ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Parasomnije su fiziološke pojave ili patološki poremeæaji koji se javljaju samo u vrijeme spavanja ili su spavanjem pojaèani. Teži oblici parasomnije su redovitijeg javljanja, a u nekih bolesnika pozitivna je obiteljska anamneza.

Mjeseèarenje (somnabulizam) predstavlja sjedenje, hodanje ili drugo kompleksno ponašanje tijekom sna, oèi su najèešæe otvorene, ali bez naznaka prepoznavanja. Ne postoji istodobno sanjanje te ne postoji sjeæanje na taj dogaðaj. Stanje se javlja izmeðu 4. i 8. godine, a svoj vrhunac postiže oko 12. godine, èešæe se javlja kod djeèaka, s prevalencijom od 15 posto. Terapija se svodi na zaštitu od ozljeðivanja i na traženje osnovnog poremeæaja. Od lijekova se primjenjuju benzodiazepini (diazepam, alprazolam i dr.).

Noæni strah (pavor nocturnus) èešæi je u djece nego u odraslih i èesto je udružen s mjeseèarenjem. Karakterizira ga intenzivni, ponekad i ekstremni, neutješni strah s paniènim ponašanjem, plaèem, vikanjem, lupanjem rukama, trèanjem po sobi. Javlja se tijekom faze 3 i 4 NREM sna. U odraslih je strah èesto povezan s psihološkim problemima ili alkoholizmom. Za lijeèenje noænog straha koriste se benzodiazepini srednjeg ili dugog djelovanja.

Noæne more (strašni snovi) javljaju se èešæe u djece nego odraslih. Javljaju se tijekom REM sna, èešæe s vruæicom ili pretjeranim umorom, kao i nakon konzumacije alkohola, a mogu se pojaviti i pojaèati tijekom uzimanja odreðenih lijekova. Lijeèenje je usmjereno prema otklanjanju osnovnog uzroka, a od lijekova mogu se primjeniti triciklièki antidepresivi i benzodiazepini.

Noæni grèevi nogu èesto nastupaju u inaèe zdravih ljudi srednje i starije dobi, neposredno pred san. Zahvaæaju mišiæe potkoljenice i stopala uzrokujuæi jaku plantarnu fleksiju stopala i prstiju. Dijagnoza ovisi o anamnezi i klinièkoj slici. Istezanje zahvaæenih mišiæa nekoliko minuta prije spavanja obièno pomaže u sprjeèavanju grèeva.

Ostale parasomnije koje nemaju patološko znaèenje su:

- hipnagogne vizije - iskustvo iluzije propadanja ili spoticanja na poèetku spavanja, kada uslijedi trzanje tijela i naglo buðenje koji su posljedica desinkronizacije procesa uspavljivanja i mišiæne relaksacije, gdje mišiæna relaksacija uslijedi preuranjeno
- bruksizam - škripanje zubima za vrijeme spavanja
- somnolokvija - govor za vrijeme spavanja
- iactatio capitis nocturna - noæno klimanje glave

Izvor: www.psihonet.com (Mr. sc. Dean Deliæ, dr. med.)

Stanje budnosti i sna podliježe pravilima ritmiènosti povezanih s prirodnim ciklusima (dan i noæ). Do poremeæaja prirodnog toka sna dolazi zbog razlièitih promjena u okolini, djelovanja stresa i bolesti, kao i uslijed promijenjenih navika života.
San je fiziološka pojava koja se izmjenjuje sa stanjem budnosti u okviru ritma dana i noæi, a služi odmaranju i oporavku organizma. San ima 4 stadija:
1. uspavljivanje (ulazak u san)
2. lagani san
3. polagani san
4. duboki san

Normalni noæni san se tijekom noæi (spavanja) produbljuje 3-4 puta, da bi nakon toga postajao sve pliæi. Poseban stadij sna predstavlja REM faza (rapid eye movements), odn. razdoblje tzv. “paradoksalnog” sna, koje karakteriziraju brzi pokreti oènih jabuèica, snovi te prolazan porast krvnog tlaka. Sa starenjem se sve manje sana jer ima manje REM-faza.

Koliko spavamo?

Prosjeèno odrasla osoba spava oko 7-8 sati. Ipak su potrebe za snom individualno razlièite.
Novoroðeno dijete gotovo cijeli dan spava s kratkim periodima budnosti, kod 1-godišnjeg djeteta izjednaèene su vremenski faze sna i budnosti, a dijete spava od 10-12 sati. 4-godišnje dijete spava još više od 1-godišnjeg djeteta, a 10-godišnje dijete veæ ima slièan ciklus sna i budnosti kao odrasla osoba, osim što san traje nešto duže (8-10 sati)

Nesanica

Gotovo svaka treæa osoba pati od povremene nesanice, dok se kronièna nesanica javlja u oko 10 % sluèajeva. Kod mladih ljudi nesanica je prilièno rijetka pojava. Kod adolescenata može biti uzrokovana intenzivnim uèenjem ili uèenjem tijekom noæi, preintenzivnim aktivnostima, emocionalnim uzbuðenjima, kasnim odlaskom na poèinak. Smetnje spavanja mogu biti posljedica psihièkih problema karakteristiènih za adolescente.
Nesanica èesto muèi odrasle osobe, a uzroci su duševni nemir uzrokovan raznim stresnim utjecajima, nepovoljnim uvjetima okoline, uzimanjem lijekova, bolestima. Nesanici može pridonijeti i uzimanje stimulativnih sredstava (jaka kava, alkohol, pušenje). Kod starijih osoba san je èesto kraæeg trajanja, a kvaliteta sna lošija. Kod tih su osoba èesta noæna buðenja.

Za dobar san mogu pomoæi:
• izbjegavanje i smanjenje stresa
• izbjegavanje teške hrane naveèer
• umjerena fizièka aktivnost
• emocionalno zadovoljstvo
• izbjegavanje pretjeranog uzbuðenja
• opuštanje

San je periodièko fiziološko stanje mirovanja i opuštanja, kod kojeg je najveæim djelom prekinuta veza izmeðu svjesti i vanjskog svijeta. Za vrijeme spavanja tkiva i organi tijela imaju moguænost regeneracije (oporavka). San je stoga isto tako potreban kao i uzimanje hrane. Za vrijeme spavanja jako je smanjena spontana aktivnost, smanjene su reakcije na vanjske, ali za razliku kod narkoze postoji moguænost buðenja. Od tjelesnih funkcija prevladava funkcija parasimpatikusa. Ritam spavanja i budnosti regulira se iz posebnih centara u CNS-u, promjenama njihove aktivnosti. Èovjek provede oko treæinu svog života spavajuæi. Specijalni centar za spavanje nalazi se u hipotalamusu i koèi aktivnost pojedinih centara u mozgu, dok neki djelovi CNS-a nisu inhibirani u svojoj aktivnosti. Za vrijeme sanjanja povišena je aktivnost CNS-a, što se može primijetiti u brzim pokretima oènih jabuèica kod zatvorenih vjeða (REM-faza). Spavanje nastupa postepeno. Na poèetku se izmjenjuje pospanost u stanju budnosti sa fazom prolaznih trenutaka sna. Kod nekih ljudi taj prelaz traje nekoliko minuta, kod nekih sat i više vremena. Dubina sna se takoðer razlikuje za vrijeme noæi, pri èemu se izmjenjuju periodi budnosti, plitkog i dubokog sna s veæom ili manjom pravilnošæu. Za vrijeme sna se mijenjaju tjelesne funkcije. Aktivnost žlijezda i puls su smanjeni, procesi probave miruju, muskulatura je opuštena, kupirano je svjesno doživljavanje okoline.

Potreba za spavanjem

Najveæa potreba za spavanjem je u djeèje doba. U dobi od jednog mjeseca, dojenèe spava oko 18 sati, u dobi od jedne godine oko 14 sati. 3-godišnje dijete potrebuje oko 12 sati sna, 10-godišnje dijete 10 sati, 14-15 godišnje dijete 8-9 sati. Potreba za spavanjem od oko 8 sati ostaje takoðer i kod odraslih osoba, dok starije osobe imaju smanjenu potrebu za snom.

Nesanica je stanje kod kojeg je otežani ulazak u san, ili je dužina spavanja prekratka. Odreðene vrste bolesti, osobito one karakterizirane bolnim stanjima, drže mnoge ljude u stanjima nesanice i lošeg sna. Nesanica je èesto posljedica emocionalne i psihièke napetosti, koje spreèavaju potrebno opuštanje.
Spavanje prije ponoæi je korisnije i uèinkovitije od onog nakon ponoæi, pa se preporuèuje iæi u krevet prije ponoæi.
Od bolesti koje mogu ometati spavanje, treba spomenuti bolesti srca (pacijent normalno zaspi, ali se probudi oko 1-3 u noæi s lupanjem srca).

Kvaliteta sna se može diferencirati pretragama kao što su EEG, EMG i EOG.
Razlikuju se ortodoksni (ne-REM spavanje) i paradoksni san (REM-faza). Stanje budnosti prelazi preko SEM-faze (slow eye movements-spori oèni pokreti prilikom ulaska u san) ortodoksnog sna sa stadijima I-IV (odgovaraju dubini sna) u REM fazu (brzi oèni pokreti, povišena srèana i frekvencija disanja), kada se javljanju faze sanjanja.
Faze od budnosti (A) do dubokog sna (E,4) izmjenjuju se prosjeèno svakih 35-40 minuta, duboki san traje 30-60 minuta u prvom periodu spavanja, do nekoliko minuta u zadnjim periodima spavanja. REM spavanje produžuje trajanje sna za 10-50 minuta.
Snovi se kod odraslih javljaju 3-6 puta po noæi i ukupno èine ¼ (25 %) ukupnog sna.

Smetnje spavanja:
1. smetnje ulaska u san (primarne kod oboljenja centra za spavanje i sekundarne uslijed djelovanja svjetla, buke, kod bolova, straha, briga)
2. smetnje samog spavanja èesto se javlja u starosti, kod napetosti, visoke temperature, prerano buðenje èesto u sklopu depresivnog sindroma)

Izvor: www.dietpharm.hr

---

Nesanica (insomnia)

Nesanica (lat. insomnia) je nedovoljno spavanje. Dijeli se prema vrsti poremeæaja spavanja i trajanju.

Nesanica se dijeli na:
- teškoæe uspavljivanja (nesanica na poèetku spavanja)
- uèestalo i stalno buðenje (teškoæe održavanja spavanja)
- trajnu pospanost unatoè odgovarajuæoj duljini spavanja (neodmarajuæe spavanje)

Vrste nesanice po trajanju:

- Prolazna nesanica je nesanica koja traje od jedne do nekoliko noæi (u okviru jedne epizode). Prolazna nesanica je obièno posljedica stresa ili promjena radnog ili okolinskog rasporeda, npr. promjena vremenskih zona prilikom putovanja.
- Kratkotrajna nesanica traje od nekoliko dana do 3 tjedna. Poremeæaji takva trajanja obièno su uzrokovani produljenim stresom, kao što je oporavak od kirurškog zahvata ili kratkotrajne bolesti, nakon teškog ispita, smrti bliske osobe, poèetka rada na novom ili odgovornijem radnom mjestu itd.
- Dugotrajna nesanica traje mjesecima ili godinama i obièno je odraz psihijatrijskih ili dugotrajnih zdravstvenih poremeæaja, lijekova ili osnovnih poremeæaja spavanja. Dugotrajna nesanica može biti trajna ili s izmjenama epizoda nesanice i urednog spavanja. Nekoliko noæi slabog spavanja, obièno uzrokovane stresom ili uzbuðenjem, uobièajena je i èesta pojava i ne ostavlja trajnih posljedica na èovjeka. Dugotrajna nesanica, meðutim, ima znatne štetne posljedice u obliku nemoguænosti obavljanja dnevnih obveza, poremeæaja raspoloženja, poremeæaja odnosa u obitelji i poveæanja rizika od dnevnih ozljeda uzrokovanih smanjenom pozornošæu i oprezom zbog pospanosti.

Vrste nesanice po uzroku:

1. Psihofiziološka nesanica
Dugotrajna nesanica ovog tipa je poremeæaj ponašanja pri kojem su bolesnici zaokupljeni oèekivanjem da ne mogu zaspati. Poremeæaj spavanja obièno poèinje kao posljedica emocionalnog stresa te se nastavlja dugo nakon što stresno razdoblje završi. Osobe koje pate od ovog poremeæaja previše su zaokupljene trajnim nastojanjem da zaspu i ova nesanica je, prema tome, uvjetovan ili nauèen odgovor. Osobe s ovim poremeæajem lakše zaspu u vrijeme kada se ne trude zaspati i izvan kuæe. Kod ovih je bolesnika izražena teškoæa usnivanja, a èesto i noæna buðenja. U lijeèenju su obièno korisne vježbe opuštanja u osoba kod kojih je izražena jaka tjelesna napetost. U poèetku lijeèenja mogu se uzimati lijekovi za potpomaganje usnivanja, ali samo kratkotrajno.
Pozornost se mora posvetiti i izvanjskim uèincima i higijeni spavanja te izbjegavanju štetnih, podražujuæih podražaja prije spavanja.

2. "Vanjska" nesanica
Vanjski èimbenici mogu uzrokovati nesanicu. Prilagodbeni poremeæaji spavanja koji se još nazivaju privremena nesanica uzrokovana okolinom, mogu se pojaviti nakon promjene okoline u kojoj spavamo (npr. pri spavanju u hotelu ili bolnièkom krevetu) te prije ili poslije važnog dogaðaja u životu, kao što su promjena zanimanja, gubitak voljene osobe, bolest ili stres zbog rokova na poslu ili ispita, nekog važnog dogaðaja koji išèekujemo (vjenèanje, prva vožnja avionom, putovanje). Poremeæaj se može iskazati kao otežano uspavljivanje, èesto buðenje ili buðenje rano ujutro. Oporavak je obièno vrlo brz i nastupa nakon 2-3 tjedna.
Neodgovarajuæa higijena spavanja odnosi se na neodgovarajuæi naèin ponašanja prije spavanja i/ili okolinu koja je nepovoljna za spavanje. Npr. neki bolesnici pokušavaju spavati ispred televizije koju ostavljaju upaljenu cijelu noæ ili pokušavaju zaspati neposredno nakon dolaska s posla u ponoæ. Buka i/ili svjetlost može utjecati na nemoguænost uspavljivanja, a isto tako i partner s kojim se spava ako za vrijeme spavanja povremeno ima trzaje noge ili tijela ili ako glasno hrèe.
Satovi kojima svijetle kazaljke ili brojke mogu razbuditi bolesnika i poveæati nervozu jer bolesnik gleda kako prolazi vrijeme, kasno je, a on/ona ne može zaspati. Razlièiti lijekovi, obilna jela, naporno vježbanje ili tuširanje u vruæoj vodi neposredno prije spavanja mogu omesti usnivanje.
Osobe s ovim poremeæajem spavanja trebaju razviti opuštajuæe rituale prije spavanja te pripremiti i oèuvati ugodnu okolinu za spavanje. Isto tako bi i vrijeme buðenja trebalo biti jednako. Trebalo bi izbjegavati neredovito odlaženje na spavanje, a vrijeme u krevetu ogranièiti na vrijeme za koje se spava.

3. Visinska nesanica
Boravak na velikim visinama uobièajeno je povezan s poremeæajima spavanja. Èest je poremeæaj tzv. periodièno disanje za koje je odgovorna smanjena koncentracija kisika na velikim visinama. Èesta buðenja i loša kvaliteta spavanja tipièni su za visinsku nesanicu koja je obièno najteža prvih nekoliko dana, ali takvo stanje može i potrajati. Odreðenim vrstama lijekova moguæe je sprijeèiti pojavu visinske nesanice.

---

Psihijatrijski poremeæaji i smetnje spavanja

Anksiozni poremeæaji, afektivne bolesti, opsesivno kompulzivni poremeæaji i kronièni alkoholizam bolesti su koje su povezane s lošim snom.

Depresija može biti povezana s poteškoæama usnivanja, nesposobnosti održavanja spavanja i/ili ranim jutarnjim buðenjem.

U nekih depresivnih bolesnika pojavljuje se i prekomjerna sklonost ka spavanju, pogotovo u studenata i onih koji pate od sezonske (jesen/zima) depresije. Poremeæaj spavanja je važan znak bolesti i može nastupiti kao znak poèetka napadaja bolesti te se vratiti u normalu na poèetku poboljšanja.
Poremeæaj sna kod kroniènih alkoholièara povezan je sa smanjenom dnevnom budnošæu. Spavanje kroniènih alkoholièara èesto ostaje poremeæeno godinama nakon prestanka uzimanja alkohola.

Neurološke bolesti i smetnje spavanja

Neurološke bolesti mogu uzrokovati smetnje spavanja indirektno zbog bolova ili zbog ošteæenja dijelova mozga koji upravljaju spavanjem.
Spavanje može ometati demencija, epilepsija i druge neurološke bolesti vezane uz abnormalne pokrete (hemibalizam, Huntingtonova koreja, Parkinsonova bolest.Gilles de la Tourette sindrom).

Sindromi glavobolja mogu pokazati pogoršanje spavanja, a mehanizam koji povezuje spavanje i glavobolje je nepoznat.
Fatalna obiteljska nesanica rijedak je nasljedni poremeæaj izazvan obostranom degeneracijom odreðenih dijelova mozga. Nesanica je istaknuti rani simptom. Napredovanjem bolesti javljaju se brojni drugi poremeæaji koji dovode do smrti.

Poremeæaji spavanja povezani s drugim medicinskim poremeæajima:

- dugotrajna bol
- utjecaj razlièitih lijekova kao što su npr. steroidi
- astma - ima najistaknutiju vezu s poremeæajima spavanja. Astmatièni simptomi su izrazito jaki noæu i ometaju spavanje. I niz lijekova koji se koriste u lijeèenju astme može uzrokovati poremeæaj spavanja (teofilin, adrenergici, glukokortikoidi). Inhalacija steroida koji ne ometaju spavanje mogu biti korisna zamjena kad je poremeæaj spavanja težeg stupnja (npr. beklometazonom).
- smanjena kolièina kisika u srcu
- povremeno noæno otežano disanje kao posljedica zatajivanja srca, a èiji je uzrok zastoj tekuæine u pluæima, važan je uzrok nedovoljnog spavanja
- dugotrajna pluæna bolest uzrokuje poremeæaj spavanja zbog poremeæaja u izmjeni plinova, a tome pridonosi ležeæi položaj.

Ljutnja je potpuno normalna i zdrava ljudska emocija. Ali kad izmakne kontroli, ljutnja se pretvara u bijes i postaje destruktivna, te može prouzrokovati brojne probleme – na poslu, u bliskim odnosima i cjelokupnom kvalitetu života. Osoba obuzeta bijesom može imati doživljaj da je u nemilosti nepredvidive i snažne emocije koja upravlja njenim životom. Problem bijesa uspješno se tretira metodom Anger Management koja podrazumijeva upravljanje ljutnjom prije nego što se pretvori u bijes i poène upravljati životom osobe.

Ljutnja ukljuèuje psihološke i fiziološke promjene: lupanje srca i povišenje krvnog pritiska, adrenalina i noradrenalina. Može biti izazvana vanjskim dogaðajima, npr. osoba može osjetiti ljutnju prema odreðenoj osobi (radni kolega) ili dogaðajima (prometna gužva). "Okidaè" takoðer mogu biti unutrašnji dogaðaji: psihièka i fiziološka napetost (zabrinutost oko osobnih problema) ili sjeæanja na traumatske dogaðaje, kao i na nepravedne životne ishode.

Instinktivan naèin izražavanja ljutnje je agresivno ponašanje. Ljutnja je adaptivan naèin reagiranja na prijetnju, a pokreæe snažna, èesto agresivna ponašanja koja osobi omoguæavaju da se bori s napadaèem. Odreðena razina ljutnje je, dakle, nužna za opstanak.

Meðutim, uobièajeni svakodnevni ljudski problemi ne zahtjevaju fizièko obraèunavanje s "napadaèem". Nije moguæe, niti je korisno napasti svaku osobu ili objekat koji osobu živcira ili frustrira. Socijalne norme, zakoni i zdrav razum ogranièavaju ljude u izražavanju ljutnje.

Neki ljudi, ipak, teže kontroliraju svoju ljutnju od drugih. Jedan od razloga može biti sociokulturno uèenje: ljutnja se èesto procjenjuje kao negativna, tako da su ljudi uèeni da nije u redu izražavati ljutnju. Kao rezultat, ljudi ne nauèe kako izraziti i konstruktivno kanalizirati ljutnju. Drugi razlog je genetski ili fiziološki: neka djeca su roðena iritabilnija i osjetljivija, a ovi znaci su prisutni od ranog uzrasta. Istraživanja su, kaotiène i nevješte u emocionalnoj komunikaciji.

Tri su naèina kontroliranog izražavanja ljutnje:

Asertivnost.⁽¹⁾ Izražavanje ljutnje na asertivan – neagresivan – naèin je najzdraviji naèin izražavanja ljutnje. Asertivna osoba može jasno izraziti svoje potrebe, kao i kako njene potrebe mogu biti zadovoljene bez povrijeðivanja drugih. Biti asertivan ne znaèi nareðivati, niti biti nametljiv, veæ poštovati sebe i druge uz otvoreno, ali adekvatno izražavanje svojih želja, osjeæaja i razmišljanja

Potiskivanje. Ljutnja može biti potisnuta, a zatim promijenjena ili preusmjerena. To se dogaða kada osoba prestane misliti o izvoru ljutnje i fokusira se na nešto drugo s ciljem da zaustavi svoju ljutnju i promijeni je u konstruktivno ponašanje. Opasnost s ovakvim naèinom kontroliranja ljutnje je u tome što ne podrazumijeva njeno izražavanje, tako da se ona može "okrenuti unutra" i izazvati hipertenziju ili depresiju. Takoðer, može izazvati patološke obrasce ponašanja i izražavanja ljutnje, kao što su pasivna agresija (šutnja, indirektna osveta) ili cinizam, sarkazam, hostilnost i drugi naèini frustriranja i iritiranja drugih ljudi "bez oèiglednog razloga."

Smirivanje. Osoba ne mora kontrolirati samo svoje vanjsko ponašanje, veæ može kontrolirati i unutarnja razmišljanja i osjeæaje. Na taj naèin osoba može smiriti ljutnju, umjesto da je potisne ili dozvoli da preraste u nekontrolirani bijes.

Kada ni jedna od ovih tehnika kod osobe ne funkcionira, vrlo je vjerovatno da æe netko biti povrijeðen.


--------------------------------------------------------------------------------
⁽¹⁾ Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). U psihološkoj terminologiji, asertivnost znaèi izražavanje vlastitih misli, osjeæanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan naèin koji uvažava prava drugih.


Da li je dobro “izbaciti to iz sebe”

Da je dobro “izbaciti to iz sebe” na nekontroliran naèin predstavlja opasan mit, koji neki ljudi koriste da bi opravdali svoj bijes i povrijeðivanje drugih. Istraživanja su pokazala da “izbacivanje iz sebe” dovodi do eskalacije bijesa i agresivnog ponašanja, te ni na koji naèin ne pomaže osobi koja je ljuta (kao ni osobi na koju je ljuta) da riješi problem - situaciju. Agresija raða agresiju.

Ljudi koji se lako razbjesne imaju nisku toleranciju na frustraciju, odnosno imaju doživljaj da ne bi trebali biti izloženi frustracijama, neugodnostima ili uznemiravanjima. Oni ne mogu prihvatiti stvari kakve jesu, tako da se razbjesne ako im situacija izgleda nepravedna, npr. ako ih ispravljaju za sitne greške. “Izbacivanje iz sebe” ne mijenja uzrok agresije (nisku toleranciju na frustraciju), veæ ga održava.

* * *

Ljudi koji nisu nauèili prepoznati i konstruktivno izraziti svoju ljutnju, sami sebe uvode u stanje bijesa koji provocira strah i agresiju kod drugih ljudi, te na taj naèin konstantno proizvode sukobe onemoguæavajuæi rješavanje svojih problema. S druge strane, ukoliko potiskuju ljutnju, ljudi èesto omalovažavaju druge, kritiziraju sve i svakoga i na sve imaju ciniène komentare. U oba sluèaja, ne iznenaðuje da osobe koje dozvoljavaju da ljutnja upravlja njihovim životima nemaju uspješne odnose s drugim ljudima. Cilj Anger Management-a je kontrola i ublažavanje emocionalnog stanja i fiziološke uznemirenosti koju nekontrolirana ljutnja izaziva.

Vrlo èesto ljudi ne mogu izbjeæi dogaðaje ili ljude koji ih frustriraju i ljute, niti ih mogu promijeniti, ali mogu nauèiti kako da kontroliraju svoje reakcije umjesto da njihove reakcije kontroliraju njih. Kada se osoba obrati savjetniku, treba mu reæi da ima problem s ljutnjom koji želi riješiti i da se raspita koji pristup savjetnik koristi. Važno je da provjeri da taj pristup nije usmjeren na “stupanje u kontakt sa vlastitim osjeæanjima i njihovo izražavanje” - to bi upravo mogao biti problem koji osoba ima. Osoba sa izraženim problemom kontrolisanja ljutnje može promjeniti svoje reakcije za 8 do 10 tjedana kroz adekvatan psihološki tretman, koji najèešæe ukljuèuje racionalno-emotivno bihejvioralnu psihoterapiju (REBT).

Veæina ljudi vjeruje da je život sa èestim meðuljudskim problemima nezdrav i neprirodan naèin života. Meðutim, to je potpuno prirodan naèin života. Životna èinjenica je da bez obzira šta netko radio i kakav život vodio, uvijek æe se naæi pojedinci ili grupe ljudi koji æe mu s vremena na vrijeme prouzrokovati probleme. Potpuno je normalno biti nezadovoljan kada se tako nešto dogodi, a asertivno ponašanje motivirano tim nezadovoljstvom usmjerit æe osobu na rješavanje nastalog meðuljudskog problema.

Neasertivni ljudi, meðutim, nisu samo nezadovoljni kad im netko pravi probleme u životu. Oni doživljavaju anksioznost, tenziju i fizièke neugodnosti, te se zbog nedostatka asertivnosti povlaèe i dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, a nakon toga se osjeæaju bezvrijedno i potišteno, jer se ne znaju zauzeti za sebe i izboriti se za svoja prava i potrebe.

Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). Kao pojam, asertivnost kod nas nije zaživjela u svakodnevnoj upotrebi, osim kod psihologa i profesionalaca srodnih struka. U psihološkoj terminologiji, asertivnost znaèi izražavanje vlastitih misli, osjeæanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan naèin, uvažavajuæi pri tome prava drugih.

Ovako opisana asertivnost izražava se u razlièitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjeæaja krivice i anksioznosti. Asertivnost meðutim podrazumijeva i više od toga: otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.

Za razliku od asertivnih osoba, neasertivne osobe su nejasne u izricanju svojih želja, teško ili nikako odbijaju tuðe zahtjeve koji im nisu po volji, smatraju svoje mišljenje manje važnim od tuðeg, sramežljive su, osjeæaju se frustrirano, depresivno, niskog su samopoštovanja, te na meðuljudske probleme reagiraju povlaèenjem, neodluènošæu i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja (zbog èega se neasertivno ponašanje u struènoj literaturi èesto naziva i defanzivnim ponašanjem).

Razlika izmeðu asertivnosti i agresivnosti

Asertivnost se èesto poistovjeæuje sa agresivnošæu. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to èini. Asertivna osoba shvaæa da agresivnost može biti kratkoroèno efikasna, ali da je dugoroèno štetna jer kod ošteæene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeðenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetnièke agresije, èime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. Asertivna osoba shvaæa da æe dugoroèno biti zadovoljna, ne tako što æe druge frustrirati i uèiniti nezadovoljnim, veæ tako što æe zalažuæi se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese.

Agresivna osoba, za razliku od asertivne (i potpuno suprotno, od neasertivne) osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne (ali i neasertivne) osobe, asertivna osoba smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lièni ciljevi fleksibilnošæu i asertivnošæu mogu ostvariti na obostranu korist.

Uèenje asertivnosti

Baš kao i veæina ljudskog ponašanja, asertivnost se uèi od malih nogu. Od roðenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to odmah i neposredno. Prirodni biološki razvoj ljudske jedinke podrazumijeva da se potrebe nadopunjuju i mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i naèini na koje èovjek tijekom raznih perioda svog razvoja izražava te potrebe, kao i naèini na koje ih zadovoljava i za njih se zalaže.

Na taj prirodni i biološki proces ljudskog razvoja, najsnažniji uticaj ima socijalizacija. To je proces uèenja društvenih normi koje važe za odreðenu kulturu, a odnosi se i na uèenje društveno prihvatljivog ponašanja. Posredovan je prvo obiteljskom, a zatim i širom društvenom zajednicom (škola, vršnjaci, religija, mediji, itd.). Ovako odreðena, socijalizacija je proces tijekom kojeg dijete u kontaktu s drugim ljudima uèi šta je to dobro i prihvatljivo željeti, a šta je loše i nepristojno željeti, te koji je ispravan naèin za ostvarivanje društveno poželjnih ciljeva, a koji naèin se smatra nepristojnim, agresivnim i lošim ponašanjem.

Tokom procesa socijalizacije, neasertivna uža i šira društvena okolina može sputavati asertivno ponašanje djece, ukoliko se takvo ponašanje pogrešno proglašava lošim (agresivnim, sebiènim i nepristojnim), pa djeca mogu usvojiti razlièite oblike neasertivnog ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i želja, i slièno) koje odrasli smatraju poslušnim i pristojnim ponašanjem, te ga dobro prihvaæaju.

Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe: spremnost i sposonost zauzimanja za vlastita prava, te jasno i prihvatljivo izražavanje vlastitih želja i potreba. Pravovremeno usvajanje odgovarajuæih oblika asertivnog ponašanja pozitivno utjeèe na razvoj djetetovog samopoštovanja, zbog èega asertivna djeca u adolescentskom i odraslom dobu imaju bolju sliku o sebi i na bolji naèin izražavaju svoja znanja i sposobnosti, te imaju efikasnije vještine suoèavanja sa stresom.

Ako netko u djetinjstvu nije nauèio ponašati se asertivno (veæ je nauèio da se ponaša defanzivno ili agresivno), šansu za nadoknaðivanje kao adolescent ili odrasla osoba može potražiti u treninzima asertivnosti ili, kako se kod nas èešæe nazivaju, asertivnim treninzima. Kao svaki trening i ovaj podrazumijeva uvježbavanje odreðenih vještina. U ovom sluèaju radi se o uvježbavanju vještina izražavanja vlastitih potreba i želja, zauzimanja za vlastita prava, davanja pozitivnih i negativnih povratnih informacija, odbijanja neprihvatljivih zahtjeva, itd.

* * *

Asertivnost predstavlja za osobu koristan oblik ponašanja, kojim se pri ostvarivanju vlastitih prava, interesa i želja ne nanosi šteta drugim ljudima. Ukoliko osoba tijkom procesa socijalizacije nije usvojila asertivan obrazac ponašanja, asertivni trening je prilika da se na najefikasniji naèin nauèi kako se u razlièitim meðuljudskim odnosima (od bliskih do profesionalnih) zauzeti za vlastita prava, interese, potrebe i želje, kako se suprostaviti nepravdi, kako odbiti neopravdane zahtjeve bez osjeæanja krivice i anksioznosti, ali i kako pohvaliti drugu osobu, kako biti otvoren, nježan i pažljiv.

Izvor: www.krnetic.com

“Nosim se sa svojom bolešæu tako što sam je prihvatila kao bolest: zahtijeva stalno lijeèenje i struènu pomoæ. Ne mislim više da je to prolazna kriza. Ponovno kontroliram emocije, dakle i život, što mi je u desetogodišnjoj bolesti bio najveæi problem. S novim lijekovima nuspojave su manje, nemam osjeæaj da je to neka vrsta otuðenja od stvarnosti… Moja bolest dugo nije bila prepoznata, sada znamo da je to bipolarni afektivni poremeæaj, hipomano-depresivni afektivni poremeæaj. Nauèila sam prepoznati ‘povišenu’ fazu moje bolesti pa kažem sebi: ‘sad æu se malo stišati’. To je odlièna prevencija depresije. Koliko više energije ode kad ste gore, toliko dublje pljusnete…”

Buduæi da je broj psihijatrijskih oboljelih i do tri puta veæi od broja prijavljenih, psihijatrijska æe pomoæ, barem jednom u životu, trebati svakom èetvrtom Hrvatu. Dijagnoza Ljerke P. znaèi da joj raspoloženje varira od osjeæaja umora, samooptuživanja, tuge i oèaja do provala energije, veselosti, ambicioznosti i druželjubivosti koje ne može kontrolirati. Ona je samo jedan od 400.000 psihijatrijskih pacijenata u nas. Buduæi da se smatra da je psihièkih oboljelih i tri puta više, psihijatrijska bi pomoæ barem jednom u životu trebala svakom èetvrtom stanovniku Hrvatske.

Psihièke su bolesti brojne: od anksioznosti i depresije do bipolarnog afektivnog poremeæaja i maniène depresije te shizofrenije koja izaziva raspad liènosti, opadanje umne djelatnosti, raskidanosti psihièkih procesa i osjeæajnog život. Kako se oboljeli osjeæaju, žive, rade i odgajaju djecu te je li lijeèenje danas uspješnije nego prije 10 ili 20 godina – pitali smo lijeènike Psihijatrijske klinike KBC Rebro i Psihijatrijske bolnice Vrapèe te, uz lijeènièku privolu, èetvero njihovih pacijenata.

Psihijatar i psihoterapeut Predrag Radiæ iz Psihijatrijske bolnice Jankomir kaže: “Pacijenti se danas bolje nose s bolešæu zahvaljujuæi novim antidepresivima. Zadnjih desetak godina pojavili su se i novi antipsihotici poput Rispolepta, Zyprexe i Seroquela. Oni imaju bolji ishod lijeèenja, ne utjeèu na kognitivne sposobnosti bolesnika te poveæavaju radnu sposobnost i kvalitetu života, tako da se pacijenti bolje uklapaju u obitelj. Oni jesu skupi, ali smanjuju uèestalost još skupljeg bolnièkog lijeèenja – stoga su ekonomièniji su od starih.

No ti lijekovi, iako su kvalitetniji, ne poboljšavaju oboljelima život i pacijenti uglavnom u tijeku lijeèenja ne promijene ni život ni liènost. A blesavo je razumijevati èovjeka samo kroz uzimanje i davanje lijekova”.

Danas je 70-80 posto psihijatrijskih bolesnika nezaposleno, na bolovanju je ili je izgubilo posao; bez kvalitetnih su društvenih interakcija, a obitelj provodi 7-8 sati dnevno brinuæi se za bolesnika.

Depresija i PTSP najèešæa su psihièka oboljenja u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, a najskuplja je – jer oduzima najviše bolnièkih dana -shizofrenija. Depresija, kao najèešæa psihièka bolest modernog društva, varira od 5 do 10 posto uèestalosti u populaciji, ovisno o definiciji depresije ili istraživanoj populaciji – ako je populacija starija, može biti i 18 posto. Istraživanje u Europskoj uniji 2000. pokazalo je da je 20 posto ljudi barem jednom u životu potražilo psihijatrijsku pomoæ, a Svjetska zdravstvena organizacije tvrdi da æe depresija (toènije, veliki depresivni poremeæaj) s èetvrtog mjesta uèestalosti bolesti skoèiti na drugo.

Osnovna znanja o nastanku, simptomima, tijeku i lijeèenju depresije danas su uglavnom zaokružena. “Mi se razbolijevamo kad stvari u životu ne idu onako kako hoæemo – poènemo se okrivljavati, a cijela se prièa izmakne našoj svjesnoj kontroli… ” kaže Predrag Radiæ i nastavlja: “Današnje okruženje èovjeka lišava duhovne sfere i otežava mu život – zato je proizvoðaèima psihofarmaka lakše jer nas promatraju kao trivijalne mašine. A mi smo sve prije nego trivijalni… Ali kad èovjeka promatrate kao trivijalnog, najlakše je propisati tablete, i to svaki psihijatar, pa naravno i ja, danas najèešæe i radi”. Predrag Radiæ kaže i da mnogi “biološki” psihijatri izjednaèavaju nebiološke postupke s nemedicinskim, nedjelotvornim intervencijama, ali smatra da nisu u pravu. Naime, broj hospitaliziranih psihijatrijskih pacijenata smanjivao se i prije psihofarmakološke ere, ere lijekova. Po njegovu mišljenju do toga je došlo zato što su 30-ih, 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeæa bile na vrhuncu psihoanalitièke metode lijeèenja. “One su danas u psihijatrijskoj praksi rijetke, danas se više ne razgovara s pacijentom. Iako je moguænost kvalitetnog psihijatrijskog lijeèenja zahvaljujuæi novim lijekovima danas neusporedivo veæa, pacijenti se ipak ne lijeèe kvalitetnije”, smatra Predrag Radiæ.

Ljerka P. radi odgovoran ispunjen kontaktima s ljudima, a s njom smo razgovarali kad je imala pauzu. Ima 41 godinu, završen Filozofski fakultet, radi u struci, razvedena je i nema djece. Bolju borbu s bolešæu pripisuje redovitoj upotrebi lijeka, a smatra i da je važno da lijeènik educira pacijenta. Psihoterapiju ima prema potrebi – nekad je to bilo svaki tjedan, pa svaki drugi, sada jednom u dva mjeseca.

“Imala sam prijevremeni klimakterij i istaknutiji emocionalni prijelaz koji nisam mogla sama kontrolirati. Osjetila sam da dolazi još jedna depresivna epizoda koju ne mogu podvrgnuti svojoj volji, bila sam previše kritièna prema sebi, životu, postignuæu, smislu svega oko sebe. Kao da upadnem u neku svemirsku rupu – emocionalnost je toliko jaka da je ne možete zauzdati. Zbog toga se javlja bezvoljnost, nezadovoljstvo i kritiènost prema sebi…” Lijeèniku se javila u stanju panike: “Osjeæala sam da ne mogu sama, ali kako se javiti lijeèniku i izložiti? Osjeæala sam strah, nemir, nesanicu, umor, kao da mi je cijeli svijet na leðima.”

Iako se lijeèniku javila u depresivnoj fazi, poznavala je i onu drugu stranu bipolarnog poremeæaja, fazu izlaska iz depresije, povišenu energiju: “Tada želim nadoknaditi sve što sam u depresivnoj fazi propustila, u poslu radim višestrukom brzinom, sastajem se s prijateljima, preuzimam nove poslove. Trebalo je dosta vremena da ljudi oko mene shvate da ta stanja ne ovise o mojoj volji. Do tada su mi, u najboljoj namjeri, govorili kada sam bila depresivna ‘pa ti znaš svoje kvalitete, nije sve tako crno kako sad vidiš, prošeæi, bavi se kuænim ljubimcem’. No to sam doživljavala kao još jedno optereæenje jer ni to nisam mogla.

Terapeuti dugo nisu bili skloni biološkoj podlozi bolesti, promatrali su je samo kao psihološki mehanizam. Tek smo nedavno došli do toga da postoji i biološka podloga. Ona je ‘zaslužna’ i za prelazak iz jedne faze u drugu – nije rijeè o tome da neki dogaðaji ili ljudi izazovu preokret u meni, nego kemija u mom mozgu ‘ugodi’ moju percepciju za odreðenu vrstu dogaðaja – ono što sam prije kojeg tjedna mirno primala, odjednom vidim u drugaèije, mraèno,” kaže Ljerka.

Pojedine faze može s dosta vjerojatnosti predvidjeti: dva tjedna traje ulazak u depresiju, depresija i izlazak iz nje; slijede dva mjeseca mira unutar kojih ima fazu “nadoknaðivanja”, hiperaktivnosti. “To se zna dogoditi za jednu noæ, osjetim da izlazim iz depresije i da kreæe jedan val, prodor energije. Nestanu depresivne misli i onda bih po cijele dane samo obavljala razne stvari. Mislim da sve mogu: vrlo sam kreativna, ali natovarim si toliko obaveza s kojima se poslije u depresiji ne mogu nositi. Potom se nekih mjesec dana osjeæam dobro, recimo sada, a onda opet sve ispoèetka,” kaže Ljerka kojoj je dugo trebalo da prihvati lijekove – dugo se vjerovalo da joj je dovoljna psihoterapija.

“Sada uzimam minimalnu dozu lijekova. Kad sam u depresivnoj fazi, pijem antidepresiv Portal (poznat i kao Prozac), zatim Sulpiride koji podržavaju djelovanje antidepresiva, i Xanax, anksiolitik. Kad raspoloženje krene u depresiju, osjeæaj gubitka kontrole nad emocijama izaziva tjeskobu”, kaže Ljerka i nastavlja: “Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome kako sve oko mene nema pretjeranog smisla, kako je to bog sve složio, je li to pravda na tom svijetu ili nepravda… sve je pod upitnikom. Pitam se jesam li ja dovoljno dala u životu, jesam li ja nešto skrivila, pa sam zato bolesna. Želim se i maknuti od ljudi, što ne mogu jer s ljudima radim. Zato svaka tri mjeseca idem na bolovanje po dva tjedna, kada prelazim u depresivnu fazu. Na bolovanje je bolje otiæi što prije. Lijekovi i bolovanje su mi spas, a doktorica opæe prakse nekad mi napiše drugu šifru bolesti – velika je stigmatizacija psihijatrijskih bolesnika. Bojim se da se moje stanje vidi na kilometre. U depresivnoj je fazi stoga dobro malo se povuæi jer to se donekle vidi u izrazu lica, pospanosti, usporenijoj gestikulaciji.

Odgojena sam perfekcionistièki, oèekivala sam više od karijere. Kad sam u fazi depresije, prema sebi sam nemilosrdna, no kada sam u ravnoteži, vidim da sam dosta napravila. Razvela sam se prije devet godina – ne zbog bolesti. Brak je bio dobar, bivši suprug je razumio moje tegobe, ali nismo imali djece i nestalo je pravih emocija, sve je postalo ‘tanko’. Otad imam stalnu vezu, ali u depresiji poèinjem sumnjati i da sam dobar partner. A strah od samoæe, pogotovo kad se radi o depresivnoj fazi, prisutan je neovisno o tome jeste li sami ili s nekim, jer to je i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Što ako se bolest pogorša, tko æe se za mene brinuti? Jer to nije lako ni za partnera. Hoæe li se iscrpiti, hoæe li mu biti preko glave?

U poèetku sam prestala uzimati lijekove èim mi je bilo bolje. Zbog toga je važno da vam doktor objasni zašto to nije dobro. Kontinuitet je važan, biologija to zahtijeva. Radi se zapravo o neurotransmiterima koji luèe serotonin i kao da na neki naèin potroše tu energiju – onda dolazi do druge vrste kemije…”

Sebe opisuje kao emocionalnu i tugaljivu osobu. Kao studentica imala je malignu bolest, izlijeèena je nakon zraèenja i dvije kemoterapije. Ali u psihološkom smislu, u strahu od smrti, bila je prepuštena sama sebi. “Do prvog posjeta psihijatru prošlo je još 15 godina. Iako , ali imala sam potrebu i prije se konzultirati, no, nekako sam mogla sama to nositi. Ipak, da sam veæ tada dobila pomoæ, mislim da bi mi danas bilo lakše, i uštedjelo bi mi mnogo životne energije…”

Marija F. ima 52 godine, radi kao telefonistica, ima šestero djece od kojih troje još žive s njom. Najstarija kæer ima 34 godine. U bolnici, gdje smo s njom razgovarali, èetvrti je put: “Opet mi se vratilo. Poènete tražiti samoæu, gubite se, zaboravljate. Najradije sam bila u krevetu, ništa više nije postojalo, ni muž ni djeca, samo moj mali pekinezer Po. Poèelo je prije tri godine, sve mi je išlo na živce, ništa više nisam mogla trpjeti. Prva tri mjeseca bolesti sjeæam se teških košmara, spavala sam i sanjala da ne spavam, budila sam se slomljena. Plakala sam bez razloga. Nakon sedam mjeseci otišla sam na lijeèenje, bila sam u bolnici dva mjeseca. Kad sam izišla, uspjela sam raditi dva mjeseca, ali sam osjeæala da mi nije dobro, osjeæala sam tugu i željela se maknuti iz te sredine.

Roðena sam u Zagrebu, ali željela sam kuæu na osami gdje me nitko neæe vidjeti, ta me kuæica proganjala mjesecima, samo osama, osama. Otišla sam na godišnji, uvukla se u sobu i spavala, a nakon dva dana opet sam završila u bolnici. Kad sam bila kod kuæe, navila bih si sat da se ustanem, ruèak je bio zbrda-zdola, i opet bih išla spavati.

Prije toga nisam imala sliènih problema. Ne tajim da sam bila u Jankomiru, ali kod ljudi postoji averzija – tamo su luðaci. Ja znam da nisam luda, da sam samo depresivna, ali kad sam nedavno izišla iz bolnice, èinilo mi se da me se moja djeca boje.

Bolnica je za mene azil, tu sam meðu ljudima koji su isti kao i ja. A kad ste meðu zdravima, osjetite koliko ste bolesni. Sjedite, blesavo gledate, osjeæate se suvišnim, nesposobnim. Probam se natjerati, ali to ne ide. Htjela bih da bude kao nekad, ali ne ide. Htjela bih dovršiti tih svojih 30 godina u firmi, ali u ovom trenutku bolnica je pravo mjesto za mene. Mi koji smo tu znamo da možemo pobjeæi u Jankomir i da smo tu zaštiæeni. èesto mislim da bi bilo bolje da me nema.

Mislim da je razlog možda u prevelikom tempu života, suprug je dosta bio na terenu, ja sam vodila brigu o djeci, njihovoj školi, roditeljskim sastancima, kuæi, kuhanju, na posao nisam smjela kasniti. Trenutak kad sam pomislila da više ne mogu, dogodio se na poslu. Selili smo centralu iz jedne u drugu zgradu, ušli smo u sobu zajedno sa faks službom, poèeli su pištati faksovi, cvililo je na sve strane i to je mene toliko iritiralo da sam rekla, ‘ja više ne mogu, meni je dosta’. Rekla sam sinu da mi naðe psihijatra, da više ne mogu izdržati.”

Marija æe u bolnici dobiti novi antidepresiv i moæi æe se lijeèiti ambulantno. Kad ode u mirovinu, smatra dr. Radiæ, zadovoljit æe potrebu za sigurnošæu koju shvaæa prvenstveno kao materijalnu sigurnost, a ovu æe trogodišnju depresivnu epizodu ostaviti za sobom. Takve se depresije èesto javljaju u žena njene dobi, no razlozi su osobni: gubljenje pozicije u obitelji, strah da æe izgubiti posao, sin koji se vratio iz rata s PTSP-eom, a i odnosi s mužem postali su lošiji. Želi otiæi u mirovinu jer su se odnosi na poslu izmijenili, komplicirali, umorna je. No do mirovine joj treba još dvije godine pa je bolest nekakav izlaz – iako bi bolje bilo da joj firma kupi dvije godine staža. Premda izraz “bježanje u depresiju” ne smatra najpogodnijim, dr. Radiæ smatra da on pogaða Marijin sluèaj.

Ivanka K. ima 61 godinu, u mirovini je, a u psihijatrijskoj je bolnici drugi put iako psihièkih problema ima odavno. “U bolnicu sam došla prvi put 1999., godinu dana nakon što mi je muž umro. Ostala sam sama u kuæi; u dvorištu imam još jednu kuæu, tamo je kæi sa svojom obitelji. Inaèe sam uvijek bila nauèena na društvo, radila sam kao knjigovoða u uredu. I kæerka mi je ostala bez posla. Raspoloženje mi je bilo loše, svaki dan sam išla na groblje, plakala, a susjedi su me plašili, govorili su da æe mi za mjesec dana muž još više faliti, tako je i bilo. Moj muž je uvijek bio uz mene, uvijek pitao treba li mi što. Muèila sam se još jedno pola godine, a onda se javila lijeèniku.

Rekla sam da hoæu iæi u bolnicu i bila sam tu dva i pol mjeseca. Nakon toga imala sam više volje za rad, više entuzijazma, kreativnosti, štrikala sam unucima i kæerkama, kontaktirala s prijateljima iz ðaèkog doba. Lijekove sam trošila povremeno, po svom nahoðenju. Kad mi je bilo loše, uzela sam, a kad mi je bilo dobro, nisam. Vjerojatno i zbog toga, malo pomalo postajalo mi je lošije… sad sam drugi put u bolnici. Bilo mi je sve teže i teže raditi, bila sam bez volje i interesa, najgore je bilo ujutro ustati.

Što sam tada razmišljala? Moj život je bio jako monoton, svako jutro raditi one iste pokrete, iæi u duæan, piti sama kavu. Moj unuk ima 12 godina, ja sam ga èuvala od prve godine života, malo sam ga razmazila. Poèela sam primjeæivati da je sve više posla na meni. Nije to bio neki težak posao, milijun sitnih poslova. Dakle, monotonija, jednoliènost, samoæa. Nije bilo nekog radikalnog dogaðaja koji me slomio. Neki put sam pomislila, Bože, ako još tjedan dana budem morala obavljati sve te monotone radnje koje obavljam, ja æu poèeti vriskati. Skrivala sam to, nisam htjela svoje optereæivati. Kad sam vidjela da tako dalje ne može, rekla sam kæerki da bih išla malo u bolnicu, tu se osjeæam sigurna, zaštiæena, milijun sitnih poslova koji su me umarali nestalo je, tu imam društvo, sve što mi je doma falilo, i tu se ja dobro osjeæam.

Strahovi su postojali, no na misao o suicidu nisam nikad došla. Ja se još uvijek nadam da bih možda jednog dana mogla na svoje noge i da bih bila sigurna u sebe kao nekad, svoj èovjek. Moram reæi da nemam svoj život, ja vodim život svoje djece. Sad mislim da mi je mjesto ovdje, ali kad proðe izvjesno vrijeme, da æu se nekako oporaviti, poželjeti iæi kuæi, obavljati svoje poslove.”

Ivanka ima, doznajemo od dr. Radiæa, teški depresivni poremeæaj s dominacijom potpunog povlaèenja, nezainteresiranosti i nesanice – no ne zvuèi tako. Naime, nakon desetak dana u bolnici mijenja se doživljaj svijeta i rjeènik. U njezinu sluèaju radi se o modelima ponašanja i obiteljskim navikama koje je stvarala godinama. Ona kreira taj odnos, ali je njena obitelj koautor zbivanja. U toj obitelji ona je mama, baka, domaæica i servirka. Njoj je to previše, ali im to ne može reæi. I zato se mijenja da bi bila svega toga pošteðena; a u bolnici se može odmoriti, naspavati. “Pokušavam od nje èuti što bi ona željela, doznati što je nekada najbolje radila, u èemu je bila uspješna,” kaže dr. Radiæ, “i onda je potaknuti da to pokuša ponovo raditi – to je najbolja metoda rada s depresivnima. Dobiva Coaxil, antidepresiv, ali za nju prognoze ne mogu biti tako dobre kao za Mariju jer se njene životne okolnosti neæe promijeniti, ljudi oko nje koji ih stvaraju još su manje odgovorni nego ona.”

Tomislav ima 57 godina. Dijagnoza: manièno-depresivna psihoza.
“S 20 godina dobivao sam elektrošokove i to mi je jako pomoglo. Bio sam dobro 10 godina, oženio sam se, 29 godina sam radio, uglavnom kao šef skladišta, i otišao u penziju. Dok sam radio bilo mi je bolje. Zadnje tri godine sam bio u depresivnoj psihozi, prije toga pet godina u maniènoj. Bio sam pod lijeènièkom kontrolom, bio sam èesto i u bolnici. Za to sam vrijeme napao svoju doktoricu, obitelj takoðer, a to mi je žao. Imao sam svoju firmu i potrošio sam 20.000 maraka za jedno kratko razdoblje, na žene, a djeca su mi za to vrijeme bila gladna.

Što oèekujem? Oèekujem da mi se završi ovaj život. Ne mogu napraviti suicid jer imam dijete. Zadnje tri godine nisam izlazio iz kuæe. Išao sam doktorici da si popravim zube i na plac. Puno pušim, pokušao sam prekinuti, ali ne mogu. Žena i ja uspijevamo preživjeti s èetiri tisuæe i 400 kuna. S tim da potpuno odvojeno živimo. Ona daje za svoju potrošnju, ja za svoju. Ona je meni službeno skrbnica.

U bolnici mi je dobro. Kad sam primljen, bio sam tri dana na zatvorenom odjelu, a sada se na otvorenom mogu socijalizirati, s bolesnicima koji su uglavnom PTSP-ovci, slušam što prièaju. Malo su mi sirovi jer ja sam završio ekonomski fakultet uz posao. To mi je bilo najsretnije doba, kad sam bio student. Vratio bih se s posla i od 9 do 12 naveèer uèio.

Moja mama je kriva za moju bolest. Prijetila je da æe se ubiti, èak je pila preda mnom tablete, da mene kazni zato što nismo imali oca. Ona je živjela s njemaèkim oficirom, tako sam se ja rodio. Ona je umrla prije 20 godina i tada sam se ponovno razbolio, ponovno sam poèeo ležati po bolnicama. Bio sam jako vezan uz nju. Ne mogu to drukèije objasniti.”

Manièna je depresija psihoza. U odnosu na shizofreniju, prognoza kvalitete života nešto je bolja, osim ako oboljeli ne naprave suicid kad su depresivni, a i hospitalizacije su nešto rjeðe. “Pacijent teško izgovara rijeèi i reèenice što se možda može pripisati neurolepticima, starim antidepresivima koje je primao, a utjeèu na kognitivne sposobnosti. Doveo sam ga na ovaj odjel da mu dam litij. U svim medicinskim udžbenicima do prije 10 godina piše da je litij jedini lijek za maniènu depresiju, ali njemu ga nitko do sada nije dao. U Jankomiru litij dobivaju jedan ili dva pacijenta, i to na zatvorenim odjelima. To je zato što treba velika suradnja pacijenta – potrebno je održavati stalnu koncentraciju litija u krvi, pridržavati se pravila oko uzimanja odreðene kolièine tekuæine, a i neki internistièki nalazi moraju biti u redu.

Kad je pocijent psihotièan, jako malo može uèiniti za sebe. U periodima kad nisu psihotièni, moraju se pridržavati uputa za upotrebu lijeka, èime stvaraju pretpostavke da vjerojatno više ne budu psihotièni,” kaže dr. Radiæ.

Da bismo postavili dijagnozu da netko ima depresivnu epizodu treba uzeti u obzir devet simptoma, od kojih su tri zajednièka.
1. Sniženo raspoloženje (razdražljivost, plaèljivost, osjeæaj beznadnosti, bespomoænosti…)
2. Smanjen osjeæaj zadovoljstva, snižena sposobnost radovanja, gubitak interesa za uobièajene aktivnosti…
3. Nedostatak životne energije, brzo umaranje…

Da bismo rekli da netko pati od blage depresivne epizode treba imati najmanje dva od ova tri simptoma, i još dva od sljedeæih šest, a to su:
1. Poremeæaj apetita – u tipiènim slikama smanjen apetita; u atipiènim pojaèan apetit, kao da osobe žele unijeti u organizam nešto što bi im pomoglo i hranom prevladati svoje nezadovoljstvo.
2. Poremeæeno spavanje – u tipiènim sluèajevima najèešæe bez problema zaspu, a rano se bude i ne mogu više zaspati. U atipiènim kao da bježe u san, imaju veæu potrebu za snom i duže spavaju.
3. Samopodcjenjivanje; nedostatak samopouzdanja, osjeæaj manje vrijednosti, što može iæi do pravih osjeæaja krivnje i patoloških ideja sumanute krivice: misle da su krivi za ono što objektivno i ne mogu biti, odu na policiju i traže da ih se uhapsi – to su one najteže, psihotiène depresije.
4. Takve osobe èesto razmišljaju o samoubojstvu, imaju osjeæaj da je bolje da ih nema, neki pomišljaju na smrt, neki veæ razmišljaju kako da se ubiju, na žalost mnogi to i pokušaju.
5. Kognitivne smetnje, otežano se koncentriraju, otežano razmišljaju i donose odluke,
6. Promijenjena psihomotorika; postoje aktivne, nemirne depresije u kojima osobe plaèu, zapomažu, traže pomoæ, ne mogu sjediti na jednom mjestu, te pasivne i inhibirane depresije, gdje pacijent satima može mirno sjediti, tako da se depresije može i previdjeti.

Dijagnoza:
1. Dva simptoma od gornjih i dva od donjih – blaga depresija, pri èemu je radno funkcioniranje oèuvano.
2. Umjereno teška – dva od prva tri, i tri-èetiri druga, radno funkcioniranje znaèajno otežano;
3. tešku kad ima sva tri osnovna ili zajednièka i pet-šest ovih drugih, a radno funkcioniranje jako narušeno, i
4. psihotièna kad ima nihilistièke i sumanute ideje krivice i propasti, te halucinacije depresivnog sadržaja, po definiciji vrlo težak oblik depresije.

F44.0 Disocijativna amnezija

Osoba s disocijativnom amnezijom odjednom se nije u stanju prisjetiti bitnih osobnih podataka, obièno nakon neke stresne epizode, a praznine u pamæenju odveæ su velike da bi ih se moglo objasniti uobièajenom zaboravnošæu. Gubitak pamæenja najèešæe se odnosi na sve dogaðaje tijekom ogranièenog razdoblja nakon nekog traumatskog iskustva, npr. smrti voljene osobe. Nešto rjeðe, amnezija se odnosi samo na odabrane dogaðaje tijekom ogranièenog razdoblja stresa; nastavlja se neprekinuto od traumatskog dogaðaja do sadašnjice; ili je potpuna ili obuhvaæa cijeli život bolesnika.
Tijekom trajanja amnezije, ponašanje osobe ne pokazuje neke znaèajne promjene, osim što zbog gubitka pamæenja može doæi do odreðene dezorijentacije i besciljnog lutanja. U sluèaju potpune amnezije, bolesnik ne prepoznaje roðake, prijatelje, no i dalje može razgovarati, èitati, razmišljati, a vjerojatno zadržava i nadarenosti i prethodno steèena znanja o svijetu i snalaženju u njemu.
Epizoda amnezije može trajati nekoliko sati ili èak nekoliko godina, a obièno se gubi podjednako naglo i iznenadno kao što se i pojavila, s potpunim oporavkom i vrlo malim izgledima za ponovno pojavljivanje. Gubitak pamæenja takoðer je èesta pojava u mnogim organskim moždanim poremeæajima, kao i u poremeæajima vezanim uz psihoaktivne tvari. No, takve oblike amnezije može se prilièno lagano razlikovati i prepoznati (u degenerativnim bolestima mozga pamæenje se polako osipa tijekom duljeg razdoblja i nije vezano uz stresni dogaðaj; gubitak pamæenja nakon traumatske ozljede mozga ili zloupotrebe psihoaktivnih tvari lako možemo povezati s doživljenom traumom ili vrstom psihoaktivne tvari).

---

Uvod

Disocijativna amnezija je oblik disocijativnog poremeæaja koji je karakteriziran nesposobnošæu dosjeæanja važnih osobnih podataka obièno traumatske ili stresne prirode koje je veæe od onoga koji se može objasniti uobièajenom zaboravljivošæu.

Epidemiologija

U uobièajenim okolnostima i uslovima življenja poremeæaj je rijedak, meðutim u prirodnim katastrofama i ratu javlja se znatno èešæe. Iskustvo je pokazalo da se psihogena amnezija najèešæe javlja kod adolescenata i mladih odraslih osoba, a rijetko kod starijih ljudi. Broj prijavljenih sluèajeva disocijativne amnezije koji ukljuèuju prije zaboravljene rane djeèje traume poveæava se (podaci za Sjedinjene Amerièke Države). To poveæanje predmetom je vrlo razlièitih objašnjenje. Neki vjeruju da je veæe poznavanje ove dijagnoze dovelo do prepoznavanja sluèajeva koji bi ranije ostali neprepoznati, dok drugi vjeruju da je ovaj sindrom preèesto dijagnosticiran u osoba koje su izrazito sugestibilne.

Etiologija

Disocijativna amnezija najèešæe nastaje kao posljedica intenzivih traumatskih dogaðanja kao što su to nesretni sluèajevi, nagli i neoèekivani teški gubici i obièno je djelomièna i selektivna.

Traumatski dogaðaj ili psihosocijalni stres najèešæe je neobièno jak i obuhvaæa strah od fizièkog povrjeðivanja ili smrti. U odreðenim sluèajevima povezan je sa neprihvatljivim impulsima i radnjama (braène svaðe i sukobi, naglo napuštanje partnera i slièno).

Dijagnoza

Dijagnoza se najèešæe postavlja na osnovu dijagnostièkih kriterija - DSM-IV i ICD-10:

Prevlaðujuæi je poremeæaj jedna ili više epizoda nesposobnosti prisjeæanja važnih osobnih podataka, obièno traumatske ili stresne prirode koja je veæa od one koja se može objasniti uobièajenom zaboravljivošæu.

Poremeæaj se ne javlja iskljuèivo tijekom disocijativnog poremeæaja identiteta, disocijativne fuge, posttraumatskog stresnog poremeæaja, akutnog stresnog poremeæaja ili somatizacije, i nije posljedica neposrednog fiziološkog uèinka tvari (npr. zloporabe tvari ili lijekova) ili neurološkog ili drugog opæeg zdravstvenog stanja (npr: amnestièki poremeæaj zbog ozljede glave).

Simptomi uzrokuju klinièki znaèajne smetnje ili ošteæenja u socijalnom, radnom ili u drugim važnim podruèjima djelovanja.

Klinièka slika

Disocijativna amnezija nastaje naglo, a tako i prestaje. Poremeæaj klinièki karakterizira gubitak pamæenja koji se javlja u više oblika.

Najèešæe je lokaliziran ili ogranièen poremeæaj pamæenja. Karakteriziran je gubitkom sjeæanja za sve dogaðaje u periodu od nekoliko sati nakon neprijatnog dogaðaja.

Npr.: Povrijeðeni vozaè koji je u prometnoj nesreæi odveo u smrt cijelu svoju porodicu, ne sjeæa se ni jednog dogaðaja od trenutka nesreæe do 48 sati nakon toga.

Rjeði je selektivni poremeæaj pamæenja. Karakteriziran je nemoguænošæu osobe da se sjeti nekih, ali ne i svih dogaðaja koji su se dogodili u odreðenom vremenskom razdoblju.

Najrjeði je opæi ili generalizirani gubitak pamæenja. U takvim sluèajevima osoba zaboravlja sve što se odnosi na njen prijašnji život. Kod kontinuiranog gubitka pamæenja, gubitak pamæenja je od jednog trenutka u životu pa do aktualnog momenta kada se vrši ispitivanja, odnosno obavlja pregled .

Osim gubitka pamæenja kod disocijativne amnezije simptomi su: zbunjenost, dezorijentacija i bezrazložna zabrinutost. Za vrijeme trajanja poremeæaja postoji odreðena indiferentnost oboljelog prema datom dogaðaju, ali kada amnezija proðe osoba je obièno svjesna poremeæaja koji je postojao.

Diferencijalna dijagnoza

Disocijativna amnezija mora se razlikovati od amnestièkog poremeæaja zbog opæeg zdravstvenog stanja gdje je amnezija neposredna fiziološka posljedica neurološkog ili opæeg zdravstvenog stanja.
Kod amnestièkog poremeæaja zbog ozljede mozga smetnja u prisjeæanju obièno je retrogradna dok kod disocijativne amnezije prisjeæanja su najèešæe anterogradna, dok sluèajevi sa retrogradnom amnezijom su rijetki. Brzi oporavak izgubljenog pamæenja upuæuje na disocijativnu osnovu poremeæaja.
Kod poremeæaja s napadima grèeva ošteæenje pamæenja poèinje iznenada i mogu biti prisutne i motorièke nenormalnosti (ponovljeni EEG otkriva aberancije).
Kod delirija i demencije gubitak pamæenja osobnih podataka ukljuèen je u široku osnovicu spoznajnih, jeziènih i govornih, afektivnih, opažajnih poremeæaja te poremeæaja pažnje i ponašanja, dok kod disocijativne amnezije, gubitak pamæenja primarno se odnosi na autobiografske podatke, dok su spoznajne moguænosti obièno saèuvane. Amnezija povezana sa opæim zdravstvenim stanjem najèešæe se ne može popraviti.
Kod disocijativne amnezije sposobnost pohranjivanja novih podataka je saèuvana dok kod perzistentnog amnestièkog poremeæaja prouzroèenog psihoaktivnom tvarima ošteæeno je i kratkotrajno pamæenje.
Ako se disocijativna amnezija javlja iskljuèivo tijekom disocijativne fuge ili disocijativnog poremeæaja identiteta ne postavlja se dodatna dijagnoza.
Amnezija za traumatski dogaðaj može postojati kod PTSP-a i akutnog stresnog dogaðaja.
Iako ne postoje testovi niti drugi naèini ispitivanja koji bi diferencijalno dijagnostièki jasno razdijelili disocijativni poremeæaj od simuliranja, osobe s disocijativnom amnezijom postižu visoke rezultate na standariziranim testovima hipnotibilnosti, te testovima disocijativnog kapaciteta.
Disocijativna amnezija mora se razlikovati od gubitaka pamæenja povezanih s opadanjem kognitivnog funkcioniranja i nepatološkim oblicima amnezije koji ukljuèuju svakodnevne gubitke pamæenja, posthipnotske amnezije, infantilne i djeèje amnezije, te amnezije za razdoblje spavanja i snivanja.

Tijek i prognoza

Disocijativna amnezija može se javiti u bilo kojoj dobnoj skupini, iako je èešæa kod adolescenata. Glavno obilježje u veæine osoba jesu retrospektivne "rupe" u pamæenju.
Trajanje dogaðaja za koji postoji amnezija može biti od nekoliko minuta do više godina. Obièno se javljaju dvije ili više epizoda amnezije, a može se javiti i samo jedna. Tamo gdje se javlja samo jedna, takve osobe su predisponirane za razvoj amnezije za razdoblje nakon traumatskog dogaðaja. Akutna amnezija može se spontano razriješiti nakon što se osoba ukloni iz traumatskog okružja (npr. vojnik u borbenoj jedinici).
Napominjemo da neke osobe s kroniènom amnezijom mogu se postupno dosjeæati disociranog pamæenja dok druge mogu razviti kronièan oblik amnezije.

Lijeèenje

Oporavak je obièno spontan bez lijeèenja. Hipnoza - bolesnika se treba dovoljno relaksirati da se prisjeti zaboravljenih podataka. Intervju potpomognut sredstvima - barbiturati sa srednje dugim i kratkotrajnim djelovanjem, npr. tiopental i natrij amobarbital dati intravenski, te benzodiazepini, mogu se koristiti da pomognu bolesniku obnoviti zaboravljene podatke. Psihoterapija pomaže bolesnicima uklopiti ta pamæenja u njihova svjesna iskustva.

Izvor: www.psihonet.com (Lovro Zuboviæ, dr. med.)

Opsesivno-kompulzivni poremeæaj (OKP) je neurotski poremeæaj okarakteriziran nekontroliranim repetitivnim mislima tj. prisustvom ponavljajuæih ideja i fantazija (opsesije) koje uzrokuju snažan osjeæaj tjeskobe (a koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor) i impulsima za odreðenim obrascima ponašanja (kompulzije).
Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suoèavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipiène misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvoðenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobaðanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, rijeèi i slike, obièno nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameæu i skreæu pažnju. Èesto su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da æe kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujuæoj potrebi da se uèini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore iduæi ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeæi u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uoèava apsurd poriva i odupire mu se. Meðutim, èesto ne može a da ne zapoène ponavljajuæi obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.

Dijagnoza obuzeto-prisilnog poremeæaja postavlja se na temelju prisustva opsesivnih misli i kompulzivnih radnji tijekom veæine dana u razdoblju od najmanje 2 tjedna. Prisilne misli izazivaju tjeskobu, kao i ne izvršavanje prisilnih radnji i rituala.

MKB-10 Medicinska klasifikacija bolesti (šifre dijagnoza)
F42 Opsesivno-kompulzivni poremeæaj
- F42.0 Pretežno opsesivne misli ili nametnute misli
- F42.1 Pretežno prinudne radnje (opsesivni rituali)
- F42.2 Mjesovite opsesivne misli i radnje
- F42.8 Drugi opsesivno-prisilni poremeæaji
- F42.9 Opsesivno-kompulzivni poremeæaj, nespecifièan

Više o OKP...
 

Psihijatri upozoravaju na sve više poremeæaja u prehrani, a na oboljelima cijela logistika biznisa ljepote jako dobro zaraðuje.

Osim izgladnjivanja i povraæanja, oni uplašeni od hrane i kilograma, dovijaju se sve sofisticiranijim poremeæajima prehrane i življenja. Pa ortoreksièari, ili opsjednuti zdravom prehranom, ne jedu ništa slatko, masno ni ono èemu ne znaju kalorije. 'Zbog silnog stresa ne mogu nikako drugaèije kontrolirati situaciju nego im ostaje jedino da kontroliraju jedenje', kaže psihijatrica Mirta Mahnik.

Bigoreksièari, jedu samo ono što gradi mišiæe, nikad si nisu dovoljno veliki i manièno vježbaju i kad su bolesni i kad su im mišiæi upaljeni i èak i kad su im kosti slomljene. Jedu i steroide. 'Strada prvo srce, strada iz razloga što naglo dobijemo 20 kila mišiæa koje treba hraniti, pumpati krv i kisik u te mišiæe', kaže Josip Podrug, fitness trener.

Drunkoreksièari, piju alkohol, pa zato ne jedu da ne bi unijeli previše kalorija. 'Svaki tjedan u Hrvatskoj od posljedica koje nose nelijeèeni poremeæaji prehrane umre jedna djevojka ili jedan deèko', kaže Hrvoje Renduliæ iz 'Nade' iz udruge za pomoæ oboljelima. Dijabulimièari, oboljeli od dijabetesa, ali si uskraæuju inzulin, kako im hrana koju pojedu ipak ne bi dolazila u stanice.To može voditi u smrt, drugo to ide iscrpljivanju svih sluznica, u osteopeniju, osteoporozu da to na sve druge organe ima reperkusije.

Kompanije, mediji i biznisi ideal ljepote koji su im poimanje i prehranu i unakazili, nastavljaju zaraðivati na bolesnima. Pa ih zasipaju korisnim savjetima, proizvodima, dijetama, tretmanima i tjelovježbama. A Nijemci otvaraju restorane za poremeæene u prehrani, pa anoreksièarima serviraju prazne tanjure, a bulimièarima jelo koje na meniju zovu 'Vuèja glad'.

Muška anoreksija sve je èešæa pojava

Anoreksija sve više uzima maha i meðu muškarcima. Manoreksija ili muška anoreksija prisutna je kod 20 000 Britanaca, a najnovija istraživanja pokazuju kako je 25 posto osoba s poremeæajem u prehrani jaèeg spola. Iako su rijetki, manoreksièari postoje i u Hrvatskoj.

Jaèi spol je postao meta opake manoreksije. U Velikoj je Britaniji u posljednjih 5 godina broj manoreksièara porastao za nevjerojatnih 67%. Iako u malom broju, struènjaci tvrde, ima ih i u Hrvatskoj. Uzroci su i kod muškaraca i kod žena isti.

'Bez sumnje je problem u samopouzdanju i samopoštovanju i u nastojanju da se zadobije divljenje drugih zbog vitke linije, ali je bitna stvar da se uspostavi kontrola nad situacijom i kontrola nad tijelom', objašnjava psihijatrica Vesna Vidoviæ.

Izgladnjivanje i doživljaj sebe kao debelog, depresija, nedostatak seksualne želje i izolacija od društva samo su neki od simptoma manoreksije. Deèki èesto, zbog okoline, nisu skloni priznati problem pa kad se lijeèniku i jave, obièno su to veæ teški sluèajevi. Svako lijeèenje manoreksièari doživljavaju kao debljanje i taloženje sala.

Sklonost manoreksiji imaju i djeèaci koji su u školskoj dobi bili bucmasti pa ih upravo želja da zadrže vitku liniju èesto gurne i preko ruba ponora. Problem je, baš kao i kod anoreksije najprije uoèen u modnoj industriji, a u vrijeme kad se ljepota štuje iznad svega i samo je važno biti vitak i lijep, manoreksija je bila pitanje vremena.

(Dnevnik.hr)

Nekoliko desetaka hrvatskih ovisnika u Srbiji je ugradilo, kod nas ilegalne, antiheroinske èipove u tijelo. Lijeènici tvrde klasiène terapije su sigurnije i djelotvornije, dok su ovisnici pak oduševljeni novim oblikom lijeèenja.

Antiheroinski èip povoljno se ugraðuje u Beogradu (Dnevnik.hr) 30-godišnja ovisnica prije dvije je godine u Beogradu u tijelo ugradila tabletu Revia. Kaže tako se odvikla, jer s implantatom u sebi, ako i uzme drogu, ne osjeæa ugodu. 'Znaš da ne možeš ništa drugo staviti u sebe, samo zato uzmeš tu zaštitu', kaže bivša ovisnica.

Lijek je u Hrvatskoj odobren u obliku oralne tablete, ali takvo lijeèenje ovisnik svaki dan može prekinuti. 'Jednostavno ispljune, stavi pod jezik, povrati tabletu i dakle oslobodi si mozak da bi se poèastio jednom linijom heroina. Kad se to meðutim ugradi pod kožu, a može trajati, 3, 6 mjeseci, godinu dana, on zna da se to ne isplati jer mu je mozak permanentno i kontinuirano blokiran kroz duže vrijeme', objašnjava dr. Sakoman.

Èipovi ni u Hrvatskoj ni u EU nisu provjereni ni registrirani. U Srbiji su pak takve procedure nepotrebne i za par stotina eura nekoliko klinika ugraðuje tablete.

Druga, 28-godišnja ovisnica je nakon 4 mjeseca zbog trudnoæe izvadila tabletu. I odmah uzela heroin. Sad æe ponovno u Beograd na ugraðivanje. No tableta samo pomaže volji, a pred nagonom je slaba. 'Bilo je sluèajeva ljudi koji su sami otvarali kožu i vadili van tabletu, jer su imali toliku žudnju', dodaje Sakoman.

Onoj manje odluènoj veæini, psihijatri još uvijek preporuèuju klasièno lijeèenje Subuteksom. Smanjuje i žudnju za drogom i blokira njezino djelovanje, prošao je i klinièke studije, a sve æe platiti HZZO.

Izvor: dnevnik.hr (Zagreb, 12.03.2009., 07:34 | Barbara Golja)

U svim skupinama lijekova koji se koriste u lijeèenju psihièkih poremeæaja zabilježen je pad prodaje u sijeènju i veljaèi ove godine u odnosu na posljednja tri mjeseca prošle godine, objavila je internetska stranica Psihonet.

Ponukani napisima u medijima da je u veljaèi 2009. potrošnja antidepresiva u Republici Hrvatskoj porasla za 30% te da takav porast ukazuje na alarmantno psihièko stanje nacije, Psihonet je istražio je li objavljena informacija vjerodostojna te ustvrdio kako se na temelju poveæane potrošnje psihofarmaka u nekoliko ljekarni u Zagrebu i Rijeci ne mogu donositi zakljuèci o sveukupnoj potrošnji psihofarmaka u Hrvatskoj, ne misleæi pri tome na bolesnike koji pate od psihièkih poremeæaja te da ih se takvim natpisima još više stigmatizira.

Buduæi da se u objavljenim èlancima koji govore o porastu prodaje lijekova za lijeèenje psihièkih poremeæaja spominju antidepresivi, lijekovi za smirenje, anksiolitici i dr. Psihonet je objavio nekoliko informacija o lijekovima koji se upotrebljavaju u lijeèenju psihièkih poremeæaja.

>> Hrvatska nacija tone u depresiju: Lijek je manje kukanja

Antipsihotici su lijekovi èiji se najvažniji uèinak oèituje u otklanjanju sumanutih ideja i halucinacija, reorganizaciji psihièkih funkcija i omoguæavanju povratka psihotiènog bolesnika u stvarnost. Anksiolitici su lijekovi koji otklanjaju napetost, tjeskobu, strepnju i strah. Hipnotici olakšavaju uspavljivanje i omoguæavaju spavanje, a primjenjuju se u lijeèenju nesanice. Psihostimulansi stimuliraju središnji živèani sustav poveæavajuæi razinu budnosti i psihomotorièku aktivnost, dok na periferiji živèanog sustava izazivaju simpatikomimetièke uèinke. Antidepresivi su lijekovi vrlo razlièite kemijske strukture s raznovrsnim mehanizmima djelovanja i klinièkim uèincima, a zajednièko im je da otklanjaju simptome depresije. Prema podacima dobivenim od tvrtke IMS Helath – IMS Adriatic d.o.o. prodaja antidepresiva, antipsihotika, anksiolitika te hipnotika i sedativa u Republici Hrvatskoj se u proteklih pet mjeseci kretala kako slijedi:

Antidepresivi:
• listopad 2008. - 149.618 pakovanja
• studeni 2008. - 138.013 pakovanja
• prosinac 2008. - 160.648 pakovanja
• sijeèanj 2009. - 138.475 pakovanja
• veljaèa 2009. - 127.366 pakovanja

Antipsihotici:
• listopad 2008. - 137.804 pakovanja
• studeni 2008. - 120.406 pakovanja
• prosinac 2008. - 143.395 pakovanja
• sijeèanj 2009. - 130.396 pakovanja
• veljaèa 2009. - 108.436 pakovanja

Anksiolitici:
• listopad 2008. - 713.930 pakovanja
• studeni 2008. - 583.897 pakovanja
• prosinac 2008. - 781.284 pakovanja
• sijeèanj 2009. - 584.230 pakovanja
• veljaèa 2009. - 550.402 pakovanja

Hipnotici i sedativi:
• listopad 2008. - 144.948 pakovanja
• studeni 2008. - 122.431 pakovanja
• prosinac 2008. - 151.709 pakovanja
• sijeèanj 2009. - 113.565 pakovanja
• veljaèa 2009. - 114.684 pakovanja

Izvor: dnevnik.hr (17.03.2009.)

Ovisnost o raèunalu - bolest koja se širi

Mladiæa iz Ðakova u zagrebaèku je dnevnu bolnicu djeèje psihijatrije dovela policija. On je jedan od 14-ero djece koliko ih se godišnje u Hrvatskoj lijeèi od ovisnosti o raèunalima.
Kad sam opazila da to postaje ozbiljno, pokušali smo ga odvojiti od raèunala iskljuèivanjem interneta, no tada bi izgubio kontrolu, prijeteæi da æe se odseliti ili uèiniti ono najgore. Buduæi da je odbijao svaki pokušaj struène pomoæi, morala sam poduzeti najteži korak u svom životu i - odvesti ga na lijeèenje u pratnji policije. Dok sam gledala kako ga prisilno odvode, jer se tome opirao, srušio mi se cijeli svijet - isprièala je majka mladiæa.

Meðutim, bijes, agresija i demoliranje stvari uobièajena su reakcija ovisnika o raèunalnim igrama i s takvim napadajima sve može završiti vrlo tragièno, objašnjava psihijatar Enes Kušmiæ, voditelj Dnevne bolnice zagrebaèke Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.
Kada roditelji pokušaju iskljuèiti raèunalo, dolazi do napadaja bijesa koji mogu rezultirati razbijanjem raèunala, kuænih stvari, a može doæi i do samoozljeðivanja, primjerice rezanja oštrim predmetima. Svaki peti uèenik u Hrvatskoj za raèunalom dnevno provede dva, tri i više sati, djeca pred TV ekranom provedu 1100 sati godišnje, a ovisnost o raèunalnim igrama sve je èešæa dijagnoza, pokazuju posljednja domaæa istraživanja èiji je rezultat u skladu sa svjetskim brojkama i podatak koji zabrinjava struènjake.

- To su vrlo teški, ozbiljni i komplicirani poremeæaji. Pacijenti dolaze uglavnom iz dvije skupine; djeca koja imaju poremeæaj ponašanja i hiperaktivna djeca vrlo su èesto ovisni o kompjuteru. Ovisnost se javlja veæ u dobi od sedam, osam godina.

Djeca obièno dolaze u školu neispavana i kasne na prve sate zato što ne mogu prekinuti igrati igricu, kasne na sat i onda nam budu upuæeni zbog poveæanog broja neopravdanih sati koji se u poèetku karakteriziraju kao markiranje - objašnjava Kušmiæ. Ovisnost o raèunalima i igrama lijeèi se u dnevnoj bolnici, a ako su napadaji bijesa jako izraženi i nekontrolirani, objašnjava Kušmiæ, dijete se prima na bolnièki odjel. Takav tretman primjenjuje se, kaže, kad je dijete opasno za sebe ili kad se poène suprotstavljati roditeljima fizièki, pa èak i nožem.
Terapija za lijeèenje od ovisnosti o raèunalima jest psihoterapija i antidepresivi. Rijeè je o suvremenim antidepresivima, poput Prozaca, a psihoterapija nije individualna nego braèna i obiteljska te mora trajati najmanje šest mjeseci.

Izvor: Jutarnji.hr (Utorak, 03 Lipanj 2008.)

Vezani èlanci: U Vrapèu se lijeèe ovisnici o Facebooku

U 12.44 došlo je proljeæe. Toplo i hladno, sunèano i oblaèno, suho i vlažno proljeæe, pa i zdravo i bolesno. Alergije, osipi, upale pluæa, ubodi, prehlade, zaraze, herpesi, depresije. 'Teži tjelesni napor trebali bi izbjegavati kronièari i kardiopati. Depresivni pacijenti bi trebali izlaziti što više van, što više na svjetlo, trebalo bi jesti lakšu prehranu, poboljšati vitaminsku opskrbu organizma, laganim tjelovježbama sebe dovest u neko stanje kondicije', rekla je dr. Aida Deliæ Smrekar, lijeènica obiteljske medicine.

Za nestjecanje kondicije kontinentalci još sutra imaju ispriku - moguæi snijeg. Ali u nedjelju bi veæ moglo biti skoro sunèano. A Dalmatinci neka i dalje odmaraju. 'Sljedeæi tjedan jutra u minusu, hladna i vjetrovita, a danju do 14 stupnjeva', rekla je meteorologinja Ana Bago. Pa æe topla jutarnja odjeæa, biti dnevna prtljaga. A treba je sve duže vuæi, kad je dan sve duži, a još je i imunitet na rezervama. Ali neka je ono nama došlo i donijelo proljetne radosti.

---

Kako nadvladati proljetni umor?

Osjeæate se umorno. Razdražljivi ste, a istovremeno tromi i depresivni. Ne panièarite. Bolujete od proljetnoga umora. Nakon zimskoga sna vašem je tijelu potrebno buðenje. Evo nekih korisnih savjeta.

Izlazak na proljetno sunce blagotvorno djeluje na organizam. Našem je tijelu je dosta zime. Organizam vapi za suncem, ali i drugaèijom ishranom. Èvarke je potrebno pod hitno zamijeniti voæem i povræem. Zdravoj hrani nužno je dodati kretanje na svježem zraku. Radovi u vrtu, šetnja uz more ili trèanje u prirodi.

'Bilo bi dobro obzirom da nam dolazi proljeæe, da se svi poènemo kretati u prirodi, da obratimo pažnju na svoje zdravlje, na ishranu, kako bi regulirali svoju tjelesnu težinu, a ujedno bi se i bolje osjeæali', kaže viši trener rekreacije Elvir Rakipoviæ.

No, valja biti oprezan i ne pretjerati s rekreacijom. Za zimsku depresiju nema boljeg lijeka od sunca. Proljetno sunce nije izvuklo van samo ljude. I životinje su odluèile uživati u njegovim blagodatima.

Izvor: Dnevnik.hr

Dobrodošli na psihijatrijsku vruæu liniju.

Ako ste opsesivno-kompulzivni, pritiskujte 1 neprekidno.

Ako ste ovisni o drugima, zamolite nekog da umjesto vas pritisne 2.

Ako imate višestruku liènost, pritisnite 3, 4, 5 i 6.

Ako ste paranoidni, znamo tko ste i što želite. Ostanite na liniji i mi æemo vas spojiti.

Ako ste shizofreni, slušajte pažljivo i tihi æe vam glas reæi koji broj da pritisnete.

Ako ste depresivni, nema veze koji broj pritisnete, nitko se neæe javiti.

Ako ste manièni, spojit æemo vas s gradonaèelnikom, on æe za vas organizirati sveèano primanje.

Oprez s lijekovima u trudnoæi
Istraživanja u SAD-u pokazuju da trudnica, unatoè rizicima, prosjeèno uzima tri lijeka, neke iz slobodne prodaje, neke propisane.
Trudnoæa je razdoblje u kojem posebno treba biti oprezan s lijekova, jer za trudnicu lijek može biti dvostruko opasan. Može joj ugroziti zdravlje i utjecati na sposobnost da trudnoæu iznese do kraja. Uz to, uvijek treba imati na umu moguænost štetna uèinka lijeka na plod, jer preko posteljice može dospjeti do još neroðena djeteta i utjecati na tijek njegova razvoja.
Buduæi da više od 50 posto trudnoæa nije planirano, postoji moguænost izlaganja štetnom djelovanju lijeka i u razdoblju kad žena još ne zna da je u drugom stanju. Od 10. do 15. dana nakon oplodnje, u stadiju intenzivna dijeljenja oploðene jajne stanica prije ugnježðivanja u maternicu, embrio reagira po naèelu "sve ili ništa", što znaèi da postoji vrlo velika moguænost njegova propadanja. Najopasnije razdoblje za nepovoljan utjecaj lijekova je prvo tromjeseèje trudnoæe (od 3. do 10. tjedna), tj. u razdoblju organogeneze, kad se stvaraju razvojne osnove organa. Djelovanje lijekova tada može izmijeniti naèin oblikovanja, dijeljenja i migracije neurona, njihovu sposobnost prepoznavanja svojih pravih odredišta u mozgu koji raste ili njihovo povezivanja s drugim neuronima.
Tipiène posljedice teratogeneze (pogrešaka u razvoju) mogu se u krajnjoj mjeri manifestirati smræu fetusa ili zastojem rasta, nepravilnim razvojem organa, kao i razvojem karcinoma poslije u životu. Mehanizam teratogenog uèinka nije potpuno jasan i vjerojatno je uzrokovan brojnim èimbenicima. Lijekovi mogu imati i posredan utjecaj na fetus, tj. ometati prijenos kisika i hranjivih tvari u fetus, ali i izravno utjecati na procese diferencijacije u fetalnom krvotoku.
Opasnost uzimanja lijekova ne prestaje ni nakon prvog tromjeseèja. Primjerice, neki antibiotici mogu oštetiti stanice unutarnjeg uha (a s njima sluh i ravnotežu), koje su se u prvom tromjeseèju savršeno oblikovale. Jedna je od èestih komplikacija i poveæanje moguænosti preranog poroda (èak i do šest tjedana prije predviðenoga termina). Ako se zna da je majka tijekom trudnoæe uzimala (uzima) potencijalno štetne lijekove, razvoj ploda mora se pratiti èešæim kontrolama i ultrazvukom.
Lijekovi u trudnoæi, dakle, mogu izazvati ozbiljan problem, pa u pravilu treba izbjegavati njihovo svako suvišno i nekritièno uzimanje zbog moguæeg, nedovoljno istraženoga, nepovoljnog utjecaja na plod.

Spoznaje ne sežu daleko u prošlost
Da lijekovi mogu biti izrazito štetni u trudnoæi, doznalo se poèetkom 60-ih godina prošloga stoljeæa, kad je trudnicama vrlo èesto bio propisivan lijek talidomid za smirenje i sprjeèavanje jutarnje muènine. Zbog njegove uporabe velik broj djece rodio se s nerazvijenim ekstremitetima ili ošteæenjima drugih organa. Otad se lijekovi trudnicama propisuju uz velik oprez i mnogo se pozornije pristupa praæenju nuspojava do kojih mogu dovesti. Za mnoge lijekove nema sigurnih podataka o njihovu djelovanju u trudnoæi, s obzirom na to da klinièki pokusi nisu dopušteni na trudnicama. Stoga možemo samo nagaðati kako lijekovi djeluju na trudnice, ali ne i pouzdano tvrditi. No, stavovi lijeènika o tom pitanju nisu usuglašeni. Dok neki praktièki izbjegavaju propisivanje bilo kakva lijeka trudnici, drugi se drže principa "da se lijek može propisati trudnici ako je korist veæa od potencijalnog rizika".
Na osnovi dosad steèenih spoznaja, lijekovi su po FDA klasifikaciji (American Food and Drug Association - Amerièka uprava za hranu i lijekove) svrstani u pet kategorija rizika, poèevši od kategorije A koja se smatra najmanje štetnom, do kategorije X koja je potpuno kontraindicirana u trudnoæi. FDA tablica rizika:
- kategorija A: kontrolirana ispitivanja na životinjama nisu pokazala štetne uèinke na plod - lijekovi se smiju upotrebljavati u trudnoæi
- kategorija B: nema pouzdanih podataka o štetnosti - ne preporuèuje se primjena u trudnoæi
- kategorija C: ispitivanja na životinjama pokazala su štetne uèinke - primjenjuju se u trudnoæi jedino ako je procijenjena korist za majku veæa od rizika za plod
- kategorija D: postoje podaci o štetnim uèincima na plod - primjenjuju se samo u akutnim, hitnim sluèajevima kad je ugrožen život majke
- kategorija X: ispitivanja su pokazala štetne uèinke - takvi lijekovi su kontraindicirani u trudnoæi.

Opreza nikad dosta
Istraživanja provedena u SAD-u pokazuju da, unatoè rizicima, trudnica prosjeèno uzima tri lijeka, neke iz slobodne prodaje, neke propisane, koji imaju potencijal da izmijene stanice i njihovo funkcioniranje u fetusu te dovedu do usporena rasta, malformacija ili ošteæenja. Zanimljivo je još jedno zapažanje - da trudnice èešæe uzimaju lijekove iz slobodne prodaje nego propisane?! Opæe je prihvaæeno da su sigurniji preparati prirodnog podrijetla pa se biljni pripravci uzimaju nekritièki. No, i u tom sluèaju uputno je potražiti savjet lijeènika. Sluèaj iz SAD-a govori o uporabi Caullophyllum thallictroiides (engl. Blue cohosh), biljke koja raste u Sjevernoj Americi i tradicionalno se propisuje ženama u trudnoæi. Potkraj devedesetih godina opisan je sluèaj žene èije je dijete netom nakon roðenja imalo ozbiljne probleme u radu srèanožilnog sustava, a koji su bili izravna posljedica majèina uzimanja tradicionalnoga biljnog pripravka za trudnice.
Stoga tijekom tudnoæe treba uzimati samo lijekove koji su se pokazali neškodljivima, i to u najmanjoj djelotvornoj dozi. U svakom sluèaju, nemojte pribjegavati samolijeèenju i obvezno se posavjetujte s ginekologom koji prati vašu trudnoæu o problemima koji vas muèe i o tome što vam je u odreðenom sluèaju dopušteno, a što nije. Uvijek imajte na umu da više niste sami, i da morate misliti ne samo na sebe nego i na svoju još neroðenu bebu.
Autor: Marina Gradinac, dr. med.(05.09.2005.)
Izvor: www.oktal-pharma.hr

---

Utjecaj medicinskih lijekova u trudnoæi

(M. Diamond, dr. med., Kalifornijsko sveuèilište, Berkeley, SAD, "Èarobno drveæe uma", u izdanju Ostvarenja, travanj 2002.)

Istraživanja pokazuju da prosjeèna trudnica uzima tri lijeka - neke iz slobodne prodaje i neke propisane - koji imaju potencijal da izmijene stanice i njihovo funkcioniranje u fetusu i da dovedu do usporenog rasta ili malformacija ili ošteæenja. Dodatno istraživanje je pokazalo da majke koje uzimaju barem jedan propisani lijek imaju bebe sa 30 posto više poroðajnih ošteæenja nego majke koje nisu uzimale propisane lijekove tijekom trudnoæe. Neke žene greškom progutaju pilule za kontrolu zaèeæa prije nego znaju da su trudne, a to može uzrokovati malformacije embrija i fetusa. Druge žene, bilo prije ili nakon što im je utvrðena trudnoæa, uzimaju sedative, antidepresive, narkotiène analgetike (poput kodeina), lijekove protiv napadaja, antiastmatièke preparate, antibiotike ili antikoagulante za visoki krvni pritisak - a svi oni mogu oštetiti mozak u razvoju, živèani sustav ili osjetilne organe. Trudnice èešæe uzimaju lijekove u slobodnoj prodaji nego propisane lijekove. Usprkos upozorenjima na mnogim preparatima, medicinski istraživaèi procjenjuju da veæina trudnica uzima nenarkotièke analgetike i lijekove protiv muènine i antacide, a neke takoðer uzimaju lijekove protiv kašlja i prehlade, laksative i dijetalne pilule. Ponekad ženino zdravstveno stanje zahtijeva uzimanje lijekova i njen opstetrièar to savjetuje ili odobrava. Ipak, uglavnom, pišu profesori medicine Matthew Ellenhorn i Donald Barceloux u svojoj knjizi "Medical Toxicology", žene same uzimaju lijekove iz svog ormariæa - lijekove koji nisu nužno sigurni za uzimanje.
Sigurnost je od osobitog znaèaja tijekom prvog tromjeseèja kada farmaceutski preparati mogu izmijeniti naèin oblikovanja, dijeljenja i migracije neurona, njihovu sposobnost prepoznavanja svojih pravih odredišta u mozgu koji raste, ili njihovog povezivanja s drugim neuronima. Iako su velika poroðajna ošteæenja milostivo rijetka, lijekovi ipak mogu uzrokovati da se bebe rode ovisne, razdražljive, hiperaktivne ili ošteæenog sluha, ili s drugim senzorièkim, motorièkim ili kognitivnim teškoæama. Opasnost uzimanja medicinskih lijekova ne nestaje nakon prva tri mjeseca trudnoæe: antidepresivi uzimani u kasnom periodu trudnoæe mogu u fetusa uzrokovati razdražljivost, tremor i grèenja, a odreðeni antibiotici mogu oštetiti stanice unutarnjeg uha (a s njim sluh i ravnotežu) koji su se u prvom tromjeseèju savršeno oblikovali. Opstetrièari opæenito upozoravaju žene da izbjegavaju aspirin u treæem tromjeseèju, jer može uzrokovati krvarenje u fetusa i novoroðenèeta, te da ni u koje vrijeme ne uzimaju velike kolièine acetaminofena (trgovaèko ime je Tylenol), jer može oštetiti ili uništiti jetru fetusa. Znaèajno je ipak, da, ako je ispravna teorija fiziologinje Marthe Pierson, èak i uzimanje malih kolièina aspirina može biti opasno tijekom ranih embrionalnih formativnih stupnjeva. U buduænosti, istraživaèi bi mogli izraditi veoma potpuni profil sigurnosti uzimanja odreðenih lijekova tijekom trudnoæe. Ipak, u meðuvremenu, nije mudro uzimati bilo kakav lijek osim ako ga vaš opstetrièar propiše ili odobri.

Izvor: http://razvojdjece.crolink.net/TRUDNOCA.htm

---

Sigurnost novih antidepresiva u trudnoæi i dojenju

Trudnoæa i puerperij se smatraju periodom velikog rizika za razvoj depresivne epizode, posebice kod onih žena s prethodno dijagnosticiranom bolesti. Stoga je ponekad neophodno zapoèeti ii nastaviti s medikamentnom terapijom depresije kroz ta dva osjetljiva razdoblja.

U èlanku se razmatraju teratogeni rizici, perinatalne intoksikacije, dugoroène posljedice na psihofizièki razvoj djeteta u sluèaju ekspozicije slijedeæim antidepresivima: fluoksetinom, fluvoksaminom, paroksetinom, sertralinom, citolopramom, escitalopramom, mirtazapinom, venlafaxinom, reboksetinom i bupropionom.
Unatoè ogranièenim podacima provedenih studija, stariji SSRI i venlafaxin se ne povezuju s teratogenim rizikom. Naprotiv podaci u svezi moguæih posljedica na poslijeporoðajnu adaptaciju, i daljnji neurokognitivni razvoj djeteta, a u svezi ekspozicije djeteta navedenim antidepresivima bilo tijekom trudnoæe ili dojenja su opreèni. Pojedini prikazi sluèajeva su pokazali povezanost izmeðu placentarne ekspozicije SSRI i štetnog utjecaja na poslijeporoðajnu adaptaciju.
Autori naglašavaju da informacije o teratogenom riziku vezanom za bupropion, mirtazapin i reboksetin su nedostatne te se stoga navedeni lijekovi ne bi trebali upotrebljavati kao prvi izbor u lijeèenju depresije u trudnoæi i dojenju.
Takoðer autori iznose da svaka nelijeèena depresija majke nosi sa sobom rizik dugoroèno negativnog utjecaja na emocionalni razvoj djeteta.

Gentile, Salvatore
Drug Safety, 2005, Vol 28 Issue 2,p137,16p
Izvor: Hrvatsko psihijatrijsko društvo

---

Uporaba antidepresiva u trudnoæi

Amerièka Agencija za hranu i lijekove (U.S. Food and Drug Administration, FDA) objavila je 19. srpnja 2006. na svojim Internet stranicama nova važna saznanja koja se moraju uzeti u obzir pri primjeni antidepresiva u trudnoæi, a koja su proizišla iz dva istraživanja^1,2 u koja su najveæim dijelom bile ukljuèene trudnice koje su uzimale selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (engl. Selective Serotonin Reuptake Inhibitors, SSRI), te u manjem broju druge antidepresive.
Prvo istraživanje¹ ukazuje na potencijalni rizik relapsa depresije nakon prekida terapije antidepresivima tijekom trudnoæe. Podaci iz predmetnog istraživanja govore da su trudnice koje su prestale uzimati antidepresive u trudnoæi imale pet puta veæi rizik relapsa depresije od trudnica koje su nastavile uzimati terapiju.
Drugo istraživanje² ukazuje na dodatni rizik primjene selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina u trudnoæi. Istraživanje je bilo usmjereno na pojavu perzistentne pluæne hipertenzije kod novoroðenèadi, ozbiljnog, po život opasnog stanja koje se javlja nedugo nakon poroðaja.
Djeca roðena s perzistentnom pluænom hipertenzijom imaju visoki tlak u krvnim žilama pluæa što onemoguæuje dovoljan ulazak kisika u krvotok. Rezultati istraživanja govore o šest puta veæoj pojavnosti perzistentne pluæne hipertenzije u novoroðenèadi èije su majke u trudnoæi uzimale SSRI nakon 20. tjedna trudnoæe u usporedbi s novoroðenèadi èije majke nisu uzimale ove lijekove. Istraživanjem nisu utvrðene razlike u potencijalu razvoja perzistentne pluæne hipertenzije novoroðenèadi za pojedine lijekove iz ove skupine. Ova posljednja saznanja dodatno su poveæala zabrinutost vezanu za uporabu SSRI u trudnoæi buduæi su veæ opisani sluèajevi iritabilnosti, poteškoæa pri hranjenju i vrlo rijetko, poteškoæa pri disanju u novoroðenèadi èije su majke u kasnoj trudnoæi uzimale SSRI.
Žene koje su trudne ili planiraju trudnoæu ne smiju prekinuti s uzimanjem antidepresiva bez savjetovanja s lijeènikom. FDA traži dodatne podatke koji bi pomogli boljoj procjeni rizika nastanka perzistentne pluæne hipertenzije u djece èije majke su u trudnoæi uzimale SSRI.
Tekst objavljen na stranicama Amerièke Agencije za hranu i lijekove:
Uporaba antidepresiva u trudnoæi-Priopæenje FDA, 19.07.2006.
---
1 - Cohen LS, Altshuler LL, Harlow BL, Nonacs R, Newport DJ, Viguera AC, Suri R, Burt VK, Hendrick V, Reminick AM, Loughead A, Vitonis AF, Stowe ZN. Relapse of major depression during pregnancy in women who maintain or discontinue antidepressant treatment. JAMA. 2006 Feb 1;295(5):499-507. Erratum in: JAMA. 2006 Jul 12;296(2):170.
2 - Chambers CD, Hernandez-Diaz S, Van Marter LJ, Werler MM, Louik C, Jones KL, Mitchell AA. Selective serotonin-reuptake inhibitors and risk of persistent pulmonary hypertension of the newborn. N Engl J Med. 2006 Feb 9;354(6):579-87.

Demencija Alzheimerovog tipa je vodeæa bolest današnjice, najèešæa je od svih demencija i u stalnom je porastu. 1906. godine Alois Alzheimer je prvi puta opisao sindrom demencije kao psihièki poremeæaj koji je po njemu dobio ime Alzheimerova bolest (AB) odnosno Alzheimerova demencija (DAT). Spominjanje ove bolesti je ranije bilo rijetko, a postavljanje dijagnoze još rjeðe. Unatrag tri do èetiri desetlijeæa dijagnosticirala se i kao senilna, vaskularna, aterosklerotska demencija ili kao kronièni psihoorganski sindrom.

To je najèešæi tip ireverzibilne i napredujuæe degenerativne bolesti mozga, odnosno stanica moždane kore i okolnih struktura, prvenstveno hipokampalne regije. U podlozi je stvaranje senilnih plakova i neurofibrilarna degeneracija. U kasnijem tijeku dolazi do niza biokemijskih poremeæaja koji uzrokuju psihièke simptome te promjene u živèanim stanicama koje dovode do njihova odumiranja.

Prisutna je od 1-3% do èak 11% svjetske populacije u dobi iznad 70 godina prema nekim statistikama. Bolest se najèešæe javlja u 5. i 6. desetljeæu života i ima progredijentan tijek, a u otprilike slijedeæih pet godina po prvim simptomima dolazi do teške demencije. Od postavljana dijagnoze bolesti bolesnici prosjeèno žive 5-7 godina.

Etiologija Alzheimerove bolesti

Iako je uzrok bolesti nepoznat, postoji više teorija nastanka. Najèešæe se govori o genetskom porijeklu. Poznato je, naime da potomci oboljelih imaju i do deset puta veæe šanse za obolijevanje od Alzheimerove bolesti od prosjeène populacije. Bolesnici sa Downovim sindromom (trisomija 21 kromosoma) imaju iste patološke promjene u mozgu u odreðenoj životnoj dobi, pa se danas èesto upravo mutacija na 21 kromosomu optužuje za pojaèanu proizvodnju amiloida koji se nalazi u moždanim stanicama (u obliku plakova) oboljelih i nastanak Alzheimerove bolesti.

Postoje teorije da je u podlozi Alzheimerove demencije moždani deficit acetilholina i poremeæaj acetilholinskog metabolizma.

Demenciju uzrokuju mnoga stanja, neka od njih su prolazna, neka nisu. Neka od tih stanja mogu se lijeèiti.

Prolazna stanja uzrokovana su dehidracijom, vruæicom zbog infektivnih bolesti, manjkom vitamina, nedostatnom ili nekvalitetnom prehranom, reakcijama na lijekove, problemima sa štitnjaèom ili manjim ozljedama glave. Ova medicinska stanja mogu biti ozbiljna i treba ih lijeèiti što prije. Ponekad starije osobe imaju emocionalne probleme koji se mogu zamijeniti s demencijom. Osjeæaj samoæe, zabrinutosti ili dosade èesto se javlja u starijih osoba suoèenih s mirovinom ili smræu bliske osobe, a prilagoðavanje na ove promjene uzrokuje smetenost i zaboravljivost kod nekih osoba. Emocionalni problemi mogu se olakšati ukoliko postoji potpora od strane bliskih osoba ili profesionalna medicinska pomoæ.

Klinièka slika Alzheimerove bolesti

Nije lako prepoznati bolest u samom poèetku, buduæi je klinièki poèetak navedenog psihièkog poremeæaja najèešæe postupan, neprimjetan, a simptomi se u poèetku mogu pripisati staraèkoj zaboravljivosti. Stoga se mnogi stariji ljudi boje zaboravljivosti jer èesto misle da je to prvi znak Alzheimerove bolesti. U prošlosti je gubitak pamæenja, kao i zbunjenost, smatran normalnim dijelom starenja. Znanstvenici potvrðuju kako su i danas brojne starije osobe mentalno budne i svjesne, iako im treba više vremena da zapamte neke stvari. Mnogo je ljudi iskusilo rupe u pamæenju, neki od tih problema su ozbiljni, drugi nisu.

Osobe sa znaèajnim promjenama pamæenja (prvenstveno zapamæivanje novijih dogaðaja), osobnosti i ponašanja mogu imati oblik bolesti mozga koji se naziva demencija, a Alzheimerova bolest je jedna od mnogih oblika demencija. Izraz demencija opisuje grupu zdravstvenih poremeæaja koji su rezultat promjene rada mozga.

Demencija narušava sposobnost osobe da samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Prisutni su simptomi poput brzog zaboravljanja, teškoæa u èitanju i pisanju, teškog pronalaženja rijeèi u govoru. Uskoro, bolesnici više nisu u moguænosti uspješno obavljati svoju profesiju. Dolazi do promjena u ponašanju i karakteru, postaju škrtiji, tvrdoglavi, ali su emocije u ovoj fazi još dobro oèuvane. Protekom vremena stanje postaje sve teže, dolazi do smanjenja orijentiranosti u vremenu i prostoru, iskrivljena im je percepcija okolnih dogaðanja, imaju smetnje spavanja, manjak svake inicijative, sve su više nezainteresirani, potišteni, imaju strah, sve slabije razumijevaju govor. Govor im postaje siromašniji, da bi potom došao u fazu eholalije, tj. automatskog ponavljanja rijeèi u besmislenom nizu. Pojavljuju se stereotipni pokreti i tzv. primitivni refleksi, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja je sve ogranièenija, zapuštaju higijenske navike, postaju ovisni o drugima. Bolesnici obièno postaju inkontinentni (ne kontroliraju stolicu i mokrenje), èesto lutaju, postaju smeteni, agitirani, naroèito noæu. Na kraju bolesnik postaje vezan uz krevet.

Poèetak bolesti, iako rijetko, može biti akutan i dramatièan. Svi simptomi bolesti javljaju se odjednom, neoèekivano i naglo, najèešæe istovremeno s nekom tjelesnom bolešæu ili emocionalnim šokom. Bolesnik postaje smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren (rjeðe usporen), poremeæene percepcije, mišljenja, emocije, ciklusa budnosti i spavanja. Navedeno stanje se naziva delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolnièko lijeèenje.

Dijagnostika Alzheimerove bolesti

U postavljanju dijagnoze služimo se osim anamnestièkim podacima (u poèetku bolesti podatke o prisutnim tegobama možemo dobiti od samog bolesnika a kasnije od ukuæana ili pratnje) neurološkim i psihološkim testovima (najpoznatiji test je MMS = tzv. mini mental score, odnosno test procjene mentalnog stanja – tablica 1.). Procjena mentalnog stanja pomaže preciznom opisu mentalne disfunkcije, a testiraju se slijedeæe funkcije; pažnja, orijentacija, budnost, govor, razumijevanje, memorija, imenovanje, ponavljanje, èitanje, pisanje, raèunanje, diskriminacija desno-lijevo. Testom se boduje svaki odgovor, ukupno je moguæe dobiti od 0-30 bodova, a rezultatom se procjenjuje težina demencije i moguæe je praæenje progresije bolesti. Kompletna procjena gubitka pamæenja može ukljuèivati prikupljanje informacija o prijašnjim bolestima, obiteljskim bolestima, lijekovima koje bolesnik uzima, informacije o prehrani. Dijagnozu potvrðujemo neuroradiološkim metodama; CT-om tj. kompjutoriziranom tomografijom mozga ili MRI magnetskom rezonancom mozga, na kojima je vidljiva jaka atrofija moždane kore difuzno i hipokampalne regije. Analizom likvora koja se iznimno radi može se ustanoviti poveæanje proteinske komponente. U postavljanju dijagnoze može pomoæi i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisiona tomografija).

Tablica 1. – test procjene mentalnog stanja (MMS)

1. Orijentacija (1 bod za svaki toèan odgovor)

koliko je sati?
koji je datum?
koji je dan?
koji je mjesec?
koja je godina?
ukupno 5 bodova

Koji je naziv?:
- odjela
- bolnice
- okruga
- grada
- države
ukupno 5 bodova

2. Prepoznavanje

Imenovati tri predmeta koja se pokažu (npr. olovka, sat, kljuè). Ocjena 1 do 3 boda ovisno o toènosti ponavljanja. Ponoviti nazive dok ih bolesnik ne ponovi toèno, zbog kasnijeg utvrðivanja pamæenja. Ocjenjuje se samo prvi pokušaj.
ukupno 3 boda

3. Pozornost i raèunanje

Od bolesnika se traži da oduzima 7 od 100, te da od dobivenog rezultata ponovo oduzima 7, ukupno 5 puta do brojke 65. Svaki toèan odgovor ocjenjuje se 1 bodom. Moguæe je da se od bolesnika traži i da unatrag èita zamišljenu rijeè od pet slova, npr. MOZAK - KAZOM , i za svako toèno slovo ocjenjuje se 1 bod
ukupno 5 bodova

4. Pamæenje

Ponoviti ranije imenovana tri predmeta koja su korištena u ispitivanju prepoznavanja. Jedan bod za svaki toèan odgovor.
ukupno 3 boda

5. Govor

jedan bod za toèno imenovanje svakog od dva objekta (npr. èekiæ i stol)
ukupno 2 boda

jedan bod za toèno ponavljanje, npr. “ne tako ili ako”
ukupno 1 bod

tri boda aku su toèno izvedena tri stupnja zapovijedi, npr. “uzmite komad papira u desnu ruku, presavinite ga na polovicu i stavite na stol!”
ukupno 3 boda

jedan bod ako je toèno izvedena pisana zapovijed: “Zatvorite oèi!”
ukupno 1 bod

zatražiti bolesnika da napiše reèenicu. Ocjenjuje se 1 bodom ako reèenica ima znaèenje, glagol i subjekt.
ukupno 1 bod

vidnoprostorni test – tražiti bolesnika da prekopira jednostavan lik od dva križajuæa pentagona (pokazano na slici).
ukupno 1 bod
----------------------------------------
Sveukupno 30 bodova

Za diferencijalnu dijagnozu, tj. procjenu da li se radi o demenciji Alzheimerovog tipa ili demenciji vaskularnog uzroka, klinièki se koristi skala tj. ishemijska ocjena Hachinskoga prikazana na Tablici 2.

Tablica 2. – ishemijska ocjena ljestvica Hachinskoga

Pokazatelj .............................................................. Ocjena

nagao poèetak ............................................................. 2
stupnjevito pogoršanje ................................................ 1
promjenjiv tok .............................................................. 2
noæna smetenost ........................................................ 1
relativno saèuvana liènost .......................................... 1
depresija ...................................................................... 1
tjelesne smetnje .......................................................... 1
emocionalna inkontinencija ......................................... 1
podaci o ili prisutna hipertenzija .................................. 1
podaci o prethodnom cerebrovaskularnom inzultu .... 2
znaci pridružene arterioskleroze ................................ 1
žarišni neurološki simptomi ........................................ 2
žarišni neurološki znaci ...............................................2 __________

najveæa ocjena ......................................................... 18
najmanja ocjena multiinfarktne demencije ................ 7
najveæa ocjena Alzheimerove demencije .................. 4 _____

Lijeèenje Alzheimerove bolesti

Djelotvornog lijeèenja nažalost nema, a metode kojima se danas borimo protiv Alzheimerove bolesti u najboljem sluèaju usporavaju progresiju simptoma. Koriste se vitamini, cerebralni vazodilatatori, te lijekovi protiv motornog nemira, popravljanje raspoloženja, sedativi.

Kod nekih osoba u ranoj fazi Alzheimerove bolesti koriste se inhibitori acetilkolin esteraze tj. tvari koja služi prijenosu živèanog impulsa meðu moždanim stanicama) odgaða pogoršanje simptoma.

Èak i ako se dijagnosticira trajni i nepovratni oblik demencije, mnogo toga se još može uèiniti u lijeèenju bolesnika i pomoæi obitelji da se nosi s bolešæu. Osoba s demencijom treba biti pod lijeènièkim nadzorom te su potrebni pregledi neurologa, psihijatra, obiteljskog lijeènika, interniste i gerijatra. Lijeènik može lijeèiti tjelesne bolesti, probleme ponašanja te odgovoriti na brojna pitanja obitelji i okoline.

Mnogi bolesnici zbog problema ponašanja i raspoloženja, uznemirenosti, depresije, tjeskobe nemira ili problema sa spavanjem trebaju lijekove koje treba pažljivo dozirati, èime se pomaže i bolesniku i obitelji.

Važna je i zdrava prehrana koja pomaže održavanju dobrog tjelesnog zdravlja, mada ne postoji posebna prehrana koja bi poboljšala tijek demencije.

Èlanovi obitelji oboljelima mogu olakšati život ukoliko im pomažu u održavanju svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti i društvenih kontakata. Dementne osobe treba informirati o njihovom stanju i detaljima života kao npr. koje je doba dana, sat, mjesto gdje žive, imena osoba sa kojima žive. Pomoæ memoriji takoðer pomaže, stoga mnoge obitelji imaju velike kalendare s upisanim planovima, važnim datumima, bilješkama o sigurnosnim mjerama i uputama za uporabu kuæanskih aparata što se pokazalo korisnim. Savjetuje se da bolesnici kod sebe uvijek imaju identifikacijski papir sa adresom ili brojem telefona ili pak narukvicu ili lanèiæ sa privjeskom sa ugraviranim takovim podacima.

Prevencija Alzheimerove bolesti

Znanstvenici rade na otkrivanju novih lijekova koji æe usporiti, zaustaviti ili sprijeèiti nastajanje Alzheimerove bolesti. U meðuvremenu, osobe bez demencije trebaju održavati svoju memoriju britkom (ispunjavanje križaljki, rješavanje rebusa, èitanje). Preporuka je razvijati interese i hobije te biti ukljuèen u razlièite društvene aktivnosti koje stimuliraju duh i tijelo. "U zdravom tijelu, zdrav duh", stara je izreka. Preporuèa se ogranièena uporaba alkoholnih piæa jer alkohol uništava moždane stanice. Mnogim osobama pomažu liste koje treba napraviti, zatim korištenje notesa, kalendara i malih papiriæa za podsjetnike.

Takoðer mogu poboljšati pamæenje ukoliko nove stvari mentalno povezuju s veæ poznatim, kao što su poznata imena, pjesme ili stihovi. Preporuèa se lijeèenje depresije straha ili tjeskobe lijekovima ili savjetom struènjaka, buduæi navedene tegobe mogu osobu èiniti zaboravnom. Važno je lijeèenje zapoèeti odmah po prepoznavanju prvih znakova demencije, a ne ih tumaèiti kao normalan tijek starenja.

Prof. dr. sc. Vida Demarin, dr. med., Dr. sc. Marija Bošnjak Pašiæ, dr. med., Dr. sc. Sandra Moroviæ, dr. med.
Klinika za neurologiju KB "Sestre Milosrdnice" - Zagreb, Vinogradska 29

Uvod

Parkinsonova bolest (PB) je bolest s poremeæajima pokreta. Nazvana je po engleskom lijeèniku Jamesu Parkinsonu koji ju je po prvi puta opisao 1817. godine u svom djelu "An essay on the shaking palsy" i prvotno nazvao drhtajuæom paralizom radi njenih onesposobljavajuæih simptoma. Opisi karakteristiènih simptoma bolesti koji su primjeæeni kod oboljelih, nisu se puno izmjenili od tada. Simptomi ukljuèuju sporost u izvoðenju pokreta, gubitak u ritmu i spontanoj motorici, poveæanje tonusa mišiæa ili ukoèenost i ritmièno podrhtavanje odreðenih dijelova tijela. Kod bolesnika je karakteristièan polupognuti stav cijelog tijela sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima.

Prema definiciji, Parkinsonova bolest je kronièna neurodegenerativna bolest koja se karakteristiènim simptomima manifestira kao posljedica izrazitog nedostatka neurotransmitera dopamina u dijelu mozga odgovornom za kontrolu voljno koordiniranih pokreta i poèetka neke motorièke radnje. Kao posljedica kemijskog deficita u dijelu mozga koji nadzire voljne pokrete javljaju se nevoljni pokreti.

Epidemiologija

Parkinsonova bolest je treæi najuèestaliji neurološki poremeæaju èovjeka. Javlja se u 1% populacije starije od 60 godina. Incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu sa poveæanjem starosti populacije. Nešto èešæe obolijevaju muškarci nego žene. Danas u svijetu od Parkinsonove bolesti boluje oko 2 milijuna ljudi, a pretpostavlja se da bi se taj broj mogao udvostruèiti do 2040.godine. U Republici Hrvatskoj registrirano je 6.000 oboljelih, no pretpostavka je da je se stvaran broj kreæe izmeðu 15-20.000.

Etiologija

Toèan uzrok degeneracije dopaminergièkih neurona je nepoznat. Pretpostavlja se da je posljedica interakcije genetskih èimbenika (starenje, muški spol, bijela rasa, emocionalni stres, stidljivost, depresivnost, pozitivna obiteljska anamneza) i èimbenika okoliša (trauma, izlaganje herbicidima i pesticidima,ugljik monoksidu, teškim metalima, metanolu, lijekovima, antipsihoticima, antiemeticima, upotreba bunarske vode, život u ruralnoj sredini).

Dijagnostièki kriteriji

Ne postoje specifiène metode dijagnostike kojima bi se dokazala bolest, pa je potreban detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza bolesti. Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, odrediti opæi i neurološki status bolesnika te ukoliko je potrebno, uèiniti test levodopom.

Dijagnoza se temelji na uoèenom prisustvu barem 2 od 3 glavna simptoma bolesti u klinièkoj slici. Glavni simptomi su tremor (drhtanje), rigor (ukoèenost mišiæa ruku, nogu i vrata) i bradikinezija (usporenje pokreta).

Za procjenu stupnja težine bolesti koriste se rezultati dobiveni ocjenskim ljestvicama za Parkinsonovu bolest (Hoen and Yahr Staging of PD; UPDRS) i pomažu u lijeèenju i prognozi bolesti.

UPDRS (Unified Parkinson Disease Rating Scale) je skala koja se sastoji od tri razlièite skupine pitanja vezanih uz mentalno stanje, raspoloženje, ponašanje, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i motorièku aktivnost.

Maksimalni zbroj bodova je 199 što ujedno predstavlja i najteži oblik onesposobljenja zbog bolesti. Pozitivan odgovor na terapiju levodopom služi za potvrdu dijagnoze bolesti.

Dodatne dijagnostièke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR) mogu pomoæi iskljuèiti neke neurološke ili vaskularne poremeæaje sa sliènim simptomima, no ne i dokazati bolest.

Klinièka slika

Bolest se polagano razvija i može proæi nekoliko mjeseci, pa i godina prije nego bolesnik ustanovi da ima tegoba.
Tri su glavna simptoma Parkinsonove bolesti :
. 1 . Tremor (drhtanje)
. 2 . Rigor (ukoèenost mišiæa ruku, nogu i vrata)
. 3 . Bradikinezija (usporenje pokreta)
Simptomi ne moraju biti prisutni istodobno niti se javljati jednakim intenzitetom.

Tremor (drhtanje) je simptom koji javnost èesto povezuje s Parkinsonovom bolesti iako tek oko 25% bolesnika doživljava jako slabi tremor ili ga uopæe nemaju. Karakteriziran je ritmiènim podrhtavanjem i nevoljnim pokretima razlièitih dijelova tijela. Posljedica je ponavljajuæih mišiènih kontrakcija. U poèetku je izazvan uzbuðenjem,gubi se u snu i tijekom odmora a s vremenom se javlja u sve duljim razdobljima.Poèinje asimetrièno na rukama, prvo jedna pa druga (stereotip – brojanje novca),kasnije noge, donja èeljust, jezik, glava. Važno je zapamtiti da drhtanje može biti razlièita podrijetla te da nemaju svi bolesnici s drhtanjem Parkinsonovu bolest.

Rigor (ukoèenost) je pojaèan tonus ili ukoèenost u mišiæima. Najèešæe se javlja u okviru vrata, ramenog obruèa, zdjelice ali i u šakama i stopalima. Rezultat je tipièni položaj bolesnika sa Parkinsonovom bolesti- polupognuti položaj trupa sa nogama savijenim u koljenima i rukama savijenim u laktovima. Èesto je ukoèenost odgovorna za izraz lica u obliku maske. Kod nekih bolesnika ukoèenost vodi osjeæanju boli, posebno u rukama i ramenima. Pojaèava se tijekom kretanja.

Bradikinezija znaèi sporost pokreta. Ovaj simptom u najveæoj mjeri doprinosi funkcionalnom ošteæenju bolesnika. Obilježen je kašnjenjem u zapoèinjanju pokreta i smanjenjem amplitude pokreta. Uzrokovan je sporošæu u prijenosu nužnih informacija od mozga prema odreðenim dijelovima tijela. Kada su upute primljene tijelo sporo reagira na njih. Normalni asocirani pokreti (npr. mahanje rukama dok hodamo, treptanje, gestikulacija tijekom razgovora) znatno su smanjeni. Obavljanje uobièajenih dnevnih aktivnosti koje ukljuèuju fine pokrete je usporeno (zakopèavanje gumbi, vezanje cipela, okretanje u krevetu).

Posturalna nestabilnost (slaba ravnoteža) se javlja kao rezultat gubitaka posturalnih refleksa. To su autonomni refleksni mehanizmi koji kontroliraju održavanje uspravnog položaja i štite osobu od padova tijekom promjene položaja.Padanje, tj. gubitak ravnog stanja se u Parkinsonovoj bolesti javlja npr. kod promjene smjera hoda ili sjedanja u stolicu.

Èesto je prisutna depresija, demencija, smetnje sna, mokrenja i stolice. Javljaju se promjene u rukopisu (mikrografija - velièina slova se smanjuje tijekom pisanja) i govoru (usporeno zapoèinjanje,tiho, monotono, nerazumljivo prièanje). Brzina napredovanja same bolesti razlikuje se od bolesnika do bolesnika. U nekih bolesnika èak i dulje vrijeme bolest ne utjeèe na sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Važno je na vrijeme otkriti bolest te je uèinkovito lijeèiti.

Diferencijalna dijagnoza

Simptome sliène onima u Parkinsonovoj bolesti ima i veliki broj drugih neurodegenerativnih bolesti uzrokovanih infekcijama, toksinima, drogama i strukturnim ošteæenjima mozga, pa ih je ponekad nemoguæe razlikovati od Parkinsonove bolesti samo po klinièkoj slici. Opširna anamneza idijagnostièke pretrage kao što je neuroimaging mogu pomoæi u postavljanju razluène dijagnoze.

Lijeèenje Parkinsonove bolesti

Lijeèenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko i ne zaustavlja napredovanje bolesti. U lijeèenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobii stupnju težine bolesti, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života. Važna je rana dijagnoza bolesti, uzimanje specifiènih lijekova, naèin prehrane, tjelovježba.

Lijeèenje je izrazito uspješno u ranom stadiju kada je simptome moguæe kontrolirati jednim lijekom. U uznapredovaloj fazi bolesti potrebna je kombinacija više lijekova razlièitog mehanizma djelovanja. Za postizanje odgovarajuæe doze potrebno je postupno titriranje kroz dulji vremenski period.

Lijeèenje Parkinsonove bolesti uz primjenu lijekova ukljuèuje i nefarmakološke mjere (tjelovježba, prehrana, suportivne grupe).

Cilj lijeèenja je postiæi kontinuiranu stimulaciju dopaminergièkih neurona primjenom antiparkinsonika (lijekova za lijeèenje Parkinsonove bolesti).

Najèešæe se primjenjuju:

1. levodopa (levodopa/karbidopa, levodopa/benzerazid) - jedan od najdjelotvornijih lijekova, podiže razinu dopamina - tvari koja nedostaje u mozgu oboljelih;
2. direktni stimulatori dopaminergièkih neurona (bromokriptin, apomorfin, pramipeksol, ropinirol) – direktno stimuliraju receptore i zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu; u ranoj fazi bolesti uzimaju se kao monoterapija, a kasnije u kombinaciji s levodopom pojaèavajuæi njen uèinak;
3. inhibitori enzima monoaminoksidaze tipa B (MAO B – selegilin) – blokira enzimatski put razgradnje dopamina i na taj naèin poveæava raspoloživu kolièinu dopamina;
4. inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (COMT – entakapon) - blokira razgradnju levodope prije ulaska u mozak, uzima se samo uz levodopu, te znaèajno produljuje njen uèinak;
5. antikolinergici– prvi lijekovi koji su se primjenjivali u terapiji Parkinsonove bolesti; u primjeni dulje od 100 godina; obzirom na mnoge nuspojave sve se rijeðe primjenjuju;
6. amantadin – lijek koji nije dostupan u Republici Hrvatskoj, a najèešæe se propisuje u poèetnim fazama bolesti.

Kirurško lijeèenje i/ili ugradnja stimulatora primjenjuju se samo kod bolesnika koji su razvili nekontrolirane pokrete koji se ne mogu uspješno lijeèiti lijekovima.

Kako živjeti s Parkinsonovom bolešæu?

Za bolesnika su važne prikladna pomoæ i njega u kuæi da bi mu se omoguæio kvalitetniji život. Važno je ohrabriti bolesnika, ali i sudjelovati u fizioterapijskim vježbama s bolesnikom te pomagati u održanju njegova ukljuèenja u obiteljske aktivnosti. Èlanovi obitelji mogu mnogo pomoæi bolesniku kako bi se oslobodio depresije, osjeæaja ljutnje te osjeæaja neugode zbog ovisnosti o drugim ljudima.

Utvrðeno je da fizikalna terapija koristi bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Zbog ukoèenosti smanjena je aktivacija mišiæa koji tako postaju sve ukoèeniji i kruæi. Zato je važno suprostaviti se ovom krugu dogaðanja te ostati aktivan uz što više svakodnevnih aktivnosti, koje ukljuèuje vježbanje. Iako vježbanje neæe ukloniti simptome bolesti ili smanjiti njezinu progresiju, ono æe poboljšati bolesnikovo tjelesno i duševno stanje.

Parkinsonova bolest zahtijeva pravilnu i uravnoteženu prehranu kako bi se postigla zadovoljavajuæa razina energije i bolji uèinak lijekova. Za pravilnu prehranu važno je odabrati raznovrsne namirnice te tako zadovoljiti svakodnevne potrebe za unosom prehrambenih i zaštitnih tvari.

Prognoza Parkinsonove bolesti

Prognoza ovisi o tipu Parkinsonove bolesti:

* Tip A - Tremor dominantni tip – blaži oblik bolesti povezan s tremorom i drugim simptomima ogranièenim na jednu stranu tijela. Najbolja prognoza, bolesnici odgovaraju jako dobro na uobièajene lijekove kao što je levodopa. Poslije tog razdoblja, pojaèavaju se razlièiti stupnjevi sindroma levodopa neuspjeha.
* Tip B – Akinetièki tip – teži, nestabilni oblik bolesti s problemom hodanja i zanemarivom kolièinom tremora. Umijesto toga, u pojavi bolesti rano su prisutne poteškoæe u hodanju, sa držanjem tijela i ravnotežom. Ove osobe mogu imati jako dobar odgovor na lijekove u razdoblju do 8 godina.

Iako su istraživanja pomogla u pronalasku i razvijanju farmakološke i kirurške terapije Parkinsonove bolesti još uvijek ne uspijevamo usporiti progresiju bolesti ili izlijeèiti je u potpunosti. Pronalazak uzroka bolesti kojeg se može lijeèiti bi trebao biti strategija za buduænost, a dotad cilj u terapiji jeprevencijai lijeèenje bolesti na nabolji moguæi naèin.

Prof. dr. sc. Zlatko Trkanjec, dr. med.
Klinika za neurologiju KB "Sestre Milosrdnice" - Zagreb, Vinogradska 29

Alen Vitasoviæ priznao ovisnost o alkoholu
Nakon pijanog incidenta na ovogodišnjoj Dori, Alen Vitasoviæ dao je ekskluzivni intervju za Novu TV u kojem je po prvi put otvoreno progovorio o svome problemu s alkoholom, lijeèenju te ovisnostima na estradi.
U prilogu Red Carpeta možete otkriti koje je tablete Alen Vitasoviæ miješao na Dori s alkoholom, da li je povraæao u hotelskoj sobi, što misli njegov lijeènik o šansama za izljeèenjem od ovisnosti o alkoholu te da li je istina da ga ostavila supruga i odselila sestrièni.
Zagreb, 09.03.2009., 08:42 | N. H.

U kojoj mjeri kombinacija antidepresiva i alkohola utjeèe na stanje organizma? Alenov primjer to vrlo zorno prikazuje ali istodobno nas potièe na razmišljanje o daljnjim koracima ka izljeèenju. Svakako pogledajte! (U sluèaju da se video pokrenuo ali ne èujete zvuk, kliknite na gumb Play.)

Èini se da mi je danas jedan od onih rijetkih dana u kojima odluèim povuæi oštar rez, nakon dugotrajne šutnje i trpljenja.
Što sam uèinila? Nešto od èega se upravo tresem i osjeæam krivnju, ali istodobno smatram da sam time uèinila nešto korisno za drugu osobu.
O èemu se radi?
Nakon 12 i pol godina uvjeravanja mojih roditelja kako sam JA loša majka (ne znam zašto, ali dobro, svatko ima pravo na svoje mišljenje) i pokušaja da pridobiju moju kæer na "svoju polovicu igrališta" veèeras sam im je odluèila velikodušno prepustiti - poslala sam je na spavanje k njima u sobu, uz vidljiv izraz ljutnje na licu.
Sve ovo vrijeme, cijeli njen život dajem sve od sebe, odrekla sam se svog života i svojih malih radosti i prijatelja kako bih bila što bolja majka (naravno, pod pritiskom vlastitih roditelja), poznajem je bolje od ikoga i na prvu njenu suzu i promrmljano "Oprosti" uvijek je zgrabim natrag u zagrljaj, kakvu god glupost napravila. Uglavom su to male, djeèje gluposti, poput plakanja nakon istisnutog prištiæa ili kritike na nepospremljen radni stol i sl.
Ona jako dobro zna da je u takvim situacijama dovoljno napraviti obješenu facu i pustiti suzi i baka i djed odmah skaèu poput lavova u akciju protiv mene. To se ponovilo i veèeras, po ne znam koji put. Mala je odigrala svoj igrokaz. Ali mala nije raèunala na faktor PMS-a koji me ponekad uèini nervoznijom ali i odluènijom. I tako joj se cendranje pred bakom i djedom te njihova galama i vrijeðanje radi - CITIRAM - "iživljavanja na djetetu" (jer sam joj istisnula zaèepljeni miteser na licu!) ovaj put okrenulo protiv nje...
Primjeæujem da, što je više štitim od njihovog verbalnog zlostavljanja (da, ovo nije karikatura niti napuhavanje, proživljavam to cijeli svoj život) i što joj više popuštam, to ona situaciju više iskorištava.
E, pa danas je odabrala krivi dan.
Pustit æu je malo neka iskusi "njihov tretman" i njihove odgojne metode, za njezino dobro. Iako se grizem, sigurna sam da postupam ispravno. Samo trebam pregrmjeti dan-dva i biti ustrajna. Ništa joj se loše neæe dogoditi u tako kratkom periodu.
Ja veæ 33 i pol godine slušam o tome koliko sam nesposobna, beskorisna, lijena itd. Svaka moja inicijativa uvijek je doèekivana na noževe, omalovažena i ugušena u samom poèetku (èak i kada se naknadno ispostavilo da je zapravo bila odlièna) a svaki pokušaj konstruktivnog razgovora s roditeljima završio bi njihovim kopanjem po prošlosti, psovkama, galamom i uvredama. Eto, još malo mojih trauma s kojima se moram nositi i od kojih moram štititi svoje dijete. Stoga me boli kad mi upravo to moje dijete zabada nož u leða. Ali je zato veèeras: a) sama sebi pripremila veèeru, b) na vrijeme bila u krevetu, c) s ortodontskim aparatiæem u ustima i d) svim ostalim s èime se ja moram svakodnevno krvavo boriti (i izboriti) jer sam na nju previše osjetljiva i popustljiva (ukljuèujuæi i toleriranje povremenog nenošenja ortodontskog aparatiæa jer znam da je novi i da se još nije privikla na spavanje s njim). E, pa baka i deda to ne znaju, a ona, ako misli da æe njima to lakše objasniti nego meni - eto, veèeras sam joj odluèila pružiti priliku za promjenu. Želim joj više sreæe no što sam je ja u ovih 33 i pol godina s njima imala.
I sigurna sam da æe do sutra shvatiti i nauèiti cijeniti prijateljstvo i razumijevanje koje kod mene ima, a koje ja nikad nisam imala.
Laka ti noæ, S.
Lijepo spavaj.
Voli te mama.

TABLETOMANIJA U HRVATSKOJ SVE ZASTUPLJENIJA

Najèešæe se radi o antipsihoticima, zatim o tabletama protiv depresije, nesanice i bolova te o onima koje se koriste kod lijeèenja ovisnika. Sve donose neku vrstu olakšanja, pa èak i euforije, zbog èega se vrlo brzo razvija psihièka ovisnost jer ljudi ponovo žele osjetiti to olakšanje ili uzimaju lijek da ne bi osjetili one simptome koji se javljaju nakon prestanka uzimanja, kaže pulski psihijatar dr. Vladimir Duèiæ

Èudotvorne tabletice sreæe
Piše Patricija SOFTIÆ-MEHMEDOVIÆ

No, to nije izolirani sluèaj i pri upisivanju pojma »ovisnost o tabletama« ili naziva bilo koje vrste tableta na internetsku tražilicu, otvorit æe se stotine i tisuæe sliènih izjava na raznim internetskim stranicama. Svaki sluèaj je poseban, a ovisnosti se kreæu od tableta za nesanicu pa sve do prave opsjednutosti vitaminskim šumeæim tabletama koje doslovno jednoj pacijentici zamjenjuju voæe i povræe. S druge pak strane, prema statistici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u prošloj je godini lijeèeno samo 145 osoba zbog ovisnosti o sedativima.

Od nužde do ovisnosti je kratak put

- Tabletomanija se može okarakterizirati kao psihièka ili i fizièka ovisnost o tabletama koja nastaje zbog zloporabe sedativnih sredstava. Najèešæe se radi o antipsihoticima, zatim o tabletama protiv depresije, nesanice i bolova, te o onima koje se koriste kod lijeèenja ovisnika. Sve te tablete donose neku vrstu olakšanja, pa èak i euforije, zbog èega se vrlo brzo razvija psihièka ovisnost jer ljudi ponovo žele osjetiti to olakšanje ili uzimaju lijek da ne bi osjetili one simptome koji se javljaju nakon prestanka uzimanja lijeka. Naime, kod ukidanja ili smanjenja doze nakon duljeg perioda uzimanja nekih vrsta lijekova, primjerice analgetika, bol se èak i poveæava, a dolazi i do umora i pomanjkanja snage. Poznato je da neki lijekovi izazivaju ovisnost u roku od tri mjeseca, no drugi puno, puno prije, zbog èega se preporuèuje da nužno medicinsko lijeèenje lijekovima ne traje dulje od godinu dana, uz neprestani nadzor lijeènika, kaže pulski psihijatar dr. Vladimir Duèiæ.
Naime, trebalo bi prekinuti lijeèenje odreðenim vrstama tableta prije no što se uopæe razvije fizièka ovisnost, ali razvija se i otpornost prema tabletama nakon duljeg perioda, zbog èega èesto pacijenti na svoju ruku poveæavaju dozu, a sve je to put k potencijalnoj ovisnosti. Osim spomenutih tableta, nerijetko se zloupotrebljavaju i razne tablete za mršavljenje, zatim vitaminski pripravci koji se takoðer koriste za bolje raspoloženje, veæu koncentraciju ili snagu, ali i steroidi.

Neki potencijalni uzroci za ulazak u tabletomaniju su svakako struktura liènosti. Raznim ovisnostima, pa tako i tabletomaniji, više su podložni ljudi koji su skloniji povlaèenju u sebe, oni koji imaju više problema u komunikaciji s ljudima, pate od nesanice ili imaju odreðenu vrstu tjeskobe, uznemirenosti kojoj ne mogu objasniti uzrok. Tabletomaniji takoðer više naginju ljudi s odreðenim psihièkim poremeæajima kao što su depresije, anksioznost ili PTSP, zatim narkomani i alkoholièari.

Velik broj tinejdžera eksperimentira s tabletama

Lijeènici su svjesni da se ljudi sve više poigravaju doktora preporuèujuæi jedan drugome što uzeti za odreðenu tegobu. S druge strane, ne možemo otkloniti niti krivicu farmaceutskih kompanija koje putem medija praktièki vrše pritisak na ljude nudeæi im »èarobne tablete« za razne poteškoæe koje se mogu dobiti i bez recepta. Iz cijele ove prièe nažalost nisu iskljuèeni niti vrlo mladi ljudi, pa èak i djeca. Nakon analize podataka dobivenih opsežnim anonimnim istraživanjem meðu srednjoškolcima u Istri 2003., dobiveni su vrlo zabrinjavajuæi podaci. Naime, pokazalo se da 17 posto srednjoškolaca uzima nekakve tablete, što je jako veliki postotak. Istodobno je u svim statistikama oko dva puta više žena koje koriste tablete, nego muškaraca.

- To je rekreacijsko uzimanje ili smišljena intoksikacija, a èesto znaju vrlo dobro kakve uèinke ima odreðeni lijek te ga kombiniraju s alkoholom, ne shvaæajuæi zapravo da je to tempirana bomba. Meðutim, sve to vrlo lako prelazi u zloporabu, a kasnije i u ovisnost. Jako je zanimljivo da oni jedan drugome prenose svoja iskustva s tabletama i znaju si toèno preporuèiti što uzeti za odreðenu »potrebu«, istièe dr. Duèiæ.

Sve tablete nakon duljeg perioda uzimanja ostavljaju štetne uèinke na organizmu, prije svega na probavnom traktu, na bubrezima, i tako dalje. Lijeènici istièu da nije lako ustanoviti tabletomaniju s obzirom na to da se ljudi ili ne žele suoèiti sa svojim problemom ili ih je sram govoriti o tome. Samo lijeèenje takoðer nije jednostavno jer se radi o kemikalijama u organizmu od kojih je potrebno vrlo polagano oèistit se postepenim smanjivanjem doze. Lijeèenje najèešæe teèe ambulantno, no ako se radi o dugotrajnoj upotrebi ili su veæ velike kolièine lijekova u igri, onda se iz predostrožnosti preporuèuje bolnièko lijeèenje da bi se te supstance uklonile iz organizma. Lijeèenje teških ovisnika o tabletama ponekad doista lièi na lijeèenje narkomana, te se kod pacijenata mogu javiti deliriji, epileptièni napadaji, halucinacije i druge tegobe.

Poveæava se broj ovisnika

Jedna od najpoznatijih bolnica u Hrvatskoj u kojoj se provodi lijeèenje raznih ovisnosti svakako je Psihijatrijska bolnica Rab. Voditelj Odjela za ovisnost, anksiozne poremeæaje i granièna stanja dr. Slaven Zudenigo rekao nam je da se broj svih vrsta ovisnika oèigledno poveæava, pa tako i onih o tabletama.

- Ne znam jesmo li postali narod koji sve više ide linijom manjeg otpora, da tako kažem, pa od svakodnevnog stresa i raznih optereæenja tražimo spas u tabletama i drugim supstancama, ili se ovisnost poèela više otkrivati. No, èinjenica je da ljudi sve više traže pomoæ u obliku farmatika, pa je tabletomanija rastuæi problem koji poèinje od banalne pomisli »ma samo da se malo opustim«. S druge strane, pacijenti kojima se preporuèa uzimanje odreðenih lijekova èesto ne slijede lijeènièke upute, niti èitaju one koje se nalaze uz lijekove, istièe dr. Zudenigo.

Meðutim, prema njegovim rijeèima, odreðeni dio krivice mora se pripisati i lijeènicima opæe prakse i psihijatrima koji previše lako izdaju recepte. Tableta æe samo zamaskirati pravi problem i pružiti instant olakšanje, no neæe im dati nužno potrebnu pomoæ. Isto tako, poznato je da lijekovi poput Sanvala, Apaurina, Xanaxa i ostalih iz te generièke skupine izazivaju pravu ovisnost unutar mjesec dana stalnog korištenja. Nakon tog perioda organizam postaje otporan i traži veæu dozu za postizanje odreðenoga efekta. Od sedativa je pak najgori Lexaurin koji veæ nakon pet dana može izazvati ovisnost.

- Jedan od problema je taj što 90 posto pacijenata ne ide odmah tražiti pomoæ psihijatra, jer je to još uvijek stigmatizirano u našem društvu, nego radije ode lijeèniku opæe prakse i doslovno traži od njega da im prepiše nešto za, primjerice, tjeskobu koju osjeæa, ili nesanicu. Drugi problem je što malo koji lijeènik izdaje recepte za tablete novije generacije koje ne izazivaju ovisnost. Treæi problem je što u Hrvatskoj imamo vrlo malo educiranih psihoterapeuta, a oni rade veæinom u privatnoj praksi i mnogima su preskupi, naglasio je dr. Zudenigo.

Dodaje da odvikavanje od tableta traje jako dugo te da su recidivi dosta èesti jer pacijenti pri prvoj frustraciji opet posežu za »èudotvornom pilulom«. Istodobno, smatra on, bolnièko lijeèenje u Hrvatskoj je relativno kratko usporedimo li ga, primjerice, s lijeèenjem u Belgiji. Dok kod nas traje do tri mjeseca, u Belgiji traje od šest mjeseci do godinu dana, iako ga plaæa država, jer su shvatili da im je isplativije u potpunosti izlijeèiti ovisnika nego ga više puta lijeèiti.

Na pitanje o zloporabi lijekova meðu maloljetnicima, dr. Zudenigo odgovara da djeca samo kopiraju odrasle, te da u najveæem postotku sluèajeva majka djeteta koje sa sobom nosi malu apoteku u torbi takoðer ima svoju malu apoteku.
- I tko æe sad te tabletice oduzeti tom djetetu kad se ono osjeæa super nakon njih? To je jedna jako teška i komplicirana problematika u kojoj se stalno vrtimo u krug bez izlaza. Da bi se konaèno našlo neko konstruktivno rješenje, potrebno je u potpunosti korigirati stavove i mišljenja, kako graðana tako i struke, zakljuèio je dr. Zudenigo.

Izvor: www.glasistre.hr

Poremeæaj kontrole impulsa u kojem osoba osjeæa nepodnošljivu napetost koja nestaje kada išèupa vlas, zove se trihotilomanija (šifra dijagnoze je F63.3).

Neke osobe èak i jedu išèupane vlasi što nazivamo trihotilofagija.
Poremeæaj je èesto u svezi s povišenom razinom stresa, depresivnim, opsesivno prisilnim ili psihotiènim poremeæajem.
Oboljele osobe èesto imaju i neke druge opsesivne simptome (brojanje, provjeravanje, pranje ruku, èeškanje ili drugi oblici samopovrjeðivanja poput grebenja, griženja noktiju ili sl.).
Uglavnom se javlja osjeæaj stida zbog nemoguænosti samokontrole ili zbog stigme duševne bolesti.

Nemoguænost rješenja problema produbljuje depresivni poremeæaj.
Lijeèenje je moguæe i uspješno kombinacijom antidepresiva i to skupine tzv. SIPPS-a (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina), kognitivnobihevioralne i suportivne grupne psihoterapije.
Više o ovoj temi proèitajte na Forumu.

Na Forumu je otvorena nova tema: SAMOOZLJEÐIVANJE (samoranjavanje)
Sva iskustva i savjeti su dobrodošli!

Na mom drugom blogu, Burza Frustracija, nalaze se neka sjeæanja na ratne dane i prognanike u Hrvatskoj te komentari emisije FARMA i nezaobilazne obitelji Gotovac (Simona i Ante, da ne biste pomislili na Vladu ili ne-daj-Bože kompozitora!).

Anonimnu Gošæu iz Chata na desnom dijelu ove stranice molim da nam se pridruži na forumu, èini se da imamo podužu listu tema za razgovor :) Pozdravljam je ovim putem!

Korisnici mogu potražiti više informacija na stranici:

http://lijekovi-lijecenje.blogspot.com

tablete
lijek protiv poremeæaja u moždanom i perifernom krvotoku

SASTAV
1 tableta sadržava 75 mg cinarizina

DJELOVANJE
Cinarizin je derivat piperazina koji djeluje antagonistièki prema H1-receptorima i kalcijevim kanalima. Spreèava unos kalcija u glatke mišiæne stanice arterija i izaziva vazodilataciju. Cinarizin je uèinkovit i pouzdan labirintni sedativ. Takoðer djeluje kao antivazokonstriktor pa se koristi za smirivanje simptoma koji su posljedica slabe moždane i periferne prokrvljenosti. Ne utjeèe na arterijski tlak niti na srèanu frekvenciju.
Resorpcija cinarizina individualno je razlièita kao i biološka raspoloživost. Najvišu serumsku koncentraciju postiže 1 do 3 sata poslije uzimanja. Njegovo vrijeme polueliminacije iznosi približno 4 sata. Njegov predsustavni metabolizam i vezanje na serumske bjelanèevine nisu poznati. Izluèuje se stolicom i dijelom mokraæom uglavnom u obliku metabolita.

INDIKACIJE
Vestibularni poremeæaji kao što su vrtoglavica, tinitus, muènina i povraæanje pri Meniéreovoj bolesti.
Spreèavanje i lijeèenje morske bolesti. Periferne vaskularne bolsti. Raynaudov sindrom. Poremeæaji krvotoka u oku.

KONTRAINDIKACIJE
Preosjetljivost na lijek, parkinsonizam, poremeæaji u ekstrapiramidnom sustavu.

MJERE OPREZA
Lijeènik prije propisivanja lijeka mora postaviti toènu dijagnozu kako ne bi promakla ozbiljnija bolest koju je moguæe diferentno lijeèiti (delirij, organske neurološke, sustavne bolesti, primarne psihijatrijske bolesti). Hipotenzivnim bolesnicima ne preporuèuje se uzimanje cinarizina. U starijih se bolesnika može pojaèati sklonost hipotermiji, a mogu se takoðer javiti ekstrapiramidni znakovi. Lijeèenje dijece cinarizinom treba biti kratkotrajno.

INTERAKCIJE
Istodobno uživanje alkoholnih piæa, uzimanje sedativa ili triciklièkih antidepresiva i cinarizina može pojaèati sedativni uèinak. Cinarizin može djelovati sinergistièki u kombinaciji s vazodilatatorima i drugim antihipertenzivima. U kombinaciji s antiemetikom domperidonom djeluje sinergistièki.

Trudnoæa i dojenje
Rizik nije iskljuèen. Trudnice smiju uzimati lijek samo ako je korist veæa od rizika za plod. (C)
Žene tijekom lijeèenja cinarizinom ne smiju dojiti ili moraju prekinuti lijeèenje.

POSEBNA UPOZORENJA
Cinarizin može uzrokovati pospanost, osobito na poèetku lijeèenja, pa se ne preporuèuje upravljanje motornim vozilima ili strojevima.

DOZIRANJE I NAÈIN PRIMJENE

Indikacije	Dnevna doza 1 tableta = 75 mg
poremeæaji ravnoteže	1 do 2 x 1 tableta
poremeæaji krvotoka u oku	2 x 1 tableta
poremeæaji perifernoga krvotoka	2 do 3 x 1 tableta
spreèavanje morske bolesti - odrasli i mladež	30 mg 2 sata prije puta
lijeèenje vestibularnih simptoma - djeca starija od 12 godina	3 x 30 mg

Najveæa dnevna doza: 3 tablete.

PREDOZIRANJE
Znakovi predoziranja su pospanost, omaglica i nekoordiniranost pokreta.
Ne postoji specifièni antidot. Preporuèuje se ispiranje želuca. Jako predoziranje oèituje se hipotermijom, konvulzijama i depresijom disanja.

NUSPOJAVE
Pospanost i probavni poremeæaji (muènina, povraæanje, proljev, gubitak apetita) blago su izraženi, rijetki i prolazni. Rijetko dolazi do poveæanja tjelesne mase, depresivnih poremeæaja, znojenja, vrtoglavice, glavobolje i alergijskih reakcija.
Nakon dugotrajnoga lijeèenja može se javiti cinarizinski parkinsonizam; u takvom sluèaju prekida se lijeèenje tabletama Stugeron forte.

OPREMA50 tableta po 75 mg

Sve više ljudi ima problema sa nesanicom. Nedavno istraživanje National Sleep Foundationa pokazalo je kako polovica Amerikanaca barem povremeno ima poteškoæa u spavanju. Samo neke od posljedica neispavanosti su manjak koncentracije, produktivnosti i promjene raspoloženja.

No, i za nesanicu ima lijeka. Zapitajte se koliko se zdravo hranite, vježbate li redovito, spavate li u adekvatom okolišu itd. Ako je vaš odgovor negativan nije ni èudo što vas muèi nesanica. Evo nekoliko savjeta kako je pobijediti i kvalitetno se odmoriti.

Recite ne kavi i alkoholu
Kava sadrži kofein, kao i mnogi èajevi, èokolada i gazirana piæa. Nekim ljudima mala kolièina kofeina može prouzroèiti problem sa spavanjem èak i 12 sati nakon konzumacije. Probajte izbjegavati piæa koja sadrže kofein barem 6 sati prije nego što legnete spavati.

Pazite što jedete
Nemojte lijegati u krevet na puni želudac. Takoðer izbjegavajte zaèinjenu hranu ili proizvode od rajèice jer oni mogu uzrokovati žgaravicu.

Vježbanje produbljuje san
Redovita rutina vježbanja poboljšat æe kvalitetu vašeg sna. Najbolje je vježbati popodne, a svakako biste trebali izbjegavati vježbanjem prije samog odlaska u krevet. Istraživanja su takoðer pokazala kako redovito vježbanje produbljuje san.

Savjeti:
- koznumirajte manje kofeina i alkohola
- pijte manje tekuæina prije spavanja
- smanjite unos nikotina
- vježbajte redovito tijekom dana
- prije spavanja se opustite u kadi
- uðite u rutinu spavanja i buðenja u isto vrijeme

Izvor: TotalPortal.hr

Kako se motivirati kad vas uhvati depresija

Kad vas uhvati letargija i bezvoljnost, èini se nemoguæe izaæi iz takve situacije. Najlakše je tada prepustiti se dosadi i oèaju nadajuæi se da æe proæi. No na taj se naèin problemi ne rješavaju.

Evo nekoliko prijedloga koji vas mogu razbuditi kad se osjeæate nemotivirano i jadno:

1. Stavite dobru glazbu
Pojaèajte glazbu, sasvim sigurno æe vam probuditi emocije i uzdrmati energiju. Stavite pjesme koje vas podižu, odvrnite do daske, pa æete vjerojatno i malo zaplesati.

2. Nasmijte se
Smijeh je odlièan lijek za zimski blues, depresiju, oèaj. Ne samo da pojaèava budnost, veæ potièe i izluèivanje endorfina. Èitajte nešto smiješno, gledajte šaljivi video i pustite dobrim osjeæajima da vas potaknu na akciju.

3. Vodom isperite letargiju
Tuširanje vas može na brzinu oraspoložiti i napuniti energijom. Koristite neki osvježavajuæi gel za tuširanje, a voda neka vam bude malo hladnija nego inaèe. Zamislite kako voda i ispire i odnosi vaš umor i bezvoljnost.

4. Izaðite na svježi zrak
Brza šetnja na svježem zraku takoðer je odlièan naèin da se napunite pozitivnom energijom. Dok hodate, koncentrirajte se na mišiæe i zamišljajte kako zrak odnosi sve negativne osjeæaje koji su se nakupili u vama.

5. Duboko dišite
Duboki uzdasi i izdasi mogu biti odlièan naèin da se razbudite. Udobno se smjestite i nekoliko puta polako udahnite i izdahnite. Zamišljajte da udišete pozitivnu energiju, a da izbacujete letargiju i sve što vas koèi.

Motivacija je volja da poduzmete nešto i budete produktivni, bilo da se radi o obavljanju poslovnih ili kuæanskih obveza ili postizanju nekih drugih ciljeva. Odluèite da morate ustati, kretati se i biti aktivni. Taj simbolièan napor može biti snažan motivator.

Izvor: www.tportal.hr

---

MOJA ISKUSTVA:
Pod 1. - probala, djeluje!
Pod 2. - probala, djeluje!
Pod 3. - više volim kupanje od sat-dva, ali djeluje!
Pod 4. - ubrzani hod - djeluje!
Pod 5. - spomenula sam pod 4., ali može i u obliku vježbi (ako mi se baš ne ide van) - isto djeluje

Dodajem 6. (iz vlastitog iskustva):
Nazovite prijatelja/icu i poprièajte o bilo èemu. Èak i ako kukate, za 10-tak minuta æete vjerojatno promijeniti temu i po završenom razgovoru osjeæat æete se mnogo bolje.
U obzir dolazi i chat.

F20.0 Paranoidna shizofrenija

Paranoidna shizofrenija se javlja obièno kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije, u treæoj ili èetvrtoj deceniji života. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti. Tako bolesnik može vjerovati da ga netko prati, sprema zavjeru protiv njega, prisluškuje telefon, ili vjeruje da mu netko može èitati misli, umetati tuðe misli u glavu ili kontrolirati osjeæaje, misli i pokrete, da netko upravlja njegovim ponašanjem nevidljivim magnetskim valovima i sl. Bolesnik može vjerovati da je neka druga osoba kao Isus, neki znanstvenik ili glumac ili da ima neke posebne moæi i kontakte s drugim svijetom, da mu ljudi s televizije šalju posebne poruke i drugo.

Halucinacije su vrlo èeste u bolesnih od shizofrenije. Slušne halucinacije su najèešæe. Najèešæe glasovi komentiraju njegovo ponašanje, daju savjete, kritiziraju bolesnika, ili mu nešto zapovijedaju. Rjeðe su vidne halucinacije, što znaèi da vide stvari koje ne postoje; mogu vidjeti Isusa, èudovišta, vraga i sl. Mogu imati tjelesne halucinacije što znaèi da imaju osjeæaje po tijelu koji nisu izazvani pravim podražajem osjetila, tako mogu osjeæati da im nož reže trbuh, struja prolazi kroz noge, nevidljiva ruka ih dodiruje što èesto povezuju s drugim bolesnim idejama kao da netko utjeèe na njih u namjeri da ih uništi i sl.

Sumanute ideje su najèešæe ideje proganjanja (mogu navesti bolesnika da izvrši suicid), ideje velièine ili oboje (tada uslovljavaju nasilnièko ponašanje bolesnika), ali se mogu javiti i ideje sa drugim sadržajima, kao što su religijske sumanute ideje, sumanute ideje ljubomore, i dr. Sumanute ideje su nelogiène i manje ili više nesistematizirane. Bolesnici su nepovjerljivi, sumnjièavi, razdražljivi, mogu biti agresivni kada od progonjenih postaju progonitelji. Popratni simptomi ukljuèuju još anksioznost, srdžbu, suzdržanost i svadljivost.

Premorbidna liènost (karakteristike liènosti prije pojave bolesti) je èesto karakteristièna: radi se o afektivno hladnim osobama, koje su èesto nezadovoljne, kivne na druge, sarkastiène i svadljive.

Kasniji poèetak bolesti omoguæava bolesniku relativno oèuvanje veæ steèenih socijalnih relacija, snage Ega su veæe, te ispoljavaju manju regresiju i bolje kontrolraju svoje emocionalno reagiranje i ponašanje nego što je to sluèaj kod drugih subtipova shizofrenije. Uspijevaju èesto da se adekvatno ponašaju u socijalnim situacijama.
Inteligencija u podruèjima koja nisu zahvaæena psihozom je najèešæe intaktna. Oboljenje ima remitirajuæi i lagano progresivan tok uz relativno dobru prognozu, koja se postiže adekvatnim suvremenim lijeèenjem.

Obilježje paranoidne shizofrenije jesu razne vrste deluzija. Vrlo èesto se radi o idejama proganjanja, no zastupljene su i ideje velièine, ideje referencije, te sumanuta ljubomora.

---

Kad govorimo o paranoji opæenito, treba razlikovati bar 2 tipa psihièkih poremeæaja. Jedan se odnosi na tzv. paranoiènu konstituciju liènosti, a drugi na paranoiènu psihozu. Prvi tip karakteriziran je nekim temeljnim obilježjima kao što su: precjenjivanje vlastite osobe, sumnjièavost, psihièka krutost i antisocijalno ponašanje. Precjenjivanje vlastite liènosti iskazuje se ohološæu sve do megalomanije. Sumnjièavost i nepovjerenje iskazuje se prema svemu i svaèemu, strahom bolesnika da ne ispadne glup, pretjeranom preosjetljivošæu u odnosu na kritike, što kod takve osobe stvara dojam da je potcijenjena i zapostavljena. Psihièka krutost (rigidnost) manifestira se npr. u tome što takva osoba pati od kulta formalne dosljednosti, bez nijansiranja, tj. ona inzistira na pravdi zbog pravde, iz èega nastaju brojni sudski procesi koje takve osobe stalno potežu. Njihova moralna naèela jednako su tako rigidna, ali više u odnosu na druge nego na na njih same. Antisocijalno ponašanje rezultat je svega navedenog, a neprestani sukobi s okolinom dovode ovakve osobe do potpune socijalne izolacije. Nerijetko ovakvi bolesnici pokazuju snažnu agresivnost koju pripisuju drugima (mehanizam projekcije).
Drugi tip bolesnika su oni koji boluju od paranoiène psihoze (laièki: paranoièno ludilo). Ovakvi ljudi pate od manifestacija kroniène sumanutosti, ideja odnosa i manije proganjanja. Paranoièni bolesnik godinama razvija sustav koji je vrlo logièan i zatvoren u svojoj konstrukciji, ali je temeljen na krivim premisama.
Npr. bolesnik koji je pronašao neki tehnièki izum i ponudio ga nekoj tvrtki na otkup. Struèna komisija je procijenila da izumitelj nije dobro riješio tehnièke probleme, pa je nejgov izum kao takav neupotrebljiv i ne može ga otkupiti. Bolesnik “izumitelj”, meðutim, ne dijeli mišljenje struène tehnièke komisije. Tu sad nastaje krug neprekidnih tužbi. Bolesnik tvrdi da je komisija struènjaka potplaæena, da mu je nesklona, da mu kolege zavide, pun je dokaza o krivim informacijama koje su neprijatelji dostavili tvrtki i sl.
Bolesnik obièno jednu osobu ili odreðenu grupu upliæe u paranoidni sadržaj. Èesto je i ljubomora sadržaj paranoje. Paranoiène osobe onda uhode i tajno prate svaki korak partnera u kojega sumnjaju da ih vara s drugim. Sve je sumnjivo: poštar koji donosi pisma, službenik koji naplaæuje TV pretplatu ili onaj što otèitava potrošnju elektriène energije. Ako muž sumnja u ženu onda æe mu i to što žena izlazi s prijateljicom biti samo znak da ona pred njim skriva sastanak s drugim muškarcem, a prijateljica joj služi samo kao krinka itd.
Potrebno je napomenuti kako se laici u svim oblicima paranoje teško orijentiraju o toènosti bolesnikovih navoda, upravo zbog upornosti i logiènosti s kojima bolesnik gradi paranoidni sustav. Ako su paranoici agresivne osobe mogu biti i opasni po okolinu.

Sedativi i/ili hipnotici su lijekovi koji izazivaju san, a u veæim dozama narkozu i komu. U malim dozama djeluju sedativno, dakle deprimiraju središnji živèani sustav s posljedniènim smirenjem i pospanošæu.
U tu skupinu spadaju barbituratna i nebarbituratna sredstva.
Sedativ je lijek (ili doza nekog lijeka drugog temeljnog uèinka, npr. hipnotika) koji smiruje i ublažava tjeskobu. Èesto izazivaju somnolenciju a moguæa je i pojava ovisnosti.

Hipnotici su lijekovi koji se koriste za uvod u san tj. za lijeèenje nesanice. Naziv hipnotici - sedativi potièe od èinjenice da oni u manjim dozama smiruju (sedativi), a u visokim dozama uvode u san (hipnotici). Stoga je zadržan poseban, dvojni naziv "hipnotici - sedativi".
Nekoæ su se za lijeèenje nesanice koristili barbiturati, ali su njih istisnuli jaki benzodiazepini iz istog razloga zašto su izašli iz uporabe kao anksiolitici. Takoðer, u uporabi su bili i neki drugi lijekovi kao što su kloralhidrat, bromizoval, metakalon i dr. ali su svi napušteni. Natragièniji sluèaj velike pogreške bio je talidomid.
Naime, talidomid je poèetkom 60-tih godina XX-tog stoljeæa masovno propisivan trudnicama za smirenje i lijeèenje nesanice. Ono što se nije znalo jest to da je on izrazito teratogen spoj. Pod pojmom teratogen podrazumjevamo osobinu spoja da izaziva deformacije ploda. Upotrebom talidomida raðala su se djeca deformiranih udova i to toliko uèestalo da je alarmirana Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO). Lijek je ubrzo povuèen iz upotrebe. Posljedica tog sluèaja jest posvemašnje postroženje procedure izlaska novih lijekova na tržište.
Nesanica (insomnia) jest lakši duševni poremeæaj. Može se javiti iz raznih razloga:
- somatske bolesti (tumor na mozgu, bol i sl.)
- emocionalni i psihijatrijski problemi (stres na poslu, braèni problemi, gubitak bliske osobe i sl.)
- jaki vanjski podražaji (preglasna muzika kod susjeda, buka koja dopire sa ulice...)

Zbog èinjenice da su hipnotici uglavnom lijekovi koji lako izazivaju ovisnost i nisu niti imalo bezazleni smatra se da je farmakološko riješavanje problema nesanice krajnji ili privremeni, kratkoroèni potez. Smatra se da je nesanice simptom nekog drugog, najèešæe emocionalnog (socijalnog) ili psihološkog problema. Stoga je etièno najprije riješiti i ukloniti uzrok javljanja nesanice. Svako nekritièno i dugotrajno uzimanje hipnotika nije preporuèljivo zbog velike vjerojatnosti razvoja ovisnosti i kompliciranja problema. Takoðer, smatra se da svaka uporaba hipnotika preko 2 tjedna nije medicinski niti etièki opravdana.

Hipnotici skraæuju vrijeme ulaska u san i produžuju vrijeme trajanja sna. Meðutim, svi hipnotici mijenjaju fiziološki izgled sna jer skraæuju dio sna kad se mozak najviše odmara i kad se procesuiraju informacije prikupljene tijekom dana - skraæuje se tzv. REM faza sna. Stoga nije èudo što se veæina osoba koje su uzele hipnotike budi neodmorena i rastrojena, kao da nisu niti spavali. Jasno je da hipnotici ne mogu biti, niti jesu ozbiljno riješenje problema nesanice, nego samo eventualno kratkoroèno rješenje.