Bitka na Ortigari – 10. do 25. lipanj 1917. godine
Ortigara je planinski čvor (TT 2105) u sjevernoj Italiji u sastavu visoravni Asiago na kojem je došlo do bitke AU (austro-ugarskih) i talijanskih postrojbi tijekom Prvog svjetskog rata. Talijani je još nazivaju i 'Bitka Sette communi', a Austrijanci 'Bitka na Asiagu'. Do bitke će doći nakon AU ofenzive i talijanske protuofenzive u južnom Tirolu tijekom svibnja i lipnja 1916. godine. Nakon tih bitaka u rukama AU postrojbi ostali su snažni i taktički dominantni planinski vrhovi s kojih je bila ugrožena pozadina talijanske bojišnice na Soči. Poradi toga talijanske postrojbe planirale su novu ofenzivu u proljeće 1917. godine. AU 3. korpus pod zapovjedništvom generala Josepha Krautwalda von Annaua sastava 6., 18. i 22. divizija te bojne skupine 'Vidossich' snage pet bojni, a u pomoć im hita još sedam bojni (bojna oko 500 vojnika), uz topničku potporu 400 topova i minobacača. Na AU 3. korpus krenule su postrojbe talijanske 6. armije pod zapovjedništvom generala Mambretia sastava 18., 20., 22. i 26. korpus s pričuvama 10. i 21. divizija te brigada Aosta u području 20. korpusa, 27. divizija i brigada A u području 22. korpusa, uz topničku potporu 1729 topova i minobacača, 10. eskadrile i tri balonska voda. Namjera talijanskog zapovjedništva bila je da se ovlada crtom Cima Portule – La Bocchetta di Portule – Monte Meatta – Monte Mosciagh – Monte Rasta. Ta crta potpuno je taktički dominirala dolinama Val d' Assa i Valle di Galmarara i pružala mogućnost solidne obrane, ako se glavni napad provede krilnim korpusima (20. i 22.) i pomoćnim napadima s Monte Rasta 26. k i s Val Sugana (18. k). Talijanska topnička priprava započela je u 0515, ali je poradi guste magle i hladne kiše pješački napad započeo tek u 1500. Talijanska 52. divizija (20. k) napadala je desnim krilom u dvije napadne kolone u nekoliko napadačkih valova jedan za drugim. Desna kolona 52. divizije (snaga od oko osam bojni) zauzela je kotu 2003 i kotu 2101, ali je njezino daljnje nadiranje zaustavio odlučan juriš AU postrojbi koje su se tu branile. Lijevu kolonu talijanske 52. divizije AU postrojbe zaustavile su na glavnoj obrambenoj crti. Svi napadi ostalih talijanskih postrojbi odmah su zaustavljeni i odbijeni. No, AU postrojbe u tim odbijanjima talijanskih napada dobrano su se potrošile, pa su ih na položajima smijenile AU postrojbe iz pričuve. Pokušaj AU 6. divizije da povrati izgubljene položaje na kotama 2003 i 2101 ostao je bez rezultata. Nadnevka 18. lipnja talijansko zapovjedništvo pokušalo je novi napad na položaje AU postrojbi. Napad je išao na istim smjerovima uz prethodnu jednodnevnu topničku pripravu. Ojačana talijanska 52. divizija napala je na Val Caldieru i planinske visove Ortigare, a njezino lijevo krilo poduzelo je demonstrativne (lažne) napade. Talijanska topnička priprava počela je u 0800 sati, a pješački napad tek u 0600 slijedećeg dana. Visove Ortigare talijanske postrojbe uspjele su zauzeti, ali napad na Val Caldieru je zaustavljen snažnom i ubitačnom vatrom AU postrojbi. Poradi sve većih gubitaka koje je trpjela, talijanska 52. divizija ojačana je s 10. pješačkom pukovnijom iz korpusne pričuve, pa je tako ojačana prešla u obranu na koti 2003. Kako su i ostali napadi na drugim smjerovima ostali bez rezultata general Mambreti zapovjeda talijanskoj 6. armiji da pređe u obranu. No, AU postrojbe zadržale su položaje na Monte Campigoletti gdje su imale dobar oslonac za prijelaz u protunapad. Obrambene položaje talijanska 52. divizija (na prvoj crti 11 bojni, a u pričuvi još 24 bojne) gusto je zaposjela i čvrsto ih držala. Zemljište je bilo vrlo negostoljubivo, a opskrba je bila izuzetno teška i zahtjevna, AU zapovjedništvo na smjer napada dovelo je još 6 svježih bojni, uz potporu topništva 6. i 18. divizije, te sveg raspoloživog korpusnog i armijskog topništva koje je moglo djelovati u tom području. AU postrojbe podijelile su se u tri napadne kolone: lijeva postrojbe jačine bojna i pol (oko 700 vojnka) napadala je smjerom prema koti 2101, srednja postrojbe jačine jedne bojne (oko 500 vojnika) napadala je smjerom prema koti 2105 i desna snage 6 jurišnih ophodnji za upad u pozadinu (oko 400 vojnika). Topnička priprava počela je 25. lipnja u 0230 sati, a samo desetak minuta kasnije AU jurišne ophodnje prvog vala postigle su potpuno iznenađenje i izazvale pravu pomutnju i kaos u talijanskim postrojbama prve obrambene crte. Do prvog jutarnjeg svijetla AU postrojbe povratile su sve svoje ranije izgubljene položaje, osim kote 2003. Tek tada talijanske postrojbe odgovorile su snažnim otporom i ubitačnom vatrom. Talijanske pojačanja nisu stigla na vrijeme, pa su talijanske postrojbe na obrambenim crtama poduzele same protunapade. No, talijanske postrojbe niti nakon pristizanja pojačanja nisu postigle značajnije rezultate. Kotu 2003. AU postrojbe zauzele su tek 28. lipnja na prepad. Talijanske postrojbe izgubile su oko 1000 časnika i oko 22 000 dočasnika i vojnika, a AU postrojbe izgubile su 251 časnika i 8577 dočasnika i vojnika.
Post je objavljen 09.01.2006. u 20:05 sati.