Vi ste krivi, svi vi!!!
Imali smo jednog poštara. Tako svi u selima malima imaju svog jednog poštara, i kad je selo veće, jedan poštar ima jedan kvart, pa na kraju i svaki kvart u vel`kom gradu ima svojeg poštara.
Elem, naš je poštar bio debel, vozio je tomosa, i iz nekog, samo njemu znanog razloga, kad bi nam donosio poštu, zaustavljao se tako da prednjim točkom udari u fasadu i onda se malo zakrene i ubaci poštu u sandučić bez da se izvlači sa priklještenog tomosa. Što je moju milumajku, čistunicu i perfekcionisticu, silno užasavalo. Em što je debeo, što ima lenjo dupe, em što je bezobrazan, a povrh svega, što ostavlja tragove guma po fasadi.
Pa ga je zamolila jednom da to ne radi.
Pa je on i dalje se zalijetao.
Pa mu je povikala da čoveče, alooooooo???
Pa ništa.
Pa je onda otišla na poštu i prijavila da njihov poštar njoj šara gumom po fasadi i da kakvo je to ponašanje, da nije u redu, jesmo li ljudi ili životinje koje su naučile voziti motorče, ili je ovo šuma, ili je grad i šta je to sve nešto.
I nakon nekog vremena, iz točno kojeg razloga, ne zna se, poštar je dobio otkaz.
Optužio je jednom prilikom milumajku da ona je kriva zato jer je on dobio otkaz.
Ona mu je odbrusila da sam si je kriv, jer nije ona se zalijetala motorom u zid.
I tako...
miljarda više-manje
Pustili su prije neki dan na netu neki brojač, ukucaš tamo svoj datum rođenja i onda ti on izbroji koliko je ljudi u tom trenutku bilo živo na planetu. U mojem trenutku bilo ih je, dakle, 3 milijarde petsto pedest sedam i još neke brojke. (ne pamtim više nijedan pin od nijedne kartice, a di ću još zbroj ljudi u datom datumu.)
U ovom sada trenutku čeka se neko sedmomilijardito dijete, ako već nije pristiglo, i ono, i još milion njih novih, u međuvremenu.
Znanstvenici su, osim zbroja svih zbrojeva, izračunali da smo kao populacija sve manje i manje agresivni, sve se manje međusobno koljemo, osim toga sve manji zbroj majki umire pri porodu, sve više djece preživljava svoje dječje bolesti i sve više staraca sve duže živi, a neki od njih pritom izgledaju nategnuti kao da i nisu pravi starci... nego više neke voštane figure, ali to sada nije bitno.
Bitno je da, 7 je sretan broj nekome, ali 7 milijardi usta ipak treba prehraniti, treba im dati posla, a treba u sve to uračunati i porast automatizacije, što u borbu za posao uvodi i neke strojeve, i na kraju, meni, lošoj matematičarki, ispalo je da će zasigurno, i to vrlo skoro, na zemlji biti preveć ljudi, a premalo posla. I da je to još dobro, dok je premalo posla, dobro je dok nije premalo hrane, vode il` kisika.
Naišla sam danas, u svojoj netokratskoj potrazi za konačnim smislom i razlogom, na jedan sviđamisejako članak od Tomića.
Ali neću ga linkat, samo ću mu maznut misao vodilju, koja svidjela mi se još više od članka samoga.
There is no such a thing as tryin’ too hard.
I da idemo dalje nije mi se ogadio tako jako još onomad, sad bi i to rekla za kraj.
Ali, eto, nema kraja...
jugo
Danas sam otišla po milumajku, dovezla je kući, pa se ona to nešto po kući raspremala, i onda su, njih dvoje bolesnika, parkirali se pred teve i nešto se krenuli smijuljiti. A ja sam otišla do grada, u gradu su bankomati, dućani i Fina i čudesa sva neka, grad mi se u posljednih par godina proljepšao, promijenio, pobacao svjetleće reklame, uredio dućane, učinilo mi se na trenutak da šećem nekim ušminkanim austrijskim gradićem, koje je nekom magijom odlučilo jezero zamijeniti morem.
More mu danas bilo olovno sivo, nebo isto, oblaci skoro isto, drveće žuto i nančarasto... i grad je bio neki čudan, lip, čist i uređen, neki kojeg ne poznajem, ljudi u njemu su isto svi neki koje ne prepoznajem i sad me čudi jako zašto iz tako krasnog grada želim otići.
A ima nebo, more, sunce i sve. I kišu koja je danas igrala ecipecipec.
Pozvala sam zato prijateljicu, koja je odlepila u nebo, da dođe malo vidjeti kako mi je lip grad... rekla je da hoće, da nije loša ideja da se malo odmakne od sebe same.
I dogodilo se čudo, dobila sam prvi odgovor na prijavu za posao, nakon svih tih koje kao da motam u papirnate aviončiće i bacam kroz prozor. Odgovor je samo zahvala na prijavu, ali, svejedno... odavno mi se čini da su ljudi zaboravili na makar tu obzirnu pristojnost, poslat koju uljudnu riječ i zahvalit se. Pa makar nakraju rekli ne...
a da nije srao ker...
Kada bi se mogao učiniti odmak od ustaljenosti, odmak od navika, odmak od vlastitih nametanja i očekivanja, odmak od tuđeg navaljivanja, odmak od svega domaćeg i stranoga, moglo bi se shvatiti puno više, mogao bi se i sam život pojmiti kao splet sretno-nesretnih okolnosti u kojima sami biramo na što ćemo staviti naglasak i oko čega ćemo zapinjati. Kad već na sve te događaje ne možemo utjecati. Ili odbijamo sami sebi davati važnost i moć kreatora. Ili već to nešto što priječi, guši i napinje.
Pa tako, eto, zadnjih desetak dana izabrala sam biti sretnom jer sam nezaposlena.
Jer da nisam, onda ne bih u datom trenutku bila u roditeljskom gnijezdu i ne bih vozila milumajku u bolnicu, i ne bi ona tamo zajnodrioman dobila terapiju i sve one cijevi, i tko zna, možda ne bi preživjela.
I da nisam nezaposlena, ne bih mogla onda opet, svaki dan voziti se tamo-amo, čekati u redu za informacije, donositi, odnositi, i bit doma skuhat ručak i tako na dva mjesta odjednom brinuti o dva bolesna starca.
I da nisam nezaposlena, isto ne bih stigla nikad baviti se Agendom i ofarbati zidove i stropove i ormariće, i ne bi oni ljudi bili onoliko zainteresirani za kupnju kuće, i ne bi agentica njihova onoliko zijevala i divila se. Nije puno, al` čovjeka veseli.
I da nisam nezaposlena, isto tako, ne bih skoro svaki dan uživala u istrijanskom popodnevnom svjetlu koje pali i žari crveno žuto naranđastim listovima, koji izgledaju svakako, samo nikako kao da su na umoru. I ne bih se podsjećala dvaput dnevno, one stare ceste kojom sam prije dvadesetak godina išla tamo amo u srednjoškolskim pripremama za taj smiješni život, i ne bih se čudila kome su izgradili onu autocestu, kad se svi škrbni istrijani, uključujući ambulante, kamione, autobuse i sokol marića, voze starom rupičastom cestom, namjesto da jure novom i friškom.
I da nisam nezaposlena, bila bih zaposlena, i možda bih isto, iz nekog razloga odabrala biti sretnom, ali svejedno je sad.
Dobro je.
+ i -
Prvi doktor biflao bi informacije kao robot, pogleda strogo fiksiranog na stolicu, monitor, zid, prozor, vrata, štogod bi mu se već našlo ispriječeno u vidokrugu u onom trenutku kad bi počeo govoriti. On je svoj izljev informacija održavao svaki dan u 14.30, obično bi se na intenzivnoj nacrtao u 14.28, primio tih par ljudi gladnih friških vijesti, i u 14.35 nekuda je već jezdio riješen svoje svakodnevne ispovijesti. Spavat, radit, blejat, drkat, štogod da je naumio i otišao izvoditi, nama nije bilo važno, jednom kad bi nas riješio neznanja za taj dan, bili bismo zahvalni i slobodni ganjati dalje svoje obveze i prava i ostala veselja.
Druga doktorica skrivala se iza vratiju na kojima su masna crna slova na bijelom govorila znatiželjnicima da su informacije samo utorkom i petkom u 14.30. Pa smo se mi, već strogo disciplinirani, ali i dalje gladni novih znanja okupili pred vratima u 14.20, zlunetrebalo, a i da nam ne pobjegne, ima žena svojih obaveza i posla preko glave, jelte, jeste.
U 14.30 vrata zatvorena.
U 14.35 isto.
U 14.40 već unezvereni ganjamo glavnu dežurnu i plačemo da se doktorici nešto sigurno desilo i da ide provjerit. Smiruje nas da sve je oke, da dr samo telefonira.
U 14.45 otvaraju se vrata, izlazi doktorica, ponosno objavljuje da info za sobu 7 i 8 će biti u 15.00 i nestaje negdje u dnu hodnika. Mi koji tražimo info za sobu 10 opet napadamo glavnu dežurnu da nas nitko nije spomenuo, a oni iz 7 i 8 napadaju da zašto na vratima piše jedno, a radi se drugo, i dežurna opet pokušava smiriti svih redom riječima da svi su brojevi isti i da je dr išla pisati otpusna pisma.
Kao da nas živo zanima što je dr išla radit dok ne radi ono što joj na vratima piše da radi i radi čega smo se uredno okupili.
I da je bar otišla na hitnu nekom spasiti život, nego... i šta ih nije pisala prije, ili poslije, i gdje su tu red, rad i disciplina?
I šta nas, opet, uopće boli briga šta ona radi...
U 15.00 dr nema, nitko se više niti ne nervira, čekaona se nekako uspjela zbližiti i dijele se iskustva međusobno.
U 15.15 dr se ponosno vraća i drečavim glasom, koji nikako ne uspjeva doseći nivo autoriteta, naređuje da počnemo ulaziti...
Dva doktora, vrata do vrata, isti odjel, ista bolnica, ista zemlja, a nebo i zemlja...
Dan
Jutros sam se probudila u nedoumici i punog mjehura koji je pritiskao sve ostalo, a sve ostalo je pritiskalo mene kao centar moći za olakšavanje ili stvaranje pritisaka. Ili toga nečega već.
Mjehur sam riješila prvo, a onda je popustilo ono drugo. No, treće se nije dalo. Gledalo je kroz prozor u jutarnje glancplavo nebo i prve žute zrake na sivoj fasadi prvih i drugih susjeda, a nije vidjelo ništa, nego sve samo neke godine unazad, neke unaprijed, neke sve naokolo. Tu i tamo se sjetilo zadnjeg sna o velikoj košari punoj jaja, cijelih i razbijenih, i onog jednog jaja koje je palo na pod, pa ga je trebalo skupljati, ali nije se dalo, i prizivanje slike svih tih jaja izazivalo je samo mučninu. Fuj.
Bit će da je tlak. Kad padne kiša i nastupi bura i onda jutro bude čisto do središta galaksije i nazad, zrak je rijedak i ništa mu ne stoji na putu, e onda me nešto vuče gore i onda je teško spavati. Čak i meni kojoj je ujutro teško sve osim spavanja.
Pa sam onda riješila nedoumicu.
I skuhala kafu.
ja o ja
To valjda zato jer živimo uljuljkani u ideji da smo centar svijeta, galaksije, univerzuma i da svijet oko nas je ustvari samo naša tlapnja, i sve što se u njemu događa s razlogom je da mi, i samo mi, (čitaj ja) iz toga nešto naučimo, da duhovno napredujemo i da opravdamo svoje postojanje time što smo nešto spoznali, učinili, otkrili toplu vodu.
Nikome ne pada napamet prihvatiti onu strašnu ideju da, možebiti nismo centar galaksije i da svijet i ljudi oko nas nisu proizvod naše tlapnje i da smo samo neka usputna čestica za koju nikog nije briga.
Taj veliki JA.
Grozan je kad naraste preko svoje mjere. A svaki milimetar van kože znači da je mjera prevaziđena.
Pa je dobro onda tu i tamo podružiti se s granicama, mjerom, tim nečim čvršćim od tlapnji i iluzija bez granica.
Dobro je, jer je umirujuće, često u harmoniji s ostatkom svijeta, u svakom slučaju, jednostavno - dobro.
Sve naopačke stoji
Ma jebeš sve te političare, estradnjake i ostale umišljene face, spomenike treba podić mediciniskim sestrama, kuharicama i čistačicama i svim onim vrijednim crvićima društva koji šute i rade svoj dio posla.
Na one prve treba se samo posrat.
I onda ih zaboravit.
dijagnoze
Razlika između dobre i loše dijagnoze a istog doktora je u tome, da dok govori onu lošu, jako lošu, onda miče ustima kao stroj i tupo zuri pritom u pod, a dok govori dobru, osim što podigne glavu i koristi se očnim kapcima, ima i tendenciju da usta razvuče u onu grimasu što osmijehom se zove...
18.10.2011. u 22:57 | 3 Komentara | Print | # | ^bijelo H na plavom
To da se zgražam i užasavam bolnica, to je već davno potvrđena stvar. Njihov izgled, njihov miris, njihovi ljudi, njihovo bijelo H na plavom, sve što je u tim bolnicama, u meni izaziva samo horor, stravu, a ponekad i lagano grčenje svih mišića. Strah se to valjda zove...
To valjda tako jer sve što iz bolnica pamtim su inekcije, bilo one male u malu guzu, ili one velike, pune tople vode koju su mi štrcali u uho a ispod uha držali onu hladnu metalnu posudu da se sva ta voda ne razlije po podu. I to je bilo to odrastanje. Upala krajnika, alergija na penicilin, ajmo na inekciju, čupanje, vrištanje otimanje i lude sestre koje to žele čim prije riješiti. Upala uha, ajmo izbit te čepove jebaliimmajku. I opet, čupanje, vrištanje, zapomaganje...
I još čega se sjećam jest da je uvijek tu kraj mene bila milamajka, ni alzheimer mi neće izbaciti scene onih hodnika punih kilave djece i njihovih roditelja i njenog zapovijednog glasa koji nikome ne da da ide preko reda, jer red se mora znati i reda mora biti.
Nikad mi onda nije palo napamet da ću možda jednog dana ja biti ta koja vodi milumajku na inekciju.
Ali, eto... jesam...
Jer joj je bilo slabo pa smo odlučile otić na hitnu, a oni tamo znaju odmah puknut neku iglu, pa ako to ne riješi stvar, jebi ga...
A ipak, nisam znala, kolikogod se ja užasavam bolnica, toliko se Milamajka užasava igala. To zato jer kad me je nosila, morala je dobijati po jednu inekciju svakih sedam dana, i otad su joj se ogadile. Prije toga, bila je uglavnom zdrava, osim onaj jedan put kad joj se upalilo slijepo crijevo, ali to nije morala dobiti inekciju, jer se to onda vadilo na živo, tako da joj od toga nije ostalo traumatično iskustvo...
Čudan je to osjećaj brinuti se o roditelju koji je bespomoćan. Pravi onaj neštonijeuredu osjećaj...
Inekcija nije pomogla.
Pokazala je samo sve čari života u istarskom selu malome, tako privlačnom i atraktivnom svima koji u njemu ne moraju živjeti, tako lijepom i mirnom, sve do onog trenutka kad ti na hitnoj kažu da oni to niš ne znaju i da si lipo odeš na kirurgiju u Pulu.
I hajmo. Bila je već noć. Noć na istarskim cesticama ima neki poseban prizvuk, neminovno prisjećanje na djetinjstvo i te neke noćne vožnje, one nevesele u bolnicu i one vesele na izlete... sjećam se onog jednog posebnog među svim posebnim, bila je zima i išli smo u Dalmaciju trajektom iz Pule, i iz nekog razloga krenuli noću... sjećam se da je cesta bila krivudava i pokrivena mrazom, pod farovima se bljeskala kao božićno drvce i u jednom trenutku po cestici je protrčao neki jumbo zeko i mahao nam svojim bijelim repićem... i to isto neću nikad zaboraviti, eto... i sad se samo mogu prisjećati onog blaženog osjećaja dječje sigurnosti kad se s roditeljima voziš po mraku i ledu i ne osjećaš strah, i ni najmanju primisao da sa ceste možeš izletit... a u ono doba nije bilo pametno noću izlijetati s ceste, nije bilo pametno ni da ti guma pukne, jer, noć je, zima je, mobiteli još nisu izmišljeni, sve o čemu ovisiš jest puka sreća da ima još dobrih budaletina koje se voze naokolo u tri ujutro... u ono vrijeme, koje sad s nostalgijom zovemo blaženim i prekrasnim i sigurnim...
.
Pulska bolnica. Mornarička, k tome.
O pulskim bolnicama naslušala sam se svakojakih strahotnih priča još otprije deset godina, i nisam imala nikakva očekivanja, ali ipak... ogromni hladni hodnici iz austrougarskih vremena u kojima ne rade svjetla, razbijene pločice na podu, okrhnuti zidovi, alan ford priča, u kojoj, među rijetkim posjetiteljima u nedjeljno večer, tumaraju i dvije mačke... što me podsjetilo na priču o bolnici u hjustonu gdje pacijenti nakon operacije u posjet dobiju dresiranog psa kojeg onda moraju maziti, jer dokazano je da životinje tako djeluju na ljude, ali nekako, nije mi se činilo da su mačke lutalice bile dio tretmana, iako su mene malkoc uveselile. A i pacijenti su im nekako odsutno tepali, ili bi reagirali poprilično rezignirano... više u vlastitoj muci nego u brizi oko spoja kirurgije i higijene kućnih ljubimaca. A i tko ima srca izbaciti ih van na buru, kad je već u bolnici tako hladno, a one su bose na mramornom podu...
Još mi onda nije bilo jasno.
Da svaka sljedeća pretraga koja ne pronalazi problem, ukazuje samo na to da će dijagnoza biti loša.
Pretraživali su je tri sata, oko pola noći se odlučili za upalu gušterače, otpeljali put šok sobe i tamo prikačili na neke aparate. U pol jedan mi objasnili da dođem sutra pričati s doktorom i da će mi sve reć.
Pozdravile se, nije izgledalo dobro, osim što više nije bolilo.
Sinoć sam se opet vozila istrijanskom cestom, nije više onako krivudava, ima dvije trake i košta, i brza je, i ima mjesta za kafenisanje i kakanje i svašta nešta ima ta cesta. I ja imam auto, vozačku, mobitel i laptop. I svašta nešta. I nabila sam zato i muziku, jer je imam, pa nek svira jako jače, najjače, i da ne čujem vlastite misli.
O tome kako je nebo čisto i crno kao ono nekad, o tome kako mi sada fali mraz i krivudava cesta i jumbo zeko i kako bih sada pristala na najveću i najgoru inekciju na svijetu i ispiranje uha, nosa, mozga, svega, samo da opet mogu vratit se u ono vrijeme bezbrižnosti kad smo bili mali, mladi, zdravi, sretni...
Vrlo važno
Nije mi se dalo vraćati ilustraciju koja je nekome zasmetala, pa sam zato stavila novu.
Ova valjda nije tako strašna kao ona prva.
No, u cijelom mahnitanju oko arhiviranja slija, gmajl mi je zaključao emajl adresu, jer je zaključio da imam manje od 13 godina. Hvala mu na tepanju.
E sad, s obzirom da mi za otključavanje emajl adrese, gmajl zahtjeva broj kreditne kartice s koje bi on skidao pare, tako sam mu rekla nek odjebe i napravila novu emajl adresu na kojoj sam objavila da imam 130 godina. Što je gmajlu očito oke, jer se nije usudio tražiti pare od bake stare.
I, to bi bilo to što je jako važno.
Imam novu emajl adresu.
Hvala, doviđenja.
nema slike, nema tona...
Netko mi je maznuo ilustraciju, jebemusunce, al nema veze, imam ih još... negdje... samo, naravno, nemam sad vremena, nikad nemam vremena...
Cijeli dan sam u stanju prosjediti pred kompom, i gubiti, gubiti, silno gubiti vrijeme na baljezganja po blogovima, tričarijama po fejspucima, i boli me već glava od svega, ali ne, sve ću raditi samo da izbjegnem ono što sam namjerila - složiti CV i te neke radove u njemu i onda to poslati u bespuća internetska pa bog nek me veseli. Našla sam neku firmicu koja mi se svidja i gdje bih se rado uvalila i vrijedno radila, toliko mi se svidja da sam sprema ponuditi im se kao volonterka koja će i brisati podove i prati prozore i kuhati kafice i sve, samo da mogu upijati tu njihovu atmosferu. Ostavili su oni i neku adresu, pa ako sve propadne, krenut ću ih opsjedati sa krpama i metlama, možda upali...
I onda se, ipak, ulovila muke slaganja tih radova, razbacanih u proteklih deset godina, i ono... zadnjih par godina, još ajde, ali ono prije, oni počeci, brate mili, dođe mi da podignem spomenik bivšem gazdi koji mi je dopustio da materijaliziram sve te svoje zamisli, koje bi sad sigurno našle svoje časno mjesto u rubirici "stvari koje nikad nisam smjela učiniti..." ajme cirkusa, ajme užasa... ajme hrabrosti, ajme entuzijazma, ajme... a gdje je nestao sav taj entuzijazam i sve te čari buljenja u ekran i borbe s fontovima, fotošopima, radnim i neradnim memorijama... sve se rasulo u baljezganja i mlaćenje prazne slame... sve je otišlo to nekamo u trokurac krasni... potrošilo se, valjda... jebemu... to je sve taj adsl kriv, sve, sve, sve...
pššššt...
Kad pogledam duboko u Agendu unazad, drago mi je, ustvari, da sam napravila barem polovicu stvari. Pridodajuć` tome da se zadnjih par dana skroz izmijenilo. I da su učinjene i neplanirane stvari. I da je u cijeloj mojoj urođenoj sporosti, menstruacija jedini izuzetak. Ali, ni ona se ne da splanirati, pa eto...
I sad...
Hajmo opet...
U Agendi prvoj ne valja to što je osmišljena za previše dana unaprijed.
Pa sad više neću tako.
E, sad ću raditi dvije Agende.
Jedna nasumična za cijeli mjesec, tek toliko da ne zaboravim na te neke sitnice koje se pogube i onda odjednom, odnekud izrone, a druga za jedan, max dva dana unaprijed. Jer, dokazala sam si da dva dana mogu izdurat, a onda se porušim.
Pa, sad, ajd ti budi pametna sama sa sobom.
Doskočiti sebi.
Učiniti novu Agendu...
Osim donkihotovske borbe s gospođom Agendom, spoznala sam da... super je imati prijatelje. Super je ono kad imaš nešto za reći, i kad ti se čini da ćeš eksplodirati jer to u tebi buja i hoće nasilu van, e, i onda se tu nađe nekoliko prijatelja kojima to nešto možeš reć` i odmah potom se možeš pretvoriti u lagani balončić koji leprša visoko gore iznad dimnjaka, flap, flap...
I da, super je sranje kad imaš prijatelja koji ti tako uvali svoju užarenu vijest i onda te onako molećivim pogledom pomiluje i kaže ali, molim te, nemoj to nikad, nikad, nikome, ni u ludilu reć... , i onda se osmjehne i odlebdi tamo gore iznad krovova, a ti ostaneš dolje ka posrani golub, i vrtiš tu užarenu vijest dok ti se na leđima koprca još živahno obećanje da ćeš vjerno nosati naokolo taj teret i čuvati ga samo za sebe...
Jebeno je teško biti prijatelj... zato sam se godinama unatrag silno trudila svoje užareno sranje nosati sama sa sobom i brižno čuvati prijatelje od lomova njihovih obećanja, i zauzvrat dobila samo prigovor o nekoj silnoj polarnoj hladnoći i otuđenosti... prijatelji su baš budale, oni se baš žele nahraniti i namazati tuđim govnarijama, i ako ih ne dobiju na pladnju, onda se ljute, vrijeđaju i osjećaju manje vrijednim... ja više ne znam što je to prijateljstvo, ustvari... znam samo kako obećala sam da neću nikome reći, i neću, neću, neću reći da je moja prijateljica od 4+, maznula najzgodnije tijelo kluba od 2+, i da je to tako hot, hot, hot, i da sam iz nekog čudnog razloga, silno ponosna na svoju prijateljicu...
Eto, flap, flap, flap.... :)
Blaženo neznanje
Raketa (njem. Rakete, tal. rocchetto:vreteno) je naziv za letjelicu, zrno, projektil, svemirski brod koja se kreće s pomoću brzog izlaska plinova ili propelanta iz motora rakete.
Rakete lete (rade) na principu akcije i reakcije. Akcija je potiskivanje mlaznog pogona prema dolje, a reakcija je podizanje rakete prema gore.
Raketu su prvotno izmislili Kinezi, kao i barut, naravno, a onda je neki izumitelji doveli do vrhunca, a neki do mjeseca. Meni za mozak zapeli ovi drugi.
U školi nas je učilo da su se poslije drugog svjetskog rata Ameri i Rusi krenuli trkati tko će prije odlepit sa zemlje, ali da to bude stvarno, fizički, a ne ono... i onda su nakraju Ameri pobijedili jer su prvi stigli na mjesec. I onda tamo Armstrong reko svoje čuveno bla, bla, bla, iz nekog razloga, onomad u školskim knjigama, njegovo bla, bla i datum blablatanja bili su važniji od pozadine cijele priče o bulažnjenju na mjesecu.
Pa se onda ovako, pod zrele dane moram informisati i do važnih podataka dolaziti gledajući raznorazne histori čanele, i onda se osjećati zatečeno u svom svojem blaženom neznanju...
Raketa, opet.
Započela je svoju karijeru kao plamteća strelica u bitci Kineza kontra Mongola, svoju kulminaciju doživjela leteći na najveći zemljin satelit, a nedugo prije toga, isto tako je briljirala razarajući dijelove Londona i tamaneći ljude kao insekte. Briljantnost rakete bila je i u tome što je bila toliko brza da je stigla do cilja prije nego bi sirene za opasnost stigle reći nji. Do Londona su je dobacivali vrhunski njemački raketni inženjeri i ss-ovci, kojima je rat dobrodošao da razvijaju tehnologiju i odmah je ispituju pitanjima o živim ljudima.
Bili su i više nego uspješni u tome.
Sve do kraja rata i kapitulacije Njemačke.
E, nakon toga njihova karijera je, umjesto očekivanog završetka u optuženičkim klupama, krenula još uzlaznijom putanjom, i odnijela ih je preko velike bare ravno na radno mjesto s kojeg su poslali raketu još ravnije na mjesec.
I nije to da su se oni podvalili naivnim Amerima, dapače, nekima od njih mijenjali su Ameri dokumente, e da bi se prikrio trag njihovog nacističkog podrijetla, nego, jednostavno, eto... jednostavno... ako si genijalac, ili vrhunski majstor, ili... ako ćeš zadužiti svijet američkim govorom na mjesecu... ili, ne znam, ako stvarno znaš znanje... opet, ne znam, ali stvarno vidim silnu ironiju u tome da je u utrci na putu do mjeseca pobijedio, ustvari, ss-ovski časnik na strani zemlje koja se svim silama kune u časnu borbu kontra nacizma, i nekako mi se čini da nam uredno trlja nos, svima redom, s užasima njemačkih konclogora i silnoj nepravdi učinjenoj Židovima, do te mjere, da se ponekad osjećam osobno krivom za užase rata, a s druge strane, bez ikakve grižnje savjesti, prigrli sebi nacističke časnike i otvori im put da se zlatnim slovima upišu u knjigu ljudske povijesti o osvajanju svemira.
I zanemarujući pritom sve te neke lijeve civilne žrtve koje su padale dok su naučnici usavršavali raketu...
Ma ne znam... jes ` da mi je pubertet odavno trebao završit, ali nekako se još uvijek uspjevam izgadit nad ljudskom vrstom...
Uvijek tako...
Kada se baš konačno, ono, baš, baš, baš se odlučim definitivno razračunati s vlastitom maternicom, e ona mi baš onda, ko u inat, priušti tako jedno lagano i bezbolno crveno...
06.10.2011. u 20:41 | 0 Komentara | Print | # | ^A ja ću ga i dalje piti...
Na Velebitsko pivo uputio me prije par godina prijatelj gej, iliti pederčina po lički, koji je iz nekog njegovog razloga inzistirao da idemo samo u određene kafiće u kojima služe to neko posebno pivo, jer on to voli te neke ekskluzive. I onda ga je kušao i mljackao i prtljao nešto o tome kako je to pivo rijetkost i kako je gazda pivovare neki namćor i kako se nikad ne zna hoće li te pive biti ili ne biti, sve to neš, što meni nije značilo niš, a i pivo mi je bilo, ono... a pivo, jbg.
Nije mi sama ta činjenica da je rijetkost bila dovoljna za fascinaciju. Okus mu je bio... a po pivu, niš posebno. I nije mi se svidjela etiketa, bilo je previše crvenobijelih kockica i nekog nacionalnog ponosa na njoj, a to mi je nekako, odbojno na prvu. Ne volim nacionalna obilježja na etiketi od alkohola. Zovu pijance na posesivnost, ponos, ego, rat, pobunu, nedobro...
No, ipak, od tada, svaki put kad bi negdje bilo Velebitskog, meni se to mjesto učinilo posebnim, jer eto, znadem da je Velebitsko rijetkost.
Poslije nekog vremena, skoro su sva mjesta postala posebna.
A sad su eto, i novine i portali i fejsbuk postali posebni. Prelijevaju se pjenom rijetkog piva...
Jer je gazda namćor u ispadu nekontroliranog ludila rekao nešto strašno. I to je rekao upravo onim liberalnim čuvarima slobodoumnosti, tolerancije, poštovanja i uvažavanja različitih mišljenja i umjetničkih sloboda. No, kako je ono, što je zatucani ličanin, i pritom ekstremni desničar (a grupi ljevičara to nije nimalo smetalo u prvotnom naumu da trguju s njegovim proizvodom pristupačne cijene), mogao svojim ograničenim moždanim puteljcima kreirati, ispalo nimalo po volji toj istoj grupi slobodoumnih i širokih nazora nastrojenih ljudi, tako je od istih dobio rafal mržnje, žestoke napade, udruženu gomilu željnu njegove propasti, masu ljudi koja se od onih slobodoumnjaka, u tren dala pretvoriti u masu, koja ne tolerira nikoga tko misli različito od njih. Pa čak ni kad je više nego očito da je taj netko uskraćen na ljestvici koeficijenta inteligencije.
I razapeše oni tako primitivnog namćora.
Koji je samo radio pivu i imao neke svoje stavove i mišljenja, ali, eto... stavove i mišljenja je, izgleda, bolje neimati. Po sto i prvi puta, šuti i radi... i plaćaj poreze, i plaćaj radnike, i da, sponzoriraj rokere i pankere, i da ti nije palo napamet pametovati o tome kako su tvoje mušterije nesposobne ljenčine i debili koji ne žele pošteno raditi, nego samo pijani skakati po blatu i fantazirati pritom o nekom boljem društvu, u kojem se svi uvažavaju i imaju svoje mišljenje i slobodu, i dobivaju plaću za to što ne rade ništa... šuti i radi... i ne grizi ruku koja te hrani... jbg
Paradoks
To kad dođe crveno, onda se tijelo želi raspast, tijelo je puno nazubljenih bodeža koji sumanuto centrifugiraju po drobu, izgleda da je gadno, ali glava je tako mirna i sve je u njoj posloženo kao u aptoeci, i sve je opet na svojem mjestu, i sve onda krećemo ispočetka, i sve je super i sve je za deset.
Zato danas crveno, volim te crveno...
blažena mreža
ponijela me insomnia
ponijelo me lutanje bespućima
ponijelo me slušanje sevdalinki
koj se klinac mučit, ionako ne mogu zaspat...
i opet...
Te pripreme za menopauzu znaju baš, ono, biti naporne... pitam se samo kakva li će tek onda menopauza bit?
To je jedino čime opravdam svoje sve luđe i teže pms-ove.
Budi me tako jutros u pet, i ne da mi spavat, iako mi sinoć u pol jedan isto nije dalo spavat.
I onda me tako muči. Zuje misli, rojevi, tijelo je umorno, želi spavat, glava luduje.
Možda da imam tlakomjer, možda bih otkrila da mi je tlak, sa svoje uobičajene stotke, odlepio u neke neslućene visine. Ili možda da imam neke kekse kraj kreveta, možda bi me to uspavalo, a možda baš razbudilo, a možda i otkrilo zašto se žene oko menopauze počinju debljat.
Uglavnom, umorim se oko sedam, dok se grad budi i zuje radni ljudi, ja tek onda mogu opet, izmorena od nespavanja, utonuti u san.
Da moram ić na posao, bio bi to još jedan od onih lelujavih dana, kad se ne mogu odlučiti između mamurluka i obične retardacije, u svakom slučaju, sveopće neupotrebljivosti.
S obzirom da ne moram ić na posao, onda prespavam jutro.
I onda odjebem Agendu.
I onda sam živčana.
I onda mi sve ide na živce.
I onda mi ništa ne ide.
Ima onih neki ljudi, koji ne mogu pofarbati zid, jer su nestrpljivi i sve pokapaju i zaseru, i božemsačuvaj, i sve pipkavo čega se ulove, oni to ne mogu napraviti kako treba.
E takva sam ja danas.
Između bitke da očuvam Agendu i napravim stvar perfekcionističkije čim mogu, biram ovo drugo. Pokušavam u tom stilu raditi, i sve poželim bacit kroz prozor.
Pokušavam vidjeti šta ima u svijetu, i sve me iznervira.
Gledam neke prosvjednike kako krče prolaz, i poželim da ih netko polije šmrkom punim govana.
Koj je njima klinac? Imaju toliko vremena slobodnog da mogu smetati na ulici, obučeni su, nahranjeni su, i šta sad, umiru od dosade??? Loš je program na teveu pa im se ne da sjedit doma???
Nek si smisle kreteni agendu i nek onda rmpaju svaki dan! Neće im bit dosadno!
I nek si dođu onda u predmenopauzu i dočekaju tako pms!
I nek im onda budu ozonske rupe i gmo hrana kriva za sve!
Idioti razmaženi...
Nisam danas otišla u plavo... sve mi se ujebalo od očekivanja tog crvenog.
Grr.
Plavo i žuto
Tko zna da li je bog imao agendu kad je išao ono raditi pa se sedmi dan odmarao, ili mu je to sve došlo `nako, više stihijski, pa mu je šesti dan već bio pun klinac svega, pa se je tek onda odlučio odmoriti?
Ja sam se zato odmorila već treći dan. To je trebalo biti, dakle jučer.
I to ne zato jer mi je već jučer bio pun klinac svega, nego jer me ubio umor. Umorovo ubojstvo izgleda tako da kad sjednem pred kompjutor, sve što mogu jest tupo zuriti u isprazne naslove na portalima, i eventualno, ako poželim nešto raditi, e onda bušim balončiće sto na sat. Mislim da je ta na vrhu imbecilnijih igara koje se mogu pronać u trenucima moždane izgubljenosti.
Čista nirvana i šareni balončići.
No, ipak, nisam previše izgubila... promijenila sam usput konačni izgled ormarića, još sam uvijek u zadanom danu, ali s manje posla.
To nevezano s agendom, došlo mi samo kako bi moglo biti ljepšije.
Uvukla sam još jedan stolić u igru. Luda sam.
Danas sam ipak otišla na more. Tamo zatekla par kampera koji se ne mogu nikako odvojiti od pogleda u plavo, dok im na ulazu kampa crno piše da se kamp zatvara 02.10. Pa sam im radila društvo u posljednjem brčkanju u plavom.
Plavo je mrzlo... nije me ono žuto poslije plavog baš uspjelo ugrijat. Toliko je mrzlo, a i puhalo je ono prozirno, pa žuto nije baš dolazilo do mjesta za govornicom.
Sad sam sva slana... idem slana u krpe, a sutra onda opet u plavo, poželjela sam ljetos davno imati toplo ljeto u devetom mjesecu, da se još koji puta okupam, more mi prija, more leči, ali ni slutila nisam da ću dobiti bonus i u desetom, pa vala, takav poklon se ne smije odbijati. Bilo bi bogohulno, a ja sam baš jedan pravi primjerak vjerničke poslušnosti, o da....
Možda večeras lakše zaspim ovako neumorna... možda mi plavo pomogne...
Njijujijujijujijujiju
Subotom u mom selumalome trube sirene pod obavezno. Kad idu svatovi to se mora čut!
A ja sam uvijek bila iznad sirena i iznad svatova i iznad svjetine u selumomemalome. Jaaaa da se uvlačim u one bijele krpetine??? Meni da trube sirene???
E neš` sinko...
Nisam ja ta koja povodno sluša i prihvaća običaje, ako je nešto meni glupo i idiotski i ako odlučim pubertetski to nikad prihvatit, e onda je to glupo i, i idiotski, i uvijek ću to odbijat prihvatit.
Pa čak sam i danas iznad sirena.
Iako, danas nešto s bolnim leđima i rukama i umornom glavom od prcanja same sebe samostvorenom Agendom, jebemjojmater, mislim si, da što sam tako blesava, zašto ne ćopim Mužjaka zaozbiljno, zatrudnim, pa nek mi trube do mile volje, onda se vjenčam, i nadam se najboljem, i da će Mužjak i dalje biti tako ispravan, prav, zdrav i jednog dana imati dobru penziju.
Zvuči vjerojatnije od nade da ću nakon praga četrdesetih uspjeti nešto u životu. Osigurati si mirnu starost, npr. Ako nisam do sada...
I onda bi baš to bila mudra i pametna odluka, i ne znam zašto nisam bila toliko mudrom i pametnom s dvadeset, nego tek ovako kasno... sve mi je to nešto naopačke.
Još si uvijek ne mogu vjerovat da sam mogla smisliti tako pakleni plan u tri minute.
Danas više nisam umorna, danas sam već ubivena. Vučem se po kući, mašem tim kistićima, bez ideja, osim tih nekih izbljuvaka o svadbenim debilanama, i dalje bez onog čuvenog poleta, sve što sam si zamislila izgleda da je naraslo i da svakim danom postaje sve teže, kraja tome ne vidim, i sve što sada želim jest ležat malo na kauču, pijuckat pivu i onanisat po daljinskom.
Baš sam prava premija za udaju.
A i zaboravila sam što bi s onim klasičnim uvjetom za vjenčanje... djetetom... a vjerojatno ga/ju uvalila Mužjaku, on se s time voli bakćat, valjda... to bi rješilo problem...
Ma grozna priča... a vjerojatno je dost takvih skrivenih iza onih sirena.
Ne volim te sirene.
Koj klinac se imaju razmetati i remetiti tihi života selamogamaloga? I tjerat nas druge da se neš razmišljamo o tome...
Razjebala sam agendu danas. Ne idem na more. Sjetila se da je subota i da onda svi radni ljudi idu na more, a kako sam ja neradni ljudov, tako ću ići upravo u ponedjeljak na more. Onda kad drugi ne mogu.
Eto.
Idem sad staviti dvadeseti sloj boje na stari ormarić...
Poslije se moram oribati i obući uredno i čisto, i otklipsati malo do dućana... da izađem iz kuće, malo, makar jednom u tjedan dana... :/