ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Veæina ljudi vjeruje da je život sa èestim meðuljudskim problemima nezdrav i neprirodan naèin života. Meðutim, to je potpuno prirodan naèin života. Životna èinjenica je da bez obzira šta netko radio i kakav život vodio, uvijek æe se naæi pojedinci ili grupe ljudi koji æe mu s vremena na vrijeme prouzrokovati probleme. Potpuno je normalno biti nezadovoljan kada se tako nešto dogodi, a asertivno ponašanje motivirano tim nezadovoljstvom usmjerit æe osobu na rješavanje nastalog meðuljudskog problema.

Neasertivni ljudi, meðutim, nisu samo nezadovoljni kad im netko pravi probleme u životu. Oni doživljavaju anksioznost, tenziju i fizièke neugodnosti, te se zbog nedostatka asertivnosti povlaèe i dozvoljavaju drugima da ih iskorištavaju, a nakon toga se osjeæaju bezvrijedno i potišteno, jer se ne znaju zauzeti za sebe i izboriti se za svoja prava i potrebe.

Ne postoji adekvatan prevod termina asertivnost (eng. to assert = izraziti). Kao pojam, asertivnost kod nas nije zaživjela u svakodnevnoj upotrebi, osim kod psihologa i profesionalaca srodnih struka. U psihološkoj terminologiji, asertivnost znaèi izražavanje vlastitih misli, osjeæanja i uvjerenja, na direktan, iskren i adekvatan naèin, uvažavajuæi pri tome prava drugih.

Ovako opisana asertivnost izražava se u razlièitim situacijama kao što su zauzimanje za poštovanje vlastitih prava, interesa, potreba i želja, suprostavljanje nepravdi, te odbijanje neopravdanih zahtjeva bez osjeæaja krivice i anksioznosti. Asertivnost meðutim podrazumijeva i više od toga: otvoreno, iskreno i adekvatno izražavanje naklonosti, pohvala, nježnosti, pažnje i zahvalnosti prema drugim osobama.

Za razliku od asertivnih osoba, neasertivne osobe su nejasne u izricanju svojih želja, teško ili nikako odbijaju tuðe zahtjeve koji im nisu po volji, smatraju svoje mišljenje manje važnim od tuðeg, sramežljive su, osjeæaju se frustrirano, depresivno, niskog su samopoštovanja, te na meðuljudske probleme reagiraju povlaèenjem, neodluènošæu i odustajanjem od svojih prava, potreba i želja (zbog èega se neasertivno ponašanje u struènoj literaturi èesto naziva i defanzivnim ponašanjem).

Razlika izmeðu asertivnosti i agresivnosti

Asertivnost se èesto poistovjeæuje sa agresivnošæu. Glavna razlika je u tome što asertivna osoba ne ostvaruje svoja prava, interese, potrebe i želje tako što šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba to èini. Asertivna osoba shvaæa da agresivnost može biti kratkoroèno efikasna, ali da je dugoroèno štetna jer kod ošteæene osobe izaziva ljutnju, bijes i povrijeðenost, te dovodi do otvorene ili prikrivene osvetnièke agresije, èime se ulazi u tzv. zatvoreni krug agresije. Asertivna osoba shvaæa da æe dugoroèno biti zadovoljna, ne tako što æe druge frustrirati i uèiniti nezadovoljnim, veæ tako što æe zalažuæi se za svoja prava i interese uvažavati i želju drugih ljudi da ostvare svoja prava i interese.

Agresivna osoba, za razliku od asertivne (i potpuno suprotno, od neasertivne) osobe, stavlja pred sebe obavezu da po svaku cijenu mora dobiti ono što želi, da sve zna bolje od drugih, da je vrijednija i pametnija od drugih. Za razliku od agresivne (ali i neasertivne) osobe, asertivna osoba smatra da svatko ima pravo na svoje mišljenje, da je neslaganje normalna pojava, ali i da se pogledi na stvari mogu obrazložiti, te da se lièni ciljevi fleksibilnošæu i asertivnošæu mogu ostvariti na obostranu korist.

Uèenje asertivnosti

Baš kao i veæina ljudskog ponašanja, asertivnost se uèi od malih nogu. Od roðenja dijete najprirodnije teži zadovoljenju svojih potreba i to odmah i neposredno. Prirodni biološki razvoj ljudske jedinke podrazumijeva da se potrebe nadopunjuju i mijenjaju, a nadopunjuju se i mijenjaju i naèini na koje èovjek tijekom raznih perioda svog razvoja izražava te potrebe, kao i naèini na koje ih zadovoljava i za njih se zalaže.

Na taj prirodni i biološki proces ljudskog razvoja, najsnažniji uticaj ima socijalizacija. To je proces uèenja društvenih normi koje važe za odreðenu kulturu, a odnosi se i na uèenje društveno prihvatljivog ponašanja. Posredovan je prvo obiteljskom, a zatim i širom društvenom zajednicom (škola, vršnjaci, religija, mediji, itd.). Ovako odreðena, socijalizacija je proces tijekom kojeg dijete u kontaktu s drugim ljudima uèi šta je to dobro i prihvatljivo željeti, a šta je loše i nepristojno željeti, te koji je ispravan naèin za ostvarivanje društveno poželjnih ciljeva, a koji naèin se smatra nepristojnim, agresivnim i lošim ponašanjem.

Tokom procesa socijalizacije, neasertivna uža i šira društvena okolina može sputavati asertivno ponašanje djece, ukoliko se takvo ponašanje pogrešno proglašava lošim (agresivnim, sebiènim i nepristojnim), pa djeca mogu usvojiti razlièite oblike neasertivnog ponašanja (nepostavljanje pitanja, neizražavanje vlastitog mišljenja i želja, i slièno) koje odrasli smatraju poslušnim i pristojnim ponašanjem, te ga dobro prihvaæaju.

Asertivnost djeteta podrazumijeva isto što i asertivnost odrasle osobe: spremnost i sposonost zauzimanja za vlastita prava, te jasno i prihvatljivo izražavanje vlastitih želja i potreba. Pravovremeno usvajanje odgovarajuæih oblika asertivnog ponašanja pozitivno utjeèe na razvoj djetetovog samopoštovanja, zbog èega asertivna djeca u adolescentskom i odraslom dobu imaju bolju sliku o sebi i na bolji naèin izražavaju svoja znanja i sposobnosti, te imaju efikasnije vještine suoèavanja sa stresom.

Ako netko u djetinjstvu nije nauèio ponašati se asertivno (veæ je nauèio da se ponaša defanzivno ili agresivno), šansu za nadoknaðivanje kao adolescent ili odrasla osoba može potražiti u treninzima asertivnosti ili, kako se kod nas èešæe nazivaju, asertivnim treninzima. Kao svaki trening i ovaj podrazumijeva uvježbavanje odreðenih vještina. U ovom sluèaju radi se o uvježbavanju vještina izražavanja vlastitih potreba i želja, zauzimanja za vlastita prava, davanja pozitivnih i negativnih povratnih informacija, odbijanja neprihvatljivih zahtjeva, itd.

* * *

Asertivnost predstavlja za osobu koristan oblik ponašanja, kojim se pri ostvarivanju vlastitih prava, interesa i želja ne nanosi šteta drugim ljudima. Ukoliko osoba tijkom procesa socijalizacije nije usvojila asertivan obrazac ponašanja, asertivni trening je prilika da se na najefikasniji naèin nauèi kako se u razlièitim meðuljudskim odnosima (od bliskih do profesionalnih) zauzeti za vlastita prava, interese, potrebe i želje, kako se suprostaviti nepravdi, kako odbiti neopravdane zahtjeve bez osjeæanja krivice i anksioznosti, ali i kako pohvaliti drugu osobu, kako biti otvoren, nježan i pažljiv.

Izvor: www.krnetic.com