Na kontinentu magla, mraz, i sunce koje kroz oblake glumi mjesečevo svjetlo, na kontinentu je ustvari skroz gadno živjeti, jer u ono vrijeme dok se ne smrzavaš, uglavnom dehidriravaš dok centralno izvlači i zadnji tračak vlage iz kože i pretvara je u krokodilske cipele, i ne volim baš.
Na moru je sunce pravo i toplo, na moru si mi ostali starci, nije kuću kupio nitko, i čini se da već su osuđeni na lagano umiranje u samoći i nedostatku bijelih kuta na odjelu hitne pomoći. Mogu još uvijek otić k njima, tek toliko da pripazim da ne umru skroz sami, svoj život sam ionako ostavila negdje u zapećku babinom, i čini se da je između odluka i osuda pretanka crta ili se to samo tako, kao i sve drugo, samo čini.
Ili možda ono, još nije kasno.
Ili se i to samo čini...
Post je objavljen 14.11.2011. u 12:31 sati.