Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 29.01.2006.

Pomorske bitke u I. Svjetskom ratu

Gotovo istodobno zapovjednik britanske Velike flote admiral Jelikou planira za 02061916 isplovljivanje svoje flote u smjeru Kategata u namjeri da izvuče njemačku flotu na otvoreno more poradi zapodijevanja boja s britanskom flotom. No, britanski Admiralitet zamijetio je neobičnu koncentraciju njemačkih podmornica u Sjevernom moru, a britanski Odjel za dešifriranje (Soba 40) otkrio je radijsku zapovijed admirala Schera za koncentraciju njemačkog brodovlja u zaljevu Jade. Do 1740 30051916 britanski Admiralitet imao je dostatne informacije koje su jasno pokazivale da njemačka flota namjerava isploviti iz ušća rijeke Jadebusen. Tako je britanskoj Velikoj floti zapovjeđeno da isplovi i prikupi se u području 60 milja istočno od škotske obale. Tako su dijelovi britanske Velike flote isplovili čak četiri sata prije nego prvi brodovi njemačke Flote otvorenog mora. Britanskom admiralu Bitiu, zapovjedniku britanskih izvidničkih snaga (Scouting Force), koje su bile sastava 4 bojna broda BB, 6 bojnih krstaša BC, 14 lakih krstarica CL, 26 razarača DD i nosač hidrozrakoplova zapovjeđeno je da 31051916 bude sa svojim sastavom 100 milja sjeverozapadno od spruda Horns Rev. U slučaju pojave njemačkih ratnih brodova sastav admirala Bitia trebao se priključiti glavnini snaga Velike flote. Njemačka podmornica U - 32 otkrila je u 0500 31051916 britanske bojne krstaše, a jedan sat nakon nje isto je izvjestila i njemačka podmornica U – 66. Podatke koje su odaslale podmornice njemački admiral Scher nije ozbiljno shvatio pa je nastavio plovidbu prema sjeveru. Tako sve do 1235 31051916 britanski admiralitet nema podatke o njemačkoj floti. Britanski admirali nagađaju da se zapovjedni brod njemačkog admirala Schera nalazi još uvijek negdje oko ušća rijeke Jadebusen, a to je zapravo bilo lukavstvo njemačkog admirala Schera koji je jednostavno zamijenio svoj kodni naziv s jednim njemačkim stražarskim brodom koji se nije micao iz ušća, u luci Vilhelmshafen. Opet, poradi izuzetno lošeg koordiniranja Admiraliteta sa Sobom 40 (Obavještajni odjel) britanskom admiralu Jelikou javljeno je da ne treba očekivati susret s njemačkim ratnim brodovima, pa tako on ni ne mijenja zapovijed admiralu Bitiu, da u slučaju otkrivanja njemačkih brodova odmah okrene na sjever i pridruži se glavnini. Sada su obije flote na otvorenom moru, a ne znaju jedna za drugu. Kad bi Athumanunh rekao da je to loše, lagao bi, to je katastrofa koja će dovesti do onog što će se kasnije dogoditi.

subota, 28.01.2006.

Pomorske bitke u I. Svjetskom ratu

Jyllandska pomorska bitka – 1916. godine

Pomorska bitka koja se odigrala tijekom Prvog svjetskog rata, između britanske Velike flote (Grand Fleet), pod zapovjedništvom admirala Johna Jelikoua i njemačke Flote otvorenog mora (Hochsee-flotte), pod zapovjedništvom admirala Rajnharda Schera, u povijesti ratovanja zapamćena je i kao The Battle of Jutland, te kao Die Schlaht vor dem Skagerak. Do bojnih djelovanja na moru, zapadno od poluotoka Jyllanda, došlo je tijekom 31. svibnja i 1. lipnja 1916. godine.
Nakon početnih uspjeha na Sjevernom moru, njemačka ratna mornarica, nastavila je pomorske operacije s ciljem da se snagama britanske Velike flote nanesu što veći gubitci, a potom da se zapodjene odlučujuća bitka na moru. Tako je sukladno tomu planu zapovjednik njemačke Flote otvorenog mora, admiral Scher, isplanirao napadnu operaciju velikih razmjera za drugu polovicu mjeseca svibnja. Nadnevka 17. svibnja 1916. njemački bojni krstaši iz sastava Aufklärungsgruppe (izvidničke snage), pod zapovjedništvom admirala Hipera, napali su luku Sunderland u namjeri da na sebe navuku britanske brodove i odvuku ih na glavninu njemačkih ratnih brodova koji su spremno čekali južno od Doger Benka. No, da bi takva zamisao i uspjela bilo je potrebito da istodobno na moru ne bude britanska glavnina ratnog brodovlja. Podatke o položaju britanske glavnine trebale su osigurati njemačke podmornice i zrakoplovi. Tako se toj njemačkoj operaciji površinskih brodova pridružilo i 17 njemačkih podmornica koje su vrebale britanske brodove na izlazima iz luka. Njemačke podmornice trebale su polagati mine, izvijestiti njemačke brodove o pokretu britanskih ratnih brodova i napasti svaki britanski brod koji bi pokušao napustiti luku. Poradi neispravnosti na nekim njemačkim brodovima napad je najprije odgođen za 23, a potom i za 29. svibanj. Do tog nadnevka na svojim borbenim pozicijama ostale su svega četiri njemačke podmornice. Nadnevka 30. svibnja, poradi lošeg vremena, nije bilo moguće polijetanje njemačkih cepelina, a sve to je onda ponukalo admirala Schera da provede alternativni plan koji je podrazumijevao i neke određene rizike. Tako su njemački bojni krstaši umjesto luke Sunderland, napali britansko brodovlje kod norveške obale i odvukli ih pod udar njemačke glavnine brodovlja. Njemačko brodovlje iz sastava Aufklärungsgruppe (5 bojnih krstaša BC, 5 lakih krstarica CL i 30 razarača DD) isplovilo je u 0200 31051916 iz ušća rijeke Jadebusen. Nakon 50-tak minuta kasnije za njima je isplovila i glavnina njemačke Flote otvorenog mora (22 bojna broda BB, 6 lakih krstarica CL i 31 razarač DD). Oko 0800 31051916 ta glavnina ratnog brodovlja bila je na samo 50 milja iza brodovlja iz sastava Aufklärungsgruppe.
Na tabličnom prikazu brojčanog stanja ratnog brodovlja Athumanunh je uporabio riječ *drednot, pa će je malo i objasniti. Drednot – bojni brod izgrađen između 1906. i 1922. godine istisnine 17 900 do 26 000 tona, brzine 20 do 23 čvora. Glavno topništvo drednota čini 12 topova kalibra 305 mm koji su smješteni u kulama podužnice broda te pomoćno topništvo koje čini 24 topa kalibra 76 mm razmještenih u središnjem dijelu broda. Inače Drednot je ime britanskog bojnog broda koji je prvi takav izgrađen brod 1906. godine.

ponedjeljak, 23.01.2006.

Neuspjele vojne operacije

Operacija 'Orlova kandža' 1980.

U zoru 24. travnja 1980. godine s američkog nosača zrakoplova Nimitz stacioniranog u Arapskom moru poletjelo je osam helikoptera RH – 53D Sea Stallion, a istodobno iz Omana poletjeli su zrakoplovi C – 130. Već u početnoj fazi, zbog mehaničkog kvara, odustaju od daljnjeg leta dva helikoptera, pa je akcija nastavljena sa samo šest helikoptera. Leteći nisko da bi se izbjegli iranski radari skupina je neprimjetno oko 22. 00 stigla na predviđenu točku, oko 200 milja jugoistočno od Teherana. U iranskoj pustinji helikoptere je dočekao operativac CIA-e, ali se tu pokvario još jedan helikopter, čime je sada cjelokupna akcija oslobađanja talaca dovedena u pitanje. Zapovjednik akcije donio je odluku o prekidu akcije. Još prije usred pješčane oluje jedan od mornaričkih helikoptera CH 53 sudario se s parkiranim zrakoplovnim tankerom koji je dopremio gorivo za nadopunu istih. Obije letjelice odmah su planule, a poginulo je pet zrakoplovaca i tri marinca. Povrijeđeni su odmah ukrcani u zrakoplove i skupina žurno napušta teritorij Irana, ostavljajući iza sebe tijela poginulih vojnika, pet čitavih helikoptera i dvije olupine. Aljkavost američkih vojnika išla je tako daleko da su zaboravili u napuštenim helikopterima planove, pa su ugroženi i operativci CIA-e u Teheranu.
Planeri akcije u potpunosti su pogrešno izračunali potrebito trajanje leta do polazne točke i skroz zanemarili redovite pješčane oluje koje su normalne i redovite u tom području. Određen je premali broj helikoptera za takovu operaciju, umjesto osam možda je trebalo biti dvanaest ili i više helikoptera. Ova akcija bila je još jedna velika pljuska američkoj vojsci koja je još uvijek pokušavala zaliječiti rane i kolektivnu traumu iz Vijetnamskog rata.

nedjelja, 22.01.2006.

Neuspjele vojne operacije

Operacija 'Code Irene' 1993.

Svrha akcije 'Code Irene' bila je hvatanje dvojice visokih dužnosnika Aididove milicije, međutim rutinska akcija hapšenja pretvorila se u ulične borbe s Aididovom milicijom i lokalnim stanovništvom. U zapadnim medijima ta akcija je pomalo pretenciozno nazvana i bitkom za Mogadish. Operacija 'Code Irene' počinje u poslijepodnevnim satima 3. listopada 1993. godine, nakon što je dobivena informacija o boravku dvojice visokih dužnosnika Aididove ratne milicije u jednoj kući u središtu Mogadisha – ministra vanjskih poslova Salada i Aididovog političkog savjetnika Awalea. U operaciji sudjeluje 160 američkih Rangera i pripadnika postrojbe Delta uz potporu 12 vozila i 19 helikoptera tipa MH – 60 Black Hawk i MH – 6 Little Bird. Plan je predviđao da skupina 'Delta' bude helikopterima prebačena do kuće u kojoj se nalaze osumnjičeni te da nakon njihovog hvatanja američki komandosi kolonom vozila budu zajedno s uhićenicima vraćeni u bazu. Zaštitu izvedbe akcije i transport konvoja do baze trebaju osigurati Rangeri. Dva sata po dobivanju informacije počinje napad na kuću na tržnici Bakkara, a već nakon samo dvadesetak minuta uhićena su obojica dužnosnika. No, operacija nakon toga kreće nepredviđenim tijekom. Prilikom zaposjedanja položaja oko kuće jedan je vojnik ispao iz helikoptera s visine od tridesetak metara i ostao teško ozlijeđen. Istodobno i kolona vozila Rengera koja je trebala doći na dogovoreno mjesto zakasnila je, jer su somalski civili i lokalna milicija na ulicama podigli barikade od zapaljenih guma. Odmah po uhićenju na mjestu događaja počinje se okupljati veliki broj civila i naoružanih militanata koji onemogućavaju odvođenje uhićenih. Ubrzo dolazi i do prve razmjene vatre američkih vojnika i pripadnika somalskih milicija. U toj razmjeni vatre protuzračnom raketom srušena su dva helikoptera Black Hawk. Pilot helikoptera Michael Durant zarobljen je, a oslobođen je tek nakon jedanaest dana. Korištenje snimki njegovog zarobljavanja u medijima kasnije je i okrenulo američku javnost protiv angažmana američkih vojnika u Somaliji. Pokušaji izvlačenja preživjelih iz srušenih helikoptera razdvojili su konvoj i dodatno zakomplicirali akciju, te uzrokovali nove žrtve među američkim vojnicima. Dva sata nakon početka akcije konvoj se ipak okupio i pokušao krenuti, međutim promašen je smjer i konvoj počne lutati mogadiškim ulicama. Skupinu su cijelo vrijeme napadali somalski militanti, a američki vojnici iz pratnje su desetkovani. Dio vojnika sa zarobljenicima vratilo se u bazu, no oko stotinjak američkih vojnika ostaje u gradu i dalje odsječeno. U poslijepodnevnim satima iz američke baze poslana je skupina za pomoć odsječenim vojnicima, ali se ona ne uspijeva probiti i vraća se natrag u bazu. Unatoč ograničenoj zračnoj potpori odsječeni vojnici pružaju otpor tijekom cijele večeri i dijela noći. Istodobno skupljaju se američke, malezijske i pakistanske postrojbe te u jutarnjim satima dolaze u pomoć odsječenim američkim vojnicima, deblokiraju ih i vraćaju u bazu. U operaciji 'Code Irene' poginulo je 18 američkih vojnika, a 73 su ranjena, dok je među Somalcima izgubilo život oko 350 ljudi. Punu odgovornost za neuspjeh akcije prihvatio je američki general Garrison.
Razlozi američkog debakla bili su slijedeći: nedostatna zračna potpora postrojbama na zemlji koja je bila ograničena samo na helikoptere, nisu napravljene ozbiljne procedure izvlačenja ako akcija krene po zlu, nema planova koordinacije s ostalim UN snagama u gradu.

srijeda, 18.01.2006.

Ratovi nakon II. Svjetskog rata

Bar Lev – utvrđena crta 1973.

Za Bar Lev utvrđenu obrambenu crtu prije bi se moglo reći da je bila izraelska najveća zabluda jer izraelski vojni planeri o njoj su imali pogrešne iluzije. Naime, ona je trebala samo 48 sati zadržati egipatske postrojbe, a time dati izraelskim potrebito vrijeme za provedbu mobilizacije i stvaranje povoljnih uvjeta za protunapad. Tadašnji ministar obrane Moshe Dayan u šali je tvrdio da su za probijanje Bar Lev nasipa potrebiti američki i sovjetski inženjerijski korpusi zajedno, a još su glasniji bili neki izraelski visoki časnici koji su tvrdili da Bar Lev crtu uništiti može samo nuklearna eksplozija. No, za proboj 'neuništive crte' egipatskim inženjercima bili su dovoljni samo vatrogasni šmrkovi. Bar Lev liniju tvorilo je četrdesetak izoliranih fortifikacija duž istočne obale Sueskog kanala između mjesta Port Tawfiq i Qantara. Fortice su bile raspoređene u intervalima od četiri kilometara i povezane prirodnim i umjetnim pješčanim nasipima visokim između deset i dvadeset metara koji prema Sueskom kanalu leže pod kutom od 45 stupnjeva. Svaku forticu brani vod izraelske vojske dok su na kilometar iza njih raspoređeni tenkovski vodovi koji trebaju pružati potporu i zatvoriti nastale praznine. Još dublje u pozadini nalazila se treća crta obrane koju su trebale popuniti mobilizirane postrojbe. Isto tako za obranu su uređeni i strategijski važni klanci Sinajskog poluotoka: Sudr, Mitla, Giddi i Khatmia. U zaleđu Izraelci su sagradili i dvije ceste kojima bi osigurali brzo dovlačenje pojačanja na samu Bar Lev crtu. Obrana Bar Lev crte bila je u području odgovornosti izraelske Sinajske divizije čiji se stožer nalazio u gradu Bir Gifgafa. Napad počinje egipatsko topništvo koje razara fortice, a oko 8000 egipatskih komandosa prelazi u gumenim čamcima kanal. Kada komandosi vatrogasnim šmrkovima probiju rupu u pješčanom nasipu, egipatski inženjerci postavljaju pontonske mostove kojim silovito jurnu egipatski tenkovi praćeni pješaštvom. Ukupno je organizirano osam ovakvih mjesta prijelaza. Egipatske snage bile su ustrojene u dva zbora koji imaju u svom sklopu pet pješačkih i dvije oklopne divizije, ukupno oko 80 000 vojnika i 500 tenkova. Svu tu snagu štiti kišobran suvremenih sovjetskih protuzračnih raketa koje su onemogućile djelovanje izraelskog moćnog zrakoplovstva. U planiranju operacije Egipćani su očekivali gubitke do 10 000 vojnika dok su izgubili stvarno oko 200 vojnika. Izraelci pak su izgubili skoro dvije trećine svojih tenkova raspoređenih na Bar Lev crti, a oko 1 500 izraelskih je vojnika poginulo ili je zarobljeno. (Dakako, da ne bi bilo zabune, brojčani pokazatelji koje je napisao Athumanunh odnose se na dio operacije koja se opet odnosi na sam proboj Bar Lev utvrđene crte. Operacije i bitke poslije proboja opisane su u seriji AI ratovi. Kako se i to izgubilo Athumanunh će opetovano opisati i sva četiri AI rata.) Iako se kasnije cjelokupna egipatska operacija pretvorila u egipatski vojni debakl, sam prijelaz kanala i proboj crte jedna je od najbolje planiranih i izvedenih takvih operacija u novijoj povijesti.

utorak, 17.01.2006.

Pomorske bitke II. Svjetskog rata

Bitka kod La Plate - ( Pomorske bitke II. Svjetskog rata )

Vrijeme je jako brzo odmicalo, a britanski brodovi u borbi protiv njemačkog džepnog bojnog broda Admiral Graf Spee ne samo da nisu polučili nikakav uspjeh već im je protivnik zadavao udarac za udarcem. Ploveći na zapad paralelno s britanskom teškom krstaricom Exeter bojni brod Admiral Graf Spee snažno ju je tukao svojim najjačim topovima, a novozelandska krstarica Ajax sve je više zaostajala. Oko 0716 njemački bojni brod Admiral Graf Spee naglo skreće prema britanskoj teškoj krstarici Exeter u namjeri da je konačno potopi. Premda na britanskoj krstarici djeluju samo dva topa, ostali su oštećeni, posada Exetera tako dobro gađa da je Admiral Graf Spee morao ustuknuti i udaljiti se. Istodobno britanska laka krstarica Achilles i novozelandska laka krstarica Ajax uspijevaju smanjiti razdaljinu i sada one tuku sve preciznije po Admiral Graf Spee. Izgledalo je da su u tom trenutku Nijemci izgubili živce i da više ne znaju na koju stranu da uzvrate paljbu. Ipak zapovjednik bojnog broda Admiral Graf Spee Hans Langsdorf usmjerio je paljbu na lake krstarice i u
0725 granata od 280 mm pogađa Ajax i uništava mu obije krmene topničke kule. Istodobno pogođena je i Exeter koja sada ostaje bez svih topova i više nema čime uzvratiti po Admiralu Graf Spee. Britanske krstarice bile su primorane udaljiti se od njemačkog bojnog broda i žurno izvršiti popravke ne bi li ponovno mogle u boj s još ne načetim njemačkim bojnim brodom. Nikada neće biti jasno zašto se njemački bojni brod iznenada sklonio u neutralnu luku Montevidea, a nije bolje iskoristio svoje bojne mogućnosti i prednosti. Sukladno tadašnjim međunarodnim propisima bojni brod smio je ostati u neutralnoj luci najviše 24 sata, njemački veleposlanik uspio je izboriti traženih 72 sata, a opet nije jasno zašto su se britanski diplomati u Montevideu tome žestoko protivili kad je Britancima više odgovaralo da Admiral Graf Spee ostane u luci čim duže. Naime, u pomoć ozbiljno oštećenoj britanskoj bojnoj skupini hitala je britanska teška krstarica Cumberland od 10 000 tona s osam topova od 203 mm. Cumberland je bila kudikamo jača od Exetera i jedina je bila u mogućnosti pomoći dok su svi ostali britanski ratni brodovi bili na tisuće milja daleko. Namjera Admiral Graf Spee sada je bila jasna: trebao se probiti prema luci Buenes Airesa gdje bi argentinske vlasti bile puno popustljivije prema njemačkom bojnom brodu. No, 17. prosinca stigla je teška krstarica Cumberland. Njemački bojni brod Admiral Graf Spee polako je oko 1815 sati počeo napuštati luku praćen njemačkim teretnim brodom Takoma. Svi su pomislili da će se na pučini ispred Urugvaja razviti još jedan pomorski boj, ali dogodilo se suprotno. Oko 1956 na Admiral Graf Spee začule su se snažne eksplozije, u prvom trenutku Britanci su pomislili da brod otvara paljbu, no nije bilo tako. Samo 9 milja od obale Nijemci su potopili sami svoj brod. Admiral Graf Spee je potonuo u plitkim vodama i zasjeo na dno tako da su mu gornji dijelovi ostali nad površinom. Posada je spašena i prebačena u Argentinu, a zapovjednik Langsdorf tri dana kasnije ubio se iz svog pištolja u jednom hotelu ostavivši pismo slijedećeg sadržaja: 'Osobno snosim odgovornost za potapanje broda Admiral Graf Spee. Sretan sam da svojim životom plaćam svaku aluziju na čast zastave pod kojom je brod plovio.'
Zašto se zapovjednik Langsdorf odlučio na potapanje, a ne na bitku, nitko neće saznati, a njegova tajna otišla je s njim u grob.

ponedjeljak, 16.01.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Pad singapurske utvrde 1942.

Singapursku utvrdu branilo je mornaričko topništvo, imala je reflektorska svijetla za osvjetljavanje akvatorija luke, velika podzemna skladišta goriva, streljiva i vode, a u blizini se nalazilo i novosagrađeno zrakoplovno uzletište Tengah. Spremnici s gorivom bili su dostatni za 6-to mjesečne potrebe britanske mornarice. Općenito gledano baza je bila izgrađena tako da može izdržati najgoru moguću opsadu do dolaska britanske europske flote. Osobita pozornost tijekom gradnje utvrde posvećena je teškim topovima od 18 incha, te bunkerima koji su trebali braniti luku i južnu obalu Singapura. Međutim, iz teško prohodnih džungli u zaleđu Singapura nije očekivana nikakva opasnost. Upravo ovaj propust zapečatio je sudbinu singapurske utvrde. U prosincu 1941. u luku su uplovili bojni brod Princ od Walesa i krstarica Repulse, s pratnjom od četiri razarača. Budući da je nosač zrakoplova Indomitable ostao usidren na Jamajci, a upravo on je trebao pružiti zrakoplovnu potporu britanskim brodovima, a kako su Japanci već bili na istočnoj obali malajskog poluotoka, britanski brodovi krenuli su im u susret. No, 10. prosinca uočili su ih japanski zrakoplovi i potopili oba broda sa zapovjednikom Phillipsom i 700 mornara. Potapanje ova dva broda negativno se odrazilo na posadu singapurske utvrde, a time je ona i ostala bez zaštite s mora. S otprilike 65 000 vojnika japanski general Yamashita, nadimka Tigar s Malaje napreduje kroz džunglu prema singapurskoj utvrdi. Iako brojniji Britanci nikako nisu mogli zaustaviti japansko nadiranje, a nakon bitke kod Jitre, gdje su pretrpjeli poraz u stalnom su povlačenju. U iznimno kratkom roku od samo deset tjedana japanske postrojbe prešle su kroz 600 km teško prohodnih malajskih džungli i došle iza leđa britanskoj utvrdi. Završni japanski napad na utvrdu počeo je 8. veljače 1942. godine i trajao do 15. veljače kada je svaki otpor britanskih snaga prestao. Britanski zapovjednik general pukovnik A. E. Percival potpisao je predaju neosvojive singapurske utvrde, iako je premijer Churchill zapovjedio da ustraje u obrani do kraja. Japanci su izgubili oko 10 000 vojnika, a zarobili su gotovo 130 000 vojnika Britanaca i Commonwealtha. Zarobljenici su kasnije odvedeni na gradnju željeznice u Burmu gdje ih je oko 12 000 umrlo.
Potpuni promašaj strateške prosudbe graditelja utvrde i britansko podcjenjivanje protivnika i Azijata u cjelini, neodlučnost britanskih zapovjednika priskrbili su Britaniji jednu od najvećih kapitulacija i najtežih katastrofa u dotadašnjoj povijesti. Iako se Britanija krajem rata vratila u Singapur, padom utvrde 1942. zauvijek je okončana njezina dominacija na Dalekom istoku.

nedjelja, 15.01.2006.

Bitke II. Svjetskog rata

Operacija «Jubilej» (Iskrcavanje kod Dieppe 1942.)

Uvečer 18. kolovoza 1942. gotovo 240 različitih brodova isplovilo je iz britanske luke prevozeći invazijske snage prema cilju. U zoru slijedećeg dana počinje iskrcavanje na francusku obalu. Njemačke snage su zatečene i potpuno iznenađene. Iako njemačkim postrojbama zapovijeda sposoban njemački general Zeitzler, sam Dieppe, mjesto iskrcavanja brane njemačke drugorazredne postrojbe, što ipak Saveznicima neće olakšati posao.
Blizu francuske obale dio savezničkog invazijskog brodovlja naprosto je naletjelo na jedan njemački konvoj. Odmah je došlo do razmjene vatre i paljbe. Iako su njemački brodovi potopljeni, posade na obali su uzbunjene i čimbenik iznenađenja je otpao. Nakon iskrcavanja na zapadnom sektoru komandosi postižu uspjeh uništenjem bitnica obalnog topništva kod mjesta Varengeville. No, kod gradića Puys, Kanađani su naletjeli na usku plažu vrlo strmih litica načičkanu njemačkim fortifikacijama na obali. Iako se nekoliko vojnika uspjelo popeti na obalu, velika većina ostala je u vodi do pojasa, tučeni puškostrojnicama i minobacačima. Više od 200 vojnika kanadskih postrojbi ovdje je poginulo, a zbog snažne paljbe onemogućena je i pravodobna evakuacija, pa su Kanađani prisiljeni na predaju. Od 27 tenkova koji su se uspjeli iskrcati na obalu, samo 15 probilo se, ali je naletjevši na protuoklopne zapreke zaustavljeno u napredovanju. Kod mjesta Pourvillea Saveznici su uspješno izveli iskrcavanje, nadiru tri kilometra u unutrašnjost gdje su snažnom paljbom zaustavljeni. Prisiljeni su na povlačenje i trpe velike gubitke. Unatoč očiglednom neuspjehu akcije, savezničko zapovjedništvo napravilo je i drugu neoprostivu vojničku pogrešku. Na obalu su iskrcane pričuvne snage koje također stradavaju pod snažnom paljbom. Na posljetku, negdje oko 11.00 sati stiže zapovijed za prekid operacije i preživjeli vojnici brodovima su prebačeni u Veliku Britaniju. Nakon samo nekoliko sati borbe gotovo 3400 savezničkih vojnika je poginulo, ranjeno ili je zarobljeno. Tijekom iskrcavanja došlo je i do velike zračne bitke. Britanski RAF silno je nastojao pomoći i zaštititi postrojbe na zemlji. U toj bitki izgubljeno je 106 britanskih i 13 kanadskih zrakoplova. Luftwaffe je imala neznatne gubitke u zrakoplovima.
Iako vojnički pogrešno, Saveznici su nešto i naučili: došlo se do vrlo značajnih spoznaja o amfibijskom iskrcavanju, koje će se kasnije provesti kod Normandije. Savezničke postrojbe naučile su da trebaju izbjegavati guste njemačke fortifikacije na
obali, potreba za temeljitim planiranjem i pomorsko – zračno bombardiranje obale, potreba za obavještajnom pripremom akcije i uvezivanje komunikacija između postrojbi. No, Nijemci su također došli do nekih spoznaja, pa su kasnije nadogradili i ojačali 'atlantski bedem'. Ipak, ljudski gledano, životi 3400 vojnika bačeni su uzalud i nepotrebno, a kako su najveće gubitke imale upravo kanadske postrojbe, britanskom zapovjedništvu upućena je zamjerka da živote vojnika iz zemalja Commonwealtha drži mnogo jeftinijim od života britanskih vojnika.

petak, 13.01.2006.

Napoleonovi ratovi

Bitka kod Imbabe (Bitka kod piramida) – 23. srpanj 1798. godine

Nakon što je osvojio grad i luku Aleksandriju 02. srpnja 1798. Napoleon je sa svojim postrojbama krenuo u osvajanje grada Kaira. Egipatski Murat beg okupio je oko 6000 mameluka (robovi vojnici raznih rasa i nacionalnosti koji su kupljeni za obuku i službu u vojsci. Postrojba mameluka broji 1000 vojnika, a zapovijeda joj emir) i na desnoj obali rijeke Nil, nedaleko od drevnih egipatskih piramida, složio svoj bojni red i spremno čekao na pojavu francuskih vojnika. Nadnevka 23. srpnja 1798. kod Gizaha, pred piramide, nedaleko od sela Imbabe, izbilo je pet Napoleonovih divizija. Mameluci su izašli iz svojih rovova i žestoko napali na iznenađene Napoleonove vojnike. Mameluci su se uklinili između divizija generala Dezea i generala Reyniera te ih potpuno okružili i odsjekli od drugih triju divizija. Međutim francuski vojnici zauzeli su bojni složaj 'šuplje kare' (kara – eng. square, njem. Karree – takva je vrsta bojnog složaja u kojem strijelci zauzimaju četverokutni raspored u dvije vrste i mogu djelovati na sve četiri strane, a u sredini je dovoljno velik prostor koji je potrebit za manevar strijelaca i prebacivanje vrste na ugroženu stranu, pruža istodobno udar i osiguranje bokova i pozadine složaja. Postoje šuplje i pune kare, šuplje su pogodnije za vatreno oružje, dok su pune kare karakteristične za hladno oružje) Istodobno Napoleon je zapovjedio generalu Louis Andre Bonu da se zauzme složaj za napad u tri napadajne kolone prema selu Imbabi, ostale dvije divizije zauzele su složaj šupljih kara i ostale na mjestu. Kare generala Dezea i Reyniera odbile su napad mameluka te ih odbacile od sebe, a napadajne kolone kojima zapovijeda general Antoine-Guillaume Rampon u žestokom jurišu napale su utvrđene crte sela Imbabe koje je branilo oko 4000 konjanika i pješaka Ibrahim bega uz potporu 40 topova. Francuske napadajne kolone tučene su i bočnom topničkom paljbom s brodova usidrenih na rijeci Nil. No, unatoč snažnoj paljbi branitelja Imbabe i topničkoj potpori francuski su pješaci hrabro nastavljali napad u sve žešćem jurišu. Mameluci su tada pokušali konjaničkim ispadom poremetiti složaj pješaka u jurišu, ali je taj pokušaj propao i završio se potpunim porazom mameluka. Napoleonove napadajne kolone zauzele su selo Imbabe, a mameluci su se dali u bjekstvo (nisu se povukli organiziranu uz pružanje otpora, već su jednostavno pobjegli s položaja). No, general Marmon s preostale dvije kare zatvorio im je odstupnicu i mameluci su se ubrzo našli pod žestokom i ubitačnom paljbom. Mameluci su imali oko 3000 poginulih dok su francuski gubici neznatni i zamalo zanemarivi. Kao plijen Napoleonovi vojnici zarobili su 40 topova i oko 400 deva.

srijeda, 11.01.2006.

Američki rat za nezavisnost

Dvije bitke Američkog rata za nezavisnost

Lexington – početak rata za nezavisnost 19. travanj 1775. godine

Lexington je grad pored Bostona kod kojeg je 19. travanja 1775. godine počeo Američki rat za nezavisnost. Britanski general Thomas Gage uputio je 700 vojnika pod zapovijedanjem pukovnika (lt colonel) Smitha u Concord sa zadaćom da zaplijeni i uništi ratni materijal koji su tamo uskladištili pobunjenici koji su namjeravali podići ustanak protiv britanskog kralja. Međutim, pobunjenici su obaviješteni o nailasku kolone britanske vojske, pa je satnik (captain) John Parker skupio 70 vojnika u namjeri da se odupre britanskoj koloni. Povijest nije zapisala tko je prvi otvorio paljbu, ali britanski vojnici, brojčano nadmoćniji i ratno iskusniji brzo su razbili i rastjerali pokušaj 70 američkih kolonista da im se odupre. Poginuo je i satnik Parker, no, pucnjava je uzbunila cijeli kraj nastanjen kolonistima. Odjednom sa svih strana prema Lexingtonu hitalo je sve više naoružanih farmera i kolonista. Nakon uništenja pronađenog ratnog materijala, britanski vojnici vračali su se iz Concorda natrag prema Lexingtonu. Amerikanci su pak im postavili više zasjeda uzduž ceste koja je vodila prema Lexingtonu. Ubrzo su britanski vojnici bili napadnuti i pogađani sa svih strana, pa su prvo krenuli u organizirano povlačenje, da bi se na kraju to pretvorilo u paničan bijeg. Od potpunog uništenja spasila ih je britanska brigada s topovima koja im je krenula u pomoć. No, ubrzo i ta brigada bila je prisiljena na uzmak i povlačenje, jer Amerikanci su kao iz zemlje nicali i pucali sa svih strana. Od 1800 vojnika koliko su ih na kraju morali angažirati Britanci su imali 73 mrtva i 174 ranjena te 26 nestalih, a Amerikanci od oko 400 ljudi koji su sudjelovali u napadima na britansku kolonu imali su 93 poginula, ranjena i nestala ukupno. Povlačenje i uzmak Britanaca kod Amerikanaca je izazvalo oduševljenje te je ustaničkoj vojsci podiglo borbeni moral. Ratna djelovanja time su povijesno započela.

Bitka na Bunker Hillu – 17. lipanj 1775. godine

Bunker Hill je uzvišenje na ušću rijeke Mystic River, danas u sklopu grada Bostona, a u Američkom ratu za nezavisnost tu je došlo do, tijekom engleske opsade grada Bostona, bitke između američke mlade, tek ustrojene, vojske pod zapovjedništvom pukovnika Williama Prescotta i engleske regularne vojske pod zapovjedništvom generala Williama Howea. Američki vojnici (oko 1200 vojnika) zaposjeli su uzvišenja na kojima su izradili redute i tu se odlučili braniti bez uzmaka. Britanski vojnici (oko 2200 vojnika) iskrcali su se i uz snažnu topničku potporu ratnih brodova (Falcon, Lively, Somerset i Glasgow) napali na obrambene položaje Amerikanaca. Došlo je do izuzetno teške i krvave bitke u kojoj niti jedna strana nije željela popustiti. Kada je na kraju američkim vojnicima nestalo baruta i streljiva, oni su redute branili puščanim bodovima (bajuneta) sjekiricama, kopljima i noževima, a britanski vojnici tek su u trećem naletu uspjeli ovladati redutima Bunker Hilla. Izuzetnu odlučnost i hrabrost pokazali su i jedni i drugi vojnici, no, postalo je i vidljivo da mlada američka vojska itekako može biti opasan protivnik iskusnoj britanskoj vojsci. Gubici britanske vojske iznosili su 1054 mrtva i ranjena ukupno, a američke vojske 371 mrtvih i ranjenih te 30 zarobljenih.

utorak, 10.01.2006.

Pomorski prepadi

Otrantska vrata i Otrantski baraž – prepadi AU mornarice

Baraž (eng. barrage, njem. Sperre) sustav je zapreka za sprječavanje prodora protivnikovih pomorskih, riječnih ili zračnih snaga u određeno područje. Prema namjeni može biti: lučki, pomorski, riječni, topnički i zračni.
Otrantski baraž (eng. Otranto barrage, njem. Sperre der Otranto Strasse) sustav je podvodnih zapreka koje je tijekom I. Svjetskog rata postavila ratna mornarica zemalja Atante u Otrantskim vratima u namjeri da spriječi prolaz njemačkih i AU podmornica te njihov prodor iz Jadranskog u Sredozemno more.
Otrantska vrata – morsko područje koje spaja Jadransko i Jonsko more dugo oko 105 km i široko od 70 do 140 km. Naziv je dobiven po talijanskom mjestu Otrantu u provinciji Lecce. Dubine mora u Otrantu su od 700 do 1100 m.

Tijekom I. Svjetskog rata Otrantska vrata imala su važan strategijski značaj za ratne mornarice Njemačke i AU, ali i za ratne mornarice zemalja Atante. Kako bi spriječile prodor njemačkih i AU podmornica iz Jadrana u Sredozemlje, te njihovo bojno djelovanje, Saveznici su najprije Otrantski prolaz blokirali malim snagama. No, nakon što je teško oštećen, od njemačkih i AU podmornica, 21. prosinca 1914. francuski bojni brod BB Jean Bart, a onda i potopljen 27. travnja 1915. oklopljeni krstaš Leon Gambetta, ratne mornarice Atante odustaju u mjesecu rujnu od blokade i postavljaju baraž u Otrantskim vratima. Ratna mornarica AU, u namjeri da oslabi snage baraža i tako omogući lakši prodor podmornicama u Sredozemlje, od 1915. godine provodi čitav niz prepadnih napada na Otrantski baraž. Ukupno je AU mornarica provela 18 prepada (jedan 1915., sedam 1916., devet 1917. i jedan 1918.) najznačajniji su: 1) prepad AU krstarice Novara 9. srpnja 1916. i njezin hrabri dnevni boj s tri talijanske krstarice, 2) prepad AU 4. skupine razarača (Scharfsschütze, Rijeka, Velebit i Dinara) 22. na 23. prosinac 1916. te njihov noćni boj s brojčano nadmoćnijim francuskim razaračima, 3) naročito značajan bio je prepad divizije AU krstarica (Novara, Saida i Helgoland) uz potporu dva razarača (Csepel i Balaton) 15. svibnja 1917. na baražne brodove na crti Santa Maria di Leuka – otok Othonoi koji je proveden uz potporu AU mornaričkog zrakoplovstva i sudjelovanje tri AU podmornica koje su bazirale u Boki Kotorskoj. Odred potpore bio je ustrojen od oklopljenog krstaša Sankt Georg i bojnog broda Budapest. Kamuflirane (skrivanjem dimnjaka) krstarice su odvojenim plovnim hodnjama neotkrivene i neometane stigle na predviđene pozicije i tijekom noći izvele iznenadni prepad na zbunjene i iznenađene posade brodova u baražu. Potopljeno je ukupno: jedna torpiljarka, jedan razarač i 14 trolera, a oštećeno je dva razarača i tri trolera iz sastava brodova u baražu. Na povratku, proganjajući ih, AU krstarice dostigle su britanske krstarice Dartmouth i Bristol, talijanska krstarica Marsala, te 12 talijanskih i francuskih razarača. Strahovito napadnute snažnom i nadmoćnijom topničkom vatrom sve AU krstarice bile su oštećene, ali posade se nisu predavale. Vješto manevrirajući, pa i odgovarajući na neravnopravnu topničku vatru AU krstarice izbjegavale su pogotke i izmicale protivniku. Kad je krstarica Novara teško oštećena, druge dvije nisu je htjele ostaviti, već su je pod strahovitom paklenom kišom uzele u tegljenje uz puštanje dimne zavjese kako bi je bar malo zaštitile od pogodaka koje ona više nije mogla izbjegavati. Pojavom AU zrakoplovstva i njihove potpore sve tri AU krstarice uplovile su u sigurnost luke Boke Kotorske.

ponedjeljak, 09.01.2006.

Bitke Prvog Svjetskog rata

Bitka na Ortigari – 10. do 25. lipanj 1917. godine

Ortigara je planinski čvor (TT 2105) u sjevernoj Italiji u sastavu visoravni Asiago na kojem je došlo do bitke AU (austro-ugarskih) i talijanskih postrojbi tijekom Prvog svjetskog rata. Talijani je još nazivaju i 'Bitka Sette communi', a Austrijanci 'Bitka na Asiagu'. Do bitke će doći nakon AU ofenzive i talijanske protuofenzive u južnom Tirolu tijekom svibnja i lipnja 1916. godine. Nakon tih bitaka u rukama AU postrojbi ostali su snažni i taktički dominantni planinski vrhovi s kojih je bila ugrožena pozadina talijanske bojišnice na Soči. Poradi toga talijanske postrojbe planirale su novu ofenzivu u proljeće 1917. godine. AU 3. korpus pod zapovjedništvom generala Josepha Krautwalda von Annaua sastava 6., 18. i 22. divizija te bojne skupine 'Vidossich' snage pet bojni, a u pomoć im hita još sedam bojni (bojna oko 500 vojnika), uz topničku potporu 400 topova i minobacača. Na AU 3. korpus krenule su postrojbe talijanske 6. armije pod zapovjedništvom generala Mambretia sastava 18., 20., 22. i 26. korpus s pričuvama 10. i 21. divizija te brigada Aosta u području 20. korpusa, 27. divizija i brigada A u području 22. korpusa, uz topničku potporu 1729 topova i minobacača, 10. eskadrile i tri balonska voda. Namjera talijanskog zapovjedništva bila je da se ovlada crtom Cima Portule – La Bocchetta di Portule – Monte Meatta – Monte Mosciagh – Monte Rasta. Ta crta potpuno je taktički dominirala dolinama Val d' Assa i Valle di Galmarara i pružala mogućnost solidne obrane, ako se glavni napad provede krilnim korpusima (20. i 22.) i pomoćnim napadima s Monte Rasta 26. k i s Val Sugana (18. k). Talijanska topnička priprava započela je u 0515, ali je poradi guste magle i hladne kiše pješački napad započeo tek u 1500. Talijanska 52. divizija (20. k) napadala je desnim krilom u dvije napadne kolone u nekoliko napadačkih valova jedan za drugim. Desna kolona 52. divizije (snaga od oko osam bojni) zauzela je kotu 2003 i kotu 2101, ali je njezino daljnje nadiranje zaustavio odlučan juriš AU postrojbi koje su se tu branile. Lijevu kolonu talijanske 52. divizije AU postrojbe zaustavile su na glavnoj obrambenoj crti. Svi napadi ostalih talijanskih postrojbi odmah su zaustavljeni i odbijeni. No, AU postrojbe u tim odbijanjima talijanskih napada dobrano su se potrošile, pa su ih na položajima smijenile AU postrojbe iz pričuve. Pokušaj AU 6. divizije da povrati izgubljene položaje na kotama 2003 i 2101 ostao je bez rezultata. Nadnevka 18. lipnja talijansko zapovjedništvo pokušalo je novi napad na položaje AU postrojbi. Napad je išao na istim smjerovima uz prethodnu jednodnevnu topničku pripravu. Ojačana talijanska 52. divizija napala je na Val Caldieru i planinske visove Ortigare, a njezino lijevo krilo poduzelo je demonstrativne (lažne) napade. Talijanska topnička priprava počela je u 0800 sati, a pješački napad tek u 0600 slijedećeg dana. Visove Ortigare talijanske postrojbe uspjele su zauzeti, ali napad na Val Caldieru je zaustavljen snažnom i ubitačnom vatrom AU postrojbi. Poradi sve većih gubitaka koje je trpjela, talijanska 52. divizija ojačana je s 10. pješačkom pukovnijom iz korpusne pričuve, pa je tako ojačana prešla u obranu na koti 2003. Kako su i ostali napadi na drugim smjerovima ostali bez rezultata general Mambreti zapovjeda talijanskoj 6. armiji da pređe u obranu. No, AU postrojbe zadržale su položaje na Monte Campigoletti gdje su imale dobar oslonac za prijelaz u protunapad. Obrambene položaje talijanska 52. divizija (na prvoj crti 11 bojni, a u pričuvi još 24 bojne) gusto je zaposjela i čvrsto ih držala. Zemljište je bilo vrlo negostoljubivo, a opskrba je bila izuzetno teška i zahtjevna, AU zapovjedništvo na smjer napada dovelo je još 6 svježih bojni, uz potporu topništva 6. i 18. divizije, te sveg raspoloživog korpusnog i armijskog topništva koje je moglo djelovati u tom području. AU postrojbe podijelile su se u tri napadne kolone: lijeva postrojbe jačine bojna i pol (oko 700 vojnka) napadala je smjerom prema koti 2101, srednja postrojbe jačine jedne bojne (oko 500 vojnika) napadala je smjerom prema koti 2105 i desna snage 6 jurišnih ophodnji za upad u pozadinu (oko 400 vojnika). Topnička priprava počela je 25. lipnja u 0230 sati, a samo desetak minuta kasnije AU jurišne ophodnje prvog vala postigle su potpuno iznenađenje i izazvale pravu pomutnju i kaos u talijanskim postrojbama prve obrambene crte. Do prvog jutarnjeg svijetla AU postrojbe povratile su sve svoje ranije izgubljene položaje, osim kote 2003. Tek tada talijanske postrojbe odgovorile su snažnim otporom i ubitačnom vatrom. Talijanske pojačanja nisu stigla na vrijeme, pa su talijanske postrojbe na obrambenim crtama poduzele same protunapade. No, talijanske postrojbe niti nakon pristizanja pojačanja nisu postigle značajnije rezultate. Kotu 2003. AU postrojbe zauzele su tek 28. lipnja na prepad. Talijanske postrojbe izgubile su oko 1000 časnika i oko 22 000 dočasnika i vojnika, a AU postrojbe izgubile su 251 časnika i 8577 dočasnika i vojnika.

nedjelja, 08.01.2006.

Athumanunhove priče iz prošlosti

Priča o husarskom zastavniku Jurici Juraniću

Bilo je to godine Gospodnje, na poziv Zrinskoga bana u dobro utvrđeni grad Čakovec pristigli su mnogi strani odredi s namjerom da pomognu hrvatskim husarima i braniteljima grada Čakovca odbiti prijetnju Hasan paše i Rustem bega koji silno zaprijetiše okupljanjem velike vojske negdje oko Nađkanjiže. Zima je te godine Gospodnje počela vrlo rano, a čekanje na prodor Turaka silno se otegnulo. Strani su plaćenici postali nestrpljivi, a potom su izbile i prve čarke i tučnjave s hrvatskom husarijom. Stranci su postajali sve više nepodnošljivi, počeli su maltretirati mirne seljake okolnih sela međimurskih. Otimali bi oni seljacima hranu i nasrtali na mlade djevojke. Strani su časnici imali velikih muka održati vojničku stegu, a ban Zrinski svakodnevno je morao slušati mnogo pritužbi na račun stranaca. Međimurski seljaci bivali su sve više nezadovoljni i ljuti, ta hranili su strane vojnike, a ovi im otimaju i kradu, nasrću na žensku čeljad. Onda, jednoga podneva, krajem studenog te godine Gospodnje, otegnula se duga povorka zaprega koja se lijeno vukla iz Domašinca prema Čakovcu utvrdi Zrinskih. Niski i tmurni oblaci nadvili su se nad Međimurje, duboki i mokri snijeg otežavao je ionako sporo kretanje upregnutih kola koja su krcata hranom, žitom, mesom, masti i zobi za konje propadala u snijeg. Seljačke zaprege pratio je jedan manji hrvatski husarski odred u plavim dolamama, pod kalpacima gdje su bila zametnuta čapljina pera, ogrnuti mrko smeđim kabanicama. Na čelu odreda jahao je mladac od nekih dvadeset i četiri godine, svijetlih i veselih očiju. Njegov dobro uhranjeni tankonogi riđan, dar samoga bana Zrinskog, namjerno se poigravao cijelim putem. Ni momku ni konju kao da nisu smetala tmasto obzorje i blizina turske opasnosti. Nisu im smetala ni zlosutna ratna vremena što su se nadvila nad ostatke ostataka nekada slavnog kraljevstva hrvatskog. Zašto i bi, ta mlad je, zdrav je, sreća ga dosada služila u boju, dobar je konj pod njim, stekao je simpatije i naklonost samoga bana Zrinskog davši mu tijekom bitke svoga konja, husarija ga voli i obožava, ima čin … Obitelj mu kako tako dobro živi, a u jednom domu u Domašincu čeka ga njegova lijepa Katica, pa gdje onda da čovjek zadovoljan ne bude i da se ne veseli svemu oko sebe i onomu što je pred njim. 'Hajde ljudi brže to potjerajte! Snijeg samo što nije, a vojska je gladna u Čakovcu i čeka samo na nas.' Izdiže se malo iz sedla Jurica. 'Brže! Idemo brže!' Prihvate tada i ostali husari jašući uzduž kolone na nemirnim konjima koji su osjetili da se kraj putovanja bliži. 'Hmm, tjeraj samo tjeraj! Imaš nemaš, daj! Cijeli te bogovetni život netko goni. Prokleti život i muka seljačka! Gospoda pak se drže one dobre stare da je seljak kao vrba, pa ako je više kljaštriš ona je sve zelenija…' Glasno je negodovao vitalan starčić kojih 70-tak godina na prvoj kolskoj zaprezi. Jurica ga je dobro čuo, potjera konja bliže kolima, krišom se smiješeći obrati se starcu: ' Veliš li što, djede, a?' 'Što bih govorio časniče… velim ne velim isto mi je! Nego ti meni reci nešto. Što vi ne krenete s tom silnom vojskom iz Čakovca i ne ogledate se s Turcima, a ne da mi moramo trpjeti tu ugarsku husariju. Ta razbojnici su to, a ne vojnici. Uzimaju i kradu, ne pitaju, provaljuju u kuće, plaše cure i nasrću… Je li istina časniče?!' 'Nemoj tako djede! To su po sili poznati i znani husari kapetana Nadsdya , a s njima su i dvije austrijske i jedna njemačka pukovnija vrhovnog vojvode Karla von Burghana i nadbiskupa salzburškog. Čim snijeg stane Turci će na nas, a tada će nam njihova pomoć itekako dobro doći.' 'Nemoj tako sinko! Dobro znaš da je njima polovici milja pljačka i pijančevanje, otimanje od golorukog naroda, no ogledati se stvarno s Turcima. Nisu oni kao vi, njihove zemlje ne poharaše Turci.' Nakon toga starac pljune. Jurica ne odgovori, jer mu pozornost odvrati glasna prepirka i povici na začelju kolone. Psovke na mađarskom. Desetak husara u zelenim kontušima Nadasdyeve pukovnije nasrtalo je na kola. Plavetni husari ispriječili su im se, a Jurica mahne svojima na čelu kolone te svi zajedno odjašu na začelje. Jurica se postavi između mađarskih i hrvatskih husara i na nešto lošijem mađarskom vikne: 'Stoj! Odstupi od kola! Tovar je pod zaštitom bana Zrinskog. Idite u crkvu Svetog Nikole, tamo će se podijeliti hrana!' Zelena husarija ne posluša. 'Ne može tako! Hej čekaj! … Ne diraj to! … Čuješ, odbij kad ti govorim, ma neka … Husari UDRI!? Jurica zgrabi za ovratnik dolame mađarskog narednika i naglo ga svuče iz sedla te ga obori u snijeg. Ostali hrvatski husari okrenu koplja naopako i mačevima udarajući pljoštimice obore jednog po jednog nasrtljivca u snijeg. 'Vežite ih sve! Neka ih vrag nosi, a za ovo će čuti i Zrinski i Nadasdy! Hvatajte konje! Gonite ih sve u Čakovec, kako me samo udari u rebra…' Zapovijedi Jurica trljajući mjesto na tijelu gdje ga je mađarski narednik udario nogom. Starac nevjerojatnom okretnošću za njegove godine skoči iz kola i glasno se smijući priđe Jurici te ga snažno zagrli. Izvadi iz kaputa flašu s rakijom i pruži je iznenađenom Jurici. 'Ha, tako im i treba! Dobro ste im leđa naravnali, tako treba, zube im pokazati! Sam Gospodin bog poslao Vas je na naš put. Da Vas bilo nije ovi lopovi bi nam sve oteli… Povuci sinko! Tako, povuci slobodno, to ti je prava seljačka, krijepi dušu, zaslužio si…'

petak, 06.01.2006.

Nesvakidašnji događaj

Pomorske bitke u Guadalcanalu – jedna od mnogobrojnih bitaka

Koliko je brojčano brodova potopljeno u Guadalcanalu, taj tjesnac (prolaz) s punim pravom može nositi i ime 'Prolaz s željeznim dnom'. Izabrao sam jednu epizodu (bitku) iz mnogobrojnih bitaka u Guadalcanalu koja me se dojmila zbog jako neobičnog događaja. Naime, prvi puta u povijesti pomorskih bitaka jedan se ratni brod sudario sam sa sobom, pramcem naletjevši na krmu. Vrlo neobično, neki će se i nasmijati i kazati da je to nemoguće, ali vjerujte Athumanunhu, stvarno se tako dogodilo. Evo kako je to bilo: Eskadra američkih brodova sastavljena od pet krstarica i šest razarača, kojom zapovijeda američki admiral Carlton Wright, očekivala je japansku eskadru koju su činili razarači pod zapovjedništvom japanskog admirala Tanake. Tanaka je znao da njegovi razarači nemaju radare, a da je velika mogućnost da će se sresti s američkim brodovima koji ih imaju, pa je zapovjedio da se u slučaju napada koriste samo torpeda, kako bljeskovi topova ne bi odali položaj brodovlja u mraku. Eskadre su se primaknule jedna drugoj u mrkloj noći na najmanju daljinu od 5 600 metara, a najveća je bila 8 700 metara. Iznenadni napad američkih brodova zatekao je japanske mornare, ali ne i njihovog admirala. Admiral Tanaka zapovjedio je da paljbu uzvrati najbliži njegov razarač američkom brodovlju, razarač HIJMS Takanami. Razarač HIJMS Takanami, iako se našao pod kišom granata, snažno je odgovorio i uspio ispaliti oko 70 granata prije nego je bio potopljen. Američki razarači ispalili su osam torpeda od kojih su sva promašila. Kako su američki brodovi snažno tukli po razaraču HIJMS Takanami, bljeskovi njihovih topova, jasno su pokazali ostalim japanskim razaračima kamo treba usmjeriti torpeda. Ispaljeno je oko 20 torpeda koja su za manje od dvije minute iz borbe izbacila čak četiri američke krstarice. Pogođena je admiralska krstarica USS Minneapolis i krstarica USS New Orleans. Upravo USS New Orleans je odgovor moje priče. Naime, ona je dobila izravni pogodak u spremište streljiva. Snažna eksplozija streljiva jednostavno je otrgnula pramac krstarice s topovskom kulom i odbacila je uvis. Odbačeni pramac pao je na krmu iste krstarice i oštetio joj brodske elise, a potom potonuo. Evo na taj način krstarica USS New Orleans sudarila se sama sa sobom, odnosno njezin pramac udario je njezinu krmu.

četvrtak, 05.01.2006.

Operacija 'Market Garden'

Zračne priprave Saveznika za 'Market Garden' i početak desanta

Zračne priprave Saveznika trajale su pet dana (od 11. do 16. rujna 1944. godine), a u njima sudjeluje cijelo bombardersko zrakoplovstvo (oko 4700 teških i oko 6000 srednjih bombardera. Izbačeno je više od 13 000 tona bombi na prometne mreže u Rajnskoj i Ruhrskoj oblasti. Od 16. rujna napad je usmjeren na zrakoplovna uzletišta s temeljnim ciljem uništiti njemačko zrakoplovstvo, a sutradan neposredno prije samog početka desanta 1134 teška bombardera napala su položaje njemačkog protuzrakoplovnog topništva uzduž smjera kretanja zračnog desanta. Istodobno 212 zrakoplova podupire napad britanske 2. armije koji je krenuo kopnom. Od ukupno
4600 savezničkih zrakoplova koji su bojno djelovali tog dana izgubljeno je samo 73 zrakoplova. Zračni desant krenuo je u 1546 prijevoznih (transportnih) zrakoplova i 478 jedrilica, a pratilo ih je 1240 lovačkih zrakoplova, a u njima su bile ukrcane postrojbe 1., 82. i 101. zračno desantnih divizija. Njemačko lovačko zrakoplovstvo pružalo je skoro nikakav otpor, ali njemačko protuzrakoplovno topništvo oborilo je 35 prijevoznih zrakoplova i 13 jedrilica. Putem je izgubljeno još 46 jedrilica. Spuštanje prvih padobranskih desantnih valova počinje u 1300 sati. Prva zračna divizija spustila je 1. padobransku brigadu i dio jedriličarske brigade u određena područja 8 do 13 km zapadno od Arnhema. Odmah nakon uspješnog prizemljenja jedriličarska brigada organizirala je obranu, a 1. padobranska brigada s tri padobranske bojne krenula je u smjeru grada Arnhema poradi zauzimanja mostova. Poradi jakog otpora SS postrojbi i dijelova 9. oklopne divizije, samo se 2. padobranska bojna uspješno probila do mostova, a druge dvije bojne zadržane su kod Ooesterbeeka. Do kraja dana britanska 1. divizija vodila je niz teških bojeva i borbi.

Saveznički padobranski desanti i borba za mostove

Prvi padobranski desantni valovi 82. američke zračno desantne divizije zauzeli su most na rijeci Messe kod grada Hrave, dva mosta na kanalu Messa – Waal i uzvišenje kod Groesbeeka, oko 6 km južno od grada Nijmegena, ali most u samom gradu nisu uspjeli zauzeti. Četiri mosta kod grada Veghela i most kod Sint Oedenrodea zauzela je američka 101. zračno desantna divizija, ali opet, ni ova divizija ne može se probiti do grada Eindhovena, jer su njemački inženjerci srušili most kod Sone. Britanska 2. armija istodobno je krenula u napad, nakon topničke priprave iz 400 topova i oko 100 zrakoplova bombardera. Postrojbe 30. korpusa započele su napad u 1435 sati, s gardijskom oklopnom divizijom na glavnom smjeru napora. No, okolno je zemljište bilo močvarno, pa su tenkovi napad provodili u koloni, a kako su nailazili na jak otpor do kraja dana napredovali su samo 10 km. Zamislite sada ovo: krilni korpusi 8. i 12. tek su se pripremali za napad koji će otpočeti tek nakon 24 sata. Pojačane drugim valom zračnog desanta drugog dana (D+1) zračno desantne postrojbe i dalje su vodile bitke i boj za proširenje koridora kojim trebaju napredovati kopnene snage 2. britanske armije. Tako britanska 1. zračno desantna divizija prema mostu u gradu Arnhemu upućuje očigledno premale snage (samo dvije bojne) koje ne mogu zauzeti most koji žilavo brane njemačke postrojbe, 82. zračno desantna divizija žilavo se brani, ali ne uspijeva zauzeti mostove u gradu Nijmegenu, 101. zračno desantna divizija uspijeva proširiti klin sve do prvih kuća grada Eindhovena i uspostaviti vezu sa snagama gardijske oklopne divizije, ali gardijska divizija je nevjerojatno spora u napredovanju i drugog dana jedva da je pomaknula crtu za 10 km. Krilni korpusi (8. i 12.), ma zamislite samo, započeli su napad, ali se nisu pomaknuli uopće s polaznih crta. Drugog dana (D+2) zračno desantne divizije vode izuzetno teške bojeve i borbe odbijajući napad njemačkih postrojbi na mostobran kod grada Arnhema kao i na bokove koridora. Poradi lošeg vremena savezničko zrakoplovstvo ne može pružiti potporu zračno desantnim divizijama, na može se prebaciti poljska padobranska brigada zrakom u pomoć zračno desantnim divizijama koje su se počele nalaziti u sve težim položajima. Tako 1. zračno desantna divizija nikako ne uspijeva poslati pojačanje svojoj usamljenoj bojni koja se jedva drži kod mosta u gradu Arnhemu. Istodobno gardijska oklopna divizija pojačava napad, ali ne uspijeva zauzeti grad Nijmegen, a krilni korpusi (8. i 12.) napreduju svega oko 10 km. Trećeg dana (D+3) svi su napori uloženi da se pomogne postrojbama 1. zračno desantne divizije, ali sve i ostaje samo na pokušajima. Naime, vrijeme i dalje ne dopušta uporabu zrakoplovstva, pa se Poljska padobranska brigada ne može prebaciti zrakoplovima u pomoć postrojbama 1. zračno desantne divizije koje pak se sada nalaze u već izuzetno teškoj situaciji. Gardijska oklopna divizija nikako da zauzme grad Nijmegen i tu gubi cijeli dan. Tek kada su dijelovi 594. padobranske pukovnije prešli rijeku Waal i napali grad sa sjevera, oko 1845 snage gardijske oklopne divizije uspjele su zauzeti grad. No, njemačke oklopne snage razbile su usamljenu 2. padobransku bojnu na mostu kod Arnhema, a ostale snage 1. zračno desantne divizije potisnute su u šumu kod Ooesterbeeka. Njemačke napade na bokove koridora i dalje uspješno odbijaju postrojbe 82. i 101. zračno desantne divizije, a krilni korpusi (8. i 12.) nikako da se konačno pomaknu s mjesta.

Završne borbe kod Arnhema

Tijekom perioda od 21. do 26. rujna 1944. godine glavni napori 2. britanske armije usmjereni su na pomoć 1. britanskoj zračno desantnoj diviziji kod grada Arnhema kao i na osiguranje prijelaza preko rijeke Rajne. No, sve je bilo uzaludno. Gardijska oklopna divizija nikako se nije mogla probiti preko Elsta do Arnhema, a Poljska padobranska brigada (koja je ipak spuštena 2. rujna zapadno od Elsta) i 43. pješačka divizija probile su se do obale Rajne, ali je otpor njemačkih postrojbi bio izuzetno jak, pa ove postrojbe vode borbe za pokušaj prijelaza preko Rajne. Za to vrijeme njemačke su postrojbe potpuno odbacile postrojbe 1. zračne desantne divizije. Oko 300 poljskih padobranaca i 250 britanskih pješaka ipak su prešli rijeku Rajnu, ali te snage su bile nedostatne da bi se mogle probiti do sada već okružene 1. zračno desantne divizije. Postrojbe 1. zračno desantne divizije okružene su na vrlo skučenom prostoru (1 x 2 km) gdje su stalno bile izložene teškoj topničkoj paljbi i stalnim tenkovskim i pješačkim napadima doslovno sa svih strana. Kako se nikako nije moglo poslati pojačanje okruženoj 1. zračno desantnoj diviziji, noću s 25. na 26. rujna u jurišnim čamcima na prijateljsku (vlastitu) obalu prebačeno je jedva 2163 vojnika iz sastava 1. zračno desantne divizije, 150 poljskih padobranaca i 75 britanskih pješaka koji su pokušali pomoći okruženoj diviziji. Ukupni gubici 1. zračno desantne divizije iznosili su 1130 mrtvih i 6450 zarobljenih pripadnika te divizije. Težak poraz koji je ova divizija pretrpjela, ne izvršivši temeljnu zadaću, može se slobodno pripisati savezničkoj nerealnoj prosudbi njemačkih postrojbi i njihovih borbenih mogućnosti. U međuvremenu 8. korpus izbio je na crtu Helmond – Gemert i lijevim krilom uspostaviti vezu s postrojbama 30. korpusa kod Sint Anthonisa. Zapadno od ceste Eindhoven – Nijmegen nastavile su s prodorom snage 12. korpusa, ali one nisu uspjele zauzeti Best. Nakon napuštanja mostobrana kod Arnhema tijekom 27. do 30. rujna glavni napor 2. britanska armija ulaže na osiguranje mostobrana kod grada Nijmegena. Međutim, njemačke postrojbe i dalje su snažno napadale i to istodobno na mostobran i bokove snaga 2. britanske armije. U napadu sudjeluju slijedeće njemačke postrojbe: 1. njemačka padobranska armija, 15. pješačka armija, dijelovi 9. i 116. pješačke divizije, 9. i 10. SS oklopna divizija i 107. oklopna brigada, kao i druge borbene skupine koje su njemačke postrojbe ustrojile od dijelova običnih postrojbi, ali i SS postrojbi. Isto tako oko 600 njemačkih zrakoplova pokušalo je 27. rujna porušiti mostove u gradu Nijmegenu, a kada im to nije uspjelo, poslali su ronitelje specijalnih postrojbi koji su eksplozivom teško oštetili željeznički i cestovni most u gradu Nijmegenu. Samo zahvaljujući upornoj i stalnoj potpori savezničkog zrakoplovstva britanska 2. armija uspjela je odbiti sve njemačke protunapade i održati se na klinu prodora, koji će kasnije znatno olakšati napadne operacije kanadske i američke 1. armije. Ova bojišnica se definitivno stabilizirala 30. rujna, a Arnhemski desant bio je do tada najveći proveden na takav način. Od 17. do 26. rujna spušteno je 34 876 padobranaca 5227 tona raznovrsnog ratnog materijala, 1927 vozila i 568 topničkih oružja.

srijeda, 04.01.2006.

Operacija 'Market Garden'

Operacija 'Market Garden' – hrabro su se borili, ali uzalud

''Teško bi se, u prošlosti, našlo više tako slavnih podviga kao što je bio ep Arnhema, a bit će teško i u budućnosti nešto što bi bilo hrabrije.''

Tako je pohvalio feldmaršal Montgomery vojnike koji su sudjelovali u nečemu što je trebalo biti veličanstven saveznički primjer u kombiniranim zračnim napadima s napadima koji su se provodili na zemlji. Međutim, sve se preokrenulo i pretvorilo u nedopustive primjere taktičkih promašaja, nepostojanje komunikacija između snaga u zraku i na zemlji i totalni podbačaj obavještajne službe.
Zadaća, savezničke 1. padobranske armije, točnije njezine 1. padobranske divizije, poljske padobranske brigade, 82. padobranske divizije, 101. padobranske divizije, 52. zračno desantne divizije, 38. i 46. skupine RAF, te 9. američkog zapovjedništva za prevoženje, bila je kombiniranim djelovanjem s kopnenim snagama zauzeti Arnhem, Eindhoven, Grave, Nijmegen, te sačuvati mostove preko rijeka Rajne i Waal. Snage kopnenih postrojbi činili su 8., 12. i 30. korpus s temeljnom zadaćom spojiti se sa snagama padobranskih divizija nakon uspješne provedbe zračnog desanta. Nijemci su polovicom rujna 1944. godine zaustavili snage Saveznika na utvrđenoj Sigfriedovoj crti. Neorganizirane i jako izdužene komunikacije za opskrbu savezničkih snaga izazivaju velike poteškoće u normalnoj opskrbi streljivom i pogonskim gorivom. U takvim uvjetima Savezničko Vrhovno zapovjedništvo odlučuje 10. listopada 1944. da napad produži samo britanska 2. armija bojnim djelovanjima kroz Nizozemsku, a zračnu potporu pružat će joj američka 1. zračno desantna armija, dok će joj bokove osiguravati američka i kanadska 1. armija.

Plan operacije 'Market Garden'

Planom je zamišljeno da saveznička 1. zračno desantna armija (1. britanska zračno desantna divizija, 82. američka zračno desantna divizija, 101. američka zračno desantna divizija i poljska padobranska brigada) pod zapovjedništvom generala Alberta Browninga provede desant 17. rujna 1944. s ciljem zauzimanja mostova na rijekama i kanalima uzduž glavne osi napada savezničke 2. britanske armije (8., 12. i 30. korpus) Eindhoven – Grave – Nijmegen – Arnhem, kojom zapovijeda general Demsy i koja ima zadaću izbiti što prije u područje sjeverno od rijeke Rajne. Zračno desantne postrojbe trebale su se spustiti na slijedeća područja: 1. britanska zračno desantna divizija i poljska padobranska brigada oko grada Arnhema, 82. američka zračno desantna divizija oko grada Nijmegena, a američka 101. zračno desantna divizija na području od grada Grave do grada Eindhovena. Kroz koridor zračno desantnih divizija trebala je nastupati 2. britanska armija s 30. korpusom (irska gardijska oklopna divizija, 43. i 50. pješačka divizija, te 8. oklopna brigada) na glavnom smjeru napora, s 8. korpusom (11. oklopna divizija, 3. pješačka divizija i belgijska pješačka brigada) nastupat će na pomoćnom smjeru napora, na desnom krilu 2. britanske armije i 12. korpus (7. oklopna divizija, 15 i 53. pješačka divizija) nastupat će na pomoćnom smjeru napora, na lijevom krilu 2. britanske armije. Ovako raspoređena 2. britanska armija trebala je izbiti u područje Ijssel mora do rijeke Ijssel, a zatim zaokrenuti bojišnicu na istok, te započeti s pripravama za nastupanje do crte Hamm – Münster – Osnabrück – Rajna, a težište napora prešlo bi na lijevo krilo kako bi se obuhvatila oblast Ruhra sa sjevera. Na drugoj strani, nasuprot 2. britanskoj armiji stajala je novoustrojena njemačka 1. padobranska armija pod zapovijedanjem generala Kurta Studenta koja je od 10. do 17. rujna 1944. ojačana sa sedam slabijih pješačkih divizija (719., 85., 59., divizija Walter, 7., 176 i 275. pješačka divizija) imala je temeljnu zadaću organizirati zadržavajuću obranu na mnogobrojnim nizozemskim kanalima i rijekama, te tako stvoriti uvjete za prelazak u protunapad njemačkih 2. SS oklopnog korpusa (9. i 10. SS oklopna divizija) razmještenih u oblasti Arnhem – Deventer - Apeldoorw i snaga Feldkora (84. i 406 pješačke divizije) razmještenih na rijeci Messe od Reichswalda do Venloa.

utorak, 03.01.2006.

Desant na Okinawu

Početak desanta, tijek djelovanja i borbe za otok

Prije početka desanta na Okinawu američka 58. operativna eskadra bombardirala je 18. i 19. ožujka japanske zračne luke i pomorske baze na otoku Kyushu. U tim bombardiranjima znatnije su oštećene japanske zračne luke što će kasnije onemogućiti jače djelovanje japanskog zrakoplovstva po snagama desanta. Tijekom tih bombardiranja američke postrojbe izgubile su 116 zrakoplova, a teško je oštećen i nosač zrakoplova Franklin, međutim oštećeno je i više japanskih ratnih brodova. Bombardiranje otoka Okinawa američke postrojbe počele su 23. ožujka i nisu prestajale sve do početka provedbe desanta 01. travnja. Ujutro 26. ožujka postrojbe američke 77. pješačke divizije napale su otočje Kerama arhipelaga i kako nisu naišle na značajniji japanski otpor, iste su zauzeli istog dana. U tom napadu na otocima je otkriveno 350 japanskih eksplozivnih čamaca koji su bili natovareni eksplozivom i namijenjeni za samoubilačke (kamikaze) napade na američko brodovlje. Na otoku Keise shima iskrcano je američko topništvo (155 mm) koje je trebalo bočno djelovati po položajima japanske 32. armije. Američki brodovi minolovci počeli su s raščišćavanjem desantnog područja, a podvodni američki izvidnici eksplozivom su uništili oko 2900 protudesantnih zapreka. Desant američke 10. armije na otok Okinawu počeo je 01. travnja u 0830 nakon snažne vatrene priprave s mora i iz zraka koju su pružale američka 5. flota, 20. i 21. bombardersko zapovjedništvo. Istodobno poradi skretanja japanske pozornosti od stvarnog mjesta desanta američka 2. pdd izvršila je demonstrativni desant na jugoistočnu obalu Okinawe. Kako su američke postrojbe na obali naišle na slab i samo mjestimičan otpor japanskih postrojbi već prvog dana desanta iskrcano je 50 000 vojnika i zauzeta uzletišta Yontan i Kadena. Slijedećeg dana oko podneva američke postrojbe izbile su na istočnu obalu otoka Okinawa i tako ga presjekle na dva dijela. Nakon toga glavnina američkog 24. korpusa okreće se na jug otoka, a 6. pdd upućena na sjever naišla je na japanski otpor samo kod poluotoka Motobu. Istodobno dijelovi postrojbi 77. pd zauzeli su otok Ie shima na kojem su američki inženjerci odmah počeli s gradnjom uzletišta. Američki 24. korpus koji je sada ojačan 27. pd iz pričuve, u daljnjem nadiranju na jug otoka, naletio je na snažan otpor japanskih postrojbi. No, do 18. travnja američke postrojbe uspjele su probiti vanjsku crtu obrane japanske 32. armije. Međutim, napad američkih 27., 96. i 7. pd na japanske postrojbe koje su se branile na drugoj crti obrane uređenoj na grebenu Kakazu nisu uspjeli i američke postrojbe morale su se povući. Američki napadi na drugu crtu japanske obrane potrajali su sve do 27. travnja kada su američke postrojbe probile obranu kod grada Shuri. Japanske postrojbe 4. svibnja krenule su u opći protunapad na svim crtama bojišnice uz masovne nalete japanskog zrakoplovstva i snažnu potporu tenkova i topništva. Američke postrojbe (1. i 6. pdd te 77. i 96. pd) odbile su japanske protunapade i ponovno krenule u napad 11. svibnja u kojima su zauzele gradove Shuri i Nahu. Najžešće i najteže borbe razvile su se i vodile su se za brežuljak Sugar Loaf Hill koji je više puta prelazio iz 'ruke u ruku'. Ugrožene na krilima japanske postrojbe bile su primorane da se povuku na treću i posljednju crtu obrane. Tu su japanske postrojbe i dalje pružale ogorčen i snažan otpor, ali su postupno i gubile uporišta, pa je obrana sve više prerastala u očaj i nemoć japanskih vojnika. Do 7. lipnja japanske postrojbe stisnute su u dva džepa, na poluotoku Orku jugozapadno od grada Nahe i u južnom dijelu otoka. Tu su bili izloženi stalnim napadima i bombardiranjima s kopna, mora i iz zraka, pa je na kraju obrana slomljena 12. lipnja na poluotoku Orku i 17. lipnja u južnom dijelu Okinawe, no, organizirani otpor japanskih postrojbi još je potrajao sve do 22. lipnja, a i kasnije pojedine japanske postrojbe još su pružale otpor. U borbama za Okinawu Japanci su angažirali izuzetno jake zračne i pomorske postrojbe. Prvi veći napad na američku invazijsku flotu izvršen je 6. travnja s oko 700 zrakoplova od čega je polovica bila pilota kamikaza. Amerikanci su oborili oko 300 japanskih zrakoplova. Američka 58. operativna eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Michera napala je 7. travnja na jači japanski plovni sastav (jedan BB, jedna CA i 8 DD). U istočnom Kineskom moru potopljen je BB HIJS Yamato i CA HIJS Yahagi, te još četiri DD. Japanski kamikaze teško pak su oštetili 7. travnja američki CVA USS Hancock i 16. travnja CVA USS Intrepid. Nadnevka 4. svibnja japansko zrakoplovstvo snažno je tuklo američke desantne postrojbe. Sedam dana kasnije kamikaze su opet teško oštetile američki CVA USS Bunker Hill, a tri dana nakon njega i CVA USS Enterprise. Snažnim bombardiranjima japanskih uzletišta 13., 14. i 24. svibnja te 2. i 3. lipnja kao i pojačanim protuzrakoplovnim djelovanjem američke PZO smanjen je učinak kamikaza na američko brodovlje. Kamikaze su ukupno kod Okinawe potopili 22, a oštetili 172 američka ratna broda. U borbama za Okinawu američke postrojbe imale su 12 000 mrtvih i nestalih (KIA i MIA) te 35 000 ranjenih (WIA). Američki podaci govore da su japanske postrojbe imale 110 000 mrtvih (KIA) i 7400 zarobljenih (CIA). Američka flota izgubila je 253 ratna broda (30 potopljenih i 223 teže oštećenih), a Japanska flota imala je 16 potopljenih i 4 teško oštećena ratna broda. Američko zrakoplovstvo izgubilo je 763 zrakoplova, a japansko 7800 zrakoplova.

ponedjeljak, 02.01.2006.

Desant na Okinawu

Desant na Okinawu

Okinawa je najveći i najgušće naseljen otok u istoimenoj otočnoj skupini. Nalazi se u Tihom oceanu u arhipelagu Rjukju ukupne površine 2057 metara četvornih. Otok je dug oko 96, 5 km, a prosječno širok oko 10-tak km. Udaljen je oko 325 milja od južne obale japanskog otoka Kyushu. Obale Okinawe okružene koraljnim grebenima. Postoje močvarni predjeli u kojima vlada malarija, a od 1879. godine pripada Japanu koji ga je tijekom perioda između I. i II. Sv. rata utvrdio i uredio za vojne potrebe.

Američki plan, postrojbe i priprave za desant

Nakon zauzimanja Filipina i Iwo Džime američke postrojbe uz potporu Britanske pacifičke flote (British Pacific Fleet) izvršit će desant na otok Okinawu u travnju 1945. godine. Američke združene desantne snage (Joint Expeditionary Force) pod zapovjedništvom admirala Richmonada Turnera prikupljene su iz baza na otocima Espiritu santo, Gvadacanal, Oahu, Sajpan i Lejte, a dijelomično i iz baza na zapadnoj obali SAD. To su slijedeće postrojbe: američka 10. armija pod zapovjedništvom generala Baknera sastava američki 3. amfibijski korpus (1. i 6. pomorsko-desantna divizija pdd) i 24. armijski korpus (7. i 96. pješačka divizija pd), zatim 27., 81. i 77. pd, američka 5. flota pod zapovjedništvom admirala Spurensa koja broji 1205 brodova (10 bojnih brodova BB, 8 teških krstarica CA, 4 lakih krstarica CL, 18 eskortnih nosača CVE s 564 zrakoplova, 82 razarača DD i 54 eskortna razarača DDE). Za potporu i osiguranje desanta određena je američka 58. operativna eskadra pod zapovjedništvom admirala Michera sastava 15 flotnih CVA i lakih CVL nosača zrakoplova s ukupno 919 zrakoplova, 8 bojnih brodova BB, 2 bojna krstaša BC, 2 teške CA i 11 lakih CL krstarica i 48 razarača DD i britanska 57. operativna eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Rawlingsom sastava 4 flotna nosača zrakoplova CVA s ukupno 244 zrakoplova, 2 bojna broda BB, 4 lake krstarice CL i 12 razarača DD. Zračnu potporu samog desanta osiguravale su američka 20. i 21. bombardersko zapovjedništvo (Bomber Command) iz baza na Marijanskim otocima, Filipinima i u Kini. Prvo je sukladno planu trebalo zauzeti skupinu otoka Kerama (Kerama retto) i otok Keise shima, zapadno od južnog dijela Okinawe. Ti otoci bili su pogodni za sidrenje brodova i topničke položaje. Potom su se trebale iskrcati četiri divizije na jugozapadnu obalu Okinawe na područje od zračne luke Yontan do Kadena. Po osiguranju mostobrana, dvije divizije iz središta trebale su izbiti na istočnu obalu otoka, a istodobno jedna divizija lijevog krila prema sjeveru, a desnokrilna divizija prema jugu. Kasnije su se desnokrilnoj diviziji trebale priključiti i dvije divizije iz središta, nakon što bi dostigle svoje ciljeve, pa bi te tri divizije napale na glavne obrambene japanske snage. Istodobno s glavnim desantom izvršio bi se i 'demonstrativni' desant na jugoistočnu obalu Okinawe (američka 2. pd).

Japanska organizacija obrane i postrojbe

Obranu otoka Okinawa organizirala je japanska 32. armija pod zapovjedništvom generala Mitsuru Ushijime koja je brojila oko 100 000 vojnika od čega je bilo oko 30 posto domorodačkog stanovništva prisilno unovačenih u japanske postrojbe. Japanci su svoje glavne snage rasporedili u teško pristupnom dijelu na jugu otoka. Obrana je organizirana po dubini u tri obrambene crte. Prva crta obrane uzduž grebena Kakazu, druga crta obrane (najjača) sjeverno od grada Shuri i treća obrambena crta uzduž glavnog grebena na jugu otoka. Sve tri obrambene crte bile su snažno i dobro fortifikacijski uređene i utvrđene. Izgrađen je niz dobro povezanih blokhausa i bunkera, a na svim tenkoprohodnim smjerovima bila su postavljena PO minska polja. Na samoj obali izrađeni su lažni bunkeri i položaji u namjeri da se na njih privuče američka topnička i brodska paljba i vatra. Američke zrakoplove i ratno brodovlje čekalo je oko 500 japanskih samoubojica kamikaza.

nedjelja, 01.01.2006.

Pomorski prepadi

Prepadi kod otoka Premuda

Premuda je otok u Zadarkom arhipelagu s istoimenim naseljem na otoku. Tlo otoka je vapnenačkog sastava, slabo obrađeno i bez izvora vode, a obronci su mu obrasli gustim grmljem. Postoje idealna prirodna zakloništa za male brodove, a najpoznatije je luka Krijal koju štiti red hridina paralelnih s obalom i sa dva polukružna lukobrana na jugozapadnoj te uvala Loza na sjeveroistočnoj obali.

Prvi prepad kod otoka Premuda – praskozorje 11. lipnja 1918. godine

Vraćajući se iz zadaće protuminskog izvida na području između otočića Grujice i Premuda , talijanski torpedni čamci MAS – 15 i MAS 21 uočili su plovni sastav A-U mornarice jačine 2 bojna broda koje su blisko osiguravali jedan razarač i 6 torpiljarki. Taj A-U plovni sastav bio je upućen u Boku Kotorsku gdje se prikupljala A-U flota za prepadnu operaciju na otrantski baraž. Neprimjećeni, talijanski torpedni čamci munjevito su zauzeli bojni složaj i prešli u napad, probili zbunjeno i iznenađeno osiguranje bojnih brodova i s udaljenosti od samo 300 m lansirali 4 torpeda, a potom se još brže izgubili u smjeru pučine. Bojni brod BB Tegetthof vještim je manevrom izbjegao dva torpeda, ali BB Szent Istvan dobio je dva direktna pogodka te je nakon dva sata potonuo (na poziciji približno 9 milja jugozapadno od otoka Premuda). Gubici su bili 89 mrtvih i 29 ranjenih A-U mornara i časnika, a posljedica je bila odustajanje od prepada na otrantski baraž.

Drugi prepad kod otoka Premuda – večer 29. veljače 1944. godine

Iz Pule u smjeru Egejskog mora navečer 29. veljače 1944. godine isplovio je njemački prijevozni brod Dietrichsen (bio je to zaplijenjen talijanski brod Sebastiano Veniero) s 6046 BRT, u pratnji bliskog osiguranja 2 razarača i 2 krstarice (operacija je nazvana kodnim imenom 'Frechdachs') Saznavši za provedbu ove operacije Saveznici su poslali iz Manfredonie francusku 10. diviziju lakih krstarica (CL) sa zadaćom da napadne i onemogući provedbu operacije. Francuske krstarice Terrible i Malin isplovile su četiri sata prije njemačkih brodova i kod otoka Premuda oko 2200 sati otkrile radarom njemački konvoj. Iznenadnom vatrom s udaljenosti od 8000 m, u vrlo kratkom vremenskom periodu, francuske krstarice potopile su njemački prijevozni brod Dietrichsen i korvetu UJ 201, a teško oštetile razarač TA 37. Njemački gubici bili su 2 mrtva mornara i 10 ranjenih na razaraču, te utapanje cjelokupne posade na korveti, ukupno 99 mornara i časnika. Francuske krstarice nisu imale gubitaka.

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!