Oni i one
Došla je u zgodnim krpicama, fluoroscentno bijelim trenisicama koje su izgledale kao da je putovala zrakom, a ne došetala prljavo blatnjavim gradom, brzo se snašla, pogodila tko sam, a onda bacila primjedbu mladunčetu da zar je još u pidžami, našto se ono nevino izvlačilo da mu je to roba za po doma, pa su se krenuli odgovarati oko igrica koje će igrati, odbacila je sve njegove ratničke, viteške, vojne, i završiše na igri života, jer to je njoj oke. Onda joj je bilo pretiho pa je zahtjevala da joj pusti muziku. Pa da malo stiša tu muziku! Pa da stiša još!!!
Imaju jedva deset godina u guzičicama, a uloge su već jasno i nepopravljivo podijeljene i određene.
Kidnapirala sam pseto i utekla u dugu šetnju po nasipu, i gubila tamo misli o ulogama, o muško ženskim mozgovima, i počela se već pomalo brinuti jer nisam bila kod frizera skoro dva mjeseca, i sva sam zarasla, i hodam po kući u krpama, i sve je to oke kad su oko mene muškarčići, koji ništa ne primjećuju, ali prisustvo oštrookog zametka žene, već i meni pomalo stišće šupče od toga što će sve zamijetiti, i kakav će sud o tome svemu imati... i ono, netko mi je rekao da ne moram brinuti previše, jer muška su mladunčad jednostavna za održavanje... bit će da je to to...
Super mi je šetati s psetancetom po nasipu. Psetance još nije naučilo dizati nogu dok piški, ali zato bez previše razmišljanja naskače na svakog četveronošca svoje veličine. Već znade onu čuvenu maksimu; ako želiš jednom uspjeti, moraš svaki puta pokušavati. Iako pretpostavljam da još ne zna što to, ustvari, mora uspjeti, samo mu baš prija dok se pentra okolo i mrda guzicom naprijed nazad. Zauzvrat najčešće dobije iskežene zube i živčane kujice od kojih mora onda bježati s podvijenim repom, i uvijek to završi loše, ali psetance ne prestaje pokušavati.
Puno se toga dadne naučiti iz šetnje nasipom.
Doma me je dočekao Mužjak blijed ko krpa s podignutim kažiprsom, s kojeg je visilo malo kožice i virilo je malo golog mesa, a on se namjeravao radi toga srušiti u nesvijest, ili otići doktoru. Nešto od to dvoje je ozbiljno namjerio. Pa je išao leć u krevet. Pa je tamo malo jaukao. Pa je odbio da mu stavim flaster pa da ne gleda u tu gadost od opekotine, jer mu se vrtilo što radi gadnoće, što radi toga što boli. Pa smo morali završiti ručak.
Pa je sjedio u kuhinji i komandirao, a ja sam to sve nešto po zapovijedi mutila, miješala, bacala na ulje, vadila van, sve neš drž ne daj, i pazi, opasno je, pazi, to straaašno pečeeeee. Uzmi duple krpice, ne jednu, duple!
Podsjetio me malo na onu forwardušu o muškarcima i ženama, gdje ona poreže prst i nastavi dalje živjeti i radit, i gdje on poreže prst i napravi oko toga smak svijeta.
Iako, Mužjak je zbilja bio na trenutke blijed ko krpa, i zbilja mu nije bilo dobro. Nije glumatao, ni prenemagao. Junački se mučio i trpio opečeni prst.
A ja sam se, ko prava žemska pokvarenjakuša, smijuljila i bezosjećajno prevrtala očima...