Većina ljudi vjeruje da je život sa čestim međuljudskim problemima nezdrav i neprirodan način života. Međutim, to je potpuno prirodan način života. Životna činjenica je da bez obzira šta netko radio i kakav život vodio, uvijek će se naći pojedinci ili grupe ljudi koji će mu s vremena na vrijeme prouzrokovati probleme. Potpuno je normalno biti nezadovoljan kada se tako nešto dogodi, a asertivno ponašanje motivirano tim nezadovoljstvom usmjerit će osobu na rješavanje nastalog međuljudskog problema.
Neasertivni ljudi, međutim, nisu samo nezadovoljni kad im netko pravi probleme u životu. Oni doživljavaju anksioznost, tenziju i fizičke neugodnosti, te se zbog nedostatka asertivnosti povlače i dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, a nakon toga se osjećaju bezvrijedno i potišteno, jer se ne znaju zauzeti za sebe i izboriti se za svoja prava i potrebe.
Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). Kao pojam, asertivnost kod nas nije zaživjela u svakodnevnoj upotrebi, osim kod psihologa i profesionalaca srodnih struka. U psihološkoj terminologiji, asertivnost znači izražavanje vlastitih misli, osjećanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan način, uvažavajući pri tome prava drugih.
Ovako opisana asertivnost izražava se u različitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjećaja krivice i anksioznosti. Asertivnost međutim podrazumijeva i više od toga: otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.
Za razliku od asertivnih osoba, neasertivne osobe su nejasne u izricanju svojih želja, teško ili nikako odbijaju tuđe zahtjeve koji im nisu po volji, smatraju svoje mišljenje manje važnim od tuđeg, sramežljive su, osjećaju se frustrirano, depresivno, niskog su samopoštovanja, te na međuljudske probleme reagiraju povlačenjem, neodlučnošću i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja (zbog čega se neasertivno ponašanje u stručnoj literaturi često naziva i defanzivnim ponašanjem).
Razlika između asertivnosti i agresivnosti
Asertivnost se često poistovjećuje sa agresivnošću. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to čini. Asertivna osoba shvaća da agresivnost može biti kratkoročno efikasna, ali da je dugoročno štetna jer kod oštećene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeđenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetničke agresije, čime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. Asertivna osoba shvaća da će dugoročno biti zadovoljna, ne tako što će druge frustrirati i učiniti nezadovoljnim, već tako što će zalažući se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese.
Agresivna osoba, za razliku od asertivne (i potpuno suprotno, od neasertivne) osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne (ali i neasertivne) osobe, asertivna osoba smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lični ciljevi fleksibilnošću i asertivnošću mogu ostvariti na obostranu korist.
Učenje asertivnosti
Baš kao i većina ljudskog ponašanja, asertivnost se uči od malih nogu. Od rođenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to odmah i neposredno. Prirodni biološki razvoj ljudske jedinke podrazumijeva da se potrebe nadopunjuju i mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i načini na koje čovjek tijekom raznih perioda svog razvoja izražava te potrebe, kao i načini na koje ih zadovoljava i za njih se zalaže.
Na taj prirodni i biološki proces ljudskog razvoja, najsnažniji uticaj ima socijalizacija. To je proces učenja društvenih normi koje važe za određenu kulturu, a odnosi se i na učenje društveno prihvatljivog ponašanja. Posredovan je prvo obiteljskom, a zatim i širom društvenom zajednicom (škola, vršnjaci, religija, mediji, itd.). Ovako određena, socijalizacija je proces tijekom kojeg dijete u kontaktu s drugim ljudima uči šta je to dobro i prihvatljivo željeti, a šta je loše i nepristojno željeti, te koji je ispravan način za ostvarivanje društveno poželjnih ciljeva, a koji način se smatra nepristojnim, agresivnim i lošim ponašanjem.
Tokom procesa socijalizacije, neasertivna uža i šira društvena okolina može sputavati asertivno ponašanje djece, ukoliko se takvo ponašanje pogrešno proglašava lošim (agresivnim, sebičnim i nepristojnim), pa djeca mogu usvojiti različite oblike neasertivnog ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i želja, i slično) koje odrasli smatraju poslušnim i pristojnim ponašanjem, te ga dobro prihvaćaju.
Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe: spremnost i sposonost zauzimanja za vlastita prava, te jasno i prihvatljivo izražavanje vlastitih želja i potreba. Pravovremeno usvajanje odgovarajućih oblika asertivnog ponašanja pozitivno utječe na razvoj djetetovog samopoštovanja, zbog čega asertivna djeca u adolescentskom i odraslom dobu imaju bolju sliku o sebi i na bolji način izražavaju svoja znanja i sposobnosti, te imaju efikasnije vještine suočavanja sa stresom.
Ako netko u djetinjstvu nije naučio ponašati se asertivno (već je naučio da se ponaša defanzivno ili agresivno), šansu za nadoknađivanje kao adolescent ili odrasla osoba može potražiti u treninzima asertivnosti ili, kako se kod nas češće nazivaju, asertivnim treninzima. Kao svaki trening i ovaj podrazumijeva uvježbavanje određenih vještina. U ovom slučaju radi se o uvježbavanju vještina izražavanja vlastitih potreba i želja, zauzimanja za vlastita prava, davanja pozitivnih i negativnih povratnih informacija, odbijanja neprihvatljivih zahtjeva, itd.
* * *
Asertivnost predstavlja za osobu koristan oblik ponašanja, kojim se pri ostvarivanju vlastitih prava, interesa i želja ne nanosi šteta drugim ljudima. Ukoliko osoba tijkom procesa socijalizacije nije usvojila asertivan obrazac ponašanja, asertivni trening je prilika da se na najefikasniji način nauči kako se u različitim međuljudskim odnosima (od bliskih do profesionalnih) zauzeti za vlastita prava, interese, potrebe i želje, kako se suprostaviti nepravdi, kako odbiti neopravdane zahtjeve bez osjećanja krivice i anksioznosti, ali i kako pohvaliti drugu osobu, kako biti otvoren, nježan i pažljiv.
Izvor: www.krnetic.com
Post je objavljen 31.03.2009. u 09:58 sati.