ode dan
Onokad dođem doma pa prvo primjetim kako je na moru hladno, hladno, aupičkumaterinu hladno, pa sjetim se da u velegradu baš fino kuri to grijanje iz toplane s najvišim falusnim simbolom u gradu. Pa onda nabacam na sebe dvije majice pamučne, jednu vunenu i ono prsluče sjajno iz neckermanna, i termo trenerku i debele čarape, pa se sjetim da u onoj metropoli se uredno šećem u kratkim rukavima i čarapice skidam po potrebi da se ne znojim i da mi bude fino. Pa, onda tako ubundana napravim sebi veeeeeeeeeliku salatu i sjednem pred monitor i udarim igrati neku igricu. Online neku glupost. I pritom slušam neku muziku i radim tako četiri stvari odjednom. Jedem, igram, slušam i razmišljam o nečem desetom.
To je taj ritual kad sam doma kod mame i tate. Vjerojatno je ostao iz onog vremena kad sam bila zaposlena, pa bi dolazila doma na vikend i onda se tako "odmarala" u tupoj igrici i benavim mislima.
Smiruje to.
Jučer, sinoć sam doputovala iz velegrada preko rijeke, no, i kud bi drugo, neću valjda preko slovenije... U rijeci sam zapela riješavat opet svoju papirologiju nezaposlenih, otišla kod frizerke urediti ćubu nakon dva mjeseca prelaska u hipi fazu, obećala frizerki da je nikad neću zaboravit, našto je ona rekla da ima još jednu pacijenticu koja joj dolazi iz velegrada, tako da eto, sreća pa je ova zemlja malena pa je razmak između gradova u kojima su razbacani svi moji, uključujući doktore, ginekologe, zavod za zapošljavanje, banke u u kojima moram podići novi mastercard, tu negdje, veći od 100, a manji od 200km. Pa ono, ne moram dugo putovat, još kad bi putovanje bilo džabe, pa stalno bih zujala od jednih do drugih. Ovako... skup sport.
I sad, eto, opet sjedim pred ekrančićem ubundana, no, danas se već navikla na morski zrak i nije više strašno hladno, pa mi prstići više nisu plavi, ali modus gubljenja vremena je opet isti... kafica, keksići, fesjpukić, blogić, kako ode dan? Ode dan, samo tako!