a osim manjeg broja mina i nešto žičanih zapreka na obali nije ni bilo ništa pripremljeno od strane njemačkih inženjeraca. Te malobrojne zapreke britanski inženjerci odmah su maknuli. Međutim, na putovima su njemački inženjerci izvršili velika rušenja što je postao problem pokretljivosti britanskim postrojbama. Talijanski vojnici masovno su se predavali savezničkim vojnicima, međutim, među zarobljenicima bilo je vrlo malo njemačkih vojnika, što je moglo samo značiti da će do prave bitke savezničkih i njemačkih vojnika uskoro doći.
Post je objavljen 07.04.2006. u 21:29 sati.