... a što da ti kažem, ovakav blog je pravi izvor znanja za osvješćivanje ljudi koji ne mogu izaći na kraj s „brbljavim umom“ i „emocionalnim bolom“ koji stalno postavljaju pitanje: .što mi je i zašto baš meni...."
Već 18 godina sam nakon jačeg stresa i sindroma odvajanja, rata i sl. anksiozno-depresivan. Liječio sam se anksioliticima i došao do većih doza koje sam u 2008--oj u roku od pola godine prepolovio i vratio se na manje doze. Ali dalje ne ide. Oko 5 mg lorsilana. Dalje više to nije tolernacija ni ovisnost, već poremećaj. Idem na vrlo dugi rok. Ali česta su razočaranja.
Kako sam uspio bez veće apstinencijske krize?
Potpuno sampromjenio princip ishrane, idem na psihoterapiju kod psihologa, ne psihijatra starog kova, redovno prakticiram jogu i mnogo čitam od duhovnih knjiga, seff-help do popularne psihologija. Medicinskog sam smjera i kužim se ponešto u fiziologiju svih ovakvih poremećaja. Istražujem i sam sam sebi eksperimentalni laboratorij.
U obitelji imam i liječnika pa ni tu nisam bez podrške
Ipak... zaključujem da se onog ostatka emocionalne boli se čovjek može riješiti samo nekim drugim načinom..
Uz sve navedeno, od psihijatra, psihologa, joga učitelja, meditacije, knjiga i sporta, te naravno farmakoterapije, ... čini mi e duhovnim rastom. Na bilo koji način, bez uvođenja bilo kakve religjie.... To bi bilo porazno. Religije si institucije.
Plašt duhovnosti polagano bi mogao zakrivati sve prolazne naćine olakšavanja, ali stvarno jako polako.
Godinama, čak možda ne do kraja ovog života. Ali pokušavati treaba.
Volio bi da si na „mojemblogu“, ali je ok i tu.
Kad stigneš pročitaj moje postove, ja ću tvoje.
Treba mi netko za razgovor, tko proživljava slično ali upravo pedantan kao ti jer sam takav i ja.
Moj bloj: http: //www.odvikavanje.mojblog.hr
Posjeti me jer sam u krizi. Teško mi je duhovno provoditi kad nemam podršku obitelji.
Moj blog ovdje je: http: //www.uravnotezenje.blog.hr/
23.03.2009. (21:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lijepi ti pozdrav i hvala na komentaru. Najvažnije je znati jedno: nisi sam. Uvjeri se i posjeti forum koji sam napravila samo za nas, likove koji polusvjesno prolaze kroz život ne mireći se sa sudbinom i ne prihvaćajući predaju. Rado ću popričati s tobom, a trenutno forum ima oko 40-tak članova, od kojih, priznajem, nisu svi aktivni, ali ima nas 5-6 koji smo stvarno spremni odvojiti vremena koliko god treba i za koga god treba. Forum se nalazi na adresi http://psihijatrija.forumhr.com (ima i chat) a na ovom blogu (ili putem maila) mi možeš ostaviti svoj nadimak pod kojim si se registrirao kako bih te mogla prepoznati na forumu. Drž' se! (ovakav isti komentar ostavila sam ti na oba tvoja bloga koja si naveo)
23.03.2009. (21:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odvikavanje / Uravnoteženje, uzela sam si malo više vremena i krenula čitati tvoje postove na na oba tvoja bloga od samoga početka. Da, nažalost i tamo sam pronašla toliko sličnosti s tobom, od odrastanja, problema s roditeljima (braće ni sestara nemam), odvajanja, u mom slučaju i vraćanja... bezbroj nevidljivih niti koje nas međusobno vežu, a od drugih, onih "normalnih", odvajaju. "I nikad mi nije loše, samo mi je ponekad malo manje dobro." Krasno si to rekao. Primjećujem i da si našao mnogo ljudi koji su ti cijelo vrijeme davali podršku putem komentara, kao i meni. Prevazilazeći jednu, početnu, fazu, ulazim polako u drugu: u ovom trenutku JA sam ta koja daje podršku, iako je još uvijek i sama trebam. Ali, PRIMITI i DATI nije isto, složit ćeš se. Trebalo mi je dosta vremena da naučim DAVATI, bez da očekujem primanje, i da osjetim što to znači i kakav je osjećaj nakon što DAŠ. Otprilike kao da si uzeo neki stimulans koji ti popravlja raspoloženje. Nadam se da ću jednog dana i ja postati ovisna o tome: o DAVANJU. Uf, napisala sam ti već 5-6 komentara na svim mogućim mjestima, mislim da je vrijeme da stanem za danas :))
23.03.2009. (23:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vidim da imaš veliko srce. Hvala ti na tome. Zato ne želim ništa sad pistati osim zahvaliti što si mi darovala svoje vrijeme i riječ.
Samo ukratko.
Ja imam malo čudnu situaciju. Žena neprestano putuje, a ja se uz privatnu firmu bavim sa svoje dvoje školske djece. Sutra odlazi na osam dana.
Moja trenutna kriza je dijelom i radi toga što svi moji signali da ona zastane s karijerom nisu došli do nje. Stvorili smo dobra i situacjiu za dobar život, ali ga ne živimo... Susretnemo se tu i tamo.
Ja sam stao i počeo. Ona ne jer nema krizu, nema znaka... ide svojim putem, klasičnim, bez kraja....zapadnjačkim.
Sve što sam postigao pri odvikavanju i liječenju sam postigao upravo zbog suprotnog smjera kretanja, sporije, lakše, manje i tu (ne sutra, ni jučer).
I sad žurim da se dogovrimo oko obveza djece, ručkova, odvažanja i dovažanja, računa i sl.
Ne zamjeri.
Čujemo se uskoro.
Odvikavanje
24.03.2009. (21:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Baš mi je drago da si se javio. Eto, kontakt je tu pa kad se nađeš s vremenom na "ti"... znaš gdje sam. Čuvaj se i šaljem ti veliki pozdrav!
25.03.2009. (14:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sunce
Odvikavanje, ja sam Sunce. Više sam Mrak, ali želim postati Sunce i tako sam se registrirala na forum pije nekoliko dana. Danas sam pročitala razgovor između tebe i Renči i kliknula na tvoju pjesmu. Plakala sam kao malo dijete, odavno me tako nešto dotaknilo nije i otvorilo zatvorene pore. Ništa nije slučajno, ništa što se pod ovim nebom događa nije slučajno. Registriraj se na Forum, bit ćemo bogatiji.
25.03.2009. (17:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ako misliš na "moju" pjesmu to nije moja nego gibonnijeva, ali je moja priča u njoj ispričana..
znaš što...još ću ti nešto odmah reći..... slučajno sam na staroj kazeti našao tu pjesmu i poslušao.. reagirao sam kao i ti...nakon dug dugo vreman sam si dopustio plakati......i uživao sam plakati......dok nisam presušio...
..i mislim da se ja "odrastao" i ja "mali" ipak trebamo naći na pola puta, srce nek ostane dijelom odakle je i poteklo....samo što je put do te ravnoteže krivudav i nejasan.....
a vapor me vozi....
(glede foruma razmislit ću, nisam osoba koja voli "forumaški"način komunikacije... ako se nešto desi možda se i prijavim...
komentiraj moj blog, napravi svoj i ....naći ćemo se....
Odmotat ćemo mi tu draču oko srca, a ako ne barem ćemo je obrezati i nakalemiti da na njoj izrastu cvijetovi ruže..
Laka noć....Mrakosunce i Renči
Hvala vam na riječima.
26.03.2009. (00:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pozdrav! Znaš li što mi se upravo dogodilo? Umjesto riječi "Pozdrav" (tipkovnica mi je nekako "zaštekala") otipkala mi se riječ "ozdrav" :) Sad se pitam nije li to pomalo znakovito? Zapravo sam samo htjela baciti oko da vidim jesi li se "odmrznuo" i vidim ne samo da si odmrznut nego i blago... hmm... koja bi tu riječ odgovarala? Opisat ću ti: otopljena čokolada. To mi je prva asocijacija koja slijedi nakon riječi "odmrznut" u mom doživljaju tvog posta (ne zadnjeg, o 80-tim, već upravo ovoga). Nešto ugodno i pristupačno, nešto gdje nema vrata. Kao da si na tren odškrinuo vrata svoje duše. Ne boj se foruma, tamo nas ima svega nekolicina zaista aktivnih. Ostali su više-manje pasivni promatrači, no ne zamjeram nikome jer je potrebno puno snage i hrabrosti da svatko od nas odškrine ta teška vrata svoga srca i pusti malo svjetlosti i svježine unutra a ono da ono već ustajalo propusti da konačno počne curiti prema van. Trabunjam, znam. Nema veze, i ja sam odmrznuta :) Ozdrav! :))
26.03.2009. (14:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma da. Puno toga je znakovito, a i kad nije ljudi su skloni tražiti znakove. Ljudi vole znakove, nagovjesti, slučajnosti i koketiranje sudbinom i karmom, sudbinom....Ključevi, vrata i okovi su ljudske izmišljotine koje ih sputavaju i fizički i psihički, bila ona vidljiva ili nevidljiva...a svi smo pod nekom šifrom, matičnim brojem, znakom horoskopa, vezani, poluodređeni... kao da nam malo ostaje za pomake na bolje....
Forume ne volim jer ne želim previše visti na kompjuteru.Ovako se svjesno ograničim. sklon sam ovisnostima o svemu i čuvam se. Priočitao sam uglavnom tvoju kronologiju tegoba i dopusti mi da rezimiram:
Ti si imala panične epizode, ali si i prije uzimala anksiolitike. Nakon što si konačno počela uzimati Zoloft , čini mi se stvari su krenule nabolje sve do danas. Uz sve što si promjenila uz to, stav prema životu, hrani i slično ti se osjećaš dobro i funkcioniraš.
E sad kakav je voj stav prema tome. Negiraš li učinak antidepresiva ili ga ne naglašavaš? Pream svemu mi se čini da ti sve pripisuješ samoizlječenju ili prestankom simptoma (onih težih) samih po sebi.
Možeš li mi ukratko sažeti što misliš što ti je najviše pomoglo?
I još jedno čisto tehničko pitanje. Spominješ probleme s vidom, pritisak, težinu, sporost, nešto slično vrtoglavici (kad ti je bilo najgore 2006). da li još imaš takve simptome ili ne nakon terapije antidepresivom.
Znam da sam direktan i pomalo nepoetičan, ali znam ja biti i takav...
I sad laka ti noć ili dobro jutro ovisno kad ovo pročitaš.
Moj povratak u sadašnjost • 26.03.2009. u 21:33
27.03.2009. (12:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovako, ima dosta toga pa ću pokušati sažeti cijelu "priču" u par redaka. Oko 1997./1998. su krenuli moji panični napadi i anksioznost te depresija, koji nisu bili odmah prepoznati kao takvi, dielom i mojom nesuradnjom s liječnicima. Potom sam se navukla i "svukla" sa sedativa i negdje 1999. krenula sa anksioliticima (Xanax) i Prozacom. Tada mi se stanje stabiliziralo i prestala sam odlaziti na psihoterapije, sve dok 2006. nisam opet doživjela panični napad iako sam bila pod utjecajem spomenutih lijekova. E, tada sam shvatila da su tablete zapravo samo pomagalo, štake koji ti pomažu da se krećeš, dok samostalno ne prohodaš. Vjerujem da shvaćaš metaforu. Nova (sadašnja) psihijatrica propisala mi je Seroxat i Fevarin (u kombinaciji sa Xanaxom), nakon što sam od Zolofta doživjela pogoršanje (nije mi odgovarao), te redovitu psihoterapiju, u početku svaka 2 tjedna. Ono što se pomoću lijekova (antidepresiva) promijenilo jest to da su nestali fizički simptomi (ili su se znatno ublažili i postali vrlo podnošljivi) i da sam dobila malo prostora da si reorganiziram neke svoje stavove, postupke i razmišljanja s određene distance jer više nisam bila toliko opterećena fizičkim poteškoćama. Moj stav prema lijekovima sam spomenula: da, ali oni nisu jedini izlaz niti to smiju biti. Nitko ne može očekivati da će tablete promijeniti njegov život i riješiti njegove probleme. "Samoizlječenja" nema. Tablete su tu samo da ti daju početni elan za to. Nakon toga samo i isključivo o tebi (meni, bilo kome) ovisi kako ćemo dalje i hoćemo li probleme i dalje gurati pod tepih ili se konačno početi suočavati s njima i rješavati ih. Tu na scenu stupa psihoterapija - u bilo kojem obliku, u mom slučaju kao dio "radno-okupacijske" terapije napravila sam i forum, na kojem mogu razmjenjivati iskustva s više ljudi a ne moram loviti linkove po njihovim blogovima i sl. Tako mi je lakše. Naglašavam, MENI je lakše, ne znači da mora biti i drugima. I ne boj se pitati bilo što - najgore što ti se može dogoditi jest da ne dobiješ odgovor :) Kao što sam rekla, tu sam, vrtim se dosta po netu (ne samo iz dosade nego i iz nekih drugih razloga, prvenstveno financijske prirode, jbg nezaposlena sam, s djetetom). Eto, ako sam ti barem malo pomogla, drago mi je, a ako nisam, još uvijek sam tu za tvoja pitanja. Želim ti ugodan ostatak dana i lijepi vikend!
27.03.2009. (12:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E pa "volim" da si nezaposlena..;-), pa si stalno tu...Šalim sa naravno. Ima nešto neodgovoreno..., ali ako nisi sigurna nemoj mi nabrzinu davati odgovore. Pričekaj da sjedne... Onaj moj naglasak.. o tome što misliš da ti je najviše pomoglo?
Ne govorim o nikakvom izlječenju, jer imam stav da bolest i zdravlje nisu stanje već PROCES, pa sve utječe na sve i obrnuto.....mi se krećemo i kad mirujemo...emocija...emovere...na latinski kretanje, nemir....
Gledaj.
Okupacija i rad tii meni skreću pažnju s neugodnog simptoma kao i anksiolitik.
Ttraju dok traje rad ili djelovanje anksiolitika. I ja bi na kompjuteru mogao biti cijeli dan, ali bi mi ispale oči i postao bi ovisan.. ili s bilo čim drugima na toj razini....
Prihvaćaš li svoj proces kao bolest koju kontroliraš spomenutom terapijom, ili terapija kontrolira tebe?
To je srž.... bit......
Jel kužiš? Osjećaš li se ovisnom. zavisnom, vezanom, strahuješ li kad zaboraviš torbicu s lijekom?
Ne u negativnom smislu. Mi smo ovisni o hrani, o suncu, o spavanju, o ljudima, o životinjama, nekad i o auti ali sve to ne uzimamo za loše.
Hrana sa pesticidima i svim kemijama na nas djeluje kao lijek s nuspojavama. I što ljudi rade.Odvikavaju li se od loše hrane? Misle li na kancerogene tvari u prženim krumpirićima?
O tome pričam. Pričam o prihvaćanju. Prićam o općim stavovima. Pričam o tome kako nas gledaju drugi jer smo dio njih. Pričam o ovisnosti kao riječi, ne kao negativnij samoj po sebi , jer je ta riječ u ovom stoljeću postala prepuna smrada.. šprice, herion, mladež, cigarete, alkohol.....ali to nije ništa novo, samo je izbor veći.
Ljudi uvjek nešto trebaju, Nemir veći ili manji je naše prirodno stanje. Nemir ublažujemo privremenim zadovoljstvima. Onaj kome nemir postane nesnošljiv dobiva dijagnozu.I lijek. I sve ostaje isto. I dalje smo po prirodi nemirni, ali ova put s lijekom.Time smo i obilježni. I dijabetičari. I astmatčari. I dijalitičari.
Eto. Opet sa raspričah , a smo te htjedoh priupitati
jel uzimaš antidepresiv i anksiolitik sada u ovom trenutku zato što ti baš treba toliko i tad, ili zato što ti je ta farmakoterapja polagano poboljšala stanje i omogućilo ti druge "popravke" na sebi i u životu, pa se prisjetiš da je dobro uzimati ga redovno?
Ovdje zanemari dobro i loše raspoloženje. Ja i ti znamo što su kratke emocije, što su (ne)raspoloženja, a što strah i depresija. To se ne rješava razgovorom, ni okupacijom, ni tjelovježbom, ni vitaminima i mineralima.
Sve to me zanima jer se dvoumim što ja dobivam ako se ODVIKNEM I NAVIKNEM (mislim na antidepresiv).? Nisam ih do sad još uzimao. Ali kemijski su štetni ili malo štetni kao i anksiolitik. Kao loša hrana.
Na križanju sam gde trebam odlučiti da li ih uzeti ili nastaviti smanjivati anksiolitik. U ovom zadnjem slučaju moram mjenjati život..., a to je sad strahovito teško, jer mjenjati ne bi imao što, kad sam sve loše izmjenio i druge stvari idu relativno sasvm dobro.
Možda je komentar zbrkan, ali snaći češ se ti, jel tako.....
Idem.
Moj povratak u sadašnjost
28.03.2009. (16:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E, sad moram priznati da si me stisnuo uza zid :)) Jer, odgovor je DA. Na pitanje strahujem li da ne zaboravim torbicu s lijekovima. Nažalost, strahujem. I nema te sile koja bi me spriječila da se vratim po nju. Tvoje slijedeće pitanje (odgovarat ću ti redom, da nešto ne preskočim): 1. "Prihvaćaš li svoj proces kao bolest koju kontroliraš spomenutom terapijom, ili terapija kontrolira tebe?" Na ovo ti ne znam odgovoriti, ili sam ti možda već odgovorila u prvoj rečenici. Ali pitanje je svakako vrijedno razmišljanja. Čini mi se da terapija ipak kontrolira mene. 2. "jel uzimaš antidepresiv i anksiolitik sada u ovom trenutku zato što ti baš treba toliko i tad, ili zato što ti je ta farmakoterapja polagano poboljšala stanje i omogućilo ti druge "popravke" na sebi i u životu, pa se prisjetiš da je dobro uzimati ga redovno?" Anksiolitik uzimam zato što sam prvenstveno sada već ovisna o njemu. Još uvijek nisam uspjela shvatiti da li mi se nemir, drhtanje i smetnje vida javljaju radi apstinencije ili radi bolesti same (pričam o slučaju kada ne uzmem redovnu dozu, na koju sam navikla). Antidepresivi su mi zasigurno pomogli, o čemu sam ti pisala u prethodnom komentaru, i omogućili mi započinjanje rada na sebi. Ne preskačem njihovo uzimanje jer smatram da još uvijek nisam u potpunosti spremna samostalno preuzeti teret života u potpunosti, bez njihove pomoći. S obzirom na dugu povijest mog uzimanja antidepresiva (kontinuirano unatrag više godina), nisam sigurna kako bi izgledao prekid niti sam još uvijek spremna suočiti se s time.
Zašto razmišljaš o početku uzimanja antidepresiva? Zato da bi se "skinuo" s anksiolitika ili postoje i neke druge indikacije za njihovo uzimanje? Ako se radi samo o odvikavanju od anksiolitika, vjerujem da, uz tvoju razinu svijesti i razuma (kojoj se btw. divim), to možeš i bez antidepresiva.
28.03.2009. (21:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Misli da mogu okvirno osjetiti, što si prošla i koje su okolnosti tvoje sad već trajnije stabilizacije. Neću biti dug jer sam dosta ogolio sviju situaciju i pogledao je, osjetio, bez otpora i prosuđivanja. Ja kao i nekih 5% javnih i procjenjujem oko 50% ako ne i više ljudi u gradovima i šire imaju poremećaje, neslažanje i neugodne psihičke reakcije, koje mnogi prikrivaju socijano i društveno prihvaćenim ponašanjem: duhan, alkohol, marihuana i materijalno bogaćenje i sl. Drugi zaglibe u neprihvaćena ponašanja: agresija, opijatne droge, bijes, krađa, nasliništvo i bivaju sankcionirani. Srednji put je tableta. Poluprihvaćena, ali simbol ili atribut koji koji čovjeku koji je uzima redovno donosi od društva pridjev bolestan, a ako je to riječ o psihoaktivnim tabletama onda još donoi i pridjev ovisan (može i obrnuto). Zato se ako i takav čovjek ponaša, stalno pita, biva osuđivan, skriva pločice tableta, uzima ih kad nema nikog.....
Ali stvari su puno jednostavnije. Neću ulaziti u polemike društvo je ovakvo, traume su bile takve, ljudi su skloni i sl. Sve što sam naveo samo su načini ljudi da smire po mnogima stvarne neravnoteže, promjene i ako hoćeš poremećaje. Tko uopće pravi studiju koliko novaca odnese HZZO-u pušenje - legalno bez recepta ili liječenje anksioliticima ili antidepresivima - legalno uz nadzor.
Otežavajuća okolnost je samo što smo ja, ti i mnoštvo drugih u tom sklopu čimbenika, bilo ti to utješni ili ne ipak svjesniji od mnogih. Svjesni smo da je neravnoteža tu i tražimo je. Ti si je našla ovako ili onako. Sigurno puno manje štetno i nego da se "oblokavaš, dimiš ili nešto gore". Štetnost je u razini loše hrane pune antibiotika, aditiva i kemikalija. Pa je opet jedeš.
Dakle. Ja sam hipersenzibilan, intelektulano na višoj razini, obrazovan, drugačiji i imao sam sigurno mnoštvo traumica , ali i trauma, koji su bili mali okidači za razvoj moje psihičke neravnoteže - bolesti. Ona se očitovala depresivnim napadom jednom i ogdinu dana agonije i prihvaćanja stanja (vrijeme rata). Trenutno riješenje sam pronašao u jakom anksiolitiku lorazepamu. On je otpustio nepetost, nelagodu i samanjio mojiu hiperosjetilnost. Na toj osnovio sam nadogradio svoj život, posao, obitelj, djecu i status - ego, prirodni zakon i društveni status.
Tolerancija nesavršenih benzodiazepina je uzrokovala povećanje doze, time i veću štetnost pri metabolizmu, ali i početak promjene karaktera. Pri pokušaj snižavanja i čak prestanaka uzimanja trajao je jedan dan. Tada sam ponovo osjetio vjerojatno ono što mnogi zovu depresivnu epizodu. Neopisivo neugodno. Ali bilo je krivo vrijeme, krivi cilj i vratio sam se starom načinu i nastavio život. (u međuvremenu sam uzimao Portal) kojeg nisam shvatio ozbiljnom prestao uzimati i nemam mišljenje o njemu. Sve se ovo dogodilo prije 8 godina.
Ovaj put sam krenuo obrnuto. Polagano smanjivanje doze i promjena svga u načinu života što je moguće na bolje, a što je iskušano provjerenom a ako nije provjereno, onda bezopasno. (yoga, meditacija, privatna psihoterapija, akupunktura, tjelesna aktivnost, autosugestija, samokontrola, čitanje mnoštva knjiga na povećanj duhovnosti.....).
I evo me tu pred svima i tobom. Nalazim se napočetnoj dozi koju sam uzeo 1993. godine ( 1,5 +1,5 +1 mg lorazepama). I kako kaže onaj film "Bolje (manje) ne može". Ma može, ali na drugi način. Ja nemam dijagnozi. To su izmišljotine da bi se kao i usvemu ljudi stavili u ladice. U takvoj korelaciji, ali s malu ublaženo mogu svoje stanje opisati anksiozno - depresivno stanje (ili proces ili osjet ili nemir ili anksiozno depresivno kontinuirano o raspoloženje). i to jednako uvjetovano vanjskim i unutarnjim (endogenim, ne baš poznatim uzorcima). Ove vanjske sam u roku ove godine uravnoteženja i odvikavanja isfrizirao, osvjestio i nosim se s njima. Unutarnje mogu nazrijeti, ali proces je spor kao i sam čovjekov život. Koliko sam razvijao negativno ponašanje i negativna stajališta, vjerojatno mi toliko reba i da ih integriram, razložim, otpustim i promjenim. Na tome radim i radit ću neovisno o tabletama.
Ja sam drugi čovjek, vratio sam se u 1992. godinu i sad trebam izabrati jedan od puteva. Nazad mogu, ali znam da ću kad tad opet ići naprijed jer sam uporan, temeljit. A to katkad zna biti i negativno. (Ako sam temeljit u krivm postupcima)
Ja ni sad nisam sasvim miran, staložen, bistar ni bez tjelesnih osjeta. Ali sam sasvim prihvatljivo. Jer tko bi 8 dana sam brinuo se o djeci (žena često na putu), vodio firmu i kućanstvo,da je stvarno bolestan, nemoćan i izgubljen. Ne ovo je moja pobjeda (nad nikim) u moju korist. Poraženog nema. Ali ni stajanja nema.Anksiolitik je potreba i (nuspojava) ovisnost. Potrebu bi zamjenio antidepresivom s jačim anksilolitičkim učinkom i postupno odbacio anksiolitik, naravno kroz duži period. Bila to kemija, svijet ili Bog nešto nije gdje treba a ovi ljekovi to rade najbolje i najmanje štetno. Eto zato sve to pitam i to ću napravit. Hvala ti.
30.03.2009. (13:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jako lijepo si ovo napisao i opisao i stoga - HVALA i tebi :) Imam samo jednu primjedbu na tvoju rečenicu "Ne ovo je moja pobjeda (nad nikim) u moju korist." jer smatram da je "ovo" itekako velika pobjeda - nad samim sobom i svojim nesvjesnim - ti i ja pokušavamo svojom osviješćenošću / sviješću pod kontrolom držati i usmjeravati sve ono što nam naše nesvjesno prouzrokuje: tegobe (prvenstveno fiziološkog karaktera), ali i negativne i depresivne misli. Moja je "teorija da je za nas najopasnija situacija kada se mozak nađe u stanju praznog hoda tj. kad nam je jednostavno dosadno. Tada ima dovoljno prostora za sve naše nesvjesne (re)akcije. Što ti i ja pokušavamo? "Zaposliti" mozak i maksimalno angažirati svijest kako bismo na taj način utjecali na podsvijest i korigirali pogrešne, pogrešno naučene, iracionalne i/ili neprimjerene reakcije koje naš mozak stvara kad god uoči priliku. Pri tome nikako ne smijemo zaboraviti da čovjek koristi vrlo mali postotak mozga i niti zamisliti ne možemo što se sve krije u ostatku koji slobodno luta. I, opet ću se vratiti na pitanje slično onome koje si mi nedavno postavio: hoćemo li dozvoliti da podsvijest kontrolira našu svijest ili ćemo odlučiti raditi na sebi i naučiti svjesno kontrolirati podsvijest? Ja sam za ovo potonje, a čini mi se i ti. Puno pozdrava!
30.03.2009. (13:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Branko Stojković - Štit
JE LI MOŽETE VJEROVATI DA PAS MOŽE BITI LJUBOMORAN NA ČOVJEKA?! Jučer idemo mi iz parka "Borik" i krećemo se nogo-stupom prema cesti ulice Matije Gupca u Bjelovaru, s desne strane staze za trčanje idu dvije lijepe osrednje dobi žene u društvu psa... One nailaze prema nama, i udaljene su desetak metara od nas. Mi već prolazimo križanje i sjecište gdje bi se sudarili... Pas "švrćo" iako je udaljen od nas oko pet ide odvažno na nas, a mi već odlazimo, i demonstrira herojstvo...
Ja sam inače brz kao "munja" kad hoću, i skočim" i psu dam s nogom po njušci... On zereži i zacvili i pobjegne,.., a jedna od te dvije žene viče - "Robi", to su neki zlo-časti ljudi... Ma, vidi ti nje mi "zlo-časti ljudi" a njezin pas nas je napao iz čistoga mira... Kažem ja njima - koje su brzim koracima odlazile: je li vam to ljubavnik?! Danas kad sam o tome događaju razmišljao: došao sam do odgovora - taj pas njih drži pod kontrolom, i bio je ljubomoran na nas. Pas je ljut kada mu se netko (kao ja) neće pokloniti... Glupi i bolestan čovjek ovo ne shvaća o čemu ja ovdje pišem...
Svi oni koji se druže sa psima su bolesni ljudi. Jedamputa sam prolazio kraj jedne kuće, i pas je skočio na plot, i kao lud je počeo lajati na mene. Pitam ja; vlasnicu toga psa koja je bila u dvorištu - zašto pas toliko laje na mene a nisam mu ništa učinio?! Ona kaže - kad je ljubomoran na vas! Prije dvije - tri godine unatrag bio sam sa jednim čovjekom koji mi je ispričao jednu priču o nekoj ženi i psu...
Između ostaloga Saša L., mi priča kako je vozio s traktorom jednoj ženi drva... Kaže: dođem ti ja u dvorište te žene, i zovem nju - da sam joj drva dovezao... Nitko se nije javljao pa sam došao na vrata koja su bila otvorena, jer bilo je ljeto i lijep dan. Kad čujem; a-joj, a-joj, a-joj., kad bolje pogledam ono pas "štepa" tu gazdaricu... Kaže mi Saša da tako nešto nikada u životu nije vidio... Da, se je okrenuo i otišao.. Eto, psećija populacija se sve više širi... Kada vidite psa u društvu ljudi - pljuni na tako nešto...
To je bijeda i sramota da žene su postale "psećije bludnice" i podložnice... Sodoma i Gomora su duhovni "zarobljeni" gradovi koji i danas postoje... U indijskoj mitologiji "LOKA" je planeta "LJUDSKIH PASA" ljudi sa psećim duhom i karakterom... Takvi ljudi su prokleti, i bolje da se nisu nikada rodili... To je najveći grijeh i nakaza čovjek-ovog postanka... Takav čovjek ili žena nemaju napredak - oni liče na ljude - a u stvari su psi... Čovjek ili žena koji su legli sa psom - bolje je da se sami ubiju...
-------------------------------------------------- BRANKO STOJKOVIĆ B j e l o v a r, 43000 0958148290 (Tel/mob.)
27.11.2017. (13:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uravnoteženje
... a što da ti kažem, ovakav blog je pravi izvor znanja za osvješćivanje ljudi koji ne mogu izaći na kraj s „brbljavim umom“ i „emocionalnim bolom“ koji stalno postavljaju pitanje: .što mi je i zašto baš meni...."
Već 18 godina sam nakon jačeg stresa i sindroma odvajanja, rata i sl. anksiozno-depresivan. Liječio sam se anksioliticima i došao do većih doza koje sam u 2008--oj u roku od pola godine prepolovio i vratio se na manje doze. Ali dalje ne ide. Oko 5 mg lorsilana. Dalje više to nije tolernacija ni ovisnost, već poremećaj. Idem na vrlo dugi rok. Ali česta su razočaranja.
Kako sam uspio bez veće apstinencijske krize?
Potpuno sampromjenio princip ishrane, idem na psihoterapiju kod psihologa, ne psihijatra starog kova, redovno prakticiram jogu i mnogo čitam od duhovnih knjiga, seff-help do popularne psihologija. Medicinskog sam smjera i kužim se ponešto u fiziologiju svih ovakvih poremećaja. Istražujem i sam sam sebi eksperimentalni laboratorij.
U obitelji imam i liječnika pa ni tu nisam bez podrške
Ipak... zaključujem da se onog ostatka emocionalne boli se čovjek može riješiti samo nekim drugim načinom..
Uz sve navedeno, od psihijatra, psihologa, joga učitelja, meditacije, knjiga i sporta, te naravno farmakoterapije, ... čini mi e duhovnim rastom. Na bilo koji način, bez uvođenja bilo kakve religjie....
To bi bilo porazno. Religije si institucije.
Plašt duhovnosti polagano bi mogao zakrivati sve prolazne naćine olakšavanja, ali stvarno jako polako.
Godinama, čak možda ne do kraja ovog života. Ali pokušavati treaba.
Volio bi da si na „mojemblogu“, ali je ok i tu.
Kad stigneš pročitaj moje postove, ja ću tvoje.
Treba mi netko za razgovor, tko proživljava slično ali upravo pedantan kao ti jer sam takav i ja.
Moj bloj: http: //www.odvikavanje.mojblog.hr
Posjeti me jer sam u krizi. Teško mi je duhovno provoditi kad nemam podršku obitelji.
Moj blog ovdje je: http: //www.uravnotezenje.blog.hr/
23.03.2009. (21:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
renchi75
Lijepi ti pozdrav i hvala na komentaru.
Najvažnije je znati jedno: nisi sam. Uvjeri se i posjeti forum koji sam napravila samo za nas, likove koji polusvjesno prolaze kroz život ne mireći se sa sudbinom i ne prihvaćajući predaju. Rado ću popričati s tobom, a trenutno forum ima oko 40-tak članova, od kojih, priznajem, nisu svi aktivni, ali ima nas 5-6 koji smo stvarno spremni odvojiti vremena koliko god treba i za koga god treba.
Forum se nalazi na adresi http://psihijatrija.forumhr.com (ima i chat) a na ovom blogu (ili putem maila) mi možeš ostaviti svoj nadimak pod kojim si se registrirao kako bih te mogla prepoznati na forumu.
Drž' se!
(ovakav isti komentar ostavila sam ti na oba tvoja bloga koja si naveo)
23.03.2009. (21:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
renchi75
Odvikavanje / Uravnoteženje, uzela sam si malo više vremena i krenula čitati tvoje postove na na oba tvoja bloga od samoga početka.
Da, nažalost i tamo sam pronašla toliko sličnosti s tobom, od odrastanja, problema s roditeljima (braće ni sestara nemam), odvajanja, u mom slučaju i vraćanja... bezbroj nevidljivih niti koje nas međusobno vežu, a od drugih, onih "normalnih", odvajaju.
"I nikad mi nije loše, samo mi je ponekad malo manje dobro." Krasno si to rekao. Primjećujem i da si našao mnogo ljudi koji su ti cijelo vrijeme davali podršku putem komentara, kao i meni. Prevazilazeći jednu, početnu, fazu, ulazim polako u drugu: u ovom trenutku JA sam ta koja daje podršku, iako je još uvijek i sama trebam. Ali, PRIMITI i DATI nije isto, složit ćeš se. Trebalo mi je dosta vremena da naučim DAVATI, bez da očekujem primanje, i da osjetim što to znači i kakav je osjećaj nakon što DAŠ. Otprilike kao da si uzeo neki stimulans koji ti popravlja raspoloženje. Nadam se da ću jednog dana i ja postati ovisna o tome: o DAVANJU.
Uf, napisala sam ti već 5-6 komentara na svim mogućim mjestima, mislim da je vrijeme da stanem za danas :))
23.03.2009. (23:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moj povratak u sadašnjost
Renči, šaljem ti veliki digitalni pozdrav
Vidim da imaš veliko srce. Hvala ti na tome. Zato ne želim ništa sad pistati osim zahvaliti što si mi darovala svoje vrijeme i riječ.
Samo ukratko.
Ja imam malo čudnu situaciju. Žena neprestano putuje, a ja se uz privatnu firmu bavim sa svoje dvoje školske djece. Sutra odlazi na osam dana.
Moja trenutna kriza je dijelom i radi toga što svi moji signali da ona zastane s karijerom nisu došli do nje. Stvorili smo dobra i situacjiu za dobar život, ali ga ne živimo...
Susretnemo se tu i tamo.
Ja sam stao i počeo. Ona ne jer nema krizu, nema znaka... ide svojim putem, klasičnim, bez kraja....zapadnjačkim.
Sve što sam postigao pri odvikavanju i liječenju sam postigao upravo zbog suprotnog smjera kretanja, sporije, lakše, manje i tu (ne sutra, ni jučer).
I sad žurim da se dogovrimo oko obveza djece, ručkova, odvažanja i dovažanja, računa i sl.
Ne zamjeri.
Čujemo se uskoro.
Odvikavanje
24.03.2009. (21:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Baš mi je drago da si se javio. Eto, kontakt je tu pa kad se nađeš s vremenom na "ti"... znaš gdje sam.
Čuvaj se i šaljem ti veliki pozdrav!
25.03.2009. (14:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sunce
Odvikavanje, ja sam Sunce. Više sam Mrak, ali želim postati Sunce i tako sam se registrirala na forum pije nekoliko dana. Danas sam pročitala razgovor između tebe i Renči i kliknula na tvoju pjesmu. Plakala sam kao malo dijete, odavno me tako nešto dotaknilo nije i otvorilo zatvorene pore.
Ništa nije slučajno, ništa što se pod ovim nebom događa nije slučajno. Registriraj se na Forum, bit ćemo bogatiji.
25.03.2009. (17:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Moj povratak u sadašnjost
ako misliš na "moju" pjesmu to nije moja nego gibonnijeva, ali je moja priča u njoj ispričana..
znaš što...još ću ti nešto odmah reći..... slučajno sam na staroj kazeti našao tu pjesmu i poslušao.. reagirao sam kao i ti...nakon dug dugo vreman sam si dopustio plakati......i uživao sam plakati......dok nisam presušio...
..i mislim da se ja "odrastao" i ja "mali" ipak trebamo naći na pola puta, srce nek ostane dijelom odakle je i poteklo....samo što je put do te ravnoteže krivudav i nejasan.....
a vapor me vozi....
(glede foruma razmislit ću, nisam osoba koja voli "forumaški"način komunikacije...
ako se nešto desi možda se i prijavim...
komentiraj moj blog, napravi svoj i ....naći ćemo se....
Odmotat ćemo mi tu draču oko srca, a ako ne barem ćemo je obrezati i nakalemiti da na njoj izrastu cvijetovi ruže..
Laka noć....Mrakosunce i Renči
Hvala vam na riječima.
26.03.2009. (00:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Pozdrav!
Znaš li što mi se upravo dogodilo? Umjesto riječi "Pozdrav" (tipkovnica mi je nekako "zaštekala") otipkala mi se riječ "ozdrav" :) Sad se pitam nije li to pomalo znakovito? Zapravo sam samo htjela baciti oko da vidim jesi li se "odmrznuo" i vidim ne samo da si odmrznut nego i blago... hmm... koja bi tu riječ odgovarala? Opisat ću ti: otopljena čokolada. To mi je prva asocijacija koja slijedi nakon riječi "odmrznut" u mom doživljaju tvog posta (ne zadnjeg, o 80-tim, već upravo ovoga). Nešto ugodno i pristupačno, nešto gdje nema vrata. Kao da si na tren odškrinuo vrata svoje duše. Ne boj se foruma, tamo nas ima svega nekolicina zaista aktivnih. Ostali su više-manje pasivni promatrači, no ne zamjeram nikome jer je potrebno puno snage i hrabrosti da svatko od nas odškrine ta teška vrata svoga srca i pusti malo svjetlosti i svježine unutra a ono da ono već ustajalo propusti da konačno počne curiti prema van.
Trabunjam, znam. Nema veze, i ja sam odmrznuta :)
Ozdrav! :))
26.03.2009. (14:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Ma da. Puno toga je znakovito, a i kad nije ljudi su skloni tražiti znakove. Ljudi vole znakove, nagovjesti, slučajnosti i koketiranje sudbinom i karmom, sudbinom....Ključevi, vrata i okovi su ljudske izmišljotine koje ih sputavaju i fizički i psihički, bila ona vidljiva ili nevidljiva...a svi smo pod nekom šifrom, matičnim brojem, znakom horoskopa, vezani, poluodređeni...
kao da nam malo ostaje za pomake na bolje....
Forume ne volim jer ne želim previše visti na kompjuteru.Ovako se svjesno ograničim. sklon sam ovisnostima o svemu i čuvam se. Priočitao sam uglavnom tvoju kronologiju tegoba i dopusti mi da rezimiram:
Ti si imala panične epizode, ali si i prije uzimala anksiolitike. Nakon što si konačno počela uzimati Zoloft , čini mi se stvari su krenule nabolje sve do danas. Uz sve što si promjenila uz to, stav prema životu, hrani i slično ti se osjećaš dobro i funkcioniraš.
E sad kakav je voj stav prema tome. Negiraš li učinak antidepresiva ili ga ne naglašavaš? Pream svemu mi se čini da ti sve pripisuješ samoizlječenju ili prestankom simptoma (onih težih) samih po sebi.
Možeš li mi ukratko sažeti što misliš što ti je najviše pomoglo?
I još jedno čisto tehničko pitanje. Spominješ probleme s vidom, pritisak, težinu, sporost, nešto slično vrtoglavici (kad ti je bilo najgore 2006). da li još imaš takve simptome ili ne nakon terapije antidepresivom.
Znam da sam direktan i pomalo nepoetičan, ali znam ja biti i takav...
I sad laka ti noć ili dobro jutro ovisno kad ovo pročitaš.
Moj povratak u sadašnjost • 26.03.2009. u 21:33
27.03.2009. (12:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Ovako, ima dosta toga pa ću pokušati sažeti cijelu "priču" u par redaka.
Oko 1997./1998. su krenuli moji panični napadi i anksioznost te depresija, koji nisu bili odmah prepoznati kao takvi, dielom i mojom nesuradnjom s liječnicima. Potom sam se navukla i "svukla" sa sedativa i negdje 1999. krenula sa anksioliticima (Xanax) i Prozacom. Tada mi se stanje stabiliziralo i prestala sam odlaziti na psihoterapije, sve dok 2006. nisam opet doživjela panični napad iako sam bila pod utjecajem spomenutih lijekova.
E, tada sam shvatila da su tablete zapravo samo pomagalo, štake koji ti pomažu da se krećeš, dok samostalno ne prohodaš. Vjerujem da shvaćaš metaforu.
Nova (sadašnja) psihijatrica propisala mi je Seroxat i Fevarin (u kombinaciji sa Xanaxom), nakon što sam od Zolofta doživjela pogoršanje (nije mi odgovarao), te redovitu psihoterapiju, u početku svaka 2 tjedna.
Ono što se pomoću lijekova (antidepresiva) promijenilo jest to da su nestali fizički simptomi (ili su se znatno ublažili i postali vrlo podnošljivi) i da sam dobila malo prostora da si reorganiziram neke svoje stavove, postupke i razmišljanja s određene distance jer više nisam bila toliko opterećena fizičkim poteškoćama. Moj stav prema lijekovima sam spomenula: da, ali oni nisu jedini izlaz niti to smiju biti. Nitko ne može očekivati da će tablete promijeniti njegov život i riješiti njegove probleme. "Samoizlječenja" nema. Tablete su tu samo da ti daju početni elan za to. Nakon toga samo i isključivo o tebi (meni, bilo kome) ovisi kako ćemo dalje i hoćemo li probleme i dalje gurati pod tepih ili se konačno početi suočavati s njima i rješavati ih. Tu na scenu stupa psihoterapija - u bilo kojem obliku, u mom slučaju kao dio "radno-okupacijske" terapije napravila sam i forum, na kojem mogu razmjenjivati iskustva s više ljudi a ne moram loviti linkove po njihovim blogovima i sl. Tako mi je lakše. Naglašavam, MENI je lakše, ne znači da mora biti i drugima.
I ne boj se pitati bilo što - najgore što ti se može dogoditi jest da ne dobiješ odgovor :)
Kao što sam rekla, tu sam, vrtim se dosta po netu (ne samo iz dosade nego i iz nekih drugih razloga, prvenstveno financijske prirode, jbg nezaposlena sam, s djetetom).
Eto, ako sam ti barem malo pomogla, drago mi je, a ako nisam, još uvijek sam tu za tvoja pitanja.
Želim ti ugodan ostatak dana i lijepi vikend!
27.03.2009. (12:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
E pa "volim" da si nezaposlena..;-), pa si stalno tu...Šalim sa naravno. Ima nešto neodgovoreno..., ali ako nisi sigurna nemoj mi nabrzinu davati odgovore. Pričekaj da sjedne...
Onaj moj naglasak.. o tome što misliš da ti je najviše pomoglo?
Ne govorim o nikakvom izlječenju, jer imam stav da bolest i zdravlje nisu stanje već PROCES, pa sve utječe na sve i obrnuto.....mi se krećemo i kad mirujemo...emocija...emovere...na latinski kretanje, nemir....
Gledaj.
Okupacija i rad tii meni skreću pažnju s neugodnog simptoma kao i anksiolitik.
Ttraju dok traje rad ili djelovanje anksiolitika. I ja bi na kompjuteru mogao biti cijeli dan, ali bi mi ispale oči i postao bi ovisan.. ili s bilo čim drugima na toj razini....
Prihvaćaš li svoj proces kao bolest koju kontroliraš spomenutom terapijom, ili terapija kontrolira tebe?
To je srž.... bit......
Jel kužiš? Osjećaš li se ovisnom. zavisnom, vezanom, strahuješ li kad zaboraviš torbicu s lijekom?
Ne u negativnom smislu. Mi smo ovisni o hrani, o suncu, o spavanju, o ljudima, o životinjama, nekad i o auti ali sve to ne uzimamo za loše.
Hrana sa pesticidima i svim kemijama na nas djeluje kao lijek s nuspojavama. I što ljudi rade.Odvikavaju li se od loše hrane? Misle li na kancerogene tvari u prženim krumpirićima?
O tome pričam. Pričam o prihvaćanju. Prićam o općim stavovima. Pričam o tome kako nas gledaju drugi jer smo dio njih. Pričam o ovisnosti kao riječi, ne kao negativnij samoj po sebi , jer je ta riječ u ovom stoljeću postala prepuna smrada.. šprice, herion, mladež, cigarete, alkohol.....ali to nije ništa novo, samo je izbor veći.
Ljudi uvjek nešto trebaju, Nemir veći ili manji je naše prirodno stanje. Nemir ublažujemo privremenim zadovoljstvima. Onaj kome nemir postane nesnošljiv dobiva dijagnozu.I lijek.
I sve ostaje isto. I dalje smo po prirodi nemirni, ali ova put s lijekom.Time smo i obilježni. I dijabetičari. I astmatčari. I dijalitičari.
Eto. Opet sa raspričah , a smo te htjedoh priupitati
jel uzimaš antidepresiv i anksiolitik sada u ovom trenutku zato što ti baš treba toliko i tad, ili zato što ti je ta farmakoterapja polagano poboljšala stanje i omogućilo ti druge "popravke" na sebi i u životu, pa se prisjetiš da je dobro uzimati ga redovno?
Ovdje zanemari dobro i loše raspoloženje. Ja i ti znamo što su kratke emocije, što su (ne)raspoloženja, a što strah i depresija. To se ne rješava razgovorom, ni okupacijom, ni tjelovježbom, ni vitaminima i mineralima.
Sve to me zanima jer se dvoumim što ja dobivam ako se ODVIKNEM I NAVIKNEM (mislim na antidepresiv).? Nisam ih do sad još uzimao. Ali kemijski su štetni ili malo štetni kao i anksiolitik. Kao loša hrana.
Na križanju sam gde trebam odlučiti da li ih uzeti ili nastaviti smanjivati anksiolitik. U ovom zadnjem slučaju moram mjenjati život..., a to je sad strahovito teško, jer mjenjati ne bi imao što, kad sam sve loše izmjenio i druge stvari idu relativno sasvm dobro.
Možda je komentar zbrkan, ali snaći češ se ti, jel tako.....
Idem.
Moj povratak u sadašnjost
28.03.2009. (16:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
E, sad moram priznati da si me stisnuo uza zid :)) Jer, odgovor je DA. Na pitanje strahujem li da ne zaboravim torbicu s lijekovima. Nažalost, strahujem. I nema te sile koja bi me spriječila da se vratim po nju.
Tvoje slijedeće pitanje (odgovarat ću ti redom, da nešto ne preskočim):
1.
"Prihvaćaš li svoj proces kao bolest koju kontroliraš spomenutom terapijom, ili terapija kontrolira tebe?"
Na ovo ti ne znam odgovoriti, ili sam ti možda već odgovorila u prvoj rečenici. Ali pitanje je svakako vrijedno razmišljanja. Čini mi se da terapija ipak kontrolira mene.
2.
"jel uzimaš antidepresiv i anksiolitik sada u ovom trenutku zato što ti baš treba toliko i tad, ili zato što ti je ta farmakoterapja polagano poboljšala stanje i omogućilo ti druge "popravke" na sebi i u životu, pa se prisjetiš da je dobro uzimati ga redovno?"
Anksiolitik uzimam zato što sam prvenstveno sada već ovisna o njemu. Još uvijek nisam uspjela shvatiti da li mi se nemir, drhtanje i smetnje vida javljaju radi apstinencije ili radi bolesti same (pričam o slučaju kada ne uzmem redovnu dozu, na koju sam navikla).
Antidepresivi su mi zasigurno pomogli, o čemu sam ti pisala u prethodnom komentaru, i omogućili mi započinjanje rada na sebi. Ne preskačem njihovo uzimanje jer smatram da još uvijek nisam u potpunosti spremna samostalno preuzeti teret života u potpunosti, bez njihove pomoći. S obzirom na dugu povijest mog uzimanja antidepresiva (kontinuirano unatrag više godina), nisam sigurna kako bi izgledao prekid niti sam još uvijek spremna suočiti se s time.
Zašto razmišljaš o početku uzimanja antidepresiva? Zato da bi se "skinuo" s anksiolitika ili postoje i neke druge indikacije za njihovo uzimanje? Ako se radi samo o odvikavanju od anksiolitika, vjerujem da, uz tvoju razinu svijesti i razuma (kojoj se btw. divim), to možeš i bez antidepresiva.
28.03.2009. (21:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Misli da mogu okvirno osjetiti, što si prošla i koje su okolnosti tvoje sad već trajnije stabilizacije.
Neću biti dug jer sam dosta ogolio sviju situaciju i pogledao je, osjetio, bez otpora i prosuđivanja. Ja kao i nekih 5% javnih i procjenjujem oko 50% ako ne i više ljudi u gradovima i šire imaju poremećaje, neslažanje i neugodne psihičke reakcije, koje mnogi prikrivaju socijano i društveno prihvaćenim ponašanjem: duhan, alkohol, marihuana i materijalno bogaćenje i sl. Drugi zaglibe u neprihvaćena ponašanja: agresija, opijatne droge, bijes, krađa, nasliništvo i bivaju sankcionirani. Srednji put je tableta. Poluprihvaćena, ali simbol ili atribut koji koji čovjeku koji je uzima redovno donosi od društva pridjev bolestan, a ako je to riječ o psihoaktivnim tabletama onda još donoi i pridjev ovisan (može i obrnuto). Zato se ako i takav čovjek ponaša, stalno pita, biva osuđivan, skriva pločice tableta, uzima ih kad nema nikog.....
Ali stvari su puno jednostavnije. Neću ulaziti u polemike društvo je ovakvo, traume su bile takve, ljudi su skloni i sl. Sve što sam naveo samo su načini ljudi da smire po mnogima stvarne neravnoteže, promjene i ako hoćeš poremećaje. Tko uopće pravi studiju koliko novaca odnese HZZO-u pušenje - legalno bez recepta ili liječenje anksioliticima ili antidepresivima - legalno uz nadzor.
Otežavajuća okolnost je samo što smo ja, ti i mnoštvo drugih u tom sklopu čimbenika, bilo ti to utješni ili ne ipak svjesniji od mnogih. Svjesni smo da je neravnoteža tu i tražimo je. Ti si je našla ovako ili onako. Sigurno puno manje štetno i nego da se "oblokavaš, dimiš ili nešto gore". Štetnost je u razini loše hrane pune antibiotika, aditiva i kemikalija. Pa je opet jedeš.
Dakle. Ja sam hipersenzibilan, intelektulano na višoj razini, obrazovan, drugačiji i imao sam sigurno mnoštvo traumica , ali i trauma, koji su bili mali okidači za razvoj moje psihičke neravnoteže - bolesti. Ona se očitovala depresivnim napadom jednom i ogdinu dana agonije i prihvaćanja stanja (vrijeme rata). Trenutno riješenje sam pronašao u jakom anksiolitiku lorazepamu. On je otpustio nepetost, nelagodu i samanjio mojiu hiperosjetilnost. Na toj osnovio sam nadogradio svoj život, posao, obitelj, djecu i status - ego, prirodni zakon i društveni status.
Tolerancija nesavršenih benzodiazepina je uzrokovala povećanje doze, time i veću štetnost pri metabolizmu, ali i početak promjene karaktera. Pri pokušaj snižavanja i čak prestanaka uzimanja trajao je jedan dan. Tada sam ponovo osjetio vjerojatno ono što mnogi zovu depresivnu epizodu. Neopisivo neugodno. Ali bilo je krivo vrijeme, krivi cilj i vratio sam se starom načinu i nastavio život. (u međuvremenu sam uzimao Portal) kojeg nisam shvatio ozbiljnom prestao uzimati i nemam mišljenje o njemu. Sve se ovo dogodilo prije 8 godina.
Ovaj put sam krenuo obrnuto. Polagano smanjivanje doze i promjena svga u načinu života što je moguće na bolje, a što je iskušano provjerenom a ako nije provjereno, onda bezopasno. (yoga, meditacija, privatna psihoterapija, akupunktura, tjelesna aktivnost, autosugestija, samokontrola, čitanje mnoštva knjiga na povećanj duhovnosti.....).
I evo me tu pred svima i tobom. Nalazim se napočetnoj dozi koju sam uzeo 1993. godine ( 1,5 +1,5 +1 mg lorazepama). I kako kaže onaj film "Bolje (manje) ne može". Ma može, ali na drugi način. Ja nemam dijagnozi. To su izmišljotine da bi se kao i usvemu ljudi stavili u ladice. U takvoj korelaciji, ali s malu ublaženo mogu svoje stanje opisati anksiozno - depresivno stanje (ili proces ili osjet ili nemir ili anksiozno depresivno kontinuirano o raspoloženje). i to jednako uvjetovano vanjskim i unutarnjim (endogenim, ne baš poznatim uzorcima).
Ove vanjske sam u roku ove godine uravnoteženja i odvikavanja isfrizirao, osvjestio i nosim se s njima. Unutarnje mogu nazrijeti, ali proces je spor kao i sam čovjekov život. Koliko sam razvijao negativno ponašanje i negativna stajališta, vjerojatno mi toliko reba i da ih integriram, razložim, otpustim i promjenim. Na tome radim i radit ću neovisno o tabletama.
Ja sam drugi čovjek, vratio sam se u 1992. godinu i sad trebam izabrati jedan od puteva. Nazad mogu, ali znam da ću kad tad opet ići naprijed jer sam uporan, temeljit. A to katkad zna biti i negativno. (Ako sam temeljit u krivm postupcima)
Ja ni sad nisam sasvim miran, staložen, bistar ni bez tjelesnih osjeta. Ali sam sasvim prihvatljivo. Jer tko bi 8 dana sam brinuo se o djeci (žena često na putu), vodio firmu i kućanstvo,da je stvarno bolestan, nemoćan i izgubljen. Ne ovo je moja pobjeda (nad nikim) u moju korist. Poraženog nema. Ali ni stajanja nema.Anksiolitik je potreba i (nuspojava) ovisnost. Potrebu bi zamjenio antidepresivom s jačim anksilolitičkim učinkom i postupno odbacio anksiolitik, naravno kroz duži period. Bila to kemija, svijet ili Bog nešto nije gdje treba a ovi ljekovi to rade najbolje i najmanje štetno. Eto zato sve to pitam i to ću napravit. Hvala ti.
30.03.2009. (13:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Renči
Jako lijepo si ovo napisao i opisao i stoga - HVALA i tebi :)
Imam samo jednu primjedbu na tvoju rečenicu "Ne ovo je moja pobjeda (nad nikim) u moju korist." jer smatram da je "ovo" itekako velika pobjeda - nad samim sobom i svojim nesvjesnim - ti i ja pokušavamo svojom osviješćenošću / sviješću pod kontrolom držati i usmjeravati sve ono što nam naše nesvjesno prouzrokuje: tegobe (prvenstveno fiziološkog karaktera), ali i negativne i depresivne misli. Moja je "teorija da je za nas najopasnija situacija kada se mozak nađe u stanju praznog hoda tj. kad nam je jednostavno dosadno. Tada ima dovoljno prostora za sve naše nesvjesne (re)akcije. Što ti i ja pokušavamo? "Zaposliti" mozak i maksimalno angažirati svijest kako bismo na taj način utjecali na podsvijest i korigirali pogrešne, pogrešno naučene, iracionalne i/ili neprimjerene reakcije koje naš mozak stvara kad god uoči priliku. Pri tome nikako ne smijemo zaboraviti da čovjek koristi vrlo mali postotak mozga i niti zamisliti ne možemo što se sve krije u ostatku koji slobodno luta.
I, opet ću se vratiti na pitanje slično onome koje si mi nedavno postavio: hoćemo li dozvoliti da podsvijest kontrolira našu svijest ili ćemo odlučiti raditi na sebi i naučiti svjesno kontrolirati podsvijest? Ja sam za ovo potonje, a čini mi se i ti.
Puno pozdrava!
30.03.2009. (13:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Branko Stojković - Štit
JE LI MOŽETE VJEROVATI DA PAS MOŽE BITI LJUBOMORAN NA ČOVJEKA?!
Jučer idemo mi iz parka "Borik" i krećemo se nogo-stupom prema cesti ulice Matije Gupca u Bjelovaru, s desne strane staze za trčanje idu dvije lijepe osrednje dobi žene u društvu psa... One nailaze prema nama, i udaljene su desetak metara od nas. Mi već prolazimo križanje i sjecište gdje bi se sudarili... Pas "švrćo" iako je udaljen od nas oko pet ide odvažno na nas, a mi već odlazimo, i demonstrira herojstvo...
Ja sam inače brz kao "munja" kad hoću, i skočim" i psu dam s nogom po njušci... On zereži i zacvili i pobjegne,.., a jedna od te dvije žene viče - "Robi", to su neki zlo-časti ljudi... Ma, vidi ti nje mi "zlo-časti ljudi" a njezin pas nas je napao iz čistoga mira... Kažem ja njima - koje su brzim koracima odlazile: je li vam to ljubavnik?! Danas kad sam o tome događaju razmišljao: došao sam do odgovora - taj pas njih drži pod kontrolom, i bio je ljubomoran na nas. Pas je ljut kada mu se netko (kao ja) neće pokloniti... Glupi i bolestan čovjek ovo ne shvaća o čemu ja ovdje pišem...
Svi oni koji se druže sa psima su bolesni ljudi. Jedamputa sam prolazio kraj jedne kuće, i pas je skočio na plot, i kao lud je počeo lajati na mene. Pitam ja; vlasnicu toga psa koja je bila u dvorištu - zašto pas toliko laje na mene a nisam mu ništa učinio?! Ona kaže - kad je ljubomoran na vas! Prije dvije - tri godine unatrag bio sam sa jednim čovjekom koji mi je ispričao jednu priču o nekoj ženi i psu...
Između ostaloga Saša L., mi priča kako je vozio s traktorom jednoj ženi drva... Kaže: dođem ti ja u dvorište te žene, i zovem nju - da sam joj drva dovezao... Nitko se nije javljao pa sam došao na vrata koja su bila otvorena, jer bilo je ljeto i lijep dan. Kad čujem; a-joj, a-joj, a-joj., kad bolje pogledam ono pas "štepa" tu gazdaricu... Kaže mi Saša da tako nešto nikada u životu nije vidio... Da, se je okrenuo i otišao.. Eto, psećija populacija se sve više širi... Kada vidite psa u društvu ljudi - pljuni na tako nešto...
To je bijeda i sramota da žene su postale "psećije bludnice" i podložnice... Sodoma i Gomora su duhovni "zarobljeni" gradovi koji i danas postoje... U indijskoj mitologiji "LOKA" je planeta "LJUDSKIH PASA" ljudi sa psećim duhom i karakterom... Takvi ljudi su prokleti, i bolje da se nisu nikada rodili... To je najveći grijeh i nakaza čovjek-ovog postanka... Takav čovjek ili žena nemaju napredak - oni liče na ljude - a u stvari su psi... Čovjek ili žena koji su legli sa psom - bolje je da se sami ubiju...
--------------------------------------------------
BRANKO STOJKOVIĆ
B j e l o v a r, 43000
0958148290 (Tel/mob.)
27.11.2017. (13:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...