Obrana Finskog zaljeva – Prvi svjetski rat
Neposredno pred sam početak I. Svjetskog rata Rusija se na Baltičkom moru našla u vrlo nezgodnoj situaciji. Naime, ruska flota doživjela je katastrofu na Dalekom Istoku 1905. godine, pa još uvijek nije bila u potpunosti obnovljena. Tako je u snazi prema njemačkoj floti ruska flota izgledala gotovo smiješna. Prijestolnica Carske Rusije (Petrograd kasnije Lenjingrad) nalazila se u samom Finskom zaljevu, a obale su utvrđene samo na pojedinim mjestima (Kronštat, Helsinki i Reval), a i te utvrde bile su naoružane već zastarjelim obalnim topništvom. Između Rusije i Engleske još uvijek nije potpisan Savez, pa Rusija ne može ni očekivati pomoć od snažne engleske flote. Međutim i da je postojao takav sporazum engleska flota nije mogla pomoći ruskoj floti u Finskom zaljevu, jer njemačka flota nadzire glavni ulaz u Baltičko more, prolaz Belt, a njemačke podmornice i snaga njemačke flote odvraćale su mogućnost engleskog desanta na njemačko tlo. U takvoj situaciji Rusija je mogla samo računati na vlastite snage svoje flote u Baltičkom moru, dok su joj flote u Crnom moru i na Dalekom Istoku bile izolirane i nisu mogle priskočiti u pomoć ruskoj Baltičkoj floti. S druge strane njemačka flota bila je samo djelomično vezana snagama engleske flote dok joj se glavnina ratnih brodova nalazila u Sjevernom moru. Nijemci i Rusi bili su sigurni da engleska flota ne namjerava napasti njemačku flotu u Helgolandskom zaljevu, pa je Rusija dodatno strepila od iznenadne pojave njemačkih ratnih brodova u Baltičkom moru. Opet, iz pregleda odnosa snaga koji je ispisao Athumanunh, jasno je vidljivo da je njemačka flota bila u stanju tuči rusku flotu samo sa starim brodovima, jer je njihova snaga i brojčanost bila kudikamo veća i jača od sastava ruske flote na Baltičkom moru. Rusija pored toga svega ima i veliku obalu dugu oko 2500 km koja se nikako nije mogla braniti s tako slabom flotom, pa je Rusija prisiljena braniti samo jedan dio svoje obale i to najvažniji Finski zaljev. Finski zaljev je i najosjetljiviji i bio bi prvi izložen napadu snažne njemačke flote, a njegovom ugrozom ugrožen je istodobno i Petrograd. Ako pak bi njemačka flota napala zapadno od Revala tu bi ugrozila cijelu pozadinu sjeverozapadne ruske bojišnice. No, opasnost od napad njemačke flote na Riški zaljev bila je manje vjerojatna, ali ne i potpuno isključena.
Ruski Plan i sustav obrane Finskog zaljeva
Sukladno prvotnom Planu ruska flota je trebala braniti samo manji dio svoje obale i to istočni dio Finskog zaljeva. Temeljna zadaća bila je da ruska flota izdrži napad barem 15-dana i tako spriječi brzi prodor njemačkih brodova kroz uski prolaz između Revala i Porkala. To bi bilo dostatno da se na kopnu prikupe kopnene postrojbe koje bi se upustile u bitku s eventualnim kopnenim postrojbama njemačkog desanta. Točnije tu zadaću dobila je ruska 6. armija (17. i 22. korpus, 67., 74. i 84. pješačka divizija, 1. gardijska konjanička divizija, 1. kozačka divizija, 1. gardijska i 3. konjanička brigada, te posade utvrda Kronštat, Reval i Helsinki). Ukupna snaga ovih postrojbi bila je 128 bojni, 62 eskadrona, 9 tvrđavskih topničkih bojni, 26 inženjerijskih satnija, 15 satnija graničara, a od težeg oružja imala je 432 topa i 320 teških strojnica. U sustav obrane pobrojanih postrojbi uklopio se i sustav obrane teškog obalskog topništva koje je imalo položaje na otocima Makiloto, Vulf i Nargen. Položaje obalskog topništva na otocima Makiloto i Nargen činili su uređeni topnički položaji, a na otoku Vulf nalazila su se još 4 topa kalibra 305 mm (jedna bitnica). Ukupno to je bilo 6 topa kalibra 305 mm, 4 topa kalibra 234 mm i 8 topova kalibra 203 mm, a priskočiti u pomoć mogla je i još jedna bitnica od 4 topa 228 mm sa Suropa i 7 topova kalibra od 120 do 152 mm. U morskom prolazu trebalo je biti položeno 3300 morskih mina, a prolaz između rta na jugu Nargena i kontinenta branila je još jedna bitnica od 4 topa kalibra 228 mm. Sve bitnice bile su utvrđene u stalnom tipu fortifikacije (betonski zakloni), a bitnice na Narganu i Makilotu nalazile su se u oklopnim čeličnim kupolama. Iako snažno, obalsko topništvo služilo je samo kao oslonac i potpora floti koja je imala temeljnu zadaću da brani svoj položaj i manevrira iza minskog polja. Minsko polje pak se sastojalo od samo nekoliko minskih redova poslaganih u blizini bitnica i to tako da su postojali široki prolazi za vlastite brodove. Iza tih položaja nalazile su se jako utvrđene vojnopomorske baze od kojih su dvije bile glavne (Kronštat i Reval), dok je ona u Helsinkiu bila operativna. Baza u Kronštatu bila je potpuno uređena, baza u Helsinkiu bila je djelomično utvrđena, a ona u Revalu bila je tek u izgradnji. Osim ovoga, postojao je i 'bočni otočni položaj' koji su činili mnogobrojni manji i veći otoci uzduž finske obale, kao i nadvodni i podvodni hridi i grebeni. Taj pojas je bio širok od 10 do 15 milja. Među tim grebenima i hridinama postojali su prolazi kao kanali kojim su mogli ploviti ratni brodovi. Dok su ruski brodovi mogli te kanale vješto rabiti za manevar, protivnički brodovi teško da bi mogli ući u njih, jer su oni mogli biti zapriječeni minama, mrežama i topničkim bitnicama. Osim ovih položaja ruski Admiralštab planirao je urediti i drugi položaj obrane na crti otočje Lavensari – otočje Somers – otok Nerva. ispred same pomorske utvrde Kronštat nalazio se i treći obrambeni položaj na crti Ino Nemi – Krasna Gora. Tu su bile postavljene dvije obalske bitnice od po 4 topa svaka kalibra 305 mm.
Post je objavljen 11.03.2006. u 20:13 sati.