To me još uvijek intrigira i čini mi se velikim čudom, taj drajv koji tjera muškarce da se tako silno vesele svom veseljku i da se stalno penju na tuđa tijela, i onda se pitam koliko imam lufta ostarjeti i omlihaviti i prestati o jebanju pomišljati, prije nego što mužjaka prođe taj drajv balansiranja između meškoljenja u jajima i prevelikog ega, koji ne dozvoljava previše moljakanja.
U njegovom slučaju tijelo nije bitno. Važno da se ne povrijedi ego.
Mužjak ima neugodno velik kurac, ali mu je zato ego još neugodnije veći. Ono prvo neugodno je po mene, ono drugo samo po njega.
Što je oke.
Jer tijelu nemreš narediti da sluša i da prestane s propadanjem, a egu uvijek možeš podilazit.
I onda tako balansiramo, u tim našim odnosima na tankoj špagi razapetoj iznad kreveta, kuhinje i daljinskog upravljača. I mobitela. I pitanja s kim se dopisuješ i dosađivanja na koga misliš dok se smješkaš.
Cirkus je taj život.
Začinili smo božićno jutro izležavanjem i finom partijom nježnog seksa. Onog pravog ljubavničkog, kad poželiš valjati se ko vodozemac, i kad ti se nikamo ne žuri.
I ništa mi ne znači. Taj Božić. Tjera me samo da mislim da na ateiste, židove, pravoslavce, na muslimane i sve one redom ostale koji ne pripadaju u božićno veselje, a isto trpe pucanje petardi, pušaka, bajuneta i raketa, i beskrajne reprize glupih božićnih filmova.
I čini mi se neukusno nametljiv i bolesno razmetljiv taj božić. I ide mi na živce, uglavnom.
Zato neću nikome poželjeti sretan božić.
Samo dobar seks svakome. :)
Post je objavljen 25.12.2011. u 11:51 sati.