To sa metereologijom i ljudima i poslom i svime i svačime, sve se više pretvara u neshvatljivu zbrku...
Pročitala sam jučer da je svrabež jedan od mučitelja u menopauzi. Nisam se mogla prestat svrbit cijelu noć nakon toga.
A danas me svrbe skalp, rame i pola lijevog lica.
To možda zato jer je pseto jutros stalo u govno, pa me onda par sati kasnije pomilkilo šapom po obrazu, u frenetičnom izražavanju sreće dok sam ga cvilećeg vezivala za još jednu turu šetnjice.
Da, sad imam dva grada, bolesne roditelje, auto kojeg treba registrirati, muškarca na poslovnom putu, dijete u pretpubertetu i psa.
Zbrka nanovo.
Dok ljudima pokušavam objasniti svoj život, nitko ništa ne razumije.
Ali svi zato čestitaju. I izgovaraju riječi o nadi u iznalaženju izlaska iz zbrke.
Čestitaju mi valjda to što sam ušla u zbrku.
Kao što čestitaju maturantima, mladencima i novopečenim roditeljima.
Bzvz.
Uglavnom.
Magla me čini izgubljenom i uplašenom, sunce smirenom i druželjubivom, zamijenila sam opet grad od magle s gradom od sunca, nema onaj prvi smisla kad mužjak nije u njemu, nema ni jedan smisla kad nisam nigdje korisna ni potrebita, čak se i magla onda dadne zanemariti, ali eto.
Lješkarenje je valjda moguće samo na ljuljaški na suncu.
Ili samo meni tako...
Post je objavljen 02.11.2011. u 20:34 sati.