Jeste li primjetili ono kako su web stranice sve postale ravne plohe s oštrim rubovima, bez mekanih prijelaza, zaobljenosti, sjena, decentnih detalja... pa uključujući i ovaj novi blog luk?
E pa to vam je, ne zato jer je to IN, nego zato jer su dizajneri lijeni i ne da im se pimplat po detaljima! Ili su pod rokovima i isto im se ne da, nego sve rade tako da čim prije pobacaju, poravnaju, i doviđenja. I upravo sam tako neš pobacala i poravnala i čudim sise sebi kako sam u po ure dobila tako ultra moderni luk.
Osim toga, vijest dana jest da mi se javila jedna srednjoškolska kolegica, (preko svevidećeg fejspuka, naravno) koja je već dvajs lit u Torinu, gdje je završila svoje uzvišeno školstvo i specijalizaciju, i reče da ozbiljno razmišlja o povratku u rodnu Istru. I to ne radi nostalgije, nego jer su tamo radi krize ukinuli njen odsjek i sad joj baš i nije neka situacija bajna. A u rodnoj Istri bi se možda još dalo nešto pokrpat s poslom u dva različita grada. A tamo je u tih dvajs godina još uvijek na njihovom obećanju da će je jednog dana zaposliti u državnom sektoru.
Ne razumijem baš najbolje ni situaciju ovdje, pa mi je još teže shvatiti onu tamo.
Osim da ni tamo više nije zelenija trava.
A i frendica iz Australije isto plače.
Svi plaču...
Osim toga, danas smo opet odradili onu putešestviju zvanu šoping na granici. Da se pripremi kućanstvo za zimu i to, jelte... Pa smo prekrcali bunker u nadi da ćemo dobiti i IVU (iliti povrat poreza po naški iliti neka čudna njemačka riječ po zagrebački), ali falilo nam je 15 Eura. A pun bunker. Dvanajs boca običnog ulja, šest maslinovog, brašna, šećera, riže, čokoolaaaade dvajs komada, šalše, keksića tri vreće, integralnog dvopeka pet segamega paketa, mesa, sira, putra, uložaka, sredstava za pranje i ribanje... nekak mi je došlo milo kad se sjetih ono kad mužjak naruči konzum, pa mu donesu polupraznu kutijicu, a on to plati trista kuna i raduje se da je ušparao na dostavi... a ono... popriličan broj domaćih ljudi s onu strane grane govori dovoljno u prilog da se još uvijek isplati uništavati vlastitu ekonomiju.
Osim toga... bio je nekako lijep dan... ulovila sam se da baš silno uživam u crvenim bojama listića, suncu koje zalazi, dosadnoj vožnji po rupama i izbjegavanju svih naplatnih cesturina, i uskakanju u milion kružnih tokova, baš ono, nekako, a lijep dan, kao neko apokalitpično zatišje pred konačnim masakrom i zauvijek brisanjem te skladne ljepote...
Post je objavljen 10.11.2011. u 22:09 sati.