Desant na Okinawu
Okinawa je najveći i najgušće naseljen otok u istoimenoj otočnoj skupini. Nalazi se u Tihom oceanu u arhipelagu Rjukju ukupne površine 2057 metara četvornih. Otok je dug oko 96, 5 km, a prosječno širok oko 10-tak km. Udaljen je oko 325 milja od južne obale japanskog otoka Kyushu. Obale Okinawe okružene koraljnim grebenima. Postoje močvarni predjeli u kojima vlada malarija, a od 1879. godine pripada Japanu koji ga je tijekom perioda između I. i II. Sv. rata utvrdio i uredio za vojne potrebe.
Američki plan, postrojbe i priprave za desant
Nakon zauzimanja Filipina i Iwo Džime američke postrojbe uz potporu Britanske pacifičke flote (British Pacific Fleet) izvršit će desant na otok Okinawu u travnju 1945. godine. Američke združene desantne snage (Joint Expeditionary Force) pod zapovjedništvom admirala Richmonada Turnera prikupljene su iz baza na otocima Espiritu santo, Gvadacanal, Oahu, Sajpan i Lejte, a dijelomično i iz baza na zapadnoj obali SAD. To su slijedeće postrojbe: američka 10. armija pod zapovjedništvom generala Baknera sastava američki 3. amfibijski korpus (1. i 6. pomorsko-desantna divizija pdd) i 24. armijski korpus (7. i 96. pješačka divizija pd), zatim 27., 81. i 77. pd, američka 5. flota pod zapovjedništvom admirala Spurensa koja broji 1205 brodova (10 bojnih brodova BB, 8 teških krstarica CA, 4 lakih krstarica CL, 18 eskortnih nosača CVE s 564 zrakoplova, 82 razarača DD i 54 eskortna razarača DDE). Za potporu i osiguranje desanta određena je američka 58. operativna eskadra pod zapovjedništvom admirala Michera sastava 15 flotnih CVA i lakih CVL nosača zrakoplova s ukupno 919 zrakoplova, 8 bojnih brodova BB, 2 bojna krstaša BC, 2 teške CA i 11 lakih CL krstarica i 48 razarača DD i britanska 57. operativna eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Rawlingsom sastava 4 flotna nosača zrakoplova CVA s ukupno 244 zrakoplova, 2 bojna broda BB, 4 lake krstarice CL i 12 razarača DD. Zračnu potporu samog desanta osiguravale su američka 20. i 21. bombardersko zapovjedništvo (Bomber Command) iz baza na Marijanskim otocima, Filipinima i u Kini. Prvo je sukladno planu trebalo zauzeti skupinu otoka Kerama (Kerama retto) i otok Keise shima, zapadno od južnog dijela Okinawe. Ti otoci bili su pogodni za sidrenje brodova i topničke položaje. Potom su se trebale iskrcati četiri divizije na jugozapadnu obalu Okinawe na područje od zračne luke Yontan do Kadena. Po osiguranju mostobrana, dvije divizije iz središta trebale su izbiti na istočnu obalu otoka, a istodobno jedna divizija lijevog krila prema sjeveru, a desnokrilna divizija prema jugu. Kasnije su se desnokrilnoj diviziji trebale priključiti i dvije divizije iz središta, nakon što bi dostigle svoje ciljeve, pa bi te tri divizije napale na glavne obrambene japanske snage. Istodobno s glavnim desantom izvršio bi se i 'demonstrativni' desant na jugoistočnu obalu Okinawe (američka 2. pd).
Japanska organizacija obrane i postrojbe
Obranu otoka Okinawa organizirala je japanska 32. armija pod zapovjedništvom generala Mitsuru Ushijime koja je brojila oko 100 000 vojnika od čega je bilo oko 30 posto domorodačkog stanovništva prisilno unovačenih u japanske postrojbe. Japanci su svoje glavne snage rasporedili u teško pristupnom dijelu na jugu otoka. Obrana je organizirana po dubini u tri obrambene crte. Prva crta obrane uzduž grebena Kakazu, druga crta obrane (najjača) sjeverno od grada Shuri i treća obrambena crta uzduž glavnog grebena na jugu otoka. Sve tri obrambene crte bile su snažno i dobro fortifikacijski uređene i utvrđene. Izgrađen je niz dobro povezanih blokhausa i bunkera, a na svim tenkoprohodnim smjerovima bila su postavljena PO minska polja. Na samoj obali izrađeni su lažni bunkeri i položaji u namjeri da se na njih privuče američka topnička i brodska paljba i vatra. Američke zrakoplove i ratno brodovlje čekalo je oko 500 japanskih samoubojica kamikaza.
Post je objavljen 02.01.2006. u 19:25 sati.