Danas sam otišla po milumajku, dovezla je kući, pa se ona to nešto po kući raspremala, i onda su, njih dvoje bolesnika, parkirali se pred teve i nešto se krenuli smijuljiti. A ja sam otišla do grada, u gradu su bankomati, dućani i Fina i čudesa sva neka, grad mi se u posljednih par godina proljepšao, promijenio, pobacao svjetleće reklame, uredio dućane, učinilo mi se na trenutak da šećem nekim ušminkanim austrijskim gradićem, koje je nekom magijom odlučilo jezero zamijeniti morem.
More mu danas bilo olovno sivo, nebo isto, oblaci skoro isto, drveće žuto i nančarasto... i grad je bio neki čudan, lip, čist i uređen, neki kojeg ne poznajem, ljudi u njemu su isto svi neki koje ne prepoznajem i sad me čudi jako zašto iz tako krasnog grada želim otići.
A ima nebo, more, sunce i sve. I kišu koja je danas igrala ecipecipec.
Pozvala sam zato prijateljicu, koja je odlepila u nebo, da dođe malo vidjeti kako mi je lip grad... rekla je da hoće, da nije loša ideja da se malo odmakne od sebe same.
I dogodilo se čudo, dobila sam prvi odgovor na prijavu za posao, nakon svih tih koje kao da motam u papirnate aviončiće i bacam kroz prozor. Odgovor je samo zahvala na prijavu, ali, svejedno... odavno mi se čini da su ljudi zaboravili na makar tu obzirnu pristojnost, poslat koju uljudnu riječ i zahvalit se. Pa makar nakraju rekli ne...
Post je objavljen 25.10.2011. u 23:24 sati.