novogodišnja odluka od sutra
Pobijedilo me. To jer mi nije dobro, i jer me sve više strah od svega, i jer kad si na pragu četrte banke, krene ti ono izgledati ozbiljno i normalno i sasvim za očekivati da će svaka sljedeća biti sve teža, a ne lakša, i sve gora, a ne bolja, pa onda eto, u skladu mjerenja i označavanja vremena, odlučujem da 2012. pisati ću samo pozitivno.
Sve jedan pozitivniji post od drugoga.
I tako cijele godine.
Pa možda to bude utjecalo i na moje razmišljanje, pa možda onda i te neke loše stvari koje će se desiti jer se moraju desiti jebemimater, loše stvari se uvijek događaju, isto kao i dobre, e pa onda te loše stvari, možda budu i one bolje i lakše.
Pa eto.
Od sutra u ponoć, pozitiva, pozitiva i samo pozitiva.
Živili!
Ovogodišnje odluke
Ono od kad ne radim, pa sam malo pogubljena u tim datumima. Danima. Svejedno mi je koji je, osim što, ajde, pratim dane više Mužjaka radi, on radi, pa ima vikende, pa ima godišnje, pa se ja onda prilagođavam tome svemu. Jer meni je svejedno. Ja ne radim.
Samo se borim da ono, kad sjedim za kompjuterom, izgleda kao da nešto radim, pa da me onda svi ukućani puste na miru. Jer nemam radno mjesto, nego taj neki komadićak stola, na kojem se trebam skoncentrirati između svih zvukova, slika i ostalih senzacija. I između doručka, ručka, spremanja suđa, igranja s djecom/djeteom/psom i brzinskim seksom dok djece/djeteta nema. Pas za seks ne smeta. Ni on nama, ni mi njemu. Osim ako mu se kaki/piški, onda je nervozan, pa se ne možemo ni mi opustiti/prepustiti.
Ma pretjerujem, nije baš toliko strašno. Tako jest, ali nije strašno.
Htjedoh reć samo da ta Nova godina nije više neki rez, preokret, kraj, početak, klinac, kurac, palac. Nije neradni dan. Mislim, jeste, ali svi drugi su isto tako neradni, pa nema razlike. Nema tog nečeg posebnog. Nema ničeg, osim što se moram keziti i balaviti te druge ljude koji se u tom trenutku nađu u blizini.
Zaboravih da mi je to keženje i balavljenje ono nešto najmrže što se za novugodinu treba činiti.
I da mi je zato najdraže ostat doma, i leć kao i inače, i probudit se kao i inače, i i živjet kao i inače.
Al, no dobro, preživit ćemo. Preživili smo traumatičnije novegodine, pa ćemo i ovu. Sa keženjem i balavljenjem tih nekih ljudi kojima se mužjak najavio, jer njemu su bliski i dragi, a ja ih još ne poznam.
Učinila sam ovaj mjesec jednu jako pametnu stvar.
Zaboravila novi mastercard doma kod roditelja. Njima se ne vraćam već mjesec i pol, što znači da mjesec i pol neću učiniti nikakav trošak na istoj. Stari mi je istekao, a ja sam bila prelijena da to provjerim, i otvorim sve nove koverte koje mi je banka poslala. Tako je i nova kartica ostala skrivena doma u neotvorenoj koverti.
Lijenost ponekad dobro dođe.
Osim toga, smiješe mi se neki poslići i novčići u prvom mjesecu. A višemjesečna odsutnost prihoda već me usmjerila da prestanem planirati troškove, i mudro uvježbala da razmišljam samo o škrbnom i ekonomičnom životu.
Tako da... radujem se novčićima kao oni žedni likovi u pustinji, koji prežive nakon što im mokrom krpom premažu ispucala usta. Radujem se novčićima isto kao oni mokroj krpi. Znam da mi neće puno pomoći, ali će dobro doć.
Osim toga, bavim se u zadnje vrijeme sve više sobom, čudim se sebi... tako jedan samonase usmjeren život... grozno nešto, ustvari.
Bljak!
Negdje u pozadini još samo, vrte se oni filmovi... vrte se pitanja, bi li bilo bolje ovako, onako, kako bi bilo, ako bi bilo, jesam li ovo ja, je li to to, jesam li sretna, jesam li zadovoljna, znam li uopće prepoznati sreću i zadovoljstvo, znam li uopće tko sam ja, i što je nakraju, sve ovo oko mene, i gdje se to nalazim i kako se zovem... vrti mi se, uglavnom...
žično jutro
To me još uvijek intrigira i čini mi se velikim čudom, taj drajv koji tjera muškarce da se tako silno vesele svom veseljku i da se stalno penju na tuđa tijela, i onda se pitam koliko imam lufta ostarjeti i omlihaviti i prestati o jebanju pomišljati, prije nego što mužjaka prođe taj drajv balansiranja između meškoljenja u jajima i prevelikog ega, koji ne dozvoljava previše moljakanja.
U njegovom slučaju tijelo nije bitno. Važno da se ne povrijedi ego.
Mužjak ima neugodno velik kurac, ali mu je zato ego još neugodnije veći. Ono prvo neugodno je po mene, ono drugo samo po njega.
Što je oke.
Jer tijelu nemreš narediti da sluša i da prestane s propadanjem, a egu uvijek možeš podilazit.
I onda tako balansiramo, u tim našim odnosima na tankoj špagi razapetoj iznad kreveta, kuhinje i daljinskog upravljača. I mobitela. I pitanja s kim se dopisuješ i dosađivanja na koga misliš dok se smješkaš.
Cirkus je taj život.
Začinili smo božićno jutro izležavanjem i finom partijom nježnog seksa. Onog pravog ljubavničkog, kad poželiš valjati se ko vodozemac, i kad ti se nikamo ne žuri.
I ništa mi ne znači. Taj Božić. Tjera me samo da mislim da na ateiste, židove, pravoslavce, na muslimane i sve one redom ostale koji ne pripadaju u božićno veselje, a isto trpe pucanje petardi, pušaka, bajuneta i raketa, i beskrajne reprize glupih božićnih filmova.
I čini mi se neukusno nametljiv i bolesno razmetljiv taj božić. I ide mi na živce, uglavnom.
Zato neću nikome poželjeti sretan božić.
Samo dobar seks svakome. :)
Lost in solitude
Svi se raduju godišnjem. Sjećam se tog osjećaja.
Meni je danas godišnjica godišnjeg.
Isto je dobar osjećaj.
Rijetki to razumiju.
Ali ono što mi, koji se razumijemo ne razumijemo, jest, kako to kad si stalno na godišnjem pa nikako niš ne stižeš. Užasno je malo vremena.
Zaključila sam da je to zato jer je posao neprirodan.
Prirodno je da se sve radi opušteno i polako i normalno da se onda ne stiže ono sve što se na neprirodnim poslovima stiže.
I osim toga, tjedan sam dana vozila Mužjaka na posao i doma.
Čudila me pritom jedna stvar. U Zagrebu je gužva na cesti od osam ujutro do sedam navečer. Cjelodnevni rašaor. Kao da sve što ljudi ovdje rade jest razvoženje jedni drugih s jedne strane grada na drugu...
U Rijeci, npr, tamo je gužva samo na Korzu.
Sjećam se jednom kad sam se našla tamo usred podneva, naletila sam i na grupu postarijih njemačkih turista kako stoje na Korzu i zbunjeno raspravljaju tko uopće u ovoj zemlji radi, kada je usred radnog dana toliko naroda vani na šetnji.
U Hannoveru, sjećam se, rašaor je od 17-18. U ostalo vrijeme ulice su prazne.
U Zagrebu je cijeli dan. Rašaor.
Hiperaktivna nacija.
Mužjak se pohvalio da je dobio Božićnicu. Nisam podijelila sreću s njime. Samo zavist da je njegova Božićnica veća od moje mjesečne naknade. Uz prisjećanje da sam zadnju Božićnicu dobila prije šest godina. I ko mi kriv kad sam se držala rada u privatnika i kad se nisam gledala uvaliti u državnu službu i živjeti mirnim životom s redovnom plaćom, godišnjima... ono, zaposliš se u školi, imaš veeeelike praznike, djeca ti rastu, i život teče, i fijubriju.
Fijubriju, kako dosadno i predvidljivo planiranje života... ne možeš si predvidjeti život, uostalom, uvijek neki klinac sjebe sva predviđanja, ionako.
Sutra idemo kod njegovih. Roditelji, ručak, druženje i to.
S njegovima.
Pecnula me jedna prijateljica kako živim tuđi život. Imam tuđeg bivšeg, tuđe dijete i šetam tuđeg psa. I živim u tuđem stanu, u tuđem gradu.
I osjećam se nekako tuđeno... I nepripadajuće. I to mi je normalno. I ne bi mi bilo ništa čudno da me nije pecnula.
I natjerala da se pitam gdje je i kako taj moj život nestao?
I gdje je ta granica tog nečeg, kad to nešto tuđe više nije tuđe, i kad je to moje - moje i tosvezajedno.
I zašto se toliko zgražam na to mojatanje?
I zašto je za svaki usrani blagdan uvijek isti usrani program na teveu?
I zašto je to tako da kad gledam neki usrani romantični film u kojem svi traže ljubav, osjećam se onda kao da i ja moram izaći negdje van i potražiti si ljubav? I zašto se onda od tih glupih filmova osjećam nepotpuno i usamljeno?
I zašto mi sad od svih odgovora pada napamet jedino želja da se odvučem do frižidera i donesem si pivu.
Možda zato, iako ne zna sve odgovore, ali barem će mi raditi društvo.. I obranu od glupog božićnog filma.
A i možda zato jer crkava baterija u daljinskom...a frižider mi je bliže od tevea :)
a baš su slatkići :))
23.12.2011. u 10:12 | 0 Komentara | Print | # | ^I kite kitaši
Testosteronac i njegov prijestolonasljednik još uvijek uspavanih hormona, krenuli su kititi bor. Prije toga smo se obiteljski družili svo troje za jednim stolom i tri ekrana. Svak` fino zabuljen u svoj monitor.
Nekad su ljudi ćakulali uz vatru, pa uz stol, pa sjedili uz televizor, pa sad ovako.
Da se umorni mužjak kojim slučajem sjetio prijaviti na gmail, mogla sam ga i provocirati seksi porukama u miru, i tišini, i prisutnosti bezazlenog mladunčeta.
Ali nije.
Mladunče je danas ludo. Cijeli dan cvrkuće, skakuče i jedno milion puta je uzviknulo tata, tata, tata, tata, idemo kupit petarde! Idemo, kaćemo, ajdemo, idemo!
Tata se ipak izborio za svoje pravo na mirovanje. Mladunče se izmorilo samo od sebe.
Podsjećaju me ponekad na one scene kad se lavovi odmaraju, a lavići im se penju na glavu, i nikako ne moš shvatiti kako ih trpe i ne otpile daleko u savanu.
Roditeljski instinkti, valjda.
Sad je dobro. Fokusiralo se na jelku i kićenje, i više nema skakutanja.
Obiteljska idila i to, valjda...
A meneme malkoc boli grlce. Možda se čak i uspije ostvariti zloslutna ideja o bolovanju na svim tim danima blagdanskih ručaka i okupljanja...
nema naslova
Onokad se puno plače, pa se poslije toga malo piški.
Onokad pijem željezo dok krvarim, onda manje krvarim. Nema logike, ali djeluje.
Volim pisati o svojem krvarenju, valjda jer mi oduzme jednu četvrtinu mjeseca, pa nije zanemarivo. A valjda i zato jer je tako dominantna i obilna i oduzima puno. Pa se onda volim jadat i tužakat.
Pa mi onda doktorica opće prakse rekla da si umjesto jadanja, u te dane pijem željezo.
A doktorica pizdine prakse predložila da mi da kontracepcijske pilule za lilule, pa da će onda isto sve biti manje obilato.
U ovom svijetu krize sve se manje podnosi obilje.
A nitko ni ne želi bakćati se s polipom. Umrijet ću s njim. Ako već ne od njega.
Ipak, nije toliko strašno, željeza neće pofaliti dok ga ima u apoteci.
A djecu ionako nikad neću imati. Ne bi bilo u redu da ih imam. Iz jednostavnog razloga, što kad je puna kuća djece, često poželim pobjeć. I što nikad ne zavidim ljudima s djecom, ali ponekad zavidim prijateljici koja živi sama sa sobom u svojem stanu, i ima pogled na more. Ona ima i punu kuću mačaka, ali ja ne bih imala mačke. Prvo jer bi ih morala sterilizirati, drugo jer mi se ne da boriti se s dlakama, treće jer ne volim kad hodaju po stolu i piške u sudoper.
Nisam neka od pune kuće i od puno buke i galame. I od puno svega.
Zato me i zbunjuju ta moja obilata krvarenja.
Općenito sam mnogo zbunjeno stvorenje. To je valjda to žemsko ukletstvo...
Mužjaci, npr, oni nisu toliko zbunjeni.
Ali s druge strane... evo, već drugo jutro vozim ranjenog mužjaka na posao. To jer se on nije pazio pa mu puko, napuko, štolibilo, boli ga jako, mišić u nozi, pa šepa i trebao bi mirovati. Pa prvo nije išao na posao, pa nije izlazio iz kuće, pa ga sad vozam. Što je super, jer je to jedan od pouzdanijih načina na koje mogu konačno usvojiti snalaženje po zgrbačkim bahatim ulicama.
I što se više snalazim, to sve više uviđam da Zagreb je jedan jako ružan grad. Pogotovo u zimsko jutro kad se magla razilazi pred suncem, a mraz se cijedi u ružne nakupine blata i sve je samo crno, smeđe, sivo i umazano i nakrivljeno i prljavo i ceste su pune rupa i ono... grdo za vidjet, grdo za osjetit, grdo za namirisat...
Ali je, eto, centar. Trebala bih to centriranje iskoristit.
Prvo, upisat tečaj nečega. Engleskog, npr. Pa da dobim diplomu i konačno usvojim razliku između prezent continjujus i prezent onajdrugi.
A mogla bih upisati i tečaj Wordpressa. To jer se sad tu i tamo traži, pa možda nađem si i posao.
I tečaj trbušnog plesa. U to bi mogao mužjak investirati, jer bi mu se isplatilo da ima doma trbušnu plesaljku koja dobro meša.
A ono prvo će mama platiti, to jer ne zarađujem niš, a njoj bi se isplatilo pohvalit se pred prijateljicama kako joj ostarelo dete i dalje završava tečajeve i bori se u životu.
Borba, borba.
Jebeš to.
I onda, osim ranjenog mužjaka, zvalo me upomoć i ranjeno mladunče, jer njemu se uklještilo nešto u kičmi dok je pisalo sastavak iz hrvatskog. Pa nije moglo nositi torbu, pa upomoć.
Pa utješno je to kad ovako smotana i izgubljena još uvijek mogu uskočit i pomoć... Utješno kao onaj glupi najbolji mejl godine gdje se svi moramo osjećati super dok gledamo u slike ranjenih, bolesnih, siromašnih i nepopravljivo ujebanih. I na kraju, sa smješkom i likovanjem nad tuđom nesrećom, nagradit se odgovorom na pitanje: Još uvijek misliš da je tebi teško?
redovni izvještaj
Dobro je.
Prestalo mi je igrati oko. I srce lupa normalno, a i malo sam se zdebljala. Mrvičak. Još se uvijek dadnem zakopčat, ali neugodno mi sjest.
Namjestila sam kompjutor na stol u dnevnoj sobi tako da mi je zid iza leđa. To je po fengšujiju, osim što susjedi sad gledaju u mene, dok ja buljim u ekran a to nije po fenšujiju. Isto tako će gledati u Mužjaka dok baca drkicu, ali to njemu ne smeta.
Registrirala sam se na LinkedInu, tamo me je isti povezao sa svim što je mogao naći u mojem gmail adresaru, pa se sad osjećam izloženo i jadno. Imam tamo neke kontakte znanstvenike, doktore, uspješne menađere, a svoj profil nikako da uredim. I nekako je sirot taj profil.
Ali, ipak, javio mi se odmah neki Crnogorac koji bi htio da mu napravim neki showreel, pa da zauzvrat ljetujem kod njega. Jer on iznajmljuje apartmane i ostao mi je u imeniku još onomad kad sam tražila apartman po Crnoj Gori.
I eto ti ga sad. I tko još ono reče da otkad je Interneta da su se ljudi udaljili i usamili i štatigajaznam. Tkogod je to banuo, taj se sigurno nije rodio prije mobitela.
Ili još nije naučio tipkati.
Ona web usranica što mi je naručiše je nekako postavljena na noge i na javnu mrežu i svi joj se vesele. Osim možda mojih web mastera koje sam udavila u najvećoj gužvi da se bave samnom, pa su onda još i zeznuli stvar. Pa sam im nakraju odlučila platiti iako nisu htjeli, i mislim da sam tim činom postala jedini web dizajner koji je napravio stranicu, a potom je to što je napravio i platio. Ne naplatio. Platio.
Platio da radi.
Jupije!
I još se uvijek borim sa onim osobnim sajtom, koji će reprezentirati mene i sve što uradih u svojoj kratkoj arijeri.
Htjela bih da bude vesel i pozitivan, jer mi je svega tužnoga i ozbiljnoga već pun klinac, želim nacrtati sebe u večernjoj haljini kako se jako cerim i u zubima držim crvenu ružu i tako kao da sjedim za stolom, a tko otvori stranicu neka pomisli da je došao na večeru sa trknutom ženom, ali si onda mislim da me nitko neće shvatiti ozbiljno, ili će možda shvatiti da je došao na stranicu od neke lude madam koja iznajmljuje kurve-žonglerice.
A možda nije ni to blesavo toliko... treba ljude znati zadržati u ovom vremenu trosekundne koncentracije.
I čula sam se sa šefonjom bivšim. Referirao mi je povijest svih svojih bolesti od kad se nismo zadnji puta čuli. Ispostavilo se da mu fali pola vilice, a kako stvari stoje, neće na tome stati. Iz nekog neobjašnjivog razloga njegovi se zubari bore za svaki njegov zub, do zadnje mrvice korijena, ciste i karijesa. Vrijedni ljudi.
Rekao je još šefonja, kako je sve otišlo u kurac, i kako se nikad neće popraviti, a i ako se popravi, za nas će biti kasno, jer mi smo već sada stari, a onda ćemo biti samo još stariji i jadniji i bolesniji.
Kao da je odlučio da je sad dosta borbe i svega, i to ovo sada, kada se mora ulagati tolika silna energija e da bi se dobilo malo, to više nije njegova igra i on u tome ne želi sudjelovati.
Predao se.
Ali svejedno ide na skijanje u prvom. Odmah poslije tri kralja.
edukativni program
Onomad kad je bilo 14-to stoljeće i crni srednji vijek i feudalizam postavljen kao bogomdan društveni sustav, e onda nije to sve bilo dovoljno nego je u jednom trenutku došla kuga. Prvo je očistila Italiju, a onda krenula na Zapad. U kratko vrijeme pobila dvajs miliona ljudi, što danas ne zvuči, nama naviklima na velike brojke, tako jako strašno, no u to doba na zemlji sigurno nije bilo 7 milijardi stanovnika, i dvajs milijona je bila poprilična brojka. Otprilike, to bi bilo kao da netko odnese sve države bivše juge osim slovenije... no, to je EU učinila obrnuto... no, dobro, nema sada veze to...
Bilokakobilo, crna smrt, koja je donijela najstrašniju čistku čovječanstva (nit se znalo zašto je došla, koga bira, koga neće, a ni zašto je nestala), istovremeno je donijela preživjelima, ali samo onim najsirotijim preživjelima, veliki korak u bolji svijet. Pored tolikih ljudi, odnijela je i sa sobom taj ukleti feudalizam. I to ne znači da je pobila feudalce, jednostavno je izmijenila ekonomsku sliku svijeta. Ponestalo je radne snage. I prvi puta su seljaci bili ti koje su zemljoposjednici trebali, a ne obrnuto. I prvi puta su seljaci mogli tražiti višu cijenu za svoj rad, a mogli su i pobjeći u grad i tamo se izgubiti u opustjeloj gradskoj gomilici, njihovi feudalci ih nikad ne bi pronašli i nikad ne bi kaznili, jer nije bilo ni dovoljno ljudi za takve rabote. A i bilo je pametnija posla od naganjanja odbjeglih seljaka.
I sa promjenom odnosa snaga, slika društvenog uređenja svijeta (onog svijeta "pročišćenog" kugom) se naskroz izmijenila. Jedan sistem je narušen, novi se krenuo polako izgrađivati, sa strane onih sretnika koji su preživjeli. Seljaci su se prvi puta udružili u svoje seljačke udruge i krenuli zahtjevati neka svoja prava, a to im nije omogućio pomak u njihovoj seljačkoj svijesti, nego jednostavna prirodna selekcija koja je promijenila odnos usluge i potražnje.
A i građani su počeli lijepo živjeti, bilo je puno posla, malo ljudi, mjesta za življenje, mjesta za zarađivanje.
A i umjetnost je profitirala, nakon katarzične kuge, nastupilo je doba procvata i renesanse...
I sad, ono, zamišljam situaciju danas, postoji jedan oglas na kojeg se javlja stotinu ljudi, postoji taj jedan posao koji traži jednog čovjeka, a postoji 100 ljudi od kojih 99 neće dobiti posao, i ne bi li bilo idealno da je obrnuto, da ima 100 poslova a jedan čovjek koji poslove može birati, i onda ne mora tamo se ispričavati zašto ima 39 godina, a nema brak, a nema posla, a nema stan, i nije do sad učinio ništa revolucionarno ni hvalevreijedno, i onda tako... koj kurac više ne puste onu strašnu bakteriju da omogući barem tom jednom čovjeku u tamo nekoj možebitnoj budućnosti da se ne mora ispričavati i osjećati krivim jer ima godine, nema planove, nego jednostavno dođe i kaže: hoću radit!
Gledala sam jučer i seriju o nekom dečku koji je dostigao 250 kila i više nije mogao stajati na nogama duže od minute, a ni srce mu više nije htjelo kucati, pa se onda našao neki kirurg željan publiciteta koji je ponudio napravit mu manji želudac i skinuti kojih dvadestak kila s trbuha, jer malome ionako više nisu davali šanse za dugi život. Pa je onda u jednom trenutku dečko kroz svo ono svoje sale procvilio u mikrofon, da je sretan jer je konačno u vinvin situaciji. Ako preživi operaciju, bit će mu život lakši i bolji, ako ne preživi, riješit će se muka i kako god bude, bit će mu bolje nego sad.
Dali su mu šanse 9:10.
Nije preživio.
Čini mi se ponekad kako se cijelo čovječanstvo sve više približava jednoj tako neumitnoj vinvin situaciji...
vojsić
Imam taj neki glasić koji mi govori nešto po glavi, i onda ja silno želim da to mogu zapisivati, i svaki put kad glasić krene me zabavljati, ja ga pokušavam ušutkati, pššššt, čekaj da se nađem negdje blizu slovca pa da to sve zapišem, pšššt, pšššt, ne govori u prazno, ionako te samo ja mogu čut i nitko više...
A tako imam silnu volju i želju dijeliti to sve što se podijeliti dade.
No, onda kad su slovca blizu, e onda glasić umukne i tvrdoglavo šuti. Uglavnom.
Imam i neke nove boljke u zadnje vrijeme.
Prošlo me ono lupanje srca i kratki dah, sad imam skakanje nečega ispod lijevog oka, ne znam jel živac il je mišić, il je samo nakupina vrećice od podočnjaka, ali jako je nervozno i želi iskočiti vanka. I smeta mi malo. Trese sliku. I traje već peti dan i dosadno je, ubibože.
Mužjak kaže da sam ka` onaj kapetan, što li, iz inspektora Kluzoa i da to moje oko izgleda skeri.
Još i njega plašim, povrh svega.
I malo me boli glava, vrat, ustvari, ali zato spavam ko medvjedica.
Ajd, barem nešto.
Išla sam danas malo na zrak i po dozu endorfina. Trčala nekim gerijatrijskim korakom i trudila se držati uspravno i produžiti korak svaki puta kada bi neki trkač naišao nasuprot. Poslije susreta vraćala se svojem kilavom i snuždenom kaskanju.
Bilo mi je bolje, poslije. Oznojila se, i to.
Inače, oni ljudi što šišaju pse mi se nikada nisu javili. Sav entuzijazam da služim mala dlakava bića i njihove umišljene vlasnike otišao je u prazno.
Javila sam se onda na neki super truper oglas za dizajnere.
Njima sam lijepo objasnila da sam sva u kurcu i da to moram podijeliti s njima, jer me ionako neće zaposliti i ko ih jebe, uostalom. Osjećala sam se bolje nakon toga. Osjećala sam se konačno svojom. Umjesto one neke koja pokušava prodati muda pod bubrege i šarene laže.. i što se može očekivati u nastavku rečenice koja glasi, poštovani, zovem se bla i bla, imam 39 godina, nezaposlena sam, neudata sam.... ali eto, prije nego se konačno samouništim i skončam ovaj promašeni život, moram još napisati molbu i vama i vašoj cijenjenoj firmi kojoj se oduvijek divim (a da nije nezaposlenosti, ne bih nikad čula, za vas..), i onda prepustiti mjesto nekome tko u svojem portfolju ima par svjetskih nagrada za dizajn i oglašavanje, završio studij marketinga u Americi, i upravo zna kako najbolje skrojiti još jednu od onih sterilnih i dosadnih reklama koje odnekud kopiramo i onda se umišljamo kako smo dio sjajne, bajne i šljašteće zapadne civilizacije sjaja i trošenja...
Eh, da...
Kaže mi onaj sramežljivi glasić u glavi tu i tamo, kako bi bilo lijepo umjesto tih gadnih reklama imati neku poruku koja bi zbilja doprijela do ljudi, onako, da ih podigne zaista, da im pruži nešto, umjesto što ih stalno na neki kurac tjera i stalno neki kurac zahtjeva, okrivljuje, napada,... ali to nije jezik koji bilbordi razumiju.
Sve me nešto krivo navodi taj umišljeni glasić...
jutarnja igijena
Jutros sam odlučila biti ženom. I u tu čast zabiti se u kupaonu, zavrtiti jednu turu mašine da se pere, nahajcati grijalicu, (jer jedan radijator nije dovoljan, naravno) poslagati po mašini plastičnu zdjelicu, češalj-četkicu, farbu za kosu, bočicu sa alkoholom, depilator...
Pa ondak redom: zamiješati boju za kosu u plastičnoj zdjelici, stat pred ogledalce veliko i u jednoj ruci držati ogledalce malo, a drugom mazati onaj izrasli korijen, tamo iza na potiljku i to ono kad gledaš u svim tim ogledalcima, svaki pokret lijevo znači pokret desno i sve tako naopačke. Ondak, to sve kad se dovršilo krenulo je smrdit ubibože, pa sam otvorila vrata. I sakrila se iza njih, jer onda je išla tura čerupanja krzna sa bikini zone, a prije toga šišanje onog važnijeg krzna. Našla sam tamo na strateškom mjestu i jedan sijedi ćufić, bilo je baš slatko, mufić mi sve više baca na zločestog gremlina. I podsjetilo me to na ono kad se jedared milamajka žalila kao sve te dlake s godinama, s mjesta gdje trebaju biti, presele se tamo gdje ne trebaju. Mufić proćelavi, a naraste brada.
Smiješno to tijelo.
Uglavnom, moram nahvaliti Zepterov depilator, taj bi počupao i Karadžićevu bradu i nastavio radit kao da ništa nije bilo. Tako isto i s bikini zonom. Čupanje do krvi već petnajstu godinu istim aparatom.
Ondak mi je ostalo malo farbe od kose pa sam to isto poslagala po mufiću.
Tek toliko, ako zaglavim u nekoj sauni godine ove, da ne bude preveliki kontrast od plavuše do crne gremlinke, nego sve onako, u tonu.
Pa ondak, oprala kosu, ušla u kadu, napunila istu, plivala tamo sa svim tim kožnato rožnatim otpacima, pobrijala se još pod pazuhom, i još malo okolo pizduljka, ono što depilatorom previše boli.
E, onda...
Kremica protiv celilulita za ona mjesta na kojima rastu isti, pa kremica protiv vena za početak nogu, pa kremica za blistavi sjaj i zategnutu kožu za kraj nogu, pa kremica za dekolte, pa kremica protiv znojenja i kremica protiv borica oko očiju, i malo kremice od aloe verice za ona upaljena mjesta bikini zone koja još uvijek vrište od čupanja.
Pa onda, usisavač i usisavanje krzna s poda, pranje kade, pranje lavandina, kad smo već tu, pranje wc školjke, aupm, a nek se onda zavrti još jedna mašina robe...
Sat i pol mazohizma i udisanja svih mogućih varijanti klora...
I sva sreća da se još ne šminkam.
Stravično je to biti ženom subotom u kupaoni.
A neke žene su u to vrijeme otišle rodit.
No, kaj? Same su si krive. :P
Istovremeno, u Saudijskoj Arabiji, tamo se muškarci ne usuđuju ženama dozvolit da polože vozački, jer se boje da će se ove krenuti naokolo jebati ko sumanute. Pa onda bolje da ih drže doma zaključane i zarobljene. Robinje seksualne.
Dozvolili su im ipak da glasuju... što je još jedan dokaz da glasovanje je radnja zakurac. Čim će je ženama dozvoliti prije nego što će ih pustiti da same šeću ulicom...
Osjećam se sada kao da sam dva sata jednog dana bacila negdje u vjetar.
Kosa će opet narasti, krzno isto, a kupaona za koji dan biti opet umazana.
I baš super.
Hvala bogu, zato, na blogu.
Barem jedno mjesto u ovom životu na kojem se može zaustaviti trenutak u vremenu, i gdje ljudi mogu pisati i čitati o tome kako si je netko jutros pošišao dlačice okolo šupka.
čuđenje u svijetu
Čitam, čitam tog Bukowskog, čitala sam ga prvi puta kao maloljetna pubertetlijka, i čitam ga opet sada. Ono prvo me se dočepalo jer je obiteljski prijatelj bio onaj trgovački putnik koji je putovao okolo i prodavao knjige na štandu, i onda kad bi došao u selomojemalo i tamo radio na štandu, onda bi ga moji zvali na ručak, pa bi onda meni uvaljivao knjige neke raznorazne, pa sam tako postala načitana, a i dočepala se tako i Bukowskog u nekom kompletu svjetski najpoznatijih pisaca među kojima su bili još i Rušdi, Kastaneda i neka dva Rusa. Ta dva Rusa čini mi se da nisu bili toliko popularni koliko je socijalizam to nametao. Tu dvojicu nisam nikad pročitala. A probala sam. Dosadno.
Možda bih mogla sad.
No, ona najzanimljivija i najčitljivija knjiga, na naškom se zvala Bludni sin, a na engleskom se zove Ham on Rye, a ja je sad čitam po engleški, to zato jer se mužjak dočepao kindleta, a to zato jer on mnogo mora čitati, jer mu je inače strašno dosadno dok pola sata kenjucka i prducka na veceju, a kindl je za to sve baš super, ne upija mirise, lagašan je i prpošan i fino leži u ruci i ne moraš ga listati, i on pamti gdje je zadnje stao, a u njega stane bezbroj knjiga raznoraznih, i milina je jedna sve to.
I onda se u tim pauzama kad on ne kenjucka a ja nemam zanimljivija posla, dočepam tog kindleta i čitam, čitam na tom stranjskom jeziku, iako engleski i ja si nismo baš na ti, u školi sam učila samo njemački, jednom sam, dok sam nakon faksa nezaposlena ćubila doma isto kao sada, završila onaj tečaj od tri mjeseca sama sa sobom, pa sam ga tu naučila super pisati i čitati, ali nikad izgovarati, a i inače sam teška za govorenje i na ovom iskrivljenom materinjem, a tek oni oblici neuvježbanog engleskog koji iz mene bježe u pokušajima da oblikuju razumljive riječi, e to je nešto prestrašno... s te strane sam uvijek imala razumijevanje za jacino neznanje, osim što bi u njenom slučaju ipak angažirala osobu koja bi samnom trkeljila barem dva sata dnevno, čist da se ne brukam po svijetu.
A iz tog straha da se ne obrukam, ionako neću nikad biti slavna poput jace, ni poput bilokoga... što može opet biti razlogom zašto nikad neću naučiti tečno slagati i oblikovati te rečenice na stranjskom.
Sve je to nekako povezano u tom nekom magičnom krugu i jebaj ga...
No, čitam tog Bukowskog, taj uporno piše o svojim sranjima, batinama, beskrajnom alkoholizmu, gnojnim čirevima i krvavim hemeroidima i ženama s kojima nikada na zelenu granu, nego sve neki problemi, začkoljice, prepreke, sranja, problemi... i onda naletim na komentare gdje mu se ljudi dive, zavide i veličaju ga kao mahera koji je zbilja znao proživjeti svoj život...
Pa si mislim ono... wtf, ili po naški, mislim si ono, u čemu je kvaka? U tome što mu je život bio debilana i zakurac krasni? I da li bi se ti koji mu se dive zbilja mijenjali s njim i ponosno nosili naokolo njegove čireve i krvave hemeroide?
Ili to ono kad čitaju kako je neko u kurcu, ljudi se vesele samo iz razloga jer njima nije takvo sranje...?
I opet, čitam opet i čudom se čudim, koja je, na kraju, tajna tog čiravog luzera? I radi čega mu se toliko dive, zapravo?
Dan za nešto
Ušli smo u EU, danas, ne bih to znala da nisam čekirala šta ima na internetu, mojoj svakodnevnoj infuziji bez koje znam fino poludit, ako je preskočim. I kriza odvikavanja zna biti bolna i nepodnošljiva.
Boli u mozak, onako jako i skroz.
I što se mene tiče, ja sam danas ušla u uske traperice u koje neko vrijeme nisam mogla, i otšetala opet malo u kvart s namjerom da ću ovaj puta stvarno pronaći onaj frizeraj za peseke na čiji sam se natječaj prijavila, i otišla na tu i tu adresu koja na internetu piše, i na toj i toj adresi nisam pronašla niš. Osim pekare, krojačice, kladionice, kafića i neke šupe u kojoj su bili radovi u tijeku.
I tako ja danas uđoh u zonu sumraka.
Prijavljujem se na neke demonske poslove koji, izgleda da postoje samo na internetu.
Osim toga, već sam danima u spetljanoj debilani s web stranicom s kojom se jebedem, jer mi je rečeno da stranica ide gore tip top u roku odmah, a onda da ne ide, jer se nešto nije vidjelo, jer se nije pogledalo dovoljno dobro, i jer sam najviše kriva ja, jer sam ove koji su trebali pogledati dovoljno dobro, dovela u rok kad je frka, a nisam im dala mjesec dana fore, tj, nisam se sjetila glumiti orgazam unaprijed i prije mjesec dana vrištati da je frka, nego sam im povjerovala kad su rekli da su pogledali i kad su rekli da je sve oke i da web ide gore u roku sat vremena otkad im kažem da ide gore.
I sve mi to nekako smrdi na ono ustajalo balkansko prebacivanje krivnje na sve druge, okolonaokolo, na susjede, metereologe, mamu i tatu koji nisu dovljno voljeli u djetinjstvu, svi su drugi krivi kad nešto zaškripi.
Svi redom, samo ne ja.
S obzirom da sam euroskeptik, mislim da ni tamo nije ništa bolje nego u balkanskom svinjcu. I da ćemo se i tamo i dalje predbacivati i nadjebavati i krasti i pametovati i postavljati kajle i žaliti se da su svi oni drugi krivi. Svi i sve, samo ne ja.
Po nekom zakonu logike i tog opstanka, trebalo bi nekako biti da u svemu tome najsposobnij i najvještiji opstaju, ja se samo nadam da se to odnosi na one koji najvještije i najsposobnije obavljaju svoje poslove, a ne na one koji se najsposobnije provlače, kradu i podmeću...
S druge strane, Mužjak se silno veseli tom ulasku u EU, jer to njemu donosi nove poslove, nove financijske injekcije, i on već putuje tamo - amo i vraća se iz EU sav vesel i pun poleta, jer tamo vidi kako ljudi zbilja rade, i zbilja se razumiju u to što rade, i onda i on prione i radi ovdje sa veselom slikom boljeg sutra pred očima.
A ja onda samo tupo blejim u njega i sve što mogu reći jest: blago se tebi u toj tvojoj slici...
a tko je otvorio vrata?
Ono, brine me malo to moje zdravlje odjednom... ne da me brine odjednom, nego nije u redu odjednom, nešto stvarno... srce mi lupa i to, ne da lupa, nego se nekako plaho trese i poskakuje... i kad se uzrujam lupa mi jako, jače, lupa ne samo ono, nego svo meso i kosti oko njega, i nekako čudno mi je u glavi, i ostavila sam danas otvorena vrata od fižidera širom i odšetala iz kuhinje kao da je sve u redu i pod kontrolom... vratila se poslije pola sata, glupi frižider nema alarm pa je samo glupo zjapio otvoren... a ja sam ono, usred traženja jaja po frižideru odlučila otvoriti mašinu za suđe, jer je ova baš završila, pa ju običavam otvorit i onda tako pustit da se brže suđe suši, pa sam valjda zaključila da i frižider mora biti otvoren i da je to tako skroz u redu... pa sam otišla malo da ćirnem na internet š`a ima, dok sve tako tamo u kuhinji zjapi otvoreno...
ili ludim...
ili ...
U trenucima prisebnosti, ili tog nečeg što se meni čini nekom prisebnošću, e, u tim nekim trenucima mislim kako puno bolje je biti od onih ljudi koji ne titraju na onim finim frekvencijama, i koji nisu osjetljivi na svaki pomak vasione, jer oni nekako duže traju, manje se habaju, otpornij su... svi ovi fini što ih znam, čim su finiji, tim se mlađi razbole i raspadnu u milion komadića, i onda nema ništa ni od njih, ni od njihovih finih titraja, budu to samo neki leptiri ofucanih i prozirnih krila i koji lamataju bzvz ukrug negdje na nekom podu... dezorijentirano i jadno i bespomoćno...
i bože tebe crnog crnila...
plivanje ili šljap, šljap...
Pun je kujac tih grafičkih dizajnera na svijetu, na portalima za nezaposlene, na portalima za ovo-ono, sve sami neki dizajneri i pametne face i ljudi sa smislom, i sve se nekako čudim kako nam je svijet tako zanemaren i slova tako neusklađena, i boje tako posvađane, kad svi su nešto završili sve neke škole, tečajeve, svi nešto imaju oko, ruku, posvuda dizajneri, a posljedice od njih nikakve.
Osim gužve na zavodu za zapošljavanje...
Prošetala sam danas kvartom. Bio je taj lijepi dan, čudesno svijetao i bolesno topao za ovaj namrgođen i nadrkan grad, pa sam išla ono... šetat kvartom da vidim šta se nudi i šta ima.
I kvart je pun poduzetničkog duha, svakih par metara po jedan frizer, po jedan otkup zlata i srebra, pa onda pedikeri, manikeri, masažeri, pa onda opet frizer, pa dvije kladionice, pa pekare, pekarne i konzumi.
Među svime time jedan obrt za grafičarenje i dizajn, i taj jedan je ukrao i na svoj prozor zalijepio posao koji je moja predbivša firma obavila, i to je to...
I nigdje nema frizera za pse...
Jel to zavist?
Onokad gledam te neke tete na tim nekim šalterima kako sporo i preko kurca rade svoje nezahtjevne posliće i mislim si da li je u redu da one za to dobijaju i plaću i mirovinsko i zdravstveno, a možda i ta neka čuda od božićnica, uskrsnica, a da s druge strane, mnogi koji znaju i mogu puno više od toga nisu zaposleni, ne dobijaju ništa i vrijeme im prolazi, vrijeme ih gazi uzaludno.
I to, onokad slušam kako Mužjak se hvali svojim poslom i mislim si u kojem on to paralelnom svemiru živi da tamo je sve dobro, i sve je napredak, i sutra je sve bolje i bolje i obećavajućije od danas.
I onokad sve više više kad pogledam druge pa pogledam sebe, pa sebe pa druge, pa stalno na kraju sve više i više gledam sebe, gledam druge... i ne bih znala više reći jel to neka nepravda, ili je to samo čista zavist?
Prijavila sam se na još jedan posao, bit ću sretna, sretna, zbilja sretna ako ga dobijem, jer to znači da ću šišati i timariti pse u salonu za šišanje i timarenje pasa... i nikad neću postati nadrkana teta na šalteru koja mrzi svoj šalter, tipkovnicu, monitor i taj jebeno dosadni posao i ne razumije da postoje i neki koji joj na tome zavide.
Samo da me prime...
a ipak...
Nisam pratila, ugasili smo teve i internet i sve, i otišli na brdo, poslije brda nagovorila sam pametnicu da baci jedan glas onom popi kojeg i sam voli jer ga je čito onomad u feralu, ono kad su i popa i on bili mlađi i nadobudniji, a onda smo se ponapili i pojebali, malo sam se previše ponapila, pa poslije nisam mogla zaspat, sad mi srce čudno lupa i u glavi čudno zuji i valjda je tlak odlepio, valjda je nešto, nešto je sigurno sto posto, stajala sam jutros u deemu i čekala u redu, čekala sam najviše od svega kad će mi se zamračit pa da fino skliznem u nesvijest, ali eto, nije, nisam stajala dovoljno dugo, ali bih sigurno odjebala onu baku koja je predlagala onoj drugoj da je svi pustimo preko reda jer je razmaženi unuk slagao kisele face na koje se nebaka sva rastapala, i ti bakutaneri isto i njhove ideje... puštat malu djecu preko reda, a pse zavezane ispred dućana, neš ti pravde, da je pravda svi bi čekali i stajali u redu... pravde nema...
Na internetu niš novog, rekla je sirota Jaca sinoć tešku istinu, a to je bilo super s njom jer je tako trapava i nesposobna manipulatorka i tako loše glumi, da je to milina kako izdajnički otkriva politikantski um, rekla je ona da će se njena stranka boriti da opet dođe na vlast i rekla je to upravo onako kako ustvari jest. "mi nismo ovdje radi vas, mi smo ovdje radi sebe, i za tu svoju vlast ćemo se opet boriti, jer to je naša jedina svrha i cilj!"
Pa tko je ne bi tako iskrenu volio...
Nije važno za koga glasate - dvije stranke su zapravo jedna stranka koja zastupa četiri posto ljudi.
Gore Vidal
Trči, trči mali hrčak
Možda je do ženskog mozga, a možda samo do mojeg, ali ponekad mi se čini da je zahvalnije biti šizofreničarem, jer za te neke oblike ludila imaju neke lijekove, a za život u tijelu sa ženskim mozgom, e za to nema... s tim se mora živjeti, od toga se ne može pobjeći, za to još nisu iskemijali pravu medežiju.
Ženski mozak, to je jedan mali hrčak koji trči u svojem velikom krugu, ako ste gledali hrčke kako trče, oni uvijek imaju tupasti pogled u nekamo, e to nekamo, to su polja i livade i oni mali zakučasti hodnici u kojem hrčci žive, imaju oni tamo hodnike, a sa svake strane hodnika imaju sobice, jedna im je za zimnicu, jedna za kakanje, jedna je spavaća i jedna je dječja, i sve to hrčci tako zamišljaju dok šprintaju na jednom te istom mjestu, i to je sigurno tako, jer da nije, onda oni ne bi imali onaj stakleni pogled u prazno dok trče i trče i trče i krug se vrti i vrti i vrti...
I tako ženski mozak isto.
Daj mu nešto, daj mu ništa, on će se svejedno zavrtiti i zavrtiti i otići u tri fine materine i tamo će se posvaditi prvo sa svojim precima, pa potomcima, potom će dati nogu ljubavniku, tražit rastavu braka, svečano uručiti otkaz na poslu, i odselit se daleko u neku egzotičnu zemlju. Egzotičnu i toplu, to je jedini uvjet. I tamo se, u toplini i miru konačno i definitvno posvaditi sam sa sobom.
Gledam ovih dana te neke nove klince i klinceze koji osvajaju svijet i prvo što me uvijek strese jest to silno čuđenje kako oni mogu biti tako mladi i tako sigurni u ono što rade. A ja ni dan danas ne vjerujem i sumnjam u sebe i u ono što napravim. Nikad to nešto nije gotovo, nikad nije savršeno i uvijek može bolje, i da sam samo napravila ovo - ono, ili nenapravila ono - ovo, bilo bi bolje. Pa tako gledam opet te mlade, i njihove portfolje od kojih se ne bi niti jedan iskusni pedesetogodišnjak posramio, i onda opet, hrčak vrti, ako je sada kriza takva da tako dobri preživljavaju jedva nekako, e onda za nas prosječne jednostavno više nema mjesta. Nema mjesta i nema posla i nema života.
I doviđenja.
I onda mi se Mužjak smije kako sam smiješna, smiješni smo mu i ja, i moj hrčak koji vrti, vrti, i govori Mužjak hrčku da šta plačem kad nikad mi nije bilo bolje i koj kujac brinem kad imam tako super pametnog, sposobnog i bogatog Mužjaka, i onda kad ga popusti pažnja, onda se hrčak prišulja kradom i krišom baci mi bubu u uho, a buba bubnjiću kaže da šalje dalje kako pitanje vremena je, kad će Mužjak shvatiti da ovako prosječna, i kilava, i nikakva, nisam vrijedna njega pametnog, sposobnog i bogatog.
I onda se svi hrčci uzbune i popnu u svoje točkiće i bjesomučno krenu vrtiti da čim prije stignu na ono toplo i egzotično mjesto, jer svi hrčci dobro znaju da uvijek je bolje otići nego ostati ostavljen.
I onda tako vrte, vrte, vrte...