Kosovska bitka – lipanj 1389. godine
Za sraz na Kosovu Murat je mogao prikupiti oko 40 000 vojnika (5000 janjičara, 6000 spahija, 2500 konjaničke garde, oko 20 000 azapa i akindžija te oko 8000 vazala). Na drugoj strani Lazar je mogao prikupiti negdje oko 25 000 vojnika (oko 15 000 srpskih feudalaca s područja oko sliva rijeke Morave, oko 5000 feudalaca predvođenih Vukom s područja Kosova i Metohije te negdje oko 5000 bosanskih feudalaca koje je doveo Vlatko Vuković. (Athumanunh čak može posumnjati da su brojke i na jednoj i na drugoj strani možda i malo previsoke, jer to je krajnji napor koji su obije strane mogle podići na oružje u to doba) Najvjerojatnije je Lazar dočekao Murata na lijevoj obali rijeke Lab, na blagim padinama na mjestu koje je nadziralo put prema Zvečanu uz rijeku Sitnicu, ili put prema Podujevu uz rijeku Lab. Najjače i najopremljenije srpske feudalce i njihove vojnike Lazar je postavio u središte bojnog složaja kojim je osobno zapovijedao. Vuk Branković zapovijedao je desnim krilom, a Vlatko Vuković lijevim krilom srpskog bojnog složaja. U prvim bojnim crtama srpskog bojnog složaja nalazili su se najvjerojatnije konjanici, a u drugoj crti pješaci. (Oko takvog bojnog složaja slažu se svi izvori, a i sama taktika tadašnjih kršćanskih feudalnih vojski odgovara tomu – po Athumanunhu) Točan broj konjanika i pješaka u srpskom bojnom složaju ne navodi se nigdje, ali sigurno je da je samo oko 100-tinjak najbogatijih plemića bilo u potpunom oklopu zapadnog tipa. Na drugoj strani Murat je u prvu crtu posložio janjičare, a u drugu je stao osobno on sa svojim konjanicima gardistima. Stariji Muratov sin Bajazit zapovijedao je desnim krilom turske vojske u kojem su se nalazili europski turski vojnici, a lijevim krilom u kojem su bili azijski turski vojnici zapovijedao je Yakub. Na oba turska krila pješaci (azapi) činili su prvu crtu, a konjanici drugu crtu. Neposredno pred početak bitke ispred turskog složaja na oba krila istrčalo je oko 1000 turskih strijelaca. Kvaliteta kod turskog bojnog složaja vidi se u središtu, a kod srpskog bojnog složaja podjednaka je u središtu i na krilima. Sva tri srpska složaja dakako imaju boljih i slabijih vojnika. No, kod turskog složaja vidi se jedinstvo zapovijedanja, Murat ima neosporan autoritet, dok Lazar autoritet dijeli s Vukom i Vlatkom (vojska je dakle teritorijalno prikupljena, pa bi Athumanunh mogao to nazvati kao neka koalicija koja priznaje Lazaru glavno zapovijedanje, ali ipak vojnici slušaju samo svoje feudalce i samo su njima odani) Teško da je Lazar mogao sprovesti svoju volju i među vlastitim feudalcima, a kamo još među kosovskim i bosanskim, pa je umjesto vojničkog zapovijedanja to doista moralo izgledati kao dogovaranje.
Središte pak pozornosti svih izvora zauzima ubojstvo Murata tijekom bitke, ali u baš tom pitanju i svi izvori presudni za rekonstrukciju tijeka bitke se drastično razlikuju. Turski izvori taj događaj opisuju kao događaj nakon bitke, a očito je da se tako želi umanjiti sramota turskih gardista kojima je 'prokleti nevjernik' ubio gospodara ispred očiju. Prema tim turskim izvorima srpski vlastelin prikrivao se među mrtvima na bojištu te je u trenutku kada je Murat obilazio bojište hinio umirućeg, pa je pozvao emira s namjerom da mu nešto kaže, a potom ga je iznenada napao nožem i ubio ga. Nevjerojatna je to priča, jer koja bi to osobna garda i to još nakon bitke dopustila da joj netko od protivničkih vojnika iznenada dođe do zapovjednika i ubije ga. Ne! Athumanunh u to ne može povjerovati. Međutim, prije i tijekom bitke, a naročito prije njezine kulminacije, svaki zapovjednik volio bi pred sobom imati protivničkog vlastelina koji mu može dati dragocjene podatke, a tomu u prilog ide i to da su nakon bitke Turci sjekli glave odličnicima i plemićima koje bi zarobili. Dakako da je to sigurno znao srpski vlastelin, a namjera mu je sigurno bila obezglaviti tursku vojsku u najkritičnijem trenutku. To opet tjera vodu na izvore koji navode da je to bio dio srpskog plana, mada opet i tu Athumanunh ostaje sumnjičav. No, bilo kako da bilo turska Muratova garda brzo je podigla šator nad mrtvim emirom i prikrila njegovu smrt do pobjede. (Nešto slično dogodilo se i 1566. u Bitki kod Sigeta, samo je tamo Sulejman Veličanstveni umro prirodnom smrću od starosti, a Sokolović paša to je prikrivao sve do pada Sigeta. Čak je i mrtvog cara pokazivao vojnicima podupirući ga kopljima, samo da ne padne borbeni zanos običnih, ali u bitki itekako odlučujućih vojnika – po Athumanunhu) No, da se vratim samom tijeku bitke.
Tijek bitke na Kosovu 1389. godine
Pred sam početak bitke turski strijelci zauzeli su složaj ispred složaja azapa na krilima i srpske konjanike koji su bili u naletu zasuli kišama strijela ne bi li ih rastrojili. Srpsko konjaništvo potpuno je razbilo turske streličare i raspršilo ih po bojišnici. Desno srpsko krilo razbilo je složaj lijevog turskog krila i uletjelo u njegov raspored. Taj početni uspjeh desnog srpskog krila postignut je i zahvaljujući srpskom središtu. Naime, iako su bojni složaji bili gotovo simetrični, jače srpsko središte opasno se razvilo prema lijevom turskom krilu. Međutim, srpski konjanici prerano su se ponadali pobjedi, jer turski konjanici lakši po opremi i pokretniji odmah su uzmakli, da bi anulirali početni snažni udar srpskog teškog konjaništva. Dakle, sigurno je da spahije i akindžije lijevog turskog krila nisu potučeni, oni su samo uzmakli, a u središtu turskog složaja nalazilo se ono što su Turci imali najelitnije, a to su vrlo disciplinirani janjičari. Pobijediti janjičare znači i odnijeti potpunu pobjedu. No, nije baš bilo tako. Da bi stvar po Srbe bila još gora, ni tursko desno krilo nije popustilo, nije čak ni uzmaklo, a Bajazit koji je tada već znao za smrt oca energično je preuzeo zapovjedništvo, pa je sa svojim desnim krilom krenuo u napad. Što se dalje događalo izvori su sve više nejasni i proturječni. Najvjerojatnije je srpsko lijevo krilo odbačeno, a to je dovelo u težak položaj srpsko središte. U borbu se najvjerojatnije vratilo i tursko lijevo krilo, ali ono samo sigurno nije razbilo srpsko desno krilo koje je vodio Branković. Najvjerojatnije se i on povukao sa svojim vojnicima prema Drenici, baš kao i Vuković prema Bosni. Lazar je zarobljen i pred Bajazitom pogubljen. Izvori ne objašnjavaju srpski poraz. Kasnije je u srpskom narodu rođena ideja o navodnom izdajstvu Brankovića koji je pobjegao sa svojih 7000 vojnika s bojišnice. Zašto je epitet izdajnika 'priljepljen' baš Brankoviću koji je tijekom bitke jedini postigao značajniji vojnički uspjeh Athumanunhu nije jasno. Athumanunh je uvjeren da nije bilo nikakvog izdajstva, porazu je doprinijelo slaba koordinacija i nepostojanje čvrstog jednog zapovjednika, a na drugoj strani nalazila se i ne baš tako slaba vojska. Turska je vojska u to doba i više nego dostojan protivnik, a srpskim plemićima i nije ostalo ništa drugo nego da se bore ili da izaberu vazalstvo i ropstvo. Athumanunh je uvjeren da su Srbi vjerovali u svoju pobjedu, no, ratna je sreća ipak varljiva. Srbija je vojnički slomljena, a Turcima je otvoren put na Zapad, tursku prevlast na Balkanu više nitko za duže vrijeme neće moći osporiti.
Post je objavljen 30.03.2006. u 20:22 sati.