+ i -
Prvi doktor biflao bi informacije kao robot, pogleda strogo fiksiranog na stolicu, monitor, zid, prozor, vrata, štogod bi mu se već našlo ispriječeno u vidokrugu u onom trenutku kad bi počeo govoriti. On je svoj izljev informacija održavao svaki dan u 14.30, obično bi se na intenzivnoj nacrtao u 14.28, primio tih par ljudi gladnih friških vijesti, i u 14.35 nekuda je već jezdio riješen svoje svakodnevne ispovijesti. Spavat, radit, blejat, drkat, štogod da je naumio i otišao izvoditi, nama nije bilo važno, jednom kad bi nas riješio neznanja za taj dan, bili bismo zahvalni i slobodni ganjati dalje svoje obveze i prava i ostala veselja.
Druga doktorica skrivala se iza vratiju na kojima su masna crna slova na bijelom govorila znatiželjnicima da su informacije samo utorkom i petkom u 14.30. Pa smo se mi, već strogo disciplinirani, ali i dalje gladni novih znanja okupili pred vratima u 14.20, zlunetrebalo, a i da nam ne pobjegne, ima žena svojih obaveza i posla preko glave, jelte, jeste.
U 14.30 vrata zatvorena.
U 14.35 isto.
U 14.40 već unezvereni ganjamo glavnu dežurnu i plačemo da se doktorici nešto sigurno desilo i da ide provjerit. Smiruje nas da sve je oke, da dr samo telefonira.
U 14.45 otvaraju se vrata, izlazi doktorica, ponosno objavljuje da info za sobu 7 i 8 će biti u 15.00 i nestaje negdje u dnu hodnika. Mi koji tražimo info za sobu 10 opet napadamo glavnu dežurnu da nas nitko nije spomenuo, a oni iz 7 i 8 napadaju da zašto na vratima piše jedno, a radi se drugo, i dežurna opet pokušava smiriti svih redom riječima da svi su brojevi isti i da je dr išla pisati otpusna pisma.
Kao da nas živo zanima što je dr išla radit dok ne radi ono što joj na vratima piše da radi i radi čega smo se uredno okupili.
I da je bar otišla na hitnu nekom spasiti život, nego... i šta ih nije pisala prije, ili poslije, i gdje su tu red, rad i disciplina?
I šta nas, opet, uopće boli briga šta ona radi...
U 15.00 dr nema, nitko se više niti ne nervira, čekaona se nekako uspjela zbližiti i dijele se iskustva međusobno.
U 15.15 dr se ponosno vraća i drečavim glasom, koji nikako ne uspjeva doseći nivo autoriteta, naređuje da počnemo ulaziti...
Dva doktora, vrata do vrata, isti odjel, ista bolnica, ista zemlja, a nebo i zemlja...