o adolfu
Ovih dana, kako smo bili na praznicima, praznicima po doma, tako smo se više nekako upenzionisali i okrenuli se ležanju na kauču i promatranju dalekovodnice. One satelitske, s raznoraznim poučnim serijalima, kakve to već historiji, i našnal đeografici vole prikazivati.
Pa primjetih da su u zadnje vrijeme baš udarili čerečiti hitlera. I to kako je došao na vlast, što je sve činio, kako je ostao na vlasti, kako je pao s vlasti, kako se ubio, i kako su premještali njegove ostatke u sanduku okolonaokolo osam puta. Pa su onda još i pustili dirljivi filmić o posljednjim danima u bunkeru.
Pa se sve tako neš posložilo.
Svejedno, zahvaljujući vlastitoj promišljatosti i genijalnosti i fizičkoj ljepoti nadasve, još sam prije dala naslutiti da nije hitler toliko čudo od čovjeka, i da mu je situacija uglavnom bila naklonjena. Nezaposlenost, glad, grubi odnos drugih zemalja prema njemcima i njemačkoj, mogu skroz zamisliti gladnu djecu koja svakodnevno slušaju od nezaposlenih roditelja kako je cijeli svijet kontra njih i kako je to nepravda i kako su židovi krivi.
Opet, s druge strane, nije ovaj se dočepao vlasti samo tako. Kvrgav je itekako bio taj njegov put.
Ali da mu se ima što priznati... taj je stvaaaaaaarno bio uporan.
Za razliku od mene.
Nikad neću postati hitler. Nikad neću postat uspješnom. Barem ne od vlastite upornosti. Možda od slučajnosti. Slučajan uspjeh. Nešto kao nemoguća misija. Nešto kao fleš.
Jučer sam se prepila kave, pa sinoć nisam mogla zaspati. Do nekih dva. Pa me mužjak jutros svejedno izbacio iz kreveta, da ne bih slučajno opet zamijenila dan za noć. A to kad sam nenaspavana, to je kao da mi fali pola mozga više nego što mi fali inače. Skroz sam izgubljena. Ali skroooz. Pa je počela i padati kiša u podne, a ja još nisam se sjetila otić na tržnicu. A jučer sam onako slatko cvrkutala da ću kuhat.
A danas mi se i roba suši na kiši.
Ima na tržnici tamo neka mlada kruharica koja me jako ne voli. Ali baš ono jako. Ima jako lijepo lice i drži ga visoko, i oholo, i nikad se ne smješka. Pravi se još da slabo čuje, i uvijek mi daje krive kruhove. Najradije bih je namlatila sa svim tim krivim kruhovima odjednom.
A mužjak se još hvali da se njemu uvijek smješka, da je draga i da se šali. Ma droljetina, prava.
Gadne su te cure s lijepim licima. Skroz.
Kupila sam i neko povrće i idem kuhat neku maneštru. Juhica, povrće, lagano i to. To, dok sam još doma, i dok ovi u zabregu još nisu otkrili sve moje vrijednosti i talente i krenuli se trgati i lomiti oko mene, pa više neću imati vremena za gubljenje vremena po stanu i tržnici.
O blogu da ne govorim.
Ne govorim.