Svi se raduju godišnjem. Sjećam se tog osjećaja.
Meni je danas godišnjica godišnjeg.
Isto je dobar osjećaj.
Rijetki to razumiju.
Ali ono što mi, koji se razumijemo ne razumijemo, jest, kako to kad si stalno na godišnjem pa nikako niš ne stižeš. Užasno je malo vremena.
Zaključila sam da je to zato jer je posao neprirodan.
Prirodno je da se sve radi opušteno i polako i normalno da se onda ne stiže ono sve što se na neprirodnim poslovima stiže.
I osim toga, tjedan sam dana vozila Mužjaka na posao i doma.
Čudila me pritom jedna stvar. U Zagrebu je gužva na cesti od osam ujutro do sedam navečer. Cjelodnevni rašaor. Kao da sve što ljudi ovdje rade jest razvoženje jedni drugih s jedne strane grada na drugu...
U Rijeci, npr, tamo je gužva samo na Korzu.
Sjećam se jednom kad sam se našla tamo usred podneva, naletila sam i na grupu postarijih njemačkih turista kako stoje na Korzu i zbunjeno raspravljaju tko uopće u ovoj zemlji radi, kada je usred radnog dana toliko naroda vani na šetnji.
U Hannoveru, sjećam se, rašaor je od 17-18. U ostalo vrijeme ulice su prazne.
U Zagrebu je cijeli dan. Rašaor.
Hiperaktivna nacija.
Mužjak se pohvalio da je dobio Božićnicu. Nisam podijelila sreću s njime. Samo zavist da je njegova Božićnica veća od moje mjesečne naknade. Uz prisjećanje da sam zadnju Božićnicu dobila prije šest godina. I ko mi kriv kad sam se držala rada u privatnika i kad se nisam gledala uvaliti u državnu službu i živjeti mirnim životom s redovnom plaćom, godišnjima... ono, zaposliš se u školi, imaš veeeelike praznike, djeca ti rastu, i život teče, i fijubriju.
Fijubriju, kako dosadno i predvidljivo planiranje života... ne možeš si predvidjeti život, uostalom, uvijek neki klinac sjebe sva predviđanja, ionako.
Sutra idemo kod njegovih. Roditelji, ručak, druženje i to.
S njegovima.
Pecnula me jedna prijateljica kako živim tuđi život. Imam tuđeg bivšeg, tuđe dijete i šetam tuđeg psa. I živim u tuđem stanu, u tuđem gradu.
I osjećam se nekako tuđeno... I nepripadajuće. I to mi je normalno. I ne bi mi bilo ništa čudno da me nije pecnula.
I natjerala da se pitam gdje je i kako taj moj život nestao?
I gdje je ta granica tog nečeg, kad to nešto tuđe više nije tuđe, i kad je to moje - moje i tosvezajedno.
I zašto se toliko zgražam na to mojatanje?
I zašto je za svaki usrani blagdan uvijek isti usrani program na teveu?
I zašto je to tako da kad gledam neki usrani romantični film u kojem svi traže ljubav, osjećam se onda kao da i ja moram izaći negdje van i potražiti si ljubav? I zašto se onda od tih glupih filmova osjećam nepotpuno i usamljeno?
I zašto mi sad od svih odgovora pada napamet jedino želja da se odvučem do frižidera i donesem si pivu.
Možda zato, iako ne zna sve odgovore, ali barem će mi raditi društvo.. I obranu od glupog božićnog filma.
A i možda zato jer crkava baterija u daljinskom...a frižider mi je bliže od tevea :)
Post je objavljen 23.12.2011. u 21:02 sati.