Dan
Jutros sam se probudila u nedoumici i punog mjehura koji je pritiskao sve ostalo, a sve ostalo je pritiskalo mene kao centar moći za olakšavanje ili stvaranje pritisaka. Ili toga nečega već.
Mjehur sam riješila prvo, a onda je popustilo ono drugo. No, treće se nije dalo. Gledalo je kroz prozor u jutarnje glancplavo nebo i prve žute zrake na sivoj fasadi prvih i drugih susjeda, a nije vidjelo ništa, nego sve samo neke godine unazad, neke unaprijed, neke sve naokolo. Tu i tamo se sjetilo zadnjeg sna o velikoj košari punoj jaja, cijelih i razbijenih, i onog jednog jaja koje je palo na pod, pa ga je trebalo skupljati, ali nije se dalo, i prizivanje slike svih tih jaja izazivalo je samo mučninu. Fuj.
Bit će da je tlak. Kad padne kiša i nastupi bura i onda jutro bude čisto do središta galaksije i nazad, zrak je rijedak i ništa mu ne stoji na putu, e onda me nešto vuče gore i onda je teško spavati. Čak i meni kojoj je ujutro teško sve osim spavanja.
Pa sam onda riješila nedoumicu.
I skuhala kafu.