Imam taj neki glasić koji mi govori nešto po glavi, i onda ja silno želim da to mogu zapisivati, i svaki put kad glasić krene me zabavljati, ja ga pokušavam ušutkati, pššššt, čekaj da se nađem negdje blizu slovca pa da to sve zapišem, pšššt, pšššt, ne govori u prazno, ionako te samo ja mogu čut i nitko više...
A tako imam silnu volju i želju dijeliti to sve što se podijeliti dade.
No, onda kad su slovca blizu, e onda glasić umukne i tvrdoglavo šuti. Uglavnom.
Imam i neke nove boljke u zadnje vrijeme.
Prošlo me ono lupanje srca i kratki dah, sad imam skakanje nečega ispod lijevog oka, ne znam jel živac il je mišić, il je samo nakupina vrećice od podočnjaka, ali jako je nervozno i želi iskočiti vanka. I smeta mi malo. Trese sliku. I traje već peti dan i dosadno je, ubibože.
Mužjak kaže da sam ka` onaj kapetan, što li, iz inspektora Kluzoa i da to moje oko izgleda skeri.
Još i njega plašim, povrh svega.
I malo me boli glava, vrat, ustvari, ali zato spavam ko medvjedica.
Ajd, barem nešto.
Išla sam danas malo na zrak i po dozu endorfina. Trčala nekim gerijatrijskim korakom i trudila se držati uspravno i produžiti korak svaki puta kada bi neki trkač naišao nasuprot. Poslije susreta vraćala se svojem kilavom i snuždenom kaskanju.
Bilo mi je bolje, poslije. Oznojila se, i to.
Inače, oni ljudi što šišaju pse mi se nikada nisu javili. Sav entuzijazam da služim mala dlakava bića i njihove umišljene vlasnike otišao je u prazno.
Javila sam se onda na neki super truper oglas za dizajnere.
Njima sam lijepo objasnila da sam sva u kurcu i da to moram podijeliti s njima, jer me ionako neće zaposliti i ko ih jebe, uostalom. Osjećala sam se bolje nakon toga. Osjećala sam se konačno svojom. Umjesto one neke koja pokušava prodati muda pod bubrege i šarene laže.. i što se može očekivati u nastavku rečenice koja glasi, poštovani, zovem se bla i bla, imam 39 godina, nezaposlena sam, neudata sam.... ali eto, prije nego se konačno samouništim i skončam ovaj promašeni život, moram još napisati molbu i vama i vašoj cijenjenoj firmi kojoj se oduvijek divim (a da nije nezaposlenosti, ne bih nikad čula, za vas..), i onda prepustiti mjesto nekome tko u svojem portfolju ima par svjetskih nagrada za dizajn i oglašavanje, završio studij marketinga u Americi, i upravo zna kako najbolje skrojiti još jednu od onih sterilnih i dosadnih reklama koje odnekud kopiramo i onda se umišljamo kako smo dio sjajne, bajne i šljašteće zapadne civilizacije sjaja i trošenja...
Eh, da...
Kaže mi onaj sramežljivi glasić u glavi tu i tamo, kako bi bilo lijepo umjesto tih gadnih reklama imati neku poruku koja bi zbilja doprijela do ljudi, onako, da ih podigne zaista, da im pruži nešto, umjesto što ih stalno na neki kurac tjera i stalno neki kurac zahtjeva, okrivljuje, napada,... ali to nije jezik koji bilbordi razumiju.
Sve me nešto krivo navodi taj umišljeni glasić...
Post je objavljen 13.12.2011. u 22:13 sati.