Kada bi se mogao učiniti odmak od ustaljenosti, odmak od navika, odmak od vlastitih nametanja i očekivanja, odmak od tuđeg navaljivanja, odmak od svega domaćeg i stranoga, moglo bi se shvatiti puno više, mogao bi se i sam život pojmiti kao splet sretno-nesretnih okolnosti u kojima sami biramo na što ćemo staviti naglasak i oko čega ćemo zapinjati. Kad već na sve te događaje ne možemo utjecati. Ili odbijamo sami sebi davati važnost i moć kreatora. Ili već to nešto što priječi, guši i napinje.
Pa tako, eto, zadnjih desetak dana izabrala sam biti sretnom jer sam nezaposlena.
Jer da nisam, onda ne bih u datom trenutku bila u roditeljskom gnijezdu i ne bih vozila milumajku u bolnicu, i ne bi ona tamo zajnodrioman dobila terapiju i sve one cijevi, i tko zna, možda ne bi preživjela.
I da nisam nezaposlena, ne bih mogla onda opet, svaki dan voziti se tamo-amo, čekati u redu za informacije, donositi, odnositi, i bit doma skuhat ručak i tako na dva mjesta odjednom brinuti o dva bolesna starca.
I da nisam nezaposlena, isto ne bih stigla nikad baviti se Agendom i ofarbati zidove i stropove i ormariće, i ne bi oni ljudi bili onoliko zainteresirani za kupnju kuće, i ne bi agentica njihova onoliko zijevala i divila se. Nije puno, al` čovjeka veseli.
I da nisam nezaposlena, isto tako, ne bih skoro svaki dan uživala u istrijanskom popodnevnom svjetlu koje pali i žari crveno žuto naranđastim listovima, koji izgledaju svakako, samo nikako kao da su na umoru. I ne bih se podsjećala dvaput dnevno, one stare ceste kojom sam prije dvadesetak godina išla tamo amo u srednjoškolskim pripremama za taj smiješni život, i ne bih se čudila kome su izgradili onu autocestu, kad se svi škrbni istrijani, uključujući ambulante, kamione, autobuse i sokol marića, voze starom rupičastom cestom, namjesto da jure novom i friškom.
I da nisam nezaposlena, bila bih zaposlena, i možda bih isto, iz nekog razloga odabrala biti sretnom, ali svejedno je sad.
Dobro je.
Post je objavljen 24.10.2011. u 23:07 sati.