ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

“Nosim se sa svojom bolešæu tako što sam je prihvatila kao bolest: zahtijeva stalno lijeèenje i struènu pomoæ. Ne mislim više da je to prolazna kriza. Ponovno kontroliram emocije, dakle i život, što mi je u desetogodišnjoj bolesti bio najveæi problem. S novim lijekovima nuspojave su manje, nemam osjeæaj da je to neka vrsta otuðenja od stvarnosti… Moja bolest dugo nije bila prepoznata, sada znamo da je to bipolarni afektivni poremeæaj, hipomano-depresivni afektivni poremeæaj. Nauèila sam prepoznati ‘povišenu’ fazu moje bolesti pa kažem sebi: ‘sad æu se malo stišati’. To je odlièna prevencija depresije. Koliko više energije ode kad ste gore, toliko dublje pljusnete…”

Buduæi da je broj psihijatrijskih oboljelih i do tri puta veæi od broja prijavljenih, psihijatrijska æe pomoæ, barem jednom u životu, trebati svakom èetvrtom Hrvatu. Dijagnoza Ljerke P. znaèi da joj raspoloženje varira od osjeæaja umora, samooptuživanja, tuge i oèaja do provala energije, veselosti, ambicioznosti i druželjubivosti koje ne može kontrolirati. Ona je samo jedan od 400.000 psihijatrijskih pacijenata u nas. Buduæi da se smatra da je psihièkih oboljelih i tri puta više, psihijatrijska bi pomoæ barem jednom u životu trebala svakom èetvrtom stanovniku Hrvatske.

Psihièke su bolesti brojne: od anksioznosti i depresije do bipolarnog afektivnog poremeæaja i maniène depresije te shizofrenije koja izaziva raspad liènosti, opadanje umne djelatnosti, raskidanosti psihièkih procesa i osjeæajnog život. Kako se oboljeli osjeæaju, žive, rade i odgajaju djecu te je li lijeèenje danas uspješnije nego prije 10 ili 20 godina – pitali smo lijeènike Psihijatrijske klinike KBC Rebro i Psihijatrijske bolnice Vrapèe te, uz lijeènièku privolu, èetvero njihovih pacijenata.

Psihijatar i psihoterapeut Predrag Radiæ iz Psihijatrijske bolnice Jankomir kaže: “Pacijenti se danas bolje nose s bolešæu zahvaljujuæi novim antidepresivima. Zadnjih desetak godina pojavili su se i novi antipsihotici poput Rispolepta, Zyprexe i Seroquela. Oni imaju bolji ishod lijeèenja, ne utjeèu na kognitivne sposobnosti bolesnika te poveæavaju radnu sposobnost i kvalitetu života, tako da se pacijenti bolje uklapaju u obitelj. Oni jesu skupi, ali smanjuju uèestalost još skupljeg bolnièkog lijeèenja – stoga su ekonomièniji su od starih.

No ti lijekovi, iako su kvalitetniji, ne poboljšavaju oboljelima život i pacijenti uglavnom u tijeku lijeèenja ne promijene ni život ni liènost. A blesavo je razumijevati èovjeka samo kroz uzimanje i davanje lijekova”.

Danas je 70-80 posto psihijatrijskih bolesnika nezaposleno, na bolovanju je ili je izgubilo posao; bez kvalitetnih su društvenih interakcija, a obitelj provodi 7-8 sati dnevno brinuæi se za bolesnika.

Depresija i PTSP najèešæa su psihièka oboljenja u Hrvatskoj zadnjih desetak godina, a najskuplja je – jer oduzima najviše bolnièkih dana -shizofrenija. Depresija, kao najèešæa psihièka bolest modernog društva, varira od 5 do 10 posto uèestalosti u populaciji, ovisno o definiciji depresije ili istraživanoj populaciji – ako je populacija starija, može biti i 18 posto. Istraživanje u Europskoj uniji 2000. pokazalo je da je 20 posto ljudi barem jednom u životu potražilo psihijatrijsku pomoæ, a Svjetska zdravstvena organizacije tvrdi da æe depresija (toènije, veliki depresivni poremeæaj) s èetvrtog mjesta uèestalosti bolesti skoèiti na drugo.

Osnovna znanja o nastanku, simptomima, tijeku i lijeèenju depresije danas su uglavnom zaokružena. “Mi se razbolijevamo kad stvari u životu ne idu onako kako hoæemo – poènemo se okrivljavati, a cijela se prièa izmakne našoj svjesnoj kontroli… ” kaže Predrag Radiæ i nastavlja: “Današnje okruženje èovjeka lišava duhovne sfere i otežava mu život – zato je proizvoðaèima psihofarmaka lakše jer nas promatraju kao trivijalne mašine. A mi smo sve prije nego trivijalni… Ali kad èovjeka promatrate kao trivijalnog, najlakše je propisati tablete, i to svaki psihijatar, pa naravno i ja, danas najèešæe i radi”. Predrag Radiæ kaže i da mnogi “biološki” psihijatri izjednaèavaju nebiološke postupke s nemedicinskim, nedjelotvornim intervencijama, ali smatra da nisu u pravu. Naime, broj hospitaliziranih psihijatrijskih pacijenata smanjivao se i prije psihofarmakološke ere, ere lijekova. Po njegovu mišljenju do toga je došlo zato što su 30-ih, 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeæa bile na vrhuncu psihoanalitièke metode lijeèenja. “One su danas u psihijatrijskoj praksi rijetke, danas se više ne razgovara s pacijentom. Iako je moguænost kvalitetnog psihijatrijskog lijeèenja zahvaljujuæi novim lijekovima danas neusporedivo veæa, pacijenti se ipak ne lijeèe kvalitetnije”, smatra Predrag Radiæ.

Ljerka P. radi odgovoran ispunjen kontaktima s ljudima, a s njom smo razgovarali kad je imala pauzu. Ima 41 godinu, završen Filozofski fakultet, radi u struci, razvedena je i nema djece. Bolju borbu s bolešæu pripisuje redovitoj upotrebi lijeka, a smatra i da je važno da lijeènik educira pacijenta. Psihoterapiju ima prema potrebi – nekad je to bilo svaki tjedan, pa svaki drugi, sada jednom u dva mjeseca.

“Imala sam prijevremeni klimakterij i istaknutiji emocionalni prijelaz koji nisam mogla sama kontrolirati. Osjetila sam da dolazi još jedna depresivna epizoda koju ne mogu podvrgnuti svojoj volji, bila sam previše kritièna prema sebi, životu, postignuæu, smislu svega oko sebe. Kao da upadnem u neku svemirsku rupu – emocionalnost je toliko jaka da je ne možete zauzdati. Zbog toga se javlja bezvoljnost, nezadovoljstvo i kritiènost prema sebi…” Lijeèniku se javila u stanju panike: “Osjeæala sam da ne mogu sama, ali kako se javiti lijeèniku i izložiti? Osjeæala sam strah, nemir, nesanicu, umor, kao da mi je cijeli svijet na leðima.”

Iako se lijeèniku javila u depresivnoj fazi, poznavala je i onu drugu stranu bipolarnog poremeæaja, fazu izlaska iz depresije, povišenu energiju: “Tada želim nadoknaditi sve što sam u depresivnoj fazi propustila, u poslu radim višestrukom brzinom, sastajem se s prijateljima, preuzimam nove poslove. Trebalo je dosta vremena da ljudi oko mene shvate da ta stanja ne ovise o mojoj volji. Do tada su mi, u najboljoj namjeri, govorili kada sam bila depresivna ‘pa ti znaš svoje kvalitete, nije sve tako crno kako sad vidiš, prošeæi, bavi se kuænim ljubimcem’. No to sam doživljavala kao još jedno optereæenje jer ni to nisam mogla.

Terapeuti dugo nisu bili skloni biološkoj podlozi bolesti, promatrali su je samo kao psihološki mehanizam. Tek smo nedavno došli do toga da postoji i biološka podloga. Ona je ‘zaslužna’ i za prelazak iz jedne faze u drugu – nije rijeè o tome da neki dogaðaji ili ljudi izazovu preokret u meni, nego kemija u mom mozgu ‘ugodi’ moju percepciju za odreðenu vrstu dogaðaja – ono što sam prije kojeg tjedna mirno primala, odjednom vidim u drugaèije, mraèno,” kaže Ljerka.

Pojedine faze može s dosta vjerojatnosti predvidjeti: dva tjedna traje ulazak u depresiju, depresija i izlazak iz nje; slijede dva mjeseca mira unutar kojih ima fazu “nadoknaðivanja”, hiperaktivnosti. “To se zna dogoditi za jednu noæ, osjetim da izlazim iz depresije i da kreæe jedan val, prodor energije. Nestanu depresivne misli i onda bih po cijele dane samo obavljala razne stvari. Mislim da sve mogu: vrlo sam kreativna, ali natovarim si toliko obaveza s kojima se poslije u depresiji ne mogu nositi. Potom se nekih mjesec dana osjeæam dobro, recimo sada, a onda opet sve ispoèetka,” kaže Ljerka kojoj je dugo trebalo da prihvati lijekove – dugo se vjerovalo da joj je dovoljna psihoterapija.

“Sada uzimam minimalnu dozu lijekova. Kad sam u depresivnoj fazi, pijem antidepresiv Portal (poznat i kao Prozac), zatim Sulpiride koji podržavaju djelovanje antidepresiva, i Xanax, anksiolitik. Kad raspoloženje krene u depresiju, osjeæaj gubitka kontrole nad emocijama izaziva tjeskobu”, kaže Ljerka i nastavlja: “Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome kako sve oko mene nema pretjeranog smisla, kako je to bog sve složio, je li to pravda na tom svijetu ili nepravda… sve je pod upitnikom. Pitam se jesam li ja dovoljno dala u životu, jesam li ja nešto skrivila, pa sam zato bolesna. Želim se i maknuti od ljudi, što ne mogu jer s ljudima radim. Zato svaka tri mjeseca idem na bolovanje po dva tjedna, kada prelazim u depresivnu fazu. Na bolovanje je bolje otiæi što prije. Lijekovi i bolovanje su mi spas, a doktorica opæe prakse nekad mi napiše drugu šifru bolesti – velika je stigmatizacija psihijatrijskih bolesnika. Bojim se da se moje stanje vidi na kilometre. U depresivnoj je fazi stoga dobro malo se povuæi jer to se donekle vidi u izrazu lica, pospanosti, usporenijoj gestikulaciji.

Odgojena sam perfekcionistièki, oèekivala sam više od karijere. Kad sam u fazi depresije, prema sebi sam nemilosrdna, no kada sam u ravnoteži, vidim da sam dosta napravila. Razvela sam se prije devet godina – ne zbog bolesti. Brak je bio dobar, bivši suprug je razumio moje tegobe, ali nismo imali djece i nestalo je pravih emocija, sve je postalo ‘tanko’. Otad imam stalnu vezu, ali u depresiji poèinjem sumnjati i da sam dobar partner. A strah od samoæe, pogotovo kad se radi o depresivnoj fazi, prisutan je neovisno o tome jeste li sami ili s nekim, jer to je i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Što ako se bolest pogorša, tko æe se za mene brinuti? Jer to nije lako ni za partnera. Hoæe li se iscrpiti, hoæe li mu biti preko glave?

U poèetku sam prestala uzimati lijekove èim mi je bilo bolje. Zbog toga je važno da vam doktor objasni zašto to nije dobro. Kontinuitet je važan, biologija to zahtijeva. Radi se zapravo o neurotransmiterima koji luèe serotonin i kao da na neki naèin potroše tu energiju – onda dolazi do druge vrste kemije…”

Sebe opisuje kao emocionalnu i tugaljivu osobu. Kao studentica imala je malignu bolest, izlijeèena je nakon zraèenja i dvije kemoterapije. Ali u psihološkom smislu, u strahu od smrti, bila je prepuštena sama sebi. “Do prvog posjeta psihijatru prošlo je još 15 godina. Iako , ali imala sam potrebu i prije se konzultirati, no, nekako sam mogla sama to nositi. Ipak, da sam veæ tada dobila pomoæ, mislim da bi mi danas bilo lakše, i uštedjelo bi mi mnogo životne energije…”

Marija F. ima 52 godine, radi kao telefonistica, ima šestero djece od kojih troje još žive s njom. Najstarija kæer ima 34 godine. U bolnici, gdje smo s njom razgovarali, èetvrti je put: “Opet mi se vratilo. Poènete tražiti samoæu, gubite se, zaboravljate. Najradije sam bila u krevetu, ništa više nije postojalo, ni muž ni djeca, samo moj mali pekinezer Po. Poèelo je prije tri godine, sve mi je išlo na živce, ništa više nisam mogla trpjeti. Prva tri mjeseca bolesti sjeæam se teških košmara, spavala sam i sanjala da ne spavam, budila sam se slomljena. Plakala sam bez razloga. Nakon sedam mjeseci otišla sam na lijeèenje, bila sam u bolnici dva mjeseca. Kad sam izišla, uspjela sam raditi dva mjeseca, ali sam osjeæala da mi nije dobro, osjeæala sam tugu i željela se maknuti iz te sredine.

Roðena sam u Zagrebu, ali željela sam kuæu na osami gdje me nitko neæe vidjeti, ta me kuæica proganjala mjesecima, samo osama, osama. Otišla sam na godišnji, uvukla se u sobu i spavala, a nakon dva dana opet sam završila u bolnici. Kad sam bila kod kuæe, navila bih si sat da se ustanem, ruèak je bio zbrda-zdola, i opet bih išla spavati.

Prije toga nisam imala sliènih problema. Ne tajim da sam bila u Jankomiru, ali kod ljudi postoji averzija – tamo su luðaci. Ja znam da nisam luda, da sam samo depresivna, ali kad sam nedavno izišla iz bolnice, èinilo mi se da me se moja djeca boje.

Bolnica je za mene azil, tu sam meðu ljudima koji su isti kao i ja. A kad ste meðu zdravima, osjetite koliko ste bolesni. Sjedite, blesavo gledate, osjeæate se suvišnim, nesposobnim. Probam se natjerati, ali to ne ide. Htjela bih da bude kao nekad, ali ne ide. Htjela bih dovršiti tih svojih 30 godina u firmi, ali u ovom trenutku bolnica je pravo mjesto za mene. Mi koji smo tu znamo da možemo pobjeæi u Jankomir i da smo tu zaštiæeni. èesto mislim da bi bilo bolje da me nema.

Mislim da je razlog možda u prevelikom tempu života, suprug je dosta bio na terenu, ja sam vodila brigu o djeci, njihovoj školi, roditeljskim sastancima, kuæi, kuhanju, na posao nisam smjela kasniti. Trenutak kad sam pomislila da više ne mogu, dogodio se na poslu. Selili smo centralu iz jedne u drugu zgradu, ušli smo u sobu zajedno sa faks službom, poèeli su pištati faksovi, cvililo je na sve strane i to je mene toliko iritiralo da sam rekla, ‘ja više ne mogu, meni je dosta’. Rekla sam sinu da mi naðe psihijatra, da više ne mogu izdržati.”

Marija æe u bolnici dobiti novi antidepresiv i moæi æe se lijeèiti ambulantno. Kad ode u mirovinu, smatra dr. Radiæ, zadovoljit æe potrebu za sigurnošæu koju shvaæa prvenstveno kao materijalnu sigurnost, a ovu æe trogodišnju depresivnu epizodu ostaviti za sobom. Takve se depresije èesto javljaju u žena njene dobi, no razlozi su osobni: gubljenje pozicije u obitelji, strah da æe izgubiti posao, sin koji se vratio iz rata s PTSP-eom, a i odnosi s mužem postali su lošiji. Želi otiæi u mirovinu jer su se odnosi na poslu izmijenili, komplicirali, umorna je. No do mirovine joj treba još dvije godine pa je bolest nekakav izlaz – iako bi bolje bilo da joj firma kupi dvije godine staža. Premda izraz “bježanje u depresiju” ne smatra najpogodnijim, dr. Radiæ smatra da on pogaða Marijin sluèaj.

Ivanka K. ima 61 godinu, u mirovini je, a u psihijatrijskoj je bolnici drugi put iako psihièkih problema ima odavno. “U bolnicu sam došla prvi put 1999., godinu dana nakon što mi je muž umro. Ostala sam sama u kuæi; u dvorištu imam još jednu kuæu, tamo je kæi sa svojom obitelji. Inaèe sam uvijek bila nauèena na društvo, radila sam kao knjigovoða u uredu. I kæerka mi je ostala bez posla. Raspoloženje mi je bilo loše, svaki dan sam išla na groblje, plakala, a susjedi su me plašili, govorili su da æe mi za mjesec dana muž još više faliti, tako je i bilo. Moj muž je uvijek bio uz mene, uvijek pitao treba li mi što. Muèila sam se još jedno pola godine, a onda se javila lijeèniku.

Rekla sam da hoæu iæi u bolnicu i bila sam tu dva i pol mjeseca. Nakon toga imala sam više volje za rad, više entuzijazma, kreativnosti, štrikala sam unucima i kæerkama, kontaktirala s prijateljima iz ðaèkog doba. Lijekove sam trošila povremeno, po svom nahoðenju. Kad mi je bilo loše, uzela sam, a kad mi je bilo dobro, nisam. Vjerojatno i zbog toga, malo pomalo postajalo mi je lošije… sad sam drugi put u bolnici. Bilo mi je sve teže i teže raditi, bila sam bez volje i interesa, najgore je bilo ujutro ustati.

Što sam tada razmišljala? Moj život je bio jako monoton, svako jutro raditi one iste pokrete, iæi u duæan, piti sama kavu. Moj unuk ima 12 godina, ja sam ga èuvala od prve godine života, malo sam ga razmazila. Poèela sam primjeæivati da je sve više posla na meni. Nije to bio neki težak posao, milijun sitnih poslova. Dakle, monotonija, jednoliènost, samoæa. Nije bilo nekog radikalnog dogaðaja koji me slomio. Neki put sam pomislila, Bože, ako još tjedan dana budem morala obavljati sve te monotone radnje koje obavljam, ja æu poèeti vriskati. Skrivala sam to, nisam htjela svoje optereæivati. Kad sam vidjela da tako dalje ne može, rekla sam kæerki da bih išla malo u bolnicu, tu se osjeæam sigurna, zaštiæena, milijun sitnih poslova koji su me umarali nestalo je, tu imam društvo, sve što mi je doma falilo, i tu se ja dobro osjeæam.

Strahovi su postojali, no na misao o suicidu nisam nikad došla. Ja se još uvijek nadam da bih možda jednog dana mogla na svoje noge i da bih bila sigurna u sebe kao nekad, svoj èovjek. Moram reæi da nemam svoj život, ja vodim život svoje djece. Sad mislim da mi je mjesto ovdje, ali kad proðe izvjesno vrijeme, da æu se nekako oporaviti, poželjeti iæi kuæi, obavljati svoje poslove.”

Ivanka ima, doznajemo od dr. Radiæa, teški depresivni poremeæaj s dominacijom potpunog povlaèenja, nezainteresiranosti i nesanice – no ne zvuèi tako. Naime, nakon desetak dana u bolnici mijenja se doživljaj svijeta i rjeènik. U njezinu sluèaju radi se o modelima ponašanja i obiteljskim navikama koje je stvarala godinama. Ona kreira taj odnos, ali je njena obitelj koautor zbivanja. U toj obitelji ona je mama, baka, domaæica i servirka. Njoj je to previše, ali im to ne može reæi. I zato se mijenja da bi bila svega toga pošteðena; a u bolnici se može odmoriti, naspavati. “Pokušavam od nje èuti što bi ona željela, doznati što je nekada najbolje radila, u èemu je bila uspješna,” kaže dr. Radiæ, “i onda je potaknuti da to pokuša ponovo raditi – to je najbolja metoda rada s depresivnima. Dobiva Coaxil, antidepresiv, ali za nju prognoze ne mogu biti tako dobre kao za Mariju jer se njene životne okolnosti neæe promijeniti, ljudi oko nje koji ih stvaraju još su manje odgovorni nego ona.”

Tomislav ima 57 godina. Dijagnoza: manièno-depresivna psihoza.
“S 20 godina dobivao sam elektrošokove i to mi je jako pomoglo. Bio sam dobro 10 godina, oženio sam se, 29 godina sam radio, uglavnom kao šef skladišta, i otišao u penziju. Dok sam radio bilo mi je bolje. Zadnje tri godine sam bio u depresivnoj psihozi, prije toga pet godina u maniènoj. Bio sam pod lijeènièkom kontrolom, bio sam èesto i u bolnici. Za to sam vrijeme napao svoju doktoricu, obitelj takoðer, a to mi je žao. Imao sam svoju firmu i potrošio sam 20.000 maraka za jedno kratko razdoblje, na žene, a djeca su mi za to vrijeme bila gladna.

Što oèekujem? Oèekujem da mi se završi ovaj život. Ne mogu napraviti suicid jer imam dijete. Zadnje tri godine nisam izlazio iz kuæe. Išao sam doktorici da si popravim zube i na plac. Puno pušim, pokušao sam prekinuti, ali ne mogu. Žena i ja uspijevamo preživjeti s èetiri tisuæe i 400 kuna. S tim da potpuno odvojeno živimo. Ona daje za svoju potrošnju, ja za svoju. Ona je meni službeno skrbnica.

U bolnici mi je dobro. Kad sam primljen, bio sam tri dana na zatvorenom odjelu, a sada se na otvorenom mogu socijalizirati, s bolesnicima koji su uglavnom PTSP-ovci, slušam što prièaju. Malo su mi sirovi jer ja sam završio ekonomski fakultet uz posao. To mi je bilo najsretnije doba, kad sam bio student. Vratio bih se s posla i od 9 do 12 naveèer uèio.

Moja mama je kriva za moju bolest. Prijetila je da æe se ubiti, èak je pila preda mnom tablete, da mene kazni zato što nismo imali oca. Ona je živjela s njemaèkim oficirom, tako sam se ja rodio. Ona je umrla prije 20 godina i tada sam se ponovno razbolio, ponovno sam poèeo ležati po bolnicama. Bio sam jako vezan uz nju. Ne mogu to drukèije objasniti.”

Manièna je depresija psihoza. U odnosu na shizofreniju, prognoza kvalitete života nešto je bolja, osim ako oboljeli ne naprave suicid kad su depresivni, a i hospitalizacije su nešto rjeðe. “Pacijent teško izgovara rijeèi i reèenice što se možda može pripisati neurolepticima, starim antidepresivima koje je primao, a utjeèu na kognitivne sposobnosti. Doveo sam ga na ovaj odjel da mu dam litij. U svim medicinskim udžbenicima do prije 10 godina piše da je litij jedini lijek za maniènu depresiju, ali njemu ga nitko do sada nije dao. U Jankomiru litij dobivaju jedan ili dva pacijenta, i to na zatvorenim odjelima. To je zato što treba velika suradnja pacijenta – potrebno je održavati stalnu koncentraciju litija u krvi, pridržavati se pravila oko uzimanja odreðene kolièine tekuæine, a i neki internistièki nalazi moraju biti u redu.

Kad je pocijent psihotièan, jako malo može uèiniti za sebe. U periodima kad nisu psihotièni, moraju se pridržavati uputa za upotrebu lijeka, èime stvaraju pretpostavke da vjerojatno više ne budu psihotièni,” kaže dr. Radiæ.

Da bismo postavili dijagnozu da netko ima depresivnu epizodu treba uzeti u obzir devet simptoma, od kojih su tri zajednièka.
1. Sniženo raspoloženje (razdražljivost, plaèljivost, osjeæaj beznadnosti, bespomoænosti…)
2. Smanjen osjeæaj zadovoljstva, snižena sposobnost radovanja, gubitak interesa za uobièajene aktivnosti…
3. Nedostatak životne energije, brzo umaranje…

Da bismo rekli da netko pati od blage depresivne epizode treba imati najmanje dva od ova tri simptoma, i još dva od sljedeæih šest, a to su:
1. Poremeæaj apetita – u tipiènim slikama smanjen apetita; u atipiènim pojaèan apetit, kao da osobe žele unijeti u organizam nešto što bi im pomoglo i hranom prevladati svoje nezadovoljstvo.
2. Poremeæeno spavanje – u tipiènim sluèajevima najèešæe bez problema zaspu, a rano se bude i ne mogu više zaspati. U atipiènim kao da bježe u san, imaju veæu potrebu za snom i duže spavaju.
3. Samopodcjenjivanje; nedostatak samopouzdanja, osjeæaj manje vrijednosti, što može iæi do pravih osjeæaja krivnje i patoloških ideja sumanute krivice: misle da su krivi za ono što objektivno i ne mogu biti, odu na policiju i traže da ih se uhapsi – to su one najteže, psihotiène depresije.
4. Takve osobe èesto razmišljaju o samoubojstvu, imaju osjeæaj da je bolje da ih nema, neki pomišljaju na smrt, neki veæ razmišljaju kako da se ubiju, na žalost mnogi to i pokušaju.
5. Kognitivne smetnje, otežano se koncentriraju, otežano razmišljaju i donose odluke,
6. Promijenjena psihomotorika; postoje aktivne, nemirne depresije u kojima osobe plaèu, zapomažu, traže pomoæ, ne mogu sjediti na jednom mjestu, te pasivne i inhibirane depresije, gdje pacijent satima može mirno sjediti, tako da se depresije može i previdjeti.

Dijagnoza:
1. Dva simptoma od gornjih i dva od donjih – blaga depresija, pri èemu je radno funkcioniranje oèuvano.
2. Umjereno teška – dva od prva tri, i tri-èetiri druga, radno funkcioniranje znaèajno otežano;
3. tešku kad ima sva tri osnovna ili zajednièka i pet-šest ovih drugih, a radno funkcioniranje jako narušeno, i
4. psihotièna kad ima nihilistièke i sumanute ideje krivice i propasti, te halucinacije depresivnog sadržaja, po definiciji vrlo težak oblik depresije.