Trauma Republike
Obljetnica je, pa red je. Pogotovo za nekoga s obilježjima zlogukog jugonostalgičara. Ufff, fuj, bljak, bljak, bljeeee... i ti zaluđeni ljudi koji ne kuže kako smo se spasli od onog jarma tamnice ugušenih naroda.
Jebe mi se što vi mislite o tome. (što se naravno odnosi samo na one koji ne misle kao JA :)
Dan Republike bio je svojevrsna trauma za mene. Ustvari, ne znam ni za jednu aktivnost koja mi nije bila traumatična u neku ruku. Sve ostavljaju posljedice, kakve-takve, a posljedice se uvijek mogu grupirati u trauma odjeljak.
Trauma Dana Republike bila je ta što sam na te dane, obljetnice, prve majeve, dane ovoga onoga, pred cijelom školom (prigodnog imena Bratstvo i jedinstvo) morala nastupati svirajuć` neku prigodnu pjesmicu na harmonici, i nikad ti dani nisu prošli tako da besposleno i opušteno blejim sa ostatkom većine mučenika, kojima su ti dani bili samo dani bez nastave i debiliranje u publici dok im neki tamo jadnici sviraju, plešu, rade majmune od sebe ili se samo prave važnima. Mene je dopalo da sviram.
I uvijek su ti dani bili popraćeni grčem u želucu i onim blesavim osjećajem poslije kad to prođe, a znam da nije prošlo najbolje, jer nitko nije vrištao od zanosa, nitko nije vikao bravo, bravo (osim na onim velikim nastupima u kino dvorani kad je mama bila u publici), nego su svi samo poslovično otpljeskali na ono što sam ja poslovično otrkeljila po tipkama.
Ne znam, ustvari, zašto sam završila u toj grupi harmonikaša. Sjećam se da smo svi morali imati barem jednu slobodnu aktivnost, i onda kada se skupljala grupa harmonikaša, javila sam se, jer je milamajka već imala harmoniku kojom se rado pokazivala spretnijom i sposobnijom od drugih. Pa ono, da ne skuplja prašinu, nego da je i ja malo natežem i pravim se važna. Bila je to jedina harmonika u grupi koja je bila duplo starija od svih polaznika, imala je neke čudne dugačke tipke i nije mirisala onako zamamno kako su mirisale sve druge, novokupljene za buduće muzikante. Bila je pravi posebni raritet.
Sve dok nije početkom devedesetih jedan njemački turist rekao da je to jedno najobičnije istočnonjemačko smeće koje ne vrijedi niš.
Ništa istočno nije vrijedilo.
Socijalizam najmanje od svega.
Fuj, puj, bljuj.
Ipak, moram sad malo nostalgičariti za traumama djetinjstva. Nekim čudom su ipak ispisane nevinim slovcima i čine ono nešto toplo oko srca.
I jebe mi se što vi mislili o tome.
R.I.P.* Dan Republike.
*Rebirth In Progress :P