Hrbija kontra Srvatske
Ono kad se navijači potuku jedni s drugima, pa još kad su, k tome, srpski i hrvatski, pa se jedni na to zgražaju, a drugi odobravaju, a treći pametuju nešto treće, a ja se nemam gdje svrstati. Jer sam od pola jednih, pola drugih, a državaljanstvo mi isto od oboje. Papiri kazuju pola, pola, a osjećaji žele da ne pripadam ni jednima ni drugima, jer su ijedniidrugi idioti, tako svi zajedno na gomili.
Pa se onda tenzije nastavljaju, i onda krene fejspuk atak, jedni pljuju, drugi seru, treći stavljaju na status neko frankejštanovsko čudo od pola hrvatske, a pola srpske zastave, i govore da je to sve sport, i ajmo uživati u sportu, a meni samo grozno to, kako su uspjeli spojiti ta dva grda znamenja, ne bih se znala odlučiti koje je kičastije i napadnije i kud još ih sljepilo u jedno.
Pa sad izgleda ko` neki neuravnoteženi apstraktni ispljuvak, iza kojeg se skrivaju sportski ljudi koji najprvo vole i cijene sport, zatim i nadasve poštuju onu drugu stranu, ali opet urlaju na utakmici, i pred televizorom, da će im onim drugima jebat majku, i da će ih pregazit i porazit, i suze im u oči natjerat.
Ne volim sport. Ne volim nadmetanja, jer uvijek izvlače to neko govno od lošeg osjećaja. I čini mi se uvijek da su gubitnici nakraju veće face, jer oni su ti koji moraju pojesti to govno od lošeg osjećaja. I često se mršte i plaču i žale radi toga. Oni koji to ne rade, oni su pravi pobjednici. Oni koji mogu zaboraviti na svu svoju muku, nadanja, ulaganja, odricanja i smješkat se u porazu, oni su zaista pobjedili, ako nisu onog drugog, onda barem jesu sami sebe.
E, pa, rijetki su taki.
Ne volim zato sport, no, volim trčat, vozit biciklo, hodat satima, naprezat se i znojit. To zato jer onda me napadne onaj hormon sreće, pa sam onda sretna. I ne treba mi pritom nitko koga ću pobijediti i nadjebati, e da bi bila sretna.
To valjda tako ipak ne radi kod navijački ratoborne većine, oni moraju pobjeđivati, dokazivati, pametovati, urlat, navijati i oni valjda od toga budu sretni. Ili nesretni. Ili to jednostavno ne razlikuju, ono kad ih šupe hormoni i testosteroni i adrenalini. Što je u svemu tome sreća, a što nesreća, što je sport, a što rat, i što je to poštenje, a što je to božja ruka.
Navijači su luđaci.
Što i nije čudo, moraš poluditi kad gledaš druge kako nešto rade, a i ti bi, a ne možeš, nego moraš sjediti u publici i izražavati pripadnost i davati podršku biti veći igrač od igrača samih, i... ja ne kužim te navijače, nikad nisam. Ali, mislim da je sve moralo početi onomad još u krošnjama kad je samo alfa majmun jebavo, a ovi drugi su mogli samo gledat. I onda, nekako, da bi dobili njegovu naklonost, počeli luzeri spontano navijat... i eto, evolucija sagradila stadione i počela prodavati karte i došli smo do apstraktnih simbola na fejspuku, mislim da nam je selidba u svemir nadohvat ruke...