čuđenje u svijetu
Čitam, čitam tog Bukowskog, čitala sam ga prvi puta kao maloljetna pubertetlijka, i čitam ga opet sada. Ono prvo me se dočepalo jer je obiteljski prijatelj bio onaj trgovački putnik koji je putovao okolo i prodavao knjige na štandu, i onda kad bi došao u selomojemalo i tamo radio na štandu, onda bi ga moji zvali na ručak, pa bi onda meni uvaljivao knjige neke raznorazne, pa sam tako postala načitana, a i dočepala se tako i Bukowskog u nekom kompletu svjetski najpoznatijih pisaca među kojima su bili još i Rušdi, Kastaneda i neka dva Rusa. Ta dva Rusa čini mi se da nisu bili toliko popularni koliko je socijalizam to nametao. Tu dvojicu nisam nikad pročitala. A probala sam. Dosadno.
Možda bih mogla sad.
No, ona najzanimljivija i najčitljivija knjiga, na naškom se zvala Bludni sin, a na engleskom se zove Ham on Rye, a ja je sad čitam po engleški, to zato jer se mužjak dočepao kindleta, a to zato jer on mnogo mora čitati, jer mu je inače strašno dosadno dok pola sata kenjucka i prducka na veceju, a kindl je za to sve baš super, ne upija mirise, lagašan je i prpošan i fino leži u ruci i ne moraš ga listati, i on pamti gdje je zadnje stao, a u njega stane bezbroj knjiga raznoraznih, i milina je jedna sve to.
I onda se u tim pauzama kad on ne kenjucka a ja nemam zanimljivija posla, dočepam tog kindleta i čitam, čitam na tom stranjskom jeziku, iako engleski i ja si nismo baš na ti, u školi sam učila samo njemački, jednom sam, dok sam nakon faksa nezaposlena ćubila doma isto kao sada, završila onaj tečaj od tri mjeseca sama sa sobom, pa sam ga tu naučila super pisati i čitati, ali nikad izgovarati, a i inače sam teška za govorenje i na ovom iskrivljenom materinjem, a tek oni oblici neuvježbanog engleskog koji iz mene bježe u pokušajima da oblikuju razumljive riječi, e to je nešto prestrašno... s te strane sam uvijek imala razumijevanje za jacino neznanje, osim što bi u njenom slučaju ipak angažirala osobu koja bi samnom trkeljila barem dva sata dnevno, čist da se ne brukam po svijetu.
A iz tog straha da se ne obrukam, ionako neću nikad biti slavna poput jace, ni poput bilokoga... što može opet biti razlogom zašto nikad neću naučiti tečno slagati i oblikovati te rečenice na stranjskom.
Sve je to nekako povezano u tom nekom magičnom krugu i jebaj ga...
No, čitam tog Bukowskog, taj uporno piše o svojim sranjima, batinama, beskrajnom alkoholizmu, gnojnim čirevima i krvavim hemeroidima i ženama s kojima nikada na zelenu granu, nego sve neki problemi, začkoljice, prepreke, sranja, problemi... i onda naletim na komentare gdje mu se ljudi dive, zavide i veličaju ga kao mahera koji je zbilja znao proživjeti svoj život...
Pa si mislim ono... wtf, ili po naški, mislim si ono, u čemu je kvaka? U tome što mu je život bio debilana i zakurac krasni? I da li bi se ti koji mu se dive zbilja mijenjali s njim i ponosno nosili naokolo njegove čireve i krvave hemeroide?
Ili to ono kad čitaju kako je neko u kurcu, ljudi se vesele samo iz razloga jer njima nije takvo sranje...?
I opet, čitam opet i čudom se čudim, koja je, na kraju, tajna tog čiravog luzera? I radi čega mu se toliko dive, zapravo?