To da se zgražam i užasavam bolnica, to je već davno potvrđena stvar. Njihov izgled, njihov miris, njihovi ljudi, njihovo bijelo H na plavom, sve što je u tim bolnicama, u meni izaziva samo horor, stravu, a ponekad i lagano grčenje svih mišića. Strah se to valjda zove...
To valjda tako jer sve što iz bolnica pamtim su inekcije, bilo one male u malu guzu, ili one velike, pune tople vode koju su mi štrcali u uho a ispod uha držali onu hladnu metalnu posudu da se sva ta voda ne razlije po podu. I to je bilo to odrastanje. Upala krajnika, alergija na penicilin, ajmo na inekciju, čupanje, vrištanje otimanje i lude sestre koje to žele čim prije riješiti. Upala uha, ajmo izbit te čepove jebaliimmajku. I opet, čupanje, vrištanje, zapomaganje...
I još čega se sjećam jest da je uvijek tu kraj mene bila milamajka, ni alzheimer mi neće izbaciti scene onih hodnika punih kilave djece i njihovih roditelja i njenog zapovijednog glasa koji nikome ne da da ide preko reda, jer red se mora znati i reda mora biti.
Nikad mi onda nije palo napamet da ću možda jednog dana ja biti ta koja vodi milumajku na inekciju.
Ali, eto... jesam...
Jer joj je bilo slabo pa smo odlučile otić na hitnu, a oni tamo znaju odmah puknut neku iglu, pa ako to ne riješi stvar, jebi ga...
A ipak, nisam znala, kolikogod se ja užasavam bolnica, toliko se Milamajka užasava igala. To zato jer kad me je nosila, morala je dobijati po jednu inekciju svakih sedam dana, i otad su joj se ogadile. Prije toga, bila je uglavnom zdrava, osim onaj jedan put kad joj se upalilo slijepo crijevo, ali to nije morala dobiti inekciju, jer se to onda vadilo na živo, tako da joj od toga nije ostalo traumatično iskustvo...
Čudan je to osjećaj brinuti se o roditelju koji je bespomoćan. Pravi onaj neštonijeuredu osjećaj...
Inekcija nije pomogla.
Pokazala je samo sve čari života u istarskom selu malome, tako privlačnom i atraktivnom svima koji u njemu ne moraju živjeti, tako lijepom i mirnom, sve do onog trenutka kad ti na hitnoj kažu da oni to niš ne znaju i da si lipo odeš na kirurgiju u Pulu.
I hajmo. Bila je već noć. Noć na istarskim cesticama ima neki poseban prizvuk, neminovno prisjećanje na djetinjstvo i te neke noćne vožnje, one nevesele u bolnicu i one vesele na izlete... sjećam se onog jednog posebnog među svim posebnim, bila je zima i išli smo u Dalmaciju trajektom iz Pule, i iz nekog razloga krenuli noću... sjećam se da je cesta bila krivudava i pokrivena mrazom, pod farovima se bljeskala kao božićno drvce i u jednom trenutku po cestici je protrčao neki jumbo zeko i mahao nam svojim bijelim repićem... i to isto neću nikad zaboraviti, eto... i sad se samo mogu prisjećati onog blaženog osjećaja dječje sigurnosti kad se s roditeljima voziš po mraku i ledu i ne osjećaš strah, i ni najmanju primisao da sa ceste možeš izletit... a u ono doba nije bilo pametno noću izlijetati s ceste, nije bilo pametno ni da ti guma pukne, jer, noć je, zima je, mobiteli još nisu izmišljeni, sve o čemu ovisiš jest puka sreća da ima još dobrih budaletina koje se voze naokolo u tri ujutro... u ono vrijeme, koje sad s nostalgijom zovemo blaženim i prekrasnim i sigurnim...
.
Pulska bolnica. Mornarička, k tome.
O pulskim bolnicama naslušala sam se svakojakih strahotnih priča još otprije deset godina, i nisam imala nikakva očekivanja, ali ipak... ogromni hladni hodnici iz austrougarskih vremena u kojima ne rade svjetla, razbijene pločice na podu, okrhnuti zidovi, alan ford priča, u kojoj, među rijetkim posjetiteljima u nedjeljno večer, tumaraju i dvije mačke... što me podsjetilo na priču o bolnici u hjustonu gdje pacijenti nakon operacije u posjet dobiju dresiranog psa kojeg onda moraju maziti, jer dokazano je da životinje tako djeluju na ljude, ali nekako, nije mi se činilo da su mačke lutalice bile dio tretmana, iako su mene malkoc uveselile. A i pacijenti su im nekako odsutno tepali, ili bi reagirali poprilično rezignirano... više u vlastitoj muci nego u brizi oko spoja kirurgije i higijene kućnih ljubimaca. A i tko ima srca izbaciti ih van na buru, kad je već u bolnici tako hladno, a one su bose na mramornom podu...
Još mi onda nije bilo jasno.
Da svaka sljedeća pretraga koja ne pronalazi problem, ukazuje samo na to da će dijagnoza biti loša.
Pretraživali su je tri sata, oko pola noći se odlučili za upalu gušterače, otpeljali put šok sobe i tamo prikačili na neke aparate. U pol jedan mi objasnili da dođem sutra pričati s doktorom i da će mi sve reć.
Pozdravile se, nije izgledalo dobro, osim što više nije bolilo.
Sinoć sam se opet vozila istrijanskom cestom, nije više onako krivudava, ima dvije trake i košta, i brza je, i ima mjesta za kafenisanje i kakanje i svašta nešta ima ta cesta. I ja imam auto, vozačku, mobitel i laptop. I svašta nešta. I nabila sam zato i muziku, jer je imam, pa nek svira jako jače, najjače, i da ne čujem vlastite misli.
O tome kako je nebo čisto i crno kao ono nekad, o tome kako mi sada fali mraz i krivudava cesta i jumbo zeko i kako bih sada pristala na najveću i najgoru inekciju na svijetu i ispiranje uha, nosa, mozga, svega, samo da opet mogu vratit se u ono vrijeme bezbrižnosti kad smo bili mali, mladi, zdravi, sretni...
Post je objavljen 17.10.2011. u 20:41 sati.