u kikirikiju je budućnost
Onokad bih se javno požalila da imam skoro četire banke i da sam nezaposlena, i da uzalud tražim si posla, jer posla je malo, a nas je puno, i da nisam se u životu stigla skrasiti, i nisam rodila male Hrvatiće, i da zato nikad neću plaćat vrtić, školu, dentiste, doktore, tečajeve, fakultete, i da čak ni ne mogu otići iz ove zemlje, jer dobna granica vani je 35, a ja sam tu granicu prešla, i ako kažem da moj je život u kurcu ponajviše zato jer se debeli mutanti u saboru svađaju okolo veličine svoje guzice, namjesto da riješe moje probleme, da li bi ikome radi mene bilo žao, i da li bi se to pojavilo na naslovnicama portala? I da li bi to onda bilo briganje za mene, jadnu neuspjelu jedinku, ili briga za sve te vrtiće, pedijatre, škole, koje će imati manje klijentele nego što bi mogle ili trebale imati. Da li bi ikoga, uopće, zabolio kurac, imalo?
Vjerojatno ne bi, jer sam već prošlo svršeno vrijeme, neuspjela karijera, neoplođeno roditeljstvo, isprdak društva od nikakve koristi, i šta sad? Ništa, jebiga.
A onokad sam bila mlada, i kad se isto, godinama nakon fakulteta, nisam mogla zaposlit, i kad je od mene možda i moglo nešto biti, da li je onda bilo to vrijeme da plačem jer je društvo krivo, i u kurcu, i nema mi pomoći? Vjerojatno jest, ali onda nije bilo interneta, nitko ne bi taj vapaj čuo, i novinske vijesti su izgledale drugačije, i radilo se tu ponajviše o sporadičnim pucnjevima oko Kijeva, Benkovca i srbočetničkim takozvanim jugoarmijskim vojnicima koji su radili nešto dovoljno vrijedno, e da bi preplavilo sve vijesti i novine i radije, dok je preživljavanje nas "nesnalažljivih" bilo udarnim vijestima manje važna, ustvari, totalno nevažna stvar.
Jel to sve nepravda?
Jel to sve?
Jel ikoga boli kurac, to što u ovom trenutku, dok se mi prepucavamo preko ekrana okolo naših saborskih debeloguzana, negdje u Kini neko dijete sklapa dijelove naših mobitela, tipkovnica, tenisica, raznoraznih ica mica, na koje smo navikli i bez kojih nam je standard života strašno nepodnošljiv i nehuman, i to dijete tamo radi e da bi preživjelo, a ne da bi ulagalo u sebe i ne da bi gradilo karijeru, i nikad neće završiti fakultet, i nikad neće iz svoje tople izbice srat i pametovat o nepravdi društva, koje se brine samo za sebe, a ne za svoje neke tamo. Jer nema za to vremena. Jer mora radit.
I zato jer ono mora preživjet i pristaje radit za kikiriki, zato se ovdje zatvaraju tvornice, brodogradilišta, sitni obrti, zato smo mi pred vratima biroa, nesretni jer tražimo posao u struci i ne znamo kako je to kad moraš raditi za kikiriki. Zbilja ne znamo.
Ali zato znamo plakati jer se društvo nije pobrinulo za nas.
I onda, portali, koji se batrgaju za svaku oglodanu kosku, koriste nečije sudbine da bi bili čitani, i da ne bi oni spali na one što rade za kikiriki. I od cjelokupne "brige" nas jednih za one druge, sve se svede na udarnu vijest dana. Strahoti nenalažanja posla u struci. Strahoti nesposobnjakovića u vlasti. Onih jedinih koje smo mogli izabrati. Sve ovo naokolo, ovo više nije Valter, to je sve strahota.
Strahota je naravno samo naša, ko` jebe one u Kini... oni ionako ne čitaju naše portale...
Hrbija kontra Srvatske
Ono kad se navijači potuku jedni s drugima, pa još kad su, k tome, srpski i hrvatski, pa se jedni na to zgražaju, a drugi odobravaju, a treći pametuju nešto treće, a ja se nemam gdje svrstati. Jer sam od pola jednih, pola drugih, a državaljanstvo mi isto od oboje. Papiri kazuju pola, pola, a osjećaji žele da ne pripadam ni jednima ni drugima, jer su ijedniidrugi idioti, tako svi zajedno na gomili.
Pa se onda tenzije nastavljaju, i onda krene fejspuk atak, jedni pljuju, drugi seru, treći stavljaju na status neko frankejštanovsko čudo od pola hrvatske, a pola srpske zastave, i govore da je to sve sport, i ajmo uživati u sportu, a meni samo grozno to, kako su uspjeli spojiti ta dva grda znamenja, ne bih se znala odlučiti koje je kičastije i napadnije i kud još ih sljepilo u jedno.
Pa sad izgleda ko` neki neuravnoteženi apstraktni ispljuvak, iza kojeg se skrivaju sportski ljudi koji najprvo vole i cijene sport, zatim i nadasve poštuju onu drugu stranu, ali opet urlaju na utakmici, i pred televizorom, da će im onim drugima jebat majku, i da će ih pregazit i porazit, i suze im u oči natjerat.
Ne volim sport. Ne volim nadmetanja, jer uvijek izvlače to neko govno od lošeg osjećaja. I čini mi se uvijek da su gubitnici nakraju veće face, jer oni su ti koji moraju pojesti to govno od lošeg osjećaja. I često se mršte i plaču i žale radi toga. Oni koji to ne rade, oni su pravi pobjednici. Oni koji mogu zaboraviti na svu svoju muku, nadanja, ulaganja, odricanja i smješkat se u porazu, oni su zaista pobjedili, ako nisu onog drugog, onda barem jesu sami sebe.
E, pa, rijetki su taki.
Ne volim zato sport, no, volim trčat, vozit biciklo, hodat satima, naprezat se i znojit. To zato jer onda me napadne onaj hormon sreće, pa sam onda sretna. I ne treba mi pritom nitko koga ću pobijediti i nadjebati, e da bi bila sretna.
To valjda tako ipak ne radi kod navijački ratoborne većine, oni moraju pobjeđivati, dokazivati, pametovati, urlat, navijati i oni valjda od toga budu sretni. Ili nesretni. Ili to jednostavno ne razlikuju, ono kad ih šupe hormoni i testosteroni i adrenalini. Što je u svemu tome sreća, a što nesreća, što je sport, a što rat, i što je to poštenje, a što je to božja ruka.
Navijači su luđaci.
Što i nije čudo, moraš poluditi kad gledaš druge kako nešto rade, a i ti bi, a ne možeš, nego moraš sjediti u publici i izražavati pripadnost i davati podršku biti veći igrač od igrača samih, i... ja ne kužim te navijače, nikad nisam. Ali, mislim da je sve moralo početi onomad još u krošnjama kad je samo alfa majmun jebavo, a ovi drugi su mogli samo gledat. I onda, nekako, da bi dobili njegovu naklonost, počeli luzeri spontano navijat... i eto, evolucija sagradila stadione i počela prodavati karte i došli smo do apstraktnih simbola na fejspuku, mislim da nam je selidba u svemir nadohvat ruke...
zimsko čišćenje
Ponijelo me to ludilo od čišćenja jučer, a držat će malo i danas. Krenula sam da ću oprati jednu policu, zavšilo je na ribanju stolica, frižidera, elemenata, nastavilo se preko pražnjenja svih bočica sa začinima (mali milion) pa pranje istih, pa brisanje i glancanje svake ponaosob, pa pranje onih pluto podložaka, pa... sve to što se strpa u mašinu, pa izađe sjajno i bajno i dalje u jednom komadu. Šteta da stolice ne stanu u mašinu. A i prozor sam oprala. Jedan, dva, tri. I podove. I dvije mašine robe.
Uvijek mi je smiješno to kad se mužjak hvali da je oprao dvije mašine robe i da je to veliki posao.
Ono, ubaciš, uključiš, izvadiš. Neeeš ti posla.
Ali, ajde, barem zna jako cijenit to kad netko drugi ubacuje, uključuje i vadi. Ja, npr. Kao, napravila sam neki posao.
To je valjda taj još jedan problem. Što ne znam cijenit svoja postignuća. A on svoja možda precjenjuje. Možda.
Jutros sam se silno ohrabrila i otišla se prijaviti na tečaj. Od engleskog. To zato jer ga nisam nikad u životu zvanično učila, i kad me pitaju da li ga znadem, nemam nekog dokaza, a i uvijek sumnjam u svoje znanje.
Pa sam onda, sumnjajuć u svoje poznavanje sve istih zgb ulica otišla s mužjakom na posao. Pa se onda sat i pol prošetavala po ulicama gore dolje lijevo desno, i zaključila da su mi sveudilj sve iste. Ali imaju neke suptilne razlike, ipak.
Nisam se pogubila, to je glavno.
Ni teta s tečaja se nije pogubila samnom. Bila je jako draga i rekla, da ih je kojim slučajem više vakih kao što sam ja, onda bi ona ostala bez posla. To kad ljudi ne uče, a nauče. No, sreća po nju da ima i onih koji uče, uče, pa ne nauče.
A čini mi se sve manje i manje mogućim živjeti u ovom svijetu i pobjeći od znanja engleskog. Moraš ga slušati, moraš ga čitati, nakon nekog vremena, moraš ga i progovoriti, jebemu. I to čak i mi koji smo odrasli s dominantnim talijanskim, za kojeg je poznato da je u ratu s engleskim. U istri ćete naić` na ljude kojima je talijanski materinji, koji mlate njemački bez problema, ali kad progovore engleski, onda zapinju. Isto kao talijani. I portugalci. Pričati engleski u portugalu s portugalskim domorocima, to uglavnom podrazumijeva monolog.
No, bilokakobilo, stavilo me u neku grupu koja se bori s vremenima, to je baš za nas koji nismo to nikad učili u školi, nego pogađamo po sluhu i onom nekom neobjašnjivom načinu kad ti mozak servira neki podatak, a ti nemaš pojma odakle ti, pa počneš vjerovati u šesta i sedma i osam čula. I da je to znanje sigurno došlo iz nekog od bivših života.
Čudo je taj mozak.
Pa, eto... baš sam si ono, pametna danas.
A možda mi se i ona košara za kruh, koju sam, u današnjem naletu čišćenja ubacila u mašinu, zajedno sa žiletima, ogledalima i ostalim drndarijama iz kupaone, neće raspast i razbit.
Danas ribam kupaonu. Kupatilo. Banju. The bathroom.
I nije da je košari za kruh mjesto u betrumu, nego mi ostalo od jučer... ipak sam škrbna kad palim mašine.
Pa, odoh...
Možda jer crno nije boja
Nisam još smislila želju za crno jaje. Sve želje koje pokušam tamo napisati, izgledaju mi banalno onako posložene na ekranu. Izgledaju kao nešto što uskraćujem samoj sebi, tako što ih uvaljujem drugome i odbijam ih ostvariti sama. Kao neka javna predaja.
Očito je da imam problem s željama.
Očito još jedna neprilagođenost i neusklađenost s društvom, normama, i normalnim očekivanjima.
Idem oprat kuhinju. Sunce je sjajno, a prozori mutni.
I stavit robu prat. Volim kad miriše po omekšivaču.
I onda još već to nešto, što već rade kućanice koje se nemaju razloga ustati prije devet. I onda kad se ustanu, nemaju osmijeh i ispeglano lice, nego obješenu vilicu, krmeljavo natečene oči (jedini pravi razlog da me proglase sličnom kejt blanšet, jest taj jutarnji luk nabubrenih kapaka), usporene pokrete i pogubljenu koordinaciju.
Još jedna neusklađnost s reklamama za kućanice.
Nisam, nisam, nisam jutarnji tip. Ni dnevni. Ponekad mi se čini da nisam tip uopće.
Neke dane volim čistiti, prati i ribati, i gušiti se u domestosima. Pomaže da ne mislim.
Tako ću danas.
žemsko pa živi
Imam već 28 godina staža tog ciklusa. Pun mi kua ciklusa. Još mi se sad počeo i skraćivat dijametralno suprotno, krasno sam to sročila, uglavnom, skraćuju se oni blaženi dani između, nema više 28-30, nego je to uglavnom 24-26.
Pa onda kad mi se dogodi da kasni, to onda isto pripišem menopauzi, predmenopauzi, perimenopauzi ili tom već nekom poremećaju, prije tih prirodnih događaja u kojima više ne znam što je prirodno, a što poremećeno, jer mi i nakon svih tih godina, nije baš jasno kako krvarenje može biti nešto prirodno, a ne poremećeno.
Pa sam onda, uglavnom opuštena. Osim što se više ne mogu osloniti na kalendar, i ne mogu si više splanirati koje ću dane biti pošemerena, a koje u voznom stanju. I što više kao da nemam pms-a, ponekad, kao da me preskoči. I to je baš blagodat svoje vrste.
I osjećam se onda uglavnom super. Imama energije. I dobre su mi misli s takvim kapacitetom energije. Fino.
E, a onda kad se dani kašnjenja zatvore u sedmicu, onda krene lagana paranoja, i onda u jednom trenutku razmišljam koji su sve načini skraćivanja muka već smišljeni, a u drugom biram ime, što ako je dečko, što ako je curica, bolje da nije curica, što bih ja s njom, nego napravila malu dajkaču koja se bori za feministička ženska sranja i promašuje ono pravo, onu bit, gdjegod se to nalazilo, i onda kad mi cijela ta slika izgleda skroz nemoguća i suluda, onda obično i dobijem.
I onda dođe ona čuvena poremećena kemija.
I onda ležim u krevetu i bojim se zvukova i sjena i tog života koji tako prolazi, i onda mi dolaze slike prošlosti, i onda se čudim koliki to lager slika imam, pravo jedno luvrsko bogatstvo, i onda opet napadne strah, i onda se moram jako, jako, jako truditi da se dočepam nečeg pozitivnog i veselog, i da najprvo i najdalje pobjegnem od tog nekog neobjašnjivog straha. A onda riješit sve ono drugo što taj strah slijedi.
Bit će da tako to izgleda kad lupa taj čuveni biološki sat.
Tika tak. Tak.
Piti ili ne piti
Na historiju previše i prečesto pušćaju filmiće o tridesetim godinama prošlog stoljeća. Ono, ekonomska kriza i pripreme za rat.
Sad je isto ekonomska kriza kojoj se ne vidi kraja, samo nastavka. A dva i dva jednako svaka ekonomska kriza znači novi rat. Osim na balkanu. Tamo nema ni pravila, ni logike, a ni pameti.
Dugoročno i negativno gledano, skoro da je svejedno jesmo li vani ili unutra, ali dobro je da ovako vani kontamo kako smo mali, jadni i beznačajni. Dakle, svejedno je bili vani ili unutra, ako se ekonomska kriza nastavi, rat nas neće miomići.
Sav je ljudski napredak ustvari neka priprema za ratovanje. Onda možeš učiniti dvije stvari. Ili se dobro pripremiti, ili se dobro pomoliti. Ako si dovoljno hrabar, možeš se svemu tome dobro nasmijati.
Ljudskoj gluposti i budalaštini ponajviše.
odakle nam ruke?
Imam tu Milumajku. Ono, rodila me i to, i trebala bih joj biti silno zahvalna na životu i svemu, ali... ponekad, ponekad me nervira, a ponekad rastužuje jer je samo silno smiješna i tragično patetična u isto vrijeme. Sav taj mišung uskovitlane energije i njenih pokušaja da tu energiju nekamo usmjeri... što je, opet, najveći razlog zašto s njom nikad i nikako ne može biti dosadno, što je, opet dobro jer kad dođem doma, ne nađem tužne, polusasušene i bezvoljne starce, nego uvijek nađem neku njenu inovaciju u svrhu boljeg života, jelte, i uvijek je glasno, i uvijek je živo i nešto je drugačije.
I uvijek je čisto. Sve je izglancano i pospremljeno.
Nisam bila doma skoro mjesec i pol. Izgleda kao vječnost za nekog tko je navikao zujati tamo amo svakih petnaestak dana max. Ali sad imam dva doma. Jedan ovdje i jedan tamo i uvijek je tako, jedan je ovdje, jedan je tamo, nema veze gdje sam trenutno. Za nekoga tko je navikao na zujanje i seljenje i podstanarstvo, dom nije neka veličanstvena utvrda s kaminom i kostima predaka, dom je ono gdje sam tamo gdje jesam.
Sad sam doma s mamom i tatom.
Uživam neke novitete u svrhu boljeg života s uskovitlanom energijom, jelte.
Prva inovacija na koju sam ovaj puta naišla, otvoren je prozor u kuhinji. Cijeli dan, pa sve dok se ne ide spavati. To zato jer je otkrila da frižider manje troši kad je u hladnom, a više kad je u toplom, pa sad drži otvoren prozor, e da bi frižideru bilo lijepo ugodno na desetak stupnjeva cca. Kuhinja je od dnevnog boravka odijeljena onim vratima harmonikom, s pola cm praznog hoda gore i dole, u dnevnom boravku centralno kuri na najjače, i još se nije milamajka sjetila nivelirati potrošak nafte za grijanje, s uštedom struje za frižider. Njoj se samo njena inovacija čini genijalnom i isplativom i nema veze što nam u kuhinji otpadaju ruke i noge od hladnoće, a iz pipe ispadaju kocke leda. Bitno da je frižider zadovoljan.
Onda je prvi dan nestrpljivo trčkarala oko mene i stalno zivkala da dođem pogledati njeno remek djelo, dođem pogledati njeno remek djelo, remek djelo, remek djelo. U vrtu. U vrtu ne sadimo ništa, imamo neke voćke, smokvu, kakije, višnju, dunju, marelicu. I neki komadić zemlje na kojoj svaka voćka presuši i umre, ali zato imamo i jedan polukružni komadićak, u kojem sam davno zasadila jednu malu palmu u sredini, a po rubovima zabila puno ružmarinovih grančica. Oduvijek mi je bilo fascinantno to kod ružmarina, to zabijanje grančice koja onda dalje živi i raste. Pa sam ih tako pozabijala, a onda je stari jednom uzeo škare i sve te ružmarinčiće pošišao valovito, i od običnih grmova napravio oblik pletenice svom dužinom zida. Bilo je to fora i lijepo. Onda se stari razbolio i mi nikad nismo uspjeli održati onu urednu i strogu pletenicu kakvu je on prvi puta oblikovao. Naše pletenice su bile, onako raščupane i neuredne. I imale su rupe kroz koju su se vidjele one suhonjave i gole ružmarinove noge. Ne baš lijepo.
I sad je milamajka konačno intervenirala.
Sva sretna i širokog osmijeha pokazala mi je polukrug skroz pokriven kamenjem i kamenčićima, pa opet kamenčugama, pa kamenčićima trapavo složenim ukrug oko palme, uz napomenu da je vrhunac genijalnosti i lukave domišljatosti, bilo otklanjanje svog onog ružmarina kraj zidića. Tamo više nije bilo ničega, ni raščupanog, ni neurednog, ni onih blagih naznaka nekadašnje pletenice. Sve golo i pokriveno kamenom. Bijelim.
Jelda je lepo? Jelda je kao da si na plaži? Sve je uredno, a ne ono, stalno neko smeće, i taj ružmarin, to baca listove i prljavštinu i stalno sam morala da čistim, a sad je lepo, čisto, uredno i puno se više vidi. :)
Rekla sam da se sigurno puno više vidi sad kad nema tih desetak cm koji su virili izvan zidića, i nekako prešutila žaljenje za ostacima pletenice, i sreća da sam tako introvertirana i da se na meni ništa ne vidi i da su navikli svi da ništa ne pokazujem, i da nitko ne zna što mislim i osjećam. Ima i to svojih prednosti. Ne povrijedi druge ljude kad mislim i osjećam suprotno od njihovih želja i očekivanja.
No, smrzavanje u kuhinji i nova plaža u vrtu, to su događaji za samo dva dana. Za treći je osmislila da idemo u Trst po špežu. Sve više mislim da joj je taj Trst jedini način da me zatvori na par sati i onda ispituje o planovima i privatnom životu. Jer joj je teško shvatiti to da netko živi bez plana i programa.
No, kako sam treći dan poželjela odmor, i prebacila Trst na četvrti, tako su se nebesa umiješala, ili je to možda ta uskovitlana energija, tko može to znat, uglavnom, došla je sinoć poslije ponoći i rekla da idemo na hitnu jer je njoj visok tlak i nešto je probada ispod plećke.
Pa smo išle na hitnu.
Da ne prođe dan u dosadi i nenapetosti.
Na hitnoj su joj prvo dali inekciju i rekli da čekamo sat vremena da se tlak spusti. Pa smo ćubile sat vremena u praznoj čekaonici. Naučila sam sve dječje crteže po zidovima napamet i zamislila predložit im, da umjesto odvratno rozaste boje, na zidu naslikam zeleno lišće i prašumu i bube i leptire. Onako, volonterski. Kad već ćubim, bolje da ne ćubim bezveze. Poslije sat vremena buljenja u zid i slušanja milamajkinih varijanti strahova od smrti i žalopojki za mladošću, tlak joj još uvijek nije pao. Onda su joj dali tabletu i rekli da ćubimo tamo još pola sata i ako ne padne da idemo u Pulu. Onda sam već počela njrgat da više neću dolazit doma, jer ispada da joj, svaki puta kad sam doma, pozli i onda mora završiti u bolnici u Puli i tamo onda doktori moraju govoriti da je nešto to jako ozbiljno. Onda joj poslije pola sata i mojeg utješnog njrganja, tlak opet nije pao, i onda su nas poslali doma s putnim nalogom, i rekli da ako ne padne za još pola sata, e da onda idemo za Pulu. Onda sam se doma išla polijevati vrućom vodom u ledenoj kupaoni u dva i pol ujutro, tek toliko, da makar na startu za Pulu, nemam smrznute ekstremitete. I da ne zaspim od pothlađenosti.
Onda joj je pao tlak.
Danas je dan četvrti.
Nismo išli po špežu. Rekli doktori da se mora odmarati. I dali joj tabletu da si baci pod zub ako joj tlak opet skoči. Jer sve je drugo na mjestu i u odličnom voznom stanju. I sad se ona odmara šprintajuć po stepenicama gore-dolje.
I svaku malu mora dotrčati do mene jer ima potrebu grliti me i govoriti neke nerazumljive riječi i pokazivati sreću.
I sve me pomalo strah kakav će ovaj dan biti ...
ralje od života
U krasnoj zemlji istri miloj sve je više hladno i hladnije, jebemusunce, i jutros je sve bilo pokriveno bijelim, i nije još nitko došao to pošmrkati i vani je još uvijek bijelo, osim ono malo, malo što je sunce uspjelo otopiti, i baš je fino to kad dođem na more i onda cvilim da jedva podnosim tu hladnoću na sunčanom mediteranu.
A malo me i pms pere, a onda mi je još hladnije nego kad mi je inače hladno.
A malo i ta arhitektura jebe, kad živiš u kući s hodnikom na tri etaže, onda je glupo pregrijavati taj hodnik, onda hodnik hladi kuću i bori se sa toplinom u sobama, i sve je tako nekako, temperatura gore-dolje, uglavnom hladno.
Čekam večer da se idem okupati. Do onda se nekako sve zgrije, i sobe i hodnici i kupaone i ja.
Tko zna hoćemo li ikad uspjet prodat ovu kuću. I kako će se taj netko grijati. Možda jedino neki rus koji bi htio imati nešto za ljeto, ali taj, ako je dovoljno bogat, tražit će nešto u prvom redu do mora, a ne kuću u nizu tamo negdje u drugoj zoni kraj šumice... iako, ne bi ovo bio loš bordel, al, no dobro...
Pozitiva.
Gledanje unaprijed širom otvorenih očiju. Samo naprijed.
U tu svrhu, čim se vrnem na kontinent, odoh se upisati u školu stranih jezika, za početak. To ono, kad životariš u metropoli a tamo ima raznih načina za izbijanje para iz džepova. Pa, kad već ne trošim po metropolskim molovima, idem potrošit na to nešto, da se mogu tješiti kako ne trošim, nego ulažem. Pa ću uložiti u moždane stanice i one će se povezivati i stvarati neke nove rečenice i hojlahojla.
A onda ću sa stranim jezikom svašta nešta dogovarati se i surađivati i tražiti si posao preko interneta blažena mu majka.
Već sam uspjela. Ono, ugledala se na hitlera i zapela. Prodala sam svoj prvi logotip negdje u libiju. Fino iskomunicirala na stranjskom jeziku sa libijkom, i fino smo se iznatjecale koja će iznjedrit više gramatičkih pogrešaka. Jednom kad završim školu, znat ću koja je pobijedila.
Do tada, opet, naprijed. Vrata se otvaraju, nije mudro čekat da ih neka sila grubo zalupi...
ode dan
Onokad dođem doma pa prvo primjetim kako je na moru hladno, hladno, aupičkumaterinu hladno, pa sjetim se da u velegradu baš fino kuri to grijanje iz toplane s najvišim falusnim simbolom u gradu. Pa onda nabacam na sebe dvije majice pamučne, jednu vunenu i ono prsluče sjajno iz neckermanna, i termo trenerku i debele čarape, pa se sjetim da u onoj metropoli se uredno šećem u kratkim rukavima i čarapice skidam po potrebi da se ne znojim i da mi bude fino. Pa, onda tako ubundana napravim sebi veeeeeeeeeliku salatu i sjednem pred monitor i udarim igrati neku igricu. Online neku glupost. I pritom slušam neku muziku i radim tako četiri stvari odjednom. Jedem, igram, slušam i razmišljam o nečem desetom.
To je taj ritual kad sam doma kod mame i tate. Vjerojatno je ostao iz onog vremena kad sam bila zaposlena, pa bi dolazila doma na vikend i onda se tako "odmarala" u tupoj igrici i benavim mislima.
Smiruje to.
Jučer, sinoć sam doputovala iz velegrada preko rijeke, no, i kud bi drugo, neću valjda preko slovenije... U rijeci sam zapela riješavat opet svoju papirologiju nezaposlenih, otišla kod frizerke urediti ćubu nakon dva mjeseca prelaska u hipi fazu, obećala frizerki da je nikad neću zaboravit, našto je ona rekla da ima još jednu pacijenticu koja joj dolazi iz velegrada, tako da eto, sreća pa je ova zemlja malena pa je razmak između gradova u kojima su razbacani svi moji, uključujući doktore, ginekologe, zavod za zapošljavanje, banke u u kojima moram podići novi mastercard, tu negdje, veći od 100, a manji od 200km. Pa ono, ne moram dugo putovat, još kad bi putovanje bilo džabe, pa stalno bih zujala od jednih do drugih. Ovako... skup sport.
I sad, eto, opet sjedim pred ekrančićem ubundana, no, danas se već navikla na morski zrak i nije više strašno hladno, pa mi prstići više nisu plavi, ali modus gubljenja vremena je opet isti... kafica, keksići, fesjpukić, blogić, kako ode dan? Ode dan, samo tako!
lapsus
Ono kad sam odvezla milumajku u bolnicu, pa su nas tamo šetali pet sati od pretrage do pretrage, i kad su je konačno izdefinirali i odlučili zadržati, bila je već prošla ponoć, i bilo je hladno, svejedno, rekli su mi da sjedim malo ispred te intenzivne sobe, pa da će oni nju tamo pripremit, pa da ćemo se još jednom pozdravit, a ja uzet njene stvari.
Dovezli su nas do te sobe liftom, nisam zapamtila koji je kat, onda smo išli desno, pa lijevo, pa nasred dugačkog hodnika stali, pa su jedna od milion istih vrata bila ta, intenzivna. Ispred intenzive klupica za petero ljudi, u drugom dijelu hodnika, ništa.
Pa sam tako sjedila i čekala, i čekala i bilo je dosadno, nije bilo neš strašno napeto, jer ima utješno nešto u tome kad, oni koji se razumiju preuzmu stvar u svoje ruke. Misliš da je tako najbolje i da bolje od toga ne može.
Hodnik je bio dosadno bijel, a po zidovima su visile slike. Donacije umjetnika raznoraznih. Što mi je dobro došlo da barem donekle memoriram taj dio hodnika i ta vrata, i da se zabavljam gledajuć u jednu šarenu apstrakciju na dnu koje je žvrljavim rukopisom pisalo: "The best night on earth". Što je bila baš ironično, smiješno, utješna poruka. Mračni hladni hodnik velike austrougarske vojne bolnice, zvukovi pacijenata koji se bore sa onom odurnom sondom, koju im guraju kroz nos pa u želudac, i onda tako jedna vesela poruka na zidu.
Umjetnost stvarno zna biti utješnom.
Drugi dan kad sam dolazila u posjetu, prvo sam falila kat, pa hodnik, pa se sva moja potraga za čarobnim vratima svela na traženje slike the best night, i jedino me ona nakraju uspjela dovesti do tih vrata, i postajala mi sve dražim saveznikom, i sve boljom prijateljicom, i sve većom tješiteljicom. Sve dok nisam nakon sedmog dana odlučila malo potražiti ime autora, tek toliko da znadem tko je taj koji tako podiže samopouzdanje, a da to ni ne zna.
I onda shvatila.
Da koliko sam ćorava. I koliko je dobro biti ćorav u nekim situacijama. Jer da nisam, onda bih sjedila one hladne noći, ispred vratiju bez kvake, na kojima piše Intenzivna njega, a iza kojih dopiru oni zlokobni zvuci nečijeg gušenja, a koji metar desno od njih nalazi se slika, na koju je netko žvrljavim rukopisom napisao: "The last night on earth".
I neću tražit naočale.
Bolje mi je ovako.
Ćoravo blaženoj.
pozitiva
Često tako vizualiziram da sam napravila neku tako super stvar i da je genijalna, i da sam super zadovoljna i sve to što s time ide.
I onda ode dan a nisam napravila niš.
o adolfu
Ovih dana, kako smo bili na praznicima, praznicima po doma, tako smo se više nekako upenzionisali i okrenuli se ležanju na kauču i promatranju dalekovodnice. One satelitske, s raznoraznim poučnim serijalima, kakve to već historiji, i našnal đeografici vole prikazivati.
Pa primjetih da su u zadnje vrijeme baš udarili čerečiti hitlera. I to kako je došao na vlast, što je sve činio, kako je ostao na vlasti, kako je pao s vlasti, kako se ubio, i kako su premještali njegove ostatke u sanduku okolonaokolo osam puta. Pa su onda još i pustili dirljivi filmić o posljednjim danima u bunkeru.
Pa se sve tako neš posložilo.
Svejedno, zahvaljujući vlastitoj promišljatosti i genijalnosti i fizičkoj ljepoti nadasve, još sam prije dala naslutiti da nije hitler toliko čudo od čovjeka, i da mu je situacija uglavnom bila naklonjena. Nezaposlenost, glad, grubi odnos drugih zemalja prema njemcima i njemačkoj, mogu skroz zamisliti gladnu djecu koja svakodnevno slušaju od nezaposlenih roditelja kako je cijeli svijet kontra njih i kako je to nepravda i kako su židovi krivi.
Opet, s druge strane, nije ovaj se dočepao vlasti samo tako. Kvrgav je itekako bio taj njegov put.
Ali da mu se ima što priznati... taj je stvaaaaaaarno bio uporan.
Za razliku od mene.
Nikad neću postati hitler. Nikad neću postat uspješnom. Barem ne od vlastite upornosti. Možda od slučajnosti. Slučajan uspjeh. Nešto kao nemoguća misija. Nešto kao fleš.
Jučer sam se prepila kave, pa sinoć nisam mogla zaspati. Do nekih dva. Pa me mužjak jutros svejedno izbacio iz kreveta, da ne bih slučajno opet zamijenila dan za noć. A to kad sam nenaspavana, to je kao da mi fali pola mozga više nego što mi fali inače. Skroz sam izgubljena. Ali skroooz. Pa je počela i padati kiša u podne, a ja još nisam se sjetila otić na tržnicu. A jučer sam onako slatko cvrkutala da ću kuhat.
A danas mi se i roba suši na kiši.
Ima na tržnici tamo neka mlada kruharica koja me jako ne voli. Ali baš ono jako. Ima jako lijepo lice i drži ga visoko, i oholo, i nikad se ne smješka. Pravi se još da slabo čuje, i uvijek mi daje krive kruhove. Najradije bih je namlatila sa svim tim krivim kruhovima odjednom.
A mužjak se još hvali da se njemu uvijek smješka, da je draga i da se šali. Ma droljetina, prava.
Gadne su te cure s lijepim licima. Skroz.
Kupila sam i neko povrće i idem kuhat neku maneštru. Juhica, povrće, lagano i to. To, dok sam još doma, i dok ovi u zabregu još nisu otkrili sve moje vrijednosti i talente i krenuli se trgati i lomiti oko mene, pa više neću imati vremena za gubljenje vremena po stanu i tržnici.
O blogu da ne govorim.
Ne govorim.
ponedjeljak, wee
Praznici su prošli, praznici su prošli, praznici... hvala kujcu da je makar prestalo to bombardiranje, nekako, jedva dočekah da ti praznici više jednom prođu, prođu, i eto prošli su.
Tako će jednog dana proći i život. Isto kao i praznici. A šta ću onda jadna, kukavna?
brrrrrrrr.
Treba neš učiniti do tada.
Treba se prepustit, jel?
Htjela bih još neš reć o praznicima. Kakvi su bili i to. Kao što smo morali onomad u školskom sastavcima pisati, gdje smo bili, i što smo radili. Meni to nikad nije bilo teško, jer zbog familijarne razasutosti, uvijek sam negdje bila, i tamo nešto radila. Ili brala masline po Dalmaciji, ili žderala prasiće po Srbiji. Drugi u razredu su bili doma i muku mučili kako da slože nešto zanimljivo od tog bivanja doma.
E, tako smo i mi ove praznike bili doma. Bili smo i na božićnom ručku kod njegovih. A i na novogodišnjoj fešti kod prijatelja. Isto njegovih. A i na jednoj večeri s drugim prijateljima. Isto njegovima. A i bili smo jedan dan u sauni, a dva smo proveli tumarajuć po šoping centrima i tražeći neku finu vesticu za finog gospodina i njegov fini posao. To smo samo prošli west gate i arenu. Svuda sve isto. Nismo našli vesticu, našli smo torbu, cipele i gojze, i dvije majčice na rige. To njemu. Meni šipak. Onokad se meni nešto traži, to odem sama, pa tumaram, pa probavam, pa si isto ne nađem niš. Podjednako smo komplikovani.
I osim tih par dana "muvinga", sjedili smo doma i imali djecu i psa. Jedno dijete za stalno, ostala su se smjenjivala, a pas je isto bio za stalno. Sva djeca, ona izmjenjujuća i ono nezamjenjivo, su uredno tražila da se igramo s njima. Kad se nismo igrali s djecom, onda je pas tražio da se igramo s njim. A ponekad su svi odjednom tražili. Djeca mahala monopolijem, a pas neumorno donosio lopticu.
Cika, vriska, lavež, graja.
Fino je dočekati ponedjeljak i prazan stan i svetu tišinu i odmoriti se malkoc.
I sad kad sam dočekala ponedjeljak, moram još i dočekati konzum dostavu. Bilo je sinoć na teveju kako se silno isplati ići van i tamo učiniti špežu, ali kod mužjaka je nešto posloženo tako da je njemu draže platiti više, pa da ti donesu doma, nego da se jebe vozeć preko granice i onda tegleć nazada zalihe, i sve to mora nosit na treći kat, onda mu to zauzima mjesto u stanu, i onda to sve nešto. Ovako, lakše mu je bit na poslu, zaradit, i platit da mu donesu.
Bit će da nije ni on blesav.
A bit će da je to ona linija manjeg otpora.
A ne znam.
Još se uvijek i sve više divim deemu, kako oni u ovoj krizi dobro trguju, i imaju dobre plaće, i super su posloženi i tamo se uvijek može naći nešto za svačiji džep.
Pa idem onda u deem po omekšivač za moj, ionako mekani, džep.
A poslije na tržnicu po voće.
Pa onda čekam konzum.
Krasan jedan ponedjeljak. :)
Psetance i govance
To kad idem šetat psetance po kvartu, ili po nasipu, ili bilogdje, Mužjak odmah napominje važnost i vrijednost uljudnog ponašanja i skupljanja govanceta od psetanceta. Psetance je srećom maleno i takvo će i ostati, i njegova govanca zbilja izgledaju patetično. Ponekad, ako se već smrači, ne mogu ih ni razlikovati od ostataka grumenčića zemlje. Ali, opet... nema škuže za ostavljanje brabonjaka po zemlji, iako je skupljanje istih s plastičnom vrećicom možda veći ekocid od govanca koje se na suncu i kiši smireno raspada.
Smiješni su mi ti ljudi kad idu okolo sa četveronošcima i onda poslušno skupljaju njihove otpatke. Smiješna sam i sama sebi. I jasno mi je skroz onda da pas nije moj ljubimac, nego moj gospodar. Kojem poslušno i ponizno moram podignuti presveto govno.
No, ne bi mi to sve bilo nimalo ni čudno ni smiješno, da se po okolnim livadama dičnih metropolskih naselja, ne može naći tolika količina papira, plastike, vrečica, ambalaže svakojake. I taj neki postbožićni običaj da se golo božićno drvce samo iskipa na livadu pred zgradom i onda ono tamo čeka nekoga, nešto...
Fino je prljav i zapušten taj grad zabreg.
Otužna slika, uglavnom.
obiteljsko malograđanski
Ima nešto mantrajući smirujuće u pogledu na testosteronca velikog i malog, oboje posloženo razbacanih po kauču dok tupo, ispod poluspuštenih kapaka, zure u kasnovečernji film, i ima nešto apaurinski smirujuće u pogledu na psa sklupčanog na jastuku, i u cijeloj toj sigurnosti grijanog stana, i blještavilu električnih tijela, i dehidriranju centralnog grijanja, i pjenušenju novootvorene boce pive, i u cijelom tom pokoravanju usenaseipodase vječitih naredbi, ima nešto ispunjavajuće, veselo i zadovoljavajuće.
Bit će da su to oni veseli dani od ovulacije.
Sve je super i sve je zapet.
Oni i one
Došla je u zgodnim krpicama, fluoroscentno bijelim trenisicama koje su izgledale kao da je putovala zrakom, a ne došetala prljavo blatnjavim gradom, brzo se snašla, pogodila tko sam, a onda bacila primjedbu mladunčetu da zar je još u pidžami, našto se ono nevino izvlačilo da mu je to roba za po doma, pa su se krenuli odgovarati oko igrica koje će igrati, odbacila je sve njegove ratničke, viteške, vojne, i završiše na igri života, jer to je njoj oke. Onda joj je bilo pretiho pa je zahtjevala da joj pusti muziku. Pa da malo stiša tu muziku! Pa da stiša još!!!
Imaju jedva deset godina u guzičicama, a uloge su već jasno i nepopravljivo podijeljene i određene.
Kidnapirala sam pseto i utekla u dugu šetnju po nasipu, i gubila tamo misli o ulogama, o muško ženskim mozgovima, i počela se već pomalo brinuti jer nisam bila kod frizera skoro dva mjeseca, i sva sam zarasla, i hodam po kući u krpama, i sve je to oke kad su oko mene muškarčići, koji ništa ne primjećuju, ali prisustvo oštrookog zametka žene, već i meni pomalo stišće šupče od toga što će sve zamijetiti, i kakav će sud o tome svemu imati... i ono, netko mi je rekao da ne moram brinuti previše, jer muška su mladunčad jednostavna za održavanje... bit će da je to to...
Super mi je šetati s psetancetom po nasipu. Psetance još nije naučilo dizati nogu dok piški, ali zato bez previše razmišljanja naskače na svakog četveronošca svoje veličine. Već znade onu čuvenu maksimu; ako želiš jednom uspjeti, moraš svaki puta pokušavati. Iako pretpostavljam da još ne zna što to, ustvari, mora uspjeti, samo mu baš prija dok se pentra okolo i mrda guzicom naprijed nazad. Zauzvrat najčešće dobije iskežene zube i živčane kujice od kojih mora onda bježati s podvijenim repom, i uvijek to završi loše, ali psetance ne prestaje pokušavati.
Puno se toga dadne naučiti iz šetnje nasipom.
Doma me je dočekao Mužjak blijed ko krpa s podignutim kažiprsom, s kojeg je visilo malo kožice i virilo je malo golog mesa, a on se namjeravao radi toga srušiti u nesvijest, ili otići doktoru. Nešto od to dvoje je ozbiljno namjerio. Pa je išao leć u krevet. Pa je tamo malo jaukao. Pa je odbio da mu stavim flaster pa da ne gleda u tu gadost od opekotine, jer mu se vrtilo što radi gadnoće, što radi toga što boli. Pa smo morali završiti ručak.
Pa je sjedio u kuhinji i komandirao, a ja sam to sve nešto po zapovijedi mutila, miješala, bacala na ulje, vadila van, sve neš drž ne daj, i pazi, opasno je, pazi, to straaašno pečeeeee. Uzmi duple krpice, ne jednu, duple!
Podsjetio me malo na onu forwardušu o muškarcima i ženama, gdje ona poreže prst i nastavi dalje živjeti i radit, i gdje on poreže prst i napravi oko toga smak svijeta.
Iako, Mužjak je zbilja bio na trenutke blijed ko krpa, i zbilja mu nije bilo dobro. Nije glumatao, ni prenemagao. Junački se mučio i trpio opečeni prst.
A ja sam se, ko prava žemska pokvarenjakuša, smijuljila i bezosjećajno prevrtala očima...
Evo je!
Počela je jedna krasna, sretna i uspješna, i dobila je jedan novi broj, tako da ju ne pobrkamo sa svim onim drugim godinama.
Ako je sudit po prvom danu, pola godine ću prespavat, onda ću se borit između mučnine i riganja, gdje će pobijedit ipak samo ono prvo, onda ću opet malo kunjat, predkraj godine bit u stanju komunicirat, onako ležeći preko mobitela, i onda rano ići opet spavat... tamo negdje u desetom mjesecu.
Tako će biti krasna ta jedna godina.
Bilokakobilo, krasno je opet imati bistru i čistu i upotrebljivu glavu u kojoj ne lupa i ne kuca ono nešto što mužjak zove alkoholom oguljenim neuronima, i čak i sunce sija u prljavom gradu od magle, i sva su zrnca prašine oživjela i zovu me da ih potjeram, i prozori su masni i na njima se vide prsti, i pas se već jednom posrao u dnevnom boravku, izvrstan početak dana, izvrstan početak godine, danas mi se barem ne riga od kave, danas je, ustvari, jedan krasan dan.
Trebalo bi se češće možda uništavati alkoholom i onda više cijeniti tu bezveznu trezvenost... kad se već dobro ne može spoznat ako nema zla i obrnuto.
U svakoj iskrenoj čestitci valja poželjet mrvicu lošega, tek toliko da se ono dobro ne zaboravi cijeniti.