Onokad bih se javno požalila da imam skoro četire banke i da sam nezaposlena, i da uzalud tražim si posla, jer posla je malo, a nas je puno, i da nisam se u životu stigla skrasiti, i nisam rodila male Hrvatiće, i da zato nikad neću plaćat vrtić, školu, dentiste, doktore, tečajeve, fakultete, i da čak ni ne mogu otići iz ove zemlje, jer dobna granica vani je 35, a ja sam tu granicu prešla, i ako kažem da moj je život u kurcu ponajviše zato jer se debeli mutanti u saboru svađaju okolo veličine svoje guzice, namjesto da riješe moje probleme, da li bi ikome radi mene bilo žao, i da li bi se to pojavilo na naslovnicama portala? I da li bi to onda bilo briganje za mene, jadnu neuspjelu jedinku, ili briga za sve te vrtiće, pedijatre, škole, koje će imati manje klijentele nego što bi mogle ili trebale imati. Da li bi ikoga, uopće, zabolio kurac, imalo?
Vjerojatno ne bi, jer sam već prošlo svršeno vrijeme, neuspjela karijera, neoplođeno roditeljstvo, isprdak društva od nikakve koristi, i šta sad? Ništa, jebiga.
A onokad sam bila mlada, i kad se isto, godinama nakon fakulteta, nisam mogla zaposlit, i kad je od mene možda i moglo nešto biti, da li je onda bilo to vrijeme da plačem jer je društvo krivo, i u kurcu, i nema mi pomoći? Vjerojatno jest, ali onda nije bilo interneta, nitko ne bi taj vapaj čuo, i novinske vijesti su izgledale drugačije, i radilo se tu ponajviše o sporadičnim pucnjevima oko Kijeva, Benkovca i srbočetničkim takozvanim jugoarmijskim vojnicima koji su radili nešto dovoljno vrijedno, e da bi preplavilo sve vijesti i novine i radije, dok je preživljavanje nas "nesnalažljivih" bilo udarnim vijestima manje važna, ustvari, totalno nevažna stvar.
Jel to sve nepravda?
Jel to sve?
Jel ikoga boli kurac, to što u ovom trenutku, dok se mi prepucavamo preko ekrana okolo naših saborskih debeloguzana, negdje u Kini neko dijete sklapa dijelove naših mobitela, tipkovnica, tenisica, raznoraznih ica mica, na koje smo navikli i bez kojih nam je standard života strašno nepodnošljiv i nehuman, i to dijete tamo radi e da bi preživjelo, a ne da bi ulagalo u sebe i ne da bi gradilo karijeru, i nikad neće završiti fakultet, i nikad neće iz svoje tople izbice srat i pametovat o nepravdi društva, koje se brine samo za sebe, a ne za svoje neke tamo. Jer nema za to vremena. Jer mora radit.
I zato jer ono mora preživjet i pristaje radit za kikiriki, zato se ovdje zatvaraju tvornice, brodogradilišta, sitni obrti, zato smo mi pred vratima biroa, nesretni jer tražimo posao u struci i ne znamo kako je to kad moraš raditi za kikiriki. Zbilja ne znamo.
Ali zato znamo plakati jer se društvo nije pobrinulo za nas.
I onda, portali, koji se batrgaju za svaku oglodanu kosku, koriste nečije sudbine da bi bili čitani, i da ne bi oni spali na one što rade za kikiriki. I od cjelokupne "brige" nas jednih za one druge, sve se svede na udarnu vijest dana. Strahoti nenalažanja posla u struci. Strahoti nesposobnjakovića u vlasti. Onih jedinih koje smo mogli izabrati. Sve ovo naokolo, ovo više nije Valter, to je sve strahota.
Strahota je naravno samo naša, ko` jebe one u Kini... oni ionako ne čitaju naše portale...
Post je objavljen 31.01.2012. u 11:18 sati.