Taktika Hrvatske vojske u 16. stoljeću
Hrvatski banderiji i satnije u 16. stoljeću bitke su vodili prema slijedećoj taktici: brzi prepadi konjaništva, zasjede manjih skupina, snažni i istodobni udari većih postrojbi koji su u pravilu završavali zatvorenim nastupanjima banderija i satnija. (Athumanunh pod banderijima podrazumijeva konjaničke odrede banske hrvatske vojske, a pod satnijama haramije i ostalo hrvatsko bansko pješaštvo) Hrvatski vojnici toga doba rabe uz vatreno oružje još i razne puške nabijače, arkebuze, male i velike topove te mužare. Zrna su od kamena ili željeza, a od hladnog oružja rabe se bodeži svakojakih vrsti, mačevi, topari, bojne sjekirice i buzdovani, koplja te lukovi i strijele sve dok napose nije u potpunosti prevladalo vatreno oružje. Konjaništvo je isključivo naoružano kopljima, a borba se vodi napadom velikih skupina, brzim karijerima i još bržim konjaničkim naletima. Gotovo uvijek dolazi do sudara u kojem nastane izuzetno velika gužva i metež, protivnici se pronalaze u tom metežu nasumice i započinje bitka s konja. Pobjedu odnosi ona strana koja je vještija u uporabi koplja i mača te ima izuzetno snažan junački duh. Pojavljuju se i prvi obrisi nove taktike: raznorazne varke i obmane, direktni udarci s bojišnice, ali i prvi obuhvati krila i bokova, munjeviti i duboki prodori konjaništva u pozadinu protivnika poradi otimanja plijena i uništenja komore, pale se protivnički gradovi i ruše utvrde i zamci, mostovi i prijelazi preko rijeka. Takvi duboki prodori donosili su početni uspjeh te strah i pomutnju kod protivnika, ali uvijek bi se postrojba koja je duboko prodrla morala povući, jer krajnja zadaća joj je ograničena. U utvrdama, tvrdim gradovima i tvrđavama posade se bore raznim topovima, mužarima, vrućom vodom, smolom i kamenjem, a temeljni cilj im je izdržati i ustrajati do posljednjeg vojnika. Od vojnika toga doba traži se najveća žrtva, požrtvovanost i samoprijegor te spremnost na smrt. Tako su u hrvatskoj vojničkoj prošlosti zabilježeni brojni primjeri žilave i hrabre obrane posada mnogih tvrdih gradova: Jajca, Bihaća, Ostrovice, Kraljeve Velike, Koprivnice, Križevaca, Siska, Petrinje, Karlovca … no, najsjajnija i najupornija obrana do posljednjeg vojnika ipak je veličanstvena Bitka pod Sigetom. (Siget je grad u jugozapadnoj Mađarskoj na rijeci Aljmaš) Siget je branio hrvatski ban i grof Nikola Šubić Zrinski, a posadu Sigeta činili su hrvatski (oko 2000 vojnika), mađarski (oko 400 vojnika) i njemački (oko 100 vojnika) vojnici, dočasnici i časnici. Upravo bitku pod Sigetom Athumanunh će opisati u slijedećim danima.
Post je objavljen 31.03.2006. u 20:38 sati.