.
malodušnost... ubi me
Trauma Republike
Obljetnica je, pa red je. Pogotovo za nekoga s obilježjima zlogukog jugonostalgičara. Ufff, fuj, bljak, bljak, bljeeee... i ti zaluđeni ljudi koji ne kuže kako smo se spasli od onog jarma tamnice ugušenih naroda.
Jebe mi se što vi mislite o tome. (što se naravno odnosi samo na one koji ne misle kao JA :)
Dan Republike bio je svojevrsna trauma za mene. Ustvari, ne znam ni za jednu aktivnost koja mi nije bila traumatična u neku ruku. Sve ostavljaju posljedice, kakve-takve, a posljedice se uvijek mogu grupirati u trauma odjeljak.
Trauma Dana Republike bila je ta što sam na te dane, obljetnice, prve majeve, dane ovoga onoga, pred cijelom školom (prigodnog imena Bratstvo i jedinstvo) morala nastupati svirajuć` neku prigodnu pjesmicu na harmonici, i nikad ti dani nisu prošli tako da besposleno i opušteno blejim sa ostatkom većine mučenika, kojima su ti dani bili samo dani bez nastave i debiliranje u publici dok im neki tamo jadnici sviraju, plešu, rade majmune od sebe ili se samo prave važnima. Mene je dopalo da sviram.
I uvijek su ti dani bili popraćeni grčem u želucu i onim blesavim osjećajem poslije kad to prođe, a znam da nije prošlo najbolje, jer nitko nije vrištao od zanosa, nitko nije vikao bravo, bravo (osim na onim velikim nastupima u kino dvorani kad je mama bila u publici), nego su svi samo poslovično otpljeskali na ono što sam ja poslovično otrkeljila po tipkama.
Ne znam, ustvari, zašto sam završila u toj grupi harmonikaša. Sjećam se da smo svi morali imati barem jednu slobodnu aktivnost, i onda kada se skupljala grupa harmonikaša, javila sam se, jer je milamajka već imala harmoniku kojom se rado pokazivala spretnijom i sposobnijom od drugih. Pa ono, da ne skuplja prašinu, nego da je i ja malo natežem i pravim se važna. Bila je to jedina harmonika u grupi koja je bila duplo starija od svih polaznika, imala je neke čudne dugačke tipke i nije mirisala onako zamamno kako su mirisale sve druge, novokupljene za buduće muzikante. Bila je pravi posebni raritet.
Sve dok nije početkom devedesetih jedan njemački turist rekao da je to jedno najobičnije istočnonjemačko smeće koje ne vrijedi niš.
Ništa istočno nije vrijedilo.
Socijalizam najmanje od svega.
Fuj, puj, bljuj.
Ipak, moram sad malo nostalgičariti za traumama djetinjstva. Nekim čudom su ipak ispisane nevinim slovcima i čine ono nešto toplo oko srca.
I jebe mi se što vi mislili o tome.
R.I.P.* Dan Republike.
*Rebirth In Progress :P
R.I.P. A.M.
Mene to malo štrecnulo kad sam ranom zorom u neradničkih svojih deset sati pročitala da umro je Ante. Ne samo zato jer je umro, nego zato jer... ne znam zašto... teško je to s analizom, jer kad se krenem analizirati, onda umrijem od smijeha i od srama kako sam, ustvari, glupa.
I onda prvo tražim poveznice. Umro je sinoć u jedan... a ja sam onda još bila budna. Bila sam budna do dva i nešto, jer mi je bilo hladno, pa mi se piškilo, pa me majica davila, pa sam se morala presvuć, pa sam jedva čekala da dođe taj ponedjeljak, pa da počnem nešto korisno raditi, pa na kraju, nema to nikakve veze kad je tko umro i kada sam ja zaspala.
Iako je baš zgodno povezivati svoju presmiješnu malenkost s nekim veličinama.
Meni je Ante ostao zabilježen kao simbol svega dobroga i pravednoga i dobronamjernoga koje je poklopilo svo ono pohlepničko zlo, za koje je trebalo proći više od dvadeset godina, e da bi se tek sada proglašavalo zlim, i pokvarenim i sotonskim. A onomad se veličalo. Na istim tim mjestima na kojima se sad pljuje.
Bit će da je to sve samo predizborna kampanja.
Dobro i zlo ionako ne postoje. Samo im mi dajemo ta obilježja. Balkanske dalekovidnice su nam u zadnjih dvadeset godina sasma jasno predočile tu teoriju o razbacivanju pridjevima i predstavljanju svijeta, te ovakim, te onakim, po potrebi.
U mojoj svijesti Ante je bio zabilježen kao sjajni Gandolf u Gospodaru prstenova, samo što za razliku od filmova, život priča drugačije priče.
Onomad kad ga je poklopilo i pobijedilo, svijet se u mojim okicama prvi puta ozbiljno urušio i nestao i nije mu bilo pomoći.
Ovosad kad je umro, samo me je opet štrecnulo to što negdje u svijesti još je živa uspomena na neki bolji svijet, a u ovom trenutku bilo bi mi lakše kad bih znala da bolji svijet ne postoji nego u pričama, da svijet je govno i da ne može biti bolji, jer ljudi su po defaultu takvi, samoživi, pohlepni, usenaseipodase nastrojeni i to što imamo, to je zato jer smo takvi kakvi jesmo i bolje ne možemo.
Ovosad kad Gandolf je umro, štrecnulo me zato jer uspomene na lijepa vremena bole puno više nego sjećanja na loša, jer čine ovaj sadašnji trenutak bezvrijednim i ništavnim. Loše uspomene su zato blagoslov, jer ondak postoji utjeha kako sada je super, kako se može kad se hoće i kako nas nebesa vole jer se popravila stvar.
Što onda, kad je loše, nije tako strašno, jer jednom kad bude bolje, barem nećemo imati za čim žaliti.
Kao što sada nitko ne žali za devedesetima.
Osim onih koji su se tada potkožili.
Ali oni su sada ionako u zatvoru.
A da je onomad Gandolf pobijedio... možda se ne bi nadvila tama, možda bismo živjeli sretni kao mali hobiti, u svojim šarenim kućicama okruženim veselim životinjicama... i bez ratova, mržnje, bezumlja i sveopće gluposti.
A možda... možda su u šumi.
I feel like ...
I feel like I’m living the first line of my obituary
Svidjela mi se rečenica iako je tako mračna (a možda i upravo zato) i iako je prva u nizu od onih kojima se na wikipediji prosi za malo financijske ispomoći u borbi kontra dosadnih reklama. Osobno nemam ništa protiv dosadnih reklama, jedan dio mozga ih već prepoznaje kao nešto dosadno, i na tom dosadnom mjestu ispisuje zbluranu fleku, i reklame uglavnom ne utječu na ostatak mašine. Previše ih je, izgledaju kao roj muha, i kome je uopće stalo do toga da prati muhe i potrudi se raspoznavati jednu od druge...
Stoga nemam ništa protivno da i na wikipediji plešu dosadne muhe. Pogotovo ako će netko od toga dobit plaju.
Malo sam nervozna jer se za sat vremena moram naći s frendicom koja se jako želi družiti uživo i pričati uživo i sve uživo, uživo, i čudi se kako sam ja uživo tako različita i bezvoljna za razliku od mene umrtvo, tj mene virtualno. A meni teško objasniti da su mi svi ljudi uživo jako naporni, i oni i njihove grimase i držanje i stavovi i mišljenja o ovome onome, i to kako se silno i grčevito trude nametnuti do te mjere da tek, kad ih monitor ograniči u nastupu, e tek tada uspiju kužiti da i ona druga osoba ima nešto za reć.
Pa se onda čudom čude.
Naporni ti ljudi.
Christmas Caper
Danas je u Americi neki crni petak. Crna im majka crnu vunu prede. To je dan kad počinju sniženja, pa se onda ljudi polome da prvi dođu do svojih sniženja, e da im ne bi ih netko drugi ugrabio.
Kod nas ne znam što počinje, ni kad počinje.
U Italiji nakon svetog Nikole svi dućani rade nedjeljom sve do Nove godine.
Zakurac mi to, odavno nemam kinte za trošenje po dućanima nedjeljom. Ni ponedjeljkom. Ni utorkom. Ni srijedom. Ni četvrtkom. Ni petkom. Ni subotom.
A i taj Božić isto.
Sigurna sam samo da neću kupiti nikome ništa. Isto tako neću dobiti ništa.
Jer mi to ionako ide nakurac da mi daju neke pizdarije koje mi uopće ne trebaju, iz nekog razloga da bi mi nešto, ne znam.
Ne kužim taj Božić, nisam nikada i neću nikad.
Kužit.
Ono kad sam bila mala, onda je bio Djed Mraz i vreća bonbona za Novu godinu.
Ajde, vreća sa slatkišima, socijalistički pravedno svak` je u razredu dobio jednaku vreću, i uvijek smo znali da ćemo je dobiti, i ne sjećam se neke posebne atmosfere, ni čarolije, ni krasote.
Djed Mraz mi je išao na živce, i cijela ta ceremonija oko njega isto. Dođe u školu, nešto tamo pjevamo, plešemo, držnedaj maltretiranja,
šta nam nisu jednostavno dali te vreće i bonbone i pustili nas doma?
Najbolje oko Nove godine bilo je to što nije bilo škole.
Kao što je i sada najbolje to što se tamo oko Božića isto ne radi.
To super dođe onima koji su zaposleni, pa su onda za Božić doma, pa kuhaju i čiste i ubijaju se od posla...
Hm, stvarno nikad neću kužiti to sve zajedno...
Osim da, ako budemo išli Mužjaku kod njegovih na božićni ručak, da ću se zasigurno osjećati gluplje nego inače i na mjestu na kojem ne pripadam više nego inače...
Možda da se malkoc razbolim, pa da on onda ne mora svojima objašnjavati da se je zakačio za luđakinju?
Kao da oni to nisu već skužili...
Ma joj, jedva čekam da prođu sva ta blagdanska sranja i da dođe prvi mjesec.
I ta kriza i raspad sistema i Europe i Eura i taj jednom kad će više treći svjetski rat.
Koj klinac čekaju uopće?
i eto tako....
Bijasmo danas opet u bolnici. Vozila Milumajku jer doktori rekli da ne smije se ona previše vozati sama, pa onda kad treba ići u Pulu, onda je ja vozam. Pa onda ona samouvjereno naređuje mi da skrenem levo kad misli na desno, i obrnuto. Sreća da se voli izražavati rukama, inače je ne bih nikad pohvatala na što misli dok govori.
Osim toga, još mi je malo čudno to, kad izađem van, vani nema magle, vani sija sunce, i vani nema one drobilice koja mi prvo stisne pluća, zgrabi za vrat, onda zgromi nos, onda izvlači iz očiju kockice leda i čini obraze toliko tvrdim da mi ne daju izgovoriti neke obične rečenice, čak i kada to jako želim. Ovdje vani, na moru, jednostavno, moguće je normalno hodati, disati i govoriti, i u malo toplijoj jakni čak se i oznojiti.
No, s druge strane, na moru nije pametno sjediti u zatvorenom, jer morski ljudi još uvijek nisu naučili da, kuće se ne griju same od sebe, ili tako da sam sebi govoriš kako kuća je topla sama od sebe, zidovi su topli sami od sebe, a i susjedi griju pomalo.
Tu, opet, sreća da Milamajka rasna kontinentalka i da ne preza upaliti grijanje čak i dok vani sija sunce. Da se kojim slučajem, oca pita, grijanje ne bi trebalo ni postojati, jer to nije zdravo. Zdravo je samo kad je vani isto kao i unutra, jer inače se razmožavaju bakterije, virusi i ostale boleštine.
Ipak, ne grije se jutrom odmah, nego poslije ručka kad se prozrači, pa onda tek.
Pa se ti tuširaj ujutro.
Pa zabrazdih.
Bitno je da doktori rekli su da je Milamajka skoro pa super sve pet, iako jedni kažu da jedno može, a drugi da to isto ni u ludilu, svi se slažu da super da je dobre volje i da je mršava, jer to onda znači da je pozitivna i disciplinirana i da oni ne moraju brinuti.
Nek se brine ona sama.
I osim toga, popričali smo o onome što oni žele poslije svega, onome što te skroz zatekne kad padne iz vedra neba, a o tome nitko ništa ne zna, jer o tome se ne voli pričati, i zato skoro uvijek i pada iz vedra neba...
Pa smo se dogovorile da ćemo ih oboje zapaliti i onda držati u dnevnom boravku, tako da se možemo družiti i kasnije.
A isto tako se je i Mužjak dogovorio sa svojima.
Što bi značilo da postoji lijepa šansa da ćemo običan dnevni boravak pretvoriti u baš dirljivo obiteljsko okupljalište jednom... nas dvoje i četiri urne...
Laknulo mi je ipak da sam i tu stavku "riješila"...
Postajem Praktična Žena.
analfabete
Ok, shvatila sam... sve mi je jasno... nitko ne čita knjige.
Ako ih i pročita, zaboravi na njih.
Ono malo ljudi koji ih pišu, možda oni znaju o čemu pišu, ali oni koji ih čitaju ne znaju o čemu to čitaju.
I onda nije nimalo čudno.
Da nakon svih tih političara koji redom završavaju u zatvoru radi korupcije, koji trguju oružjem s vlastitim neprijateljem, koji pored žive žene javno se jebu s Merlinkom i šalju svoje građane u neke tamo strane zemlje da ginu iz nekog razloga skrivenog iza nacionalnog ponosa, ljubavi i časti, koji vlastite građane šalju u Sibire, Gole Otoke, na onaj svijet, u tri pičke materine, da nakon svih tih jasnih pokazatelja...
ti smiješni ljudići i dalje vjeruju da im njihov kružić na glasačkoj listi može život promijeniti nabolje...
buahahahahahaha!
a nitko ne čita knjige... a tamo sve to lijepo piše...
i `ko vam kriv onda...
Dementno pitanje
Knjige i ja, ja i knjige, i demencija sa svima nama.
Daklem, skroz mi se jako jako piše, ali pokušat ću ne pretjerat i ne udavit.
Jedan učitelj yoge rekao je jednom da pokušat ću znači isto što i neću.
Iliti suptilno ispričavanje unaprijed za ono što nećemo učiniti.
Dobro je rekao.
Udavit ću.
Knjige, dakle.
Bilo je neko vrijeme u mojem životu kad sam ih čitala mnogo, za ručak, doručak, večeru, međuobroke, a uz njih sam često žvakala puno bijelog kruha i tako sam ušla u pubertet i tamo dok sam boravila, jako sam se zdebljala. I to sve od tih prokletih knjiga!
I osim toga, knjige su mrvile, gazile i tjerale me da osjećam svašta nešta, i došao je taj jedan trenutak kad sam odlučila prestati osjećati. Zajedno s tim trenutkom odlučila sam prestati čitati i prestati jesti.
Pa sam omršavila.
Kako fizički, tako i ono, omršavila s osjećajima koji mrve, gaze i čine to svašta nešta iznutra.
I sad, s obzirom da kad se nečeg ulovim, onda to držim ko pitbul, onda to stvarno izgrizem, dođe onda i neko to vrijeme kad mi i to dopizdi i onda to sve pustim. Ali kako sam dobro zagrizla, tako se ono zagriženo teško iliti nikako da popraviti.
I sve to nadrobih da bih opravdala samu sebe i objasnila samo to, kako sam prije nekih dvadesetak godina pročitala knjigu/e i, u ime odluke da prestanem osjećati i jesti, zaboravila ime knjige, zaboravila autora knjige, zaboravila sve putokaze do te knjige, sve što nisam uspjela pobrisati su slike mladog njemačkog vojnika koji se vraća u razrušeni njemački grad, kojeg bjesomučno bombardiraju, tamo pronalazi curu koju je poznavao jednom prije samo kao štrkljavu balavicu, a koja sad ima one neke izgladnjele, ali ipak obline, i onda oni tako usred katastrofe i kataklizme vode ljubav, i uvijek se tu nađe koja boca finog vina, koja se ne čuva više ni za jedan jedincati trenutak u budućnosti, jer budućnosti ionako nema, i sutra isto nema, jer sutra ako ih i ne pogodi bomba, on ionako odlazi na rusku frontu i sve je gotovo, i sve je propalo i sve je istovremeno tako divno i božanstveno.
I želim sada, već neko vrijeme, ima tome više godina, tako jako pročitati tu knjigu.
Može li mi itko u tome pomoć?
endvik
#onokad ljudi žive u magli, a iznad njih je jedno brdašce čiji vršac jedino dodiruje sunce, e onda nije nikakvo čuda da kolone hoodočaste vršac, kao ni da je na vršcu negdje neka kapelica za molitvu, kao i da se sigurno jedan dio puta mora zvati svete marije nešto, jer onda hodočasnici nisu samo ljudi koji se žele domoći sunca i kotlovine, nego i ljudi koji misle na svoju duhovnost, i onda tako mi u tako toj koloni idemo na vrh, na vrhu se gužvamo na stolovima i čekamo priklane životinje da nam ih donesu na pladnju, oko nas trče psi i ciče mala djeca, i to je, eto, nedjeljni izlet u sreći i veselju...
ubi ova magla... a tek je počelo, vele...
Štraca s placa
Mislim, ono, nije da nismo znali.
Mislim, ipak, to su bile godine obuke, desetljeća, skoro pa pola stoljeća. Od jaslica, vrtića, preko osnovnjaka pa do šuvara, sve smo fino učili i ponavljali ka` pačići mali.
Govorilo nam.
Crkva je zlo, crkva živi od tuđega neznanja, crkva želi da svijetom vlada strah, crkva na prevaru oduzima siromašnima i dok ovi umiru, ona se valja u zlatu.
Govorilo nam još.
Da kapitalisti su zločesti ljudi koji otimaju kruh radnicima, onda ih još namlate, izbace na ulicu i jebu im oca, mater, kćer i sestru.
Mislim, stvarno nije da se to nije govorilo tako.
I sad ne znam, ali stvarno mi je dosadno vidjeti ljude kako troše živote otkrivajući toplu vodu, koja im je odavno bila lijepo servirana na pladnju.
Dosadno, brate mili...
Ne da mi se o tome.
Zato sam danas otkrila sama sebi svoju toplu česmu.
Nije da imam neko previsoko mišljenje o sebi, ali ponekad imam. :)
Ono kao danas, kad odem do zlatnog hrama šoping mola i tamo vidim mlade kobilice kako u minjacima izvijaju štakice u štiklama, i onako ukočeno drže jednu ruku pod pravim kutom, jerbo da bi se tamo mogla klatit ta neka torbica s imenom i prezimenom i osobnom kartom, i kako uvježbano zamahuju nečijom tuđom kosom zaljepljenom za svoju, e onda samu sebe u svojim širokim prnjicama doživim kao kraljicu ugodnog i nerobovlasničkog života, koje se je teško dočepati i staviti u jaram.
To su, tako eto, ti neki trenuci.
Šetala sam danas molom i placom.
Radila ecipecipec.
I odlučila se za plac.
Jer tamo isto ima debelih čarapa za zimu, i pamučnih gaća koje bi se mogle raspasti na drugom pranju, isto kao što to čine one iz šoping mola, ima na placi i šalova, i majica, i čudesa... i ima ta neka cijena, pristupačnom se zove.
I ja sam Kraljica apstinencije koja može satima šetati šoping molom i pri tome se uopće ne uzbuditi nad štracastim šarenilom.
I ovaj kapitalizam, čini se, nije za mene.
A nije bio ni onaj socijalizam.
Osobno, mislim da izmedju ovoga sada i onoga prije i nema neke velike razlike, osim što sada ima puno više krpica s kojima se možemo igrati.
Iako, izgleda da, nakon svih tih godina draškanja sjajem i šarenilom, od štraca iz mola, sve više i više volem štrace s place.
I sutra ću otići tamo i slavodobitno si priuštiti nešto!
Hoću!
zima
Na kontinentu magla, mraz, i sunce koje kroz oblake glumi mjesečevo svjetlo, na kontinentu je ustvari skroz gadno živjeti, jer u ono vrijeme dok se ne smrzavaš, uglavnom dehidriravaš dok centralno izvlači i zadnji tračak vlage iz kože i pretvara je u krokodilske cipele, i ne volim baš.
Na moru je sunce pravo i toplo, na moru si mi ostali starci, nije kuću kupio nitko, i čini se da već su osuđeni na lagano umiranje u samoći i nedostatku bijelih kuta na odjelu hitne pomoći. Mogu još uvijek otić k njima, tek toliko da pripazim da ne umru skroz sami, svoj život sam ionako ostavila negdje u zapećku babinom, i čini se da je između odluka i osuda pretanka crta ili se to samo tako, kao i sve drugo, samo čini.
Ili možda ono, još nije kasno.
Ili se i to samo čini...
Rubovi i ravno
Jeste li primjetili ono kako su web stranice sve postale ravne plohe s oštrim rubovima, bez mekanih prijelaza, zaobljenosti, sjena, decentnih detalja... pa uključujući i ovaj novi blog luk?
E pa to vam je, ne zato jer je to IN, nego zato jer su dizajneri lijeni i ne da im se pimplat po detaljima! Ili su pod rokovima i isto im se ne da, nego sve rade tako da čim prije pobacaju, poravnaju, i doviđenja. I upravo sam tako neš pobacala i poravnala i čudim sise sebi kako sam u po ure dobila tako ultra moderni luk.
Osim toga, vijest dana jest da mi se javila jedna srednjoškolska kolegica, (preko svevidećeg fejspuka, naravno) koja je već dvajs lit u Torinu, gdje je završila svoje uzvišeno školstvo i specijalizaciju, i reče da ozbiljno razmišlja o povratku u rodnu Istru. I to ne radi nostalgije, nego jer su tamo radi krize ukinuli njen odsjek i sad joj baš i nije neka situacija bajna. A u rodnoj Istri bi se možda još dalo nešto pokrpat s poslom u dva različita grada. A tamo je u tih dvajs godina još uvijek na njihovom obećanju da će je jednog dana zaposliti u državnom sektoru.
Ne razumijem baš najbolje ni situaciju ovdje, pa mi je još teže shvatiti onu tamo.
Osim da ni tamo više nije zelenija trava.
A i frendica iz Australije isto plače.
Svi plaču...
Osim toga, danas smo opet odradili onu putešestviju zvanu šoping na granici. Da se pripremi kućanstvo za zimu i to, jelte... Pa smo prekrcali bunker u nadi da ćemo dobiti i IVU (iliti povrat poreza po naški iliti neka čudna njemačka riječ po zagrebački), ali falilo nam je 15 Eura. A pun bunker. Dvanajs boca običnog ulja, šest maslinovog, brašna, šećera, riže, čokoolaaaade dvajs komada, šalše, keksića tri vreće, integralnog dvopeka pet segamega paketa, mesa, sira, putra, uložaka, sredstava za pranje i ribanje... nekak mi je došlo milo kad se sjetih ono kad mužjak naruči konzum, pa mu donesu polupraznu kutijicu, a on to plati trista kuna i raduje se da je ušparao na dostavi... a ono... popriličan broj domaćih ljudi s onu strane grane govori dovoljno u prilog da se još uvijek isplati uništavati vlastitu ekonomiju.
Osim toga... bio je nekako lijep dan... ulovila sam se da baš silno uživam u crvenim bojama listića, suncu koje zalazi, dosadnoj vožnji po rupama i izbjegavanju svih naplatnih cesturina, i uskakanju u milion kružnih tokova, baš ono, nekako, a lijep dan, kao neko apokalitpično zatišje pred konačnim masakrom i zauvijek brisanjem te skladne ljepote...
ciju, ciju, tvit!
Sva sam se, ono, bacila u to.
Sad imamo veb, blog, tviter akaunt, fejsbuk stranicu, tvitpic akaunt, imamo folovere i folovamo neke ljude. Pa onda ti neki ljudi tamo neš tvitaju, a ja nit poznam njih, nit kužim njihove tvitove, samo tupo blejim i mislim si koliko je pristojno ubaciti se nekome u tvit iako me taj netko ne poznaje, i koliko je to uopće smisleno tom nekome posložiti neke riječi, koje će mu svi nepoznati ljudi čitati i onda imati neki sud, gledati slike i to sve nešto.
Kaže mi moja web učiteljica da to se sad tako radi, i da to je dobro za biznis.
Biznis se danas radi tako da sjediš za kompom i ispuštaš tvitove i onda te netko skuži. Tebe i tvoje cvrkute.
Osim cijukanja na tvitu, postavljam svakodnevno po jednu fotku na tvitpicu i onda dolje neš napišem, i onda kliknem pabliš i eto ti ga na, fotka se vidi i na tviteru i na mom osobnom fejsbuku, a skinuta je sa bloga i sa veba, i sve je tako povezano i isprepleteno da mi se uglavnom zavrti u glavi kad idem pratiti te svoje tragove, i nikako mi nije jasno kako će u moru svih tih slika i besmislenih izjava netko primjetiti to moje, koje jedva sama pratim.
Kaže masterica da to kad netko dođe na tviter, u trenutku kad dođe, onda vidi svašta i onda čim više tvitam, tim više će me više vidjeti i možda zapamtiti. A ako me zapamte onda će se sjetiti kad im bude trebalo ono što radim, da su to negdje vidjeli, a možda je netko od njih dovoljno pribran da se sjeti i gdje je to vidio/la i tako eto, mic po mic...
Ali da ne tvitam češće od svakih 15 minuta jer je to onda spamanje.
Pa si trebam onda na mobu uključiti i štopericu.
I svakih 15 minuta dotrčati do tipkovnice i ispustiti neku kombinaciju misli, zaključaka, dosjetki, poučaka, ajnštajnovih teorema, ili ono, barem neku pametnu misao o tome kako mi je jako zabavno to što kad prdnem na tviteru a ono još odzvanja po fejsbuku, vebu, a bogami i blogu...
gazi, gazi...
Prijavljujem se tu i tamo na posliće. Posliće uglavnom nuđaju mlađahni dečki odrasli na cici od ajfona, koji ni ne znaju da svijet postoji i izvan nekoliko inča monitora, i onda ih ja tamo pokušavam uvjeriti, da, iako sam neudata baba od 40 godina, i dalje ne kanim bit sponzorušom, nego baš izgaram od želje da napredujem u ceemesu, đumli, drupalu, vordpresu, cesesu i inim pizdama materinama, od kojih mi se najiskrenije bljuje i vrti u glavi, i nikako ne mogu ni pojmiti kako uopće te termine pamtim, i još razumijem čemu služe, i još mrcvarim samu sebe pokušajima da njima ovladam.
Ipak, razumijem sav njihov entuzijazam i uvaljenost u taj magični svijet dizajna i onaj magičniji, ćiribu-ćiriba programiranja, ali, nekako, svi ovi navedeni termini s kojima se zdušno jebem, za nekoliko godina se neće koristiti, već će se izmisliti neki noviji, jer, ti su klinci - poslodavci današnji, piškili u pelene onomad kad se web dizajn radio u frontpejđu, a njima je frontpejđ danas, ko meni komodor jučer. Stara i prevaziđena ruina.
Pa se osjećam isto tako, nekako pregaženo i umorno i kao slonica koja uči klizat na tankom ledu.
Ili kao netko tko ore jalovu zemlju.
Nije ni neko čudo da nitko ne vjeruje u moju iskrenu želju o napredovanju... ta tko bi još htio investirati u razvoj prijateljice vlastite majke?
I uostalom, ta neka da je vrijedila, ne bi dočekala te godine tražeći posao, nego bi imala neku svoju firmu ili barem sponzora za život.
Do četrdesete se moraš snaći, ili drop ded!
S druge strane, uvalila sam milojmajci stari laptop tako da se ona može s njime šetati po kući, ali sad smo izazvali brdo novih problema, jer njoj skajp na laptopu ne radi kao na kompjutoru, jer ona ne razumije da skajp je negdje u vasioni a ne na kompjutoru, i da bi radio, samo trebaš ukucati lozinku, a ona ne zna lozinku, jer joj je mulac koji je isprve instalirao skajp stavio da komp pamti lozinku i to je bilo to.
Gospođa na pragu sedamdesetih ne mora znati ništa više od toga.
Ionako je stara i za otpad, i sigurno ne želi napredovati, niti naučiti što je to skajp, lozinka, server, adsl, enter, home, end....
Pa si mislim...
Kako bi to bilo lijepo da je ovo društvo dovoljno senzibilno i da svaki grad organizira besplatni tečaj starijim ljudima, koji se još uvijek drže noktima i voljom životu na repu, i kojima su sva čuda moderne prebrze tehnologije uskraćena, jer nitko nema živaca ni vremena objasnit im te neke sitnice, posvetit im malo pažnje, dati im neku igračku da se okupiraju, umjesto što su prepušteni tupom zurenju u krasan televizijski program koji se natječe u crnim, crnjim, najusranijim vijestima od kad je čovjeka i televizije...
Mislim, dovoljan je jedan predavač, dovoljno je da grad skupi tu jednu jebenu plaću, za jednog jebenog čovjeka koji bi otkrivao starijem pučanstvu nešto jednostavno tipo: internet, miš, fejspuk, skajp... nije sve to puno, al čovjeka veseli...
Umjesto što se silni novci bacaju na politička preseravanja, toliko se sitnica može učiniti koje bi učinili život kvalitetnijim, izvuklo iz ljudi maksimum kojeg mogu dati, toliko toga namjesto te pohlepne borbe za sebe, sebe i samo sebe...
:.:.:.:.:.:.:.:.:.:.:.:.:.:.:
Borba između mene i sebe i ostatka svijeta traje cijeli život.
To je cijeli život sam, uostalom.
"Oni" mi nameću "ono", meni se "ono" ne sviđa, hoću nešto drugo, e to drugo nije za tebe, jer ti si curica, a ono je za dečke, a stvari su takve kakve jesu i ne mogu biti drugačije, jer tako je kako jest, tako se radi i tako kako se radi, tako treba biti, jer je tako ispravno, jer tako rade svi.
I zato.
Curice nose suknjice, curice su drage, počešljane, uredne, ne psuju, ne piju, ne tuku se, i curice uglavnom ne.
Curice onda postanu djevojke, šminkaju se, nose i dalje suknjice, prave se važne i biraju sebi dečkiće s kojima će se još više praviti važnima.
Djevojke onda postanu žene, pametne žene uhljebe se na državne jasle, tamo postanu majke, vodaju djecu u vrtiće, škole, broje prve bore i kupuju kreme za prve bore, i druge i treće, i mijenjaju muževe i rastu i debljaju se i opet mršave, i osvajaju svijet svojom pameću i iskustvom i sposobnostima.
I takmiču se i nadmeću međusobno otpočetka, od suknjica preko dečkića, do djece i ljubavnika.
I to tako eto, sve nešto treba biti.
Živjeti u pravilima određenim ženama koje opet određuju neka nova pravila, koja opet moraju poštivati neke nove žene, nije mi to nešto. Dosadno je. I predvidljivo.
S druge strane, biti muškarac, ni to nije neka posebna sreća.
U bilokojem obliku se pojaviš na ovoj planeti, uvijek postoje neka pravila, norme, okovi i orme, postoji ta neka bara u kojoj neki plivaju bolje, neki se dave, neki proždiru sve pred sobom, neki skapavaju, ali opet nema baš nekog izbora, praćakati se mora, kakogod.
Jedno je sigurno.
Kad slušaš i radiš to što oni kažu da treba tako kako treba, lakše je.
Kad kopaš sam svoj tunel, možda misliš da si pošten i da si sav svoj, ali to je teško i prečesto boli.
A na kraju je i jedno i drugo bezvrijedno.
Tu i tamo... učini se da nešto vrijedi, da je jedno bolje od drugog, ali opet... trokurac.
Ili se to samo tako čini dok zbunjeno toneš jer više nema nekog razloga lamatati perajicama... a i putokazi su nestali, nema se više ni od čega bježati, ni čemu stremiti... ne preostaje nego samo prepustit se i dotaknuti dno.
2012
Ne znam zašto ljudi poistovjećuju planet sa sobom, svijest o sebi sa kozmosom, vasionom, bogom ocem kurcem palcem, ali, ono, eto... ako se stisnemo svi zajedno i zatvorimo oči i odjednom, planet će ući u novo transformirano razdoblje gdje će sve cvasti i rasti i biti ispunjeno ljubavi i dobrotom.
I ti osjećaji, isto...
Sve se svodi oko njih.
Ispunjavanje osjećaja dužnosti, nužnosti, sreće, zadovoljstva, sitosti, egotripa, uspjeha... a jebote.
Najjednostavnije osjećaje ispunjava štene.
Piški, kaki, igra se, cvili, aha gladno je, najede se, e, i onda... e onda skače na nogu jer bi jebalo nešto. I onda dobije po nosu, i onda uzdahne i ode spavat...
Bit će da sam jako slijepa, ali ne vidim nikakve razlike između pasa, ljudi, zemlje i kukaca.
Sve isti mišung govanaca.
krugovi
Odgledala sam Melankoliju od Triera još onomad prije mjesec dana. To zato jer volim starog jarca. Ne znam zašto, ali to valjda i jest glavni sastojak svake ljubavi. Nepoznavanje razloga njezinog postojanja.
I da, uspio je stvoriti tu stravu od nepoznatog koje neminovno ruši i guta sve pred sobom, i koje je toliko nepojmljivo veliko i kojem se ne možeš suprostaviti, i pred kojim svi problemi postanu... ništa.
Tako mi se sad isto čini otužno smiješnim ova banalna hrvatska zbiljnost, dok se tamo vani valjaju gnjev i bijes prema "lijenim i proždrljivim Grcima"...
Ali, nekako, ono, jebemise.
Zbrk
To sa metereologijom i ljudima i poslom i svime i svačime, sve se više pretvara u neshvatljivu zbrku...
Pročitala sam jučer da je svrabež jedan od mučitelja u menopauzi. Nisam se mogla prestat svrbit cijelu noć nakon toga.
A danas me svrbe skalp, rame i pola lijevog lica.
To možda zato jer je pseto jutros stalo u govno, pa me onda par sati kasnije pomilkilo šapom po obrazu, u frenetičnom izražavanju sreće dok sam ga cvilećeg vezivala za još jednu turu šetnjice.
Da, sad imam dva grada, bolesne roditelje, auto kojeg treba registrirati, muškarca na poslovnom putu, dijete u pretpubertetu i psa.
Zbrka nanovo.
Dok ljudima pokušavam objasniti svoj život, nitko ništa ne razumije.
Ali svi zato čestitaju. I izgovaraju riječi o nadi u iznalaženju izlaska iz zbrke.
Čestitaju mi valjda to što sam ušla u zbrku.
Kao što čestitaju maturantima, mladencima i novopečenim roditeljima.
Bzvz.
Uglavnom.
Magla me čini izgubljenom i uplašenom, sunce smirenom i druželjubivom, zamijenila sam opet grad od magle s gradom od sunca, nema onaj prvi smisla kad mužjak nije u njemu, nema ni jedan smisla kad nisam nigdje korisna ni potrebita, čak se i magla onda dadne zanemariti, ali eto.
Lješkarenje je valjda moguće samo na ljuljaški na suncu.
Ili samo meni tako...