Mene to malo štrecnulo kad sam ranom zorom u neradničkih svojih deset sati pročitala da umro je Ante. Ne samo zato jer je umro, nego zato jer... ne znam zašto... teško je to s analizom, jer kad se krenem analizirati, onda umrijem od smijeha i od srama kako sam, ustvari, glupa.
I onda prvo tražim poveznice. Umro je sinoć u jedan... a ja sam onda još bila budna. Bila sam budna do dva i nešto, jer mi je bilo hladno, pa mi se piškilo, pa me majica davila, pa sam se morala presvuć, pa sam jedva čekala da dođe taj ponedjeljak, pa da počnem nešto korisno raditi, pa na kraju, nema to nikakve veze kad je tko umro i kada sam ja zaspala.
Iako je baš zgodno povezivati svoju presmiješnu malenkost s nekim veličinama.
Meni je Ante ostao zabilježen kao simbol svega dobroga i pravednoga i dobronamjernoga koje je poklopilo svo ono pohlepničko zlo, za koje je trebalo proći više od dvadeset godina, e da bi se tek sada proglašavalo zlim, i pokvarenim i sotonskim. A onomad se veličalo. Na istim tim mjestima na kojima se sad pljuje.
Bit će da je to sve samo predizborna kampanja.
Dobro i zlo ionako ne postoje. Samo im mi dajemo ta obilježja. Balkanske dalekovidnice su nam u zadnjih dvadeset godina sasma jasno predočile tu teoriju o razbacivanju pridjevima i predstavljanju svijeta, te ovakim, te onakim, po potrebi.
U mojoj svijesti Ante je bio zabilježen kao sjajni Gandolf u Gospodaru prstenova, samo što za razliku od filmova, život priča drugačije priče.
Onomad kad ga je poklopilo i pobijedilo, svijet se u mojim okicama prvi puta ozbiljno urušio i nestao i nije mu bilo pomoći.
Ovosad kad je umro, samo me je opet štrecnulo to što negdje u svijesti još je živa uspomena na neki bolji svijet, a u ovom trenutku bilo bi mi lakše kad bih znala da bolji svijet ne postoji nego u pričama, da svijet je govno i da ne može biti bolji, jer ljudi su po defaultu takvi, samoživi, pohlepni, usenaseipodase nastrojeni i to što imamo, to je zato jer smo takvi kakvi jesmo i bolje ne možemo.
Ovosad kad Gandolf je umro, štrecnulo me zato jer uspomene na lijepa vremena bole puno više nego sjećanja na loša, jer čine ovaj sadašnji trenutak bezvrijednim i ništavnim. Loše uspomene su zato blagoslov, jer ondak postoji utjeha kako sada je super, kako se može kad se hoće i kako nas nebesa vole jer se popravila stvar.
Što onda, kad je loše, nije tako strašno, jer jednom kad bude bolje, barem nećemo imati za čim žaliti.
Kao što sada nitko ne žali za devedesetima.
Osim onih koji su se tada potkožili.
Ali oni su sada ionako u zatvoru.
A da je onomad Gandolf pobijedio... možda se ne bi nadvila tama, možda bismo živjeli sretni kao mali hobiti, u svojim šarenim kućicama okruženim veselim životinjicama... i bez ratova, mržnje, bezumlja i sveopće gluposti.
A možda... možda su u šumi.
Post je objavljen 28.11.2011. u 10:22 sati.