odakle nam ruke?
Imam tu Milumajku. Ono, rodila me i to, i trebala bih joj biti silno zahvalna na životu i svemu, ali... ponekad, ponekad me nervira, a ponekad rastužuje jer je samo silno smiješna i tragično patetična u isto vrijeme. Sav taj mišung uskovitlane energije i njenih pokušaja da tu energiju nekamo usmjeri... što je, opet, najveći razlog zašto s njom nikad i nikako ne može biti dosadno, što je, opet dobro jer kad dođem doma, ne nađem tužne, polusasušene i bezvoljne starce, nego uvijek nađem neku njenu inovaciju u svrhu boljeg života, jelte, i uvijek je glasno, i uvijek je živo i nešto je drugačije.
I uvijek je čisto. Sve je izglancano i pospremljeno.
Nisam bila doma skoro mjesec i pol. Izgleda kao vječnost za nekog tko je navikao zujati tamo amo svakih petnaestak dana max. Ali sad imam dva doma. Jedan ovdje i jedan tamo i uvijek je tako, jedan je ovdje, jedan je tamo, nema veze gdje sam trenutno. Za nekoga tko je navikao na zujanje i seljenje i podstanarstvo, dom nije neka veličanstvena utvrda s kaminom i kostima predaka, dom je ono gdje sam tamo gdje jesam.
Sad sam doma s mamom i tatom.
Uživam neke novitete u svrhu boljeg života s uskovitlanom energijom, jelte.
Prva inovacija na koju sam ovaj puta naišla, otvoren je prozor u kuhinji. Cijeli dan, pa sve dok se ne ide spavati. To zato jer je otkrila da frižider manje troši kad je u hladnom, a više kad je u toplom, pa sad drži otvoren prozor, e da bi frižideru bilo lijepo ugodno na desetak stupnjeva cca. Kuhinja je od dnevnog boravka odijeljena onim vratima harmonikom, s pola cm praznog hoda gore i dole, u dnevnom boravku centralno kuri na najjače, i još se nije milamajka sjetila nivelirati potrošak nafte za grijanje, s uštedom struje za frižider. Njoj se samo njena inovacija čini genijalnom i isplativom i nema veze što nam u kuhinji otpadaju ruke i noge od hladnoće, a iz pipe ispadaju kocke leda. Bitno da je frižider zadovoljan.
Onda je prvi dan nestrpljivo trčkarala oko mene i stalno zivkala da dođem pogledati njeno remek djelo, dođem pogledati njeno remek djelo, remek djelo, remek djelo. U vrtu. U vrtu ne sadimo ništa, imamo neke voćke, smokvu, kakije, višnju, dunju, marelicu. I neki komadić zemlje na kojoj svaka voćka presuši i umre, ali zato imamo i jedan polukružni komadićak, u kojem sam davno zasadila jednu malu palmu u sredini, a po rubovima zabila puno ružmarinovih grančica. Oduvijek mi je bilo fascinantno to kod ružmarina, to zabijanje grančice koja onda dalje živi i raste. Pa sam ih tako pozabijala, a onda je stari jednom uzeo škare i sve te ružmarinčiće pošišao valovito, i od običnih grmova napravio oblik pletenice svom dužinom zida. Bilo je to fora i lijepo. Onda se stari razbolio i mi nikad nismo uspjeli održati onu urednu i strogu pletenicu kakvu je on prvi puta oblikovao. Naše pletenice su bile, onako raščupane i neuredne. I imale su rupe kroz koju su se vidjele one suhonjave i gole ružmarinove noge. Ne baš lijepo.
I sad je milamajka konačno intervenirala.
Sva sretna i širokog osmijeha pokazala mi je polukrug skroz pokriven kamenjem i kamenčićima, pa opet kamenčugama, pa kamenčićima trapavo složenim ukrug oko palme, uz napomenu da je vrhunac genijalnosti i lukave domišljatosti, bilo otklanjanje svog onog ružmarina kraj zidića. Tamo više nije bilo ničega, ni raščupanog, ni neurednog, ni onih blagih naznaka nekadašnje pletenice. Sve golo i pokriveno kamenom. Bijelim.
Jelda je lepo? Jelda je kao da si na plaži? Sve je uredno, a ne ono, stalno neko smeće, i taj ružmarin, to baca listove i prljavštinu i stalno sam morala da čistim, a sad je lepo, čisto, uredno i puno se više vidi. :)
Rekla sam da se sigurno puno više vidi sad kad nema tih desetak cm koji su virili izvan zidića, i nekako prešutila žaljenje za ostacima pletenice, i sreća da sam tako introvertirana i da se na meni ništa ne vidi i da su navikli svi da ništa ne pokazujem, i da nitko ne zna što mislim i osjećam. Ima i to svojih prednosti. Ne povrijedi druge ljude kad mislim i osjećam suprotno od njihovih želja i očekivanja.
No, smrzavanje u kuhinji i nova plaža u vrtu, to su događaji za samo dva dana. Za treći je osmislila da idemo u Trst po špežu. Sve više mislim da joj je taj Trst jedini način da me zatvori na par sati i onda ispituje o planovima i privatnom životu. Jer joj je teško shvatiti to da netko živi bez plana i programa.
No, kako sam treći dan poželjela odmor, i prebacila Trst na četvrti, tako su se nebesa umiješala, ili je to možda ta uskovitlana energija, tko može to znat, uglavnom, došla je sinoć poslije ponoći i rekla da idemo na hitnu jer je njoj visok tlak i nešto je probada ispod plećke.
Pa smo išle na hitnu.
Da ne prođe dan u dosadi i nenapetosti.
Na hitnoj su joj prvo dali inekciju i rekli da čekamo sat vremena da se tlak spusti. Pa smo ćubile sat vremena u praznoj čekaonici. Naučila sam sve dječje crteže po zidovima napamet i zamislila predložit im, da umjesto odvratno rozaste boje, na zidu naslikam zeleno lišće i prašumu i bube i leptire. Onako, volonterski. Kad već ćubim, bolje da ne ćubim bezveze. Poslije sat vremena buljenja u zid i slušanja milamajkinih varijanti strahova od smrti i žalopojki za mladošću, tlak joj još uvijek nije pao. Onda su joj dali tabletu i rekli da ćubimo tamo još pola sata i ako ne padne da idemo u Pulu. Onda sam već počela njrgat da više neću dolazit doma, jer ispada da joj, svaki puta kad sam doma, pozli i onda mora završiti u bolnici u Puli i tamo onda doktori moraju govoriti da je nešto to jako ozbiljno. Onda joj poslije pola sata i mojeg utješnog njrganja, tlak opet nije pao, i onda su nas poslali doma s putnim nalogom, i rekli da ako ne padne za još pola sata, e da onda idemo za Pulu. Onda sam se doma išla polijevati vrućom vodom u ledenoj kupaoni u dva i pol ujutro, tek toliko, da makar na startu za Pulu, nemam smrznute ekstremitete. I da ne zaspim od pothlađenosti.
Onda joj je pao tlak.
Danas je dan četvrti.
Nismo išli po špežu. Rekli doktori da se mora odmarati. I dali joj tabletu da si baci pod zub ako joj tlak opet skoči. Jer sve je drugo na mjestu i u odličnom voznom stanju. I sad se ona odmara šprintajuć po stepenicama gore-dolje.
I svaku malu mora dotrčati do mene jer ima potrebu grliti me i govoriti neke nerazumljive riječi i pokazivati sreću.
I sve me pomalo strah kakav će ovaj dan biti ...