nema slike, nema tona...
Netko mi je maznuo ilustraciju, jebemusunce, al nema veze, imam ih još... negdje... samo, naravno, nemam sad vremena, nikad nemam vremena...
Cijeli dan sam u stanju prosjediti pred kompom, i gubiti, gubiti, silno gubiti vrijeme na baljezganja po blogovima, tričarijama po fejspucima, i boli me već glava od svega, ali ne, sve ću raditi samo da izbjegnem ono što sam namjerila - složiti CV i te neke radove u njemu i onda to poslati u bespuća internetska pa bog nek me veseli. Našla sam neku firmicu koja mi se svidja i gdje bih se rado uvalila i vrijedno radila, toliko mi se svidja da sam sprema ponuditi im se kao volonterka koja će i brisati podove i prati prozore i kuhati kafice i sve, samo da mogu upijati tu njihovu atmosferu. Ostavili su oni i neku adresu, pa ako sve propadne, krenut ću ih opsjedati sa krpama i metlama, možda upali...
I onda se, ipak, ulovila muke slaganja tih radova, razbacanih u proteklih deset godina, i ono... zadnjih par godina, još ajde, ali ono prije, oni počeci, brate mili, dođe mi da podignem spomenik bivšem gazdi koji mi je dopustio da materijaliziram sve te svoje zamisli, koje bi sad sigurno našle svoje časno mjesto u rubirici "stvari koje nikad nisam smjela učiniti..." ajme cirkusa, ajme užasa... ajme hrabrosti, ajme entuzijazma, ajme... a gdje je nestao sav taj entuzijazam i sve te čari buljenja u ekran i borbe s fontovima, fotošopima, radnim i neradnim memorijama... sve se rasulo u baljezganja i mlaćenje prazne slame... sve je otišlo to nekamo u trokurac krasni... potrošilo se, valjda... jebemu... to je sve taj adsl kriv, sve, sve, sve...