Ono kad sam odvezla milumajku u bolnicu, pa su nas tamo šetali pet sati od pretrage do pretrage, i kad su je konačno izdefinirali i odlučili zadržati, bila je već prošla ponoć, i bilo je hladno, svejedno, rekli su mi da sjedim malo ispred te intenzivne sobe, pa da će oni nju tamo pripremit, pa da ćemo se još jednom pozdravit, a ja uzet njene stvari.
Dovezli su nas do te sobe liftom, nisam zapamtila koji je kat, onda smo išli desno, pa lijevo, pa nasred dugačkog hodnika stali, pa su jedna od milion istih vrata bila ta, intenzivna. Ispred intenzive klupica za petero ljudi, u drugom dijelu hodnika, ništa.
Pa sam tako sjedila i čekala, i čekala i bilo je dosadno, nije bilo neš strašno napeto, jer ima utješno nešto u tome kad, oni koji se razumiju preuzmu stvar u svoje ruke. Misliš da je tako najbolje i da bolje od toga ne može.
Hodnik je bio dosadno bijel, a po zidovima su visile slike. Donacije umjetnika raznoraznih. Što mi je dobro došlo da barem donekle memoriram taj dio hodnika i ta vrata, i da se zabavljam gledajuć u jednu šarenu apstrakciju na dnu koje je žvrljavim rukopisom pisalo: "The best night on earth". Što je bila baš ironično, smiješno, utješna poruka. Mračni hladni hodnik velike austrougarske vojne bolnice, zvukovi pacijenata koji se bore sa onom odurnom sondom, koju im guraju kroz nos pa u želudac, i onda tako jedna vesela poruka na zidu.
Umjetnost stvarno zna biti utješnom.
Drugi dan kad sam dolazila u posjetu, prvo sam falila kat, pa hodnik, pa se sva moja potraga za čarobnim vratima svela na traženje slike the best night, i jedino me ona nakraju uspjela dovesti do tih vrata, i postajala mi sve dražim saveznikom, i sve boljom prijateljicom, i sve većom tješiteljicom. Sve dok nisam nakon sedmog dana odlučila malo potražiti ime autora, tek toliko da znadem tko je taj koji tako podiže samopouzdanje, a da to ni ne zna.
I onda shvatila.
Da koliko sam ćorava. I koliko je dobro biti ćorav u nekim situacijama. Jer da nisam, onda bih sjedila one hladne noći, ispred vratiju bez kvake, na kojima piše Intenzivna njega, a iza kojih dopiru oni zlokobni zvuci nečijeg gušenja, a koji metar desno od njih nalazi se slika, na koju je netko žvrljavim rukopisom napisao: "The last night on earth".
I neću tražit naočale.
Bolje mi je ovako.
Ćoravo blaženoj.
Post je objavljen 13.01.2012. u 10:08 sati.