30.11.2004., utorak

SLOBODNA

kako hdz posljednjih mjeseci tone iz afere u aferu, Sanader je upregnuo cijelu silu obavještajaca na pokušaju otkrivanja eventualnih Mesićevih mrlja iz prošlosti. Slobodna Dalmacija tako danas donosi vijest kako je osim novinarke Puljiz, POA o aktivnostima Stjepana Mesića ispitala još oko 40 drugih građana. Kako piše Slobodna, ovo bi mogao biti hrvatski Watergate, i vjerojatno ne pretjeruju, no evo link na cijeli tekst slobodna
btw, novinari Slobodne pokazali su se i sinoć na hrt-u kod Hloverke, gdje su digli prašinu oko vrlo vjerojatno silovanih (na ovaj ili onaj način) ročnika HV-a u vojarni Lora i drugim mjestima.
s moje strane često kritizirani hrt, moram pohvaliti u jučerašnjem otepanju radija Marija i podršci koju su dali zlikavcima. bez slobodnih medija nema slobode...
- 21:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2004., ponedjeljak

KOLUMNE ANTE TOMIĆA

subotnji Jutarnji list vrijedi uzeti u ruke, ako zbog ničega drugog, onda zbog kolumne Ante Tomića. Književnici se naime u kolumnama ne moraju previše uokvirivati u "politiku firme", paziti na lektorski rez, aktualnosti u književnom jeziku ili na isplatu honorara (barem oni sa većom prodajom knjiga). Nešto poput blogova, rekao bih, uz izuzeće honorara. Tako i Tomić pere po najnovijoj odluci o mijenjanju legitimacija, kako ih šaljivo naziva, spominjući Arlovićeve napredne ideje o ukidanju JMBG-a sa osobnih, te nepraktičnost tih ideja kada mirovinski fondovi ili slične institucije trebaju voditi evidenciju korisnika. O troškovima za građane koji će se sada javiti jer se osobne ponovno mijenjaju, da ne govorimo...
Pročitah ljetos i njegovu zbirku dotad objavljenih kolumni "Klasa optimist" koja daje jedan necenzurirani i iskren pregled proteklih nekoliko godina javnog života ove države. Tomić drži vodu; ne želim pretjerat s pohvalama da se ne pokvari...
- 15:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.11.2004., petak

IVO SANADER - OD ODLUČNOSTI DO BAHATOSTI

U maniri američkog predsjednika Busha, bez argumenata i sa pokušajem odbacivanja činjeničnog stanja, premijer Sanader odbio je jučer supotpisati smjenu ravnatelja POA-e. Poput razdraženog djeteta, iznio je novinarima slučajeve koji nisu ni u kakvoj vezi sa slučajem novinarke Puljiz, a glede kojeg je Podbevšek i smijenjen. Sličnom se strategijom branio i stranački mu kolega Žužul, pokazalo se uspješno (zasada), pa čemu mijenjati pristup.
Teško da će se prebacivanjem lopte na neke slučajeve iz prošlosti (Turek, Bagić...) moći zasjeniti da se u današnjoj Hrvatskoj novinari privode na obavijesne razgovore, da se na njih vrši pritisak pod krinkom vjerojatno viših državnih interesa, da im se nudi posao u bilo kojoj redakciji u Hrvatskoj i slično. Pretiha je po mom mišljenju i reakcija drugih kolega novinara pa i samog Hrvatskog novinarskog društva, reakcija nevladinih udruga, HHO-a i drugih predstavnika civilnog društva.
HDZ je posljednjim slučajevima (Hebrang, Žužul, Rončević, Podbevšek) toliko kompromitiran da je valjda svima postalo jasno kako do istinskog preobražaja one Tuđmanove stranke-pokreta zapravo nikad nije ni došlo. Umreženi posttuđmanovci pretvaraju se u nedodirljivu i beskompromisnu mašineriju duboko infiltriranu u svaki segment društva. Jedina mi je utjeha što za razliku od na početku spomenutog Busha, ovi ovdje nemaju ni upola snažnu biračku podršku...
- 14:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.11.2004., četvrtak

ŽUŽUL'S LEADERSHIP FORUM - NOVO

www.dnevnik.com.hr/index.php?article=5487
Familijarnost u Hrvatskoj poprima napredne organizacijsko-managerske oblike. Ipak se radi o Leadership forumu, ali da ne prepričavam, pogledajte izvorni tekst...

- 18:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2004., srijeda

LINKOVI

dnevnik se bavi ekonomijom, kojom bi se zapravo većina ljudi u ovoj državi trebala baviti, barem dok ne dosegnemo primjeren standard života. Objavljuju tekstove američkih ekonomista koji se zalažu za smanjenje poreza (drastično smanjenje), jer se upravo na američkom primjeru (ekonomija će im ovu godinu vjerojatno završiti sa oko 4% rasta što je super puno za već razvijene zemlje) pokazuje kako smanjenje poreza utječe na vitalnost gospodarstva. Anarhija weekly također se zalaže za drastično smanjivanje poreza...
new york times predstavlja onu Ameriku koju volim. Otvoreno je podržavao demokratskog kandidata na posljednjim izborima i iako na domaćem tlu nema velik utjecaj, meni, a nadam se i mnogima od vas, je draga novina...
- 16:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.11.2004., utorak

NEW DEAL NA HRVATSKI NAČIN

razgovarao sam sa poznanikom koji radi u T-com-u (dalje HT) pa mi kaže kako kruži priča da je Optima Telecom zapravo lažnjak tj. da je registrirana i prijavljena za rad u dogovoru sa HT-om. Priča mi i više nego drži vodu kad pogledam kako se u ovoj državi dogovaraju poslovi (svoj-svome rekla bi jučerašnja Latinica). Sniženje impulsa uslijed naleta konkurencije HT-u svakako ne odgovara s obzirom da su kao monopolisti mlatili nekoliko milijardi kuna zarade svake godine, a dogovoriti se sa nekakvom domaćom marginalnom tvrtkom malverzacija je koju nije nikakav problem izvesti.
Stanje na tržištu koje nas dakle očekuje u ekonomiji je poznato kao duopol, tj. o cijenama se dogovaraju dvojica suparnika, a dvojici se sigurno nije problem dogovoriti. Pogotovo kada se radi o ovakvom dvojcu poput Rolanda Žuvanića i Ivice Mudrinića. Potonji bi da je početkom devedesetih postojao interes za razgovore o sukobu interesa vjerojatno bio u istoj situaciji u kojoj je danas nesretni Miomir Žužul, no tada su postojala preča pitanja i teme pa je Ivica prošao svoj managerski put iz politike u visoki busines bez ikakvih značajnijih prepreka. Dapače, Slobodna Dalmacija ovih je dana objavila kako Mudrinić kupuje komad priobalja za iznos (ako se ne varam) od preko milijun eura. Tolike su nagrade za one koji kradu od vlastitog naroda, građana, poreznih obveznika. Bez imalo stida i sa smješkom na licu.

- 17:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

KORUPCIJA, FIKSNI OPERATERI I SUKOB INTERESA

hrvatska pošta i telekomunikacije, tako se nekad zvala ta firma, izgrađena je radničkim rukama i radničkim plaćama tijekom samoupravnog socijalizma. Mnogi se sjećaju da su osamdesetih godina izdvajali cijele plaće za uvođenje telefona u svoj stan ili kuću. tada smo mislili kako je teško, i kako nas država puno košta, i kako će biti bolje kad prijeđemo na tržišnu ekonomiju.
Tuđmanova poslijeratna ekonomija osigurala je pojedincima standard u kojem će i njihovi praunuci uživati, a većinu stanovništva dovela krajem devedesetih gotovo na prosjački štap. Rupe u proračunima moralo se hitnim mjerama pokrpati, a tada u svijetu sve popularnije telekomunikacijske tvrtke počele su sve više dobivati na cijeni pa su se i domaći izdajnici odlučili na prodaju ovog nacionalnog bogatstva. Pod tajnovitim uvjetima, potpisana je prodaja telekomunikacijske tvrtke, razdvojena je od neprofitabilne pošte, dobila je monopolistički položaj (uništivši time bilo kakvu mogućnost spuštanja cijene telefoniranja) i cijenom od prodaje održala cijeli bolesni sustav i dalje na životu.
Koalicijska vlast od 2000.-te imala je legitimitet i potpunu podršku biračkog tijela za korjenite promjene u društvu, uvođenje reda u gospodarstvo i konačnu tranziciju (tzv. drugu tranziciju) iz starog urušenog sustava u novu tržišno orijentiranu ekonomiju. Član te vlasti, doprošlogodišnji ministar Pomorstva, prometa i veza Roland Žuvanić, ulazi pak ovih dana u projekt drugog fiksnog operatera za područje RH, i iako po hrvatskim zakonima (koje je usput donosila i pljačkaška HDZ-ova vlast) on vjerojatno nikad neće biti kriv, zdravom razumu je jasno da je ovaj čovjek u potpunom moralnom glibu, sukobu interesa i još jednom pljačkaškom pohodu na građane ove države. Čovjek koji je bio ministar u resoru koje pokriva telekomunikacije sada predstavlja privatne investiore koji ulažu u taj sektor, a znajući da se ovakvi veliki projekti planiraju više godina, taj čovjek je već kao ministar vjerojatno planirao privatni biznis i time direktno oštetio svakog od građana Hrvatske. Govoreći da iza svega stoji hrvatski kapital, a Slavonska banka koja mu daje bankovnu garanciju u potpunom je vlasništvu austrijske Hypo-Alpe-Adria banke, on pokušava podilaziti narodu koji je sklon ksenfobiji i više voli domaće ma makar ga i pljačkalo, nego strance koji dolaze čistih ruku u pravednu tržišnu bitku. Prisjećam se pritom nedavno odbijene Švedske tvrtke koja je konkurirala za mobilnu mrežu...
Čovjek koji na ministarskom mjestu prima ogromnu plaću hrvatskih poreznih obveznika, ima sve privilegije toga radnog mjesta, a koristi ga za kreiranje svoga budućeg poslovnog carstva. Što na sve kaže HRT-ov Dnevnik u petak 19. studenoga; niti riječi o sukobu interesa. Komentiraju Žuvanićev izbor kao dobar marketinški potez. Sukob interesa se niti ne spominje. On sve prezentira sa smješkom, jer, vjerojatno misli, ako je spašen Žužul koji upravo obnaša ministarsko mjesto, zašto bih se ja bojao. Napominje kako je od njegovog ministrovanja već proteklo punih godinu dana, a kao što sam gore već napomenuo, tko god se bavi poslom zna da se ovakove stvari ne planiraju godinu, već mnogo duže.
Akcija je jedino što će spriječiti ove ljude u pohodu na tuđe. sad smo definirali probleme, ne treba ići u podrobnije analize, mnogi se se u njima izgube. Spriječimo iste scenarije sa HEP-om, po svemu je on sad na redu, a cijena te firme je ogromna, mnogi će htjeti komad tog kolača. Akcijama spriječimo isto; na blogovima ima dovoljno ljudi koji umreženi mogu učiniti divovske korake na ovoj zapostavljenoj i uspavanoj sceni. sjebimo korumpiranu vlast. ako imamo ovakvu državu, možda bolje da je nemamo.

- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.11.2004., ponedjeljak

bruketa i žinić under fire

popularni aleksandar stanković ugostio je jučer dvojac Bruketu i Žinića. Kako je već dobro poznat po svom trendy novinarstvu u kojem je radi postizanja dinamike potrebno svakog sugovornika prekinuti u pola rečenice, tako me ni ove nedjelje nije iznenadio njegov napadački stav prema svojim gostima. Stanković ne samo da prekida sugovornika; on ne dopušta da ovaj, ma tko god to bio, kaže ono najvažnije. Njegovi gosti, a koji ga možda ne prate redovito svake Nedjelje u dva, često su zabezeknuti ovakvim sugovornikom.
No ovaj put preko puta nije imao političara niti javnog djelatnika financiranog iz našeg krvavo zarađenog proračuna, nego potpuno financijski nezavisne momke koji su valjda došli polemizirati problematiku hrvatskog dizajna, reklame, vizualnog identiteta i slično. Svaki novinar koji drži do struke pobrinuo bi se adekvatno pripremiti za razgovor, no naš Aleksandar u dva navrata i sam priznaje kako ne zna pročitati imena dvojice skandinavaca o kojima bi pričao (vjerojatno Kjell A. Nordstrom i Jonas Ridderstrale i njihov Karaoke kapitalizam), kao niti prezime francuza Beigbedera, autora 129,90 o kojeg se spomenuti uhvatio kao pijan plota namećući tezu kako su Bruketa i Žinić zapravo manipulatori potrošača, poput spomenutog francuza koji je to i sam priznao. Precizno i argumentirano Bruketa objašnjava o razlici između marketinga u razvijenom zasićenom pretežito zapadnom kapitalizmu, i onom što se događa na mladom hrvatskom tržištu. Objašnjava kako ni najbolja reklama neće prodati drek i kako se takve kampanje i proizvodi u tržišnoj ekonomiji vrlo brzo raskrinkaju, no Stankoviću to očito nije dovoljno i on tone sve dublje pokazujući apsolutno nepoznavanje osnovnih pomova tržišne ekonomije, marketinga, prodaje i svega onoga o čemu bi u svojoj emisiji tako rado vodio razgovor.
Stanković nadalje prikazuje dvojčevu reklamu za Music Club, iza koje (pa to mi svi znamo) stoji prodaja cigareta MC, no činjenica je da i Music Club kao takav postoji i da su spomenuti reklamu radili isključivo za Music Club s obzirom da je relamiranje cigareta u RH zabranjeno zakonom. Ako postoji povezanost između ove dvije suprotstavljene djelatnosti, o tome bi računa trebali voditi djelatnici državnog inspektorata, a nikako ne dizajneri. Sjetimo se svojedobne kampanje DJ Pelin na 186,2, koja je u istom stilu reklamirala Badelov pelinkovac. Pred kraj, student iz gledališta postavlja Bruketi i Žiniću zanimljivo pitanje; koriste li pri radu za postizanje kreativnosti kakve opojne droge ili alkohol, što Stankovića oduševi i poput nedozrelog djeteta spominje svoju mladost, vjerojatne eksperimente sa spomenutim opijatima i mišljenje svoje majke o svemu tome, što mene kao gledatelja ove emisije apsolutno ne zanima.
Generalno, gosti su se nekoliko puta tijekom emisije blijedo pogledavali nakon Stankovićevih pitanja, kulturno se smješkali jer su vjerojatno pristojno odgojeni, a drčni voditelj vjerojatno će i dalje biti nesvjestan svoje nekompetencije jer je i većina kadrovske strukture iznad njega takva (čast izuzecima) ali sve to plaća naša pretplata (opet čast izuzecima koji je ne plaćaju).


- 17:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.11.2004., srijeda

open - hrt

dražen lalić gotovo da je moj idol. u sinoćnjoj (utorak 02.11.) hloverkinoj emisiji Otvoreno glatko je sahranio svog nekdanjeg profesora Zdravka Tomca, žustro i argumentirano proturječio prisutnim parazitima iz hrvatskog sabora, a na vrhuncu inspiracije toliko angažirano branio GONG kojeg je nespretna Silvija Luks javivši se iz SAD-a usporedila sa Michaelom Mooreom. Luksova je naime opisala Moorovu akciju snimanja procedure američkih izbora uz pomoć 1200 dobrovoljaca sa svojim kamerama, te pokušala istu usporediti sa djelovanjem ili akcijama hrvatskog GONG-a. Usporedba je nakon Lalićevih argumenata vjerojatno i samoj Luksovoj izgledala smiješno, jer je shvatila da je Moore sve samo ne nepristran promatrač. Njegov prodemokratski i prokerijevski stav on uopće nije pokušao prikriti tijekom predizborne kampanje.
ne plačem za Kerryjem. imao sam sreće boraviti u SAD-u nekoliko mjeseci tijekom 1997., tj. za vrijeme mandata Billa Clintona i jedino što mogu reći nakon svega - spram ove dvojice bijednika on je tata-mata. ne čudi stoga što se autobiografija istog prodaje vjerojatno u većem broju komada nego što je Kerry upravo osvojio glasova, a bez obzira na sad već izvjestan gubitak izbora, osvojio ih je dosta...
- 22:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.11.2004., utorak

početak

molim vas neka me netko demantira, ali u ovoj državi aktivnosti anarhista, organizacija koje su srodne anarhističkim idejama, i pojedinaca srodnih ideja su minorne. imam osjećaj da na polju klasne ili kakve već borbe puno veću ulogu ima recimo udruga Potrošač koja je hrabro već mjesecima sučeljena parazitu HT-u danas T-Com-u. anarhisti su aktivni na internetu, čitaju jedni druge, komentiraju jedni druge i žive u virtualnom svijetu u kojem plaćaju impulse korporaciji.
nadalje HDZ se ponovno vratio na vlast. nisam gajio pretjerane iluzije ni u socijaliste koji su to, sad je svima jasno, samo po imenu, ali danas je situacija gorja nego u posljednjih nekoliko godina. pozdrav do uskoro.
- 12:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

  studeni, 2004 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Listopad 2014 (1)
Listopad 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Travanj 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (5)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (3)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (4)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (3)
Prosinac 2005 (9)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (5)
Rujan 2005 (4)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (1)
Lipanj 2005 (3)
Svibanj 2005 (6)
Travanj 2005 (5)
Ožujak 2005 (12)
Veljača 2005 (3)

Komentari On/Off

anarhijaweekly približava anarhiju realnom vremenu, političkom i ekonomskom okruženju u kojem se nalazimo. danas anarhisti u hrvatskoj nemaju rezultate. možda se trebaju prilagoditi vremenu...


osnovna korekcija za 2011.:
manje politike, više kulture i umjetnosti


pollitika


Anthony Bourdain:KUHAROVO PUTOVANJE
Inflacija kuhara/ica celebrityja već mi je prije nekoliko godina izazivala neugodne mučnine u čeonom režnju, a sve koji su se uhvatili za dasku na valu kuharske slave subjektivno sam duboko omalovažavao i podcijenjivao asketskim zelenim i nedozrelim mišljenjima i rezonima.
Promjenu iliti prosvijetljenje doživio sam ovoga ljeta na Hvaru, čitajući (a što preporučuje i najnoviji broj Playboja sa Aleksandrom Grdić na naslovnici) drugu knjigu proslavljenog Newyorškog kuhara Anthonyja Bourdaina "Cook's tour" ili u našem (Frakturinom) prijevodu - Kuharovo putovanje. Bourdain me privukao u knjižari kada sam letimičnim pročitavanjem nekolicine knjiga pokušao pazariti jeftino štivo za plažu, a kada sam nakon samo dva dana završio dvjestotinjak i nešto stranica, bio sam oduševljen ovim potpuno skuliranim, otvorenim i širokopogledno nastrojenim kuharom koji je svoju "potragu za savršenim jelom" iskoristio na najbolji mogući način pisajući vrhunski putopis niti malo sličan njegovim televizijskim uprizorenjima. Naime, čim sam pokušao kroz razgovore saznati jeli tko čuo za ovoga lika, shvatio sam da sam ja zapravo jedan od rijetikih koji nije (jer naravno ne brijem na kuharske emisije), a uglavnom su mi ljudi odgovarali da upravo prate njegov serijal na ovom ili onom programu kablovske televizije. Ne budi mi teško konzultirao sam youtube i odgledao nekolicinu emisija, a konkluzija je da je Bourdain ipak daleko bolji pisac nego celebrity i da su emisije negledljivo unakažene marketinško-dizajnersko-trendovskim elementima da mi se ponovno javila bol u već spomenutom čeonom režnju. Čak i sam Bourdain u nekoliko poglavlja kritički sagledava svoju filmsku ekipu koja ga prati i nevoljko opisuje kako ga prisiljavaju na ponavljanje već doživljenih emotivnih dionica njegovog puta, pa možemo zaključiti da je to onaj dio njegove ture koji zapravo odrađuje iz pragmatičnih razloga.
Zaključno, Kuharovo putovanje vrhunski je putopis kojega kuhinja zapravo prožima i dodaje začin na Bourdainovo gledanje i divljenje, a njegova iskrenost i kritičnost daje nesagledivu ljepotu poglavljima koja opisuju Vijetnam i Kambodžu, zemljama koje su daleko od onoga što nam nabrijana emisija bilo kakovoga tipa može prikazati svojim maštovitim montažama i digitalnim intervencijama.
knjigu je objavila Fraktura 2008. (trenutna cijena 139 kuna - na web-u 125,10)

Robert Perišić:NAŠ ČOVJEK NA TERENU
Neke mi knjige tako dobro sjednu da mi se plače od zadovoljstva. Radi se o tome da za čitanje imam vrlo malo vremena pa ga kradem od sna ili nekih fundamentalnijih aktivnosti što bi u slučaju da je knjiga nedajbože loša, znalo završavati mojim živčanim slomovima. Uglavnom, Robert Perišić postaje ovom knjigom moj omiljeni domicilni pisac (što Borivoja Radakovića spušta na drugo mjesto) i vraća mi pozitivan pogled na budućnost u širjem smislu. Perišić je, čini mi se, u pisanju potpuno iskren pun svijetlih i tamnih osobnih detalja, što čitatelju pruža nemjerljivo iskustvo iz druge ruke koje, upravo s toga što dolazi s domaćeg terena ima uvijek barem za nokat veću težinu nego bilo koja inozemna prozna “uspješnica”.
Ogoljena i iskrena proza i ljubavni je roman Krešimira Pintarića, no kod njega se u posljednjem (U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo) upravo ta iskrenost osjećaja dovodi pod veliki upitnik (barem je ja tako shvaćam) pa je sam odnos i čitanje o tom vjerojatno neiskrenom odnosu mučno i dosadno. Perišić je tu čist poput malog djeteta. Možda su mu čakre pročišćene lakim drogama ili alkoholom, no ako je rezultat pozitivan, što bi amerikanci rekli u tom slučaju – cilj opravdava sredstvo. Perišić se kontinuirano šali na vlastiti račun ali ne podilazi jeftinim forama; u potrebnoj mjeri dotiče se i ostalih, čisto poradi ravnoteže, a radnja klizi poput unaprijed razrađenog scenarija za neholivudski filmski hit.
Priča je vrlo suvremena (da ne ulazim u detalje), dakle, odmak je to od Ante Tomića i različitih muškaraca bez brkova – njih Perišić drži na pristojnoj udaljenosti (od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara), pa će se vjerojatno svidjeti mladoj generaciji. Ostalo prepuštam budućim čitateljima...(knjigu objavio Profil 2007. - u Megastoreu istog je trenutno na 10%-tnom sniženju). Srdačan pozdrav!

Malnar/Bebek: U potrazi za Staklenim gradom
Već sama karizma autora garantira ponekad da ćete knjigu koju planirate pročitati teško uskladiti sa svakodnevnim ritmom događanja koji vas neminovno očekuje ako živite koliko toliko racionalan život današnjice. Ipak, ako se već, kao što sam sam nedavno napravio, odlučite za čitanje knjige, morate se pripremiti na njezin kontemplativno usporavajući utjecaj prema svemu onom što u životu trenutno obavljate, bilo da se radi o rutinskim odlascima na posao, obiteljskim obvezama ili poduzetničkim inicijativama.
Željko Malnar definitivno nije novo lice niti ikakva nepoznanica (uvjetno rečeno), dok je za doktora Bornu Bebeka, redovitog profesora Ekonomskog faklteta u Zagrebu ipak čuo jedan uži krug ljudi i daleko je od medijske prepoznatljivosti prvospomenutoga autora. Knjiga koju su napisali nije nova, objavljena je prvi puta još sredinom osamdesetih, a prošlogodišnje Profilovo izdanje prilika je da se mnogi prisjete, a mnogi po prvi puta osjete, kakvo su epsko putovanje (čak ne moram niti reći ono – za ono doba) poduzela dva hrvatska entuzijasta, pustolova, istraživača i filozofa. Iako na našim prostorima još od braće Seljan ne nedostaje svjetskih putnika, istraživača, osvajača svjetskih vrhova i pustolova raznih kalibara, ipak je putovanje opisano u U potrazi za staklenim gradom donijelo inovaciju u samom smislu što se putovanje odvija paralelno – u fizičkoj i duhovnoj traci imaginarne (ili ne) autoceste.

Malnar i Bebek krenuli su dakle starim Land roverom iz Zagreba prema Beogradu, nastavili prema Makedoniji, Grčkoj, Turskoj (podzemni gradovi Kapadokije) i dalje do prijateljskog Irana gdje su auto ukrcali na brod i nastavili jedriti prema Indoneziji. Nakon obilaska Bornea i Solomonskih otoka, proživljavanja (i preživljavanja) rituala silaženja plemenskih starješina u podzemni svijet, te konzumiranja svega što bi u današnjoj Hrvatskoj donijelo barem 5 godina zatvora, napustili su otočne države i brodom krenuli, čini mi se prvo na Tajlandski poluotok, a zatim dobar komad željeznicom preko Indije, Afganistana i Pakistana kako bi se najoptimalnijim putem približili Himalaji i pokušali pronaći bilo kakav trag mitskoga Staklenog grada. Susreti koje su na putu ostvarili vjerojatno su vrijedni zasebne knjige; neka od mjesta koja su obilazili također bi mogla napuniti zasebnu knjigu ili televizijsku emisiju, a iskustvo koje se ovakovim načinom putovanja stječe, vjerojatno se ne može usporediti niti sa kakovim teorijskim znanstvenim naprezanjem.

Strahovi, sumnje, pitanja, dvojbe, čuđenja i racionaliziranja koja su na svom putu proživjeli i preživjeli ova dvojica naših sunarodnjaka, vrijedan su dokument kojega nikako nije naodmet imati u memoriji. Ako ništa drugo, vrhunska su recentna osnovica za slične poduhvate koje možemo promatrati posljednjih nekoliko godina, ali svakako su odlično štivo i za one koji samo žele štivo sa mirisom avanture, egzotike, nepreglednim nizom cesta, pomorskih ruta i željezničkih postaja središnje Indije.


boris veličan: MENI JE SVAKI DAN NEDJELJA
Kao jedan od načina zaobilaženja frustracija proizvedenih postojanjem države i njezinih institucija preporučio bih životnu filozofiju mladog Borisa Veličana. Kako subjektivno uvijek uživam u proizvodima koji odudaraju od svakodnevice i jednoličnosti, tako i ovu njegovu knjigu trenutno smatram najboljim komadom pisane riječi protekle godine. Međutim, kako je riječ o putopisu, ipak se djelomično ograđujem od definicije književnosti, a njegovo zapisano putovanje pješice od Petrograda do Pariza moglo bi se prije smatrati idejom (da ne koristim trendovsku poštapalicu – projekt). Veličan naime, inspiriran putovanjima poznatih hrvatskih pustolova (da, ima ih još osim Ante Gotovine), braćom Seljan, koji su početkom 20. stoljeća proputovali dobar dio planete, odlučuje slijediti dio njihove europske trase i tako kreće na putovanje dugo preko 2,5 tisuće kilometara, s ruksakom na leđima, neizvjesnošću pred sobom i ženom u Zagrebu. Putopis je poseban jer zaobilazi tradicionalne točke modernih površno-turističko-vodičkih ekspedicija i «aranžmana», a njegove rute često su prepletene stanovima (ne stavovima, baš stanovima) najrazličitijih ljudi, fizičkim sukobima, mafijaškim susretima, socijalnim elementima (posebno na početku putovanja), te obveznim vremensko-klimatskim elementima poput promočenog šatora i mokre vreće za spavanje. Veličan pragmatično donosi svom izdavaču (Algoritam) tekst u kojem namjerno ostavlja opise svojih masturbiranja pod šatorom, pijančevanja, uličnih tučnjava i ilegalnih prelazaka granice, znajući kako je jedino otvorenost i ogoljenost način da ga spomenuti izdavač uspješno lansira u sferu financijske isplativosti izdanja. Knjiga je bogata fotografijama ljudi i mjesta, pa je dokumentaristička zadaća upotpunjena. Veličan ne obilazi muzeje, galerije i općenito – mjesta koja obilaze svi drugi. On je često na rubovima (u fizičkom i socijalnom smislu) gradova i njihovih stanovnika, pa je ovo svakako prilog cjelovitom pogledu na ovaj dio kontinenta.
Super je Blogomobil, no nekakav generacijski odmak mora postojati. Veličan je dakle, bliže Kerouacu, nego Kemalu, i bliže 20-30-togodišnjaku nego 50-60-togodišnjaku. Bliže je i anarhiji nego državi, alternativnom pogledu na život, a opet održivom i uspješnom u mnogočemu. Tko se ne slaže, Lana Biondić i Uršula Tolj u svakoj su boljoj knjižari...
algoritam, 2005.



željko malnar: FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE
Filozofija Republike Peščenice Željka Malnara, knjiga objavljena prošle godine, jedan je od najboljih primjera kako anarhističke ideje mogu u realnom vremenu egzistirati, ne samo na papiru - kako se to nažalost vrlo često jedino događa, već u okruženju postojeće "države", a da pri tome nikome od organa prisile formalne "države" ne pada na pamet promatrati istu u kontekstu bilo kakove opasnosti za postojeći poredak. Ne bi knjiga sama po sebi imala bilo kakav utjecaj, no ona je samo preslik realnosti koju je poznati autor stvarao posljednjih deset ili petnaest godina, podilazeći sistemu upravo toliko da bi ga minutu kasnije mogao ismijavati i svoditi na razinu lakrdije, što on u velikom dijelu svoje egzistencije zapravo i jest. Real-anarhizam, po uzoru na real-socijalizam koji sam spomenuo u definiciji bloga, prvi sam put u potpunosti prepoznao u ovom uratku. Smatrati Malnarov egzibicionistički pristup televiziji i medijima marketinškim trikom ili osvajanjem slobodne "tržišne niše" potpuno je besmisleno kada se čita ovaj, čas redak ozbiljne filozofske refleksije, čas redak prizemljenja s osvrtom na tekuće aktivnosti Ševe, Anđe ili Cezara. Tek uviđanje stvarnog autorovog poznavanja teorije filozofije, aktualnih aktera domaće političke stvarnosti posljednjih desetljeća i poznavanja mnogih geografskih specifičnosti zemalja u okruženju (pa i šire), privlači i fokusira čitatelja uvlačeći ga u preispitivanje sustava, države, moralnih normi, demokracije i kompletnog okruženja razine države. Autorovu kompetentnost pojačava pogovor iz pera Jure Zovka, doktora filozofije sa Hrvatskih studija, jednog od najvećih poznavatelja grčke klasične filozofije na ovim prostorima. "Moje je neznanje izvor moga znanja, a time i izvor moje radosti" kaže Malnar. Sokratovsko tzv. ironijsko neznanje koristi kako bi razotkrio sofističku hohštaplersku napuhanost tijekom intervjua sa brojnim napuhanim i umišljenim ministrima, oporbenim političarima, tajkunima, razvikanim pop-zvijezdama...
birotisak, zagreb, 2004.




frederic beigbeder: WINDOWS ON THE WORLD
nakon markentiško subverzivnog prvijenca 129,90, u kojem autor dolazi iz glavnog živca, tj. iz same elite francuske marketinške djelatnosti, stigao nam je i drugi uradak, koji možda za ovaj blog nema toliko značenje kao što bi imao 129,90, ali elemenata naprednih ideja ima i ovdje. osnovna priča pokušaj je da se popuni medijska praznina oko događaja u američkim twin towersima tijekom 11.09., a gdje je izbjegnuto davanje ljudskosti cijelom događaju i gdje su cenzurirani mediji izvještavali o golim činjenicama u brojci i slovu.
prolazeći kroz konkretnu priču autora koji sa svojim sinovima osobno proživljava teroristički napad, knjiga nam dočarava moguće scenarije koji su se odvijali u tornjevima. europi koja ne pokazuje veliko razumijevanje današnje amerike (pogotovo ne američke politike), možda je dobro pročitati knjigu koja nastoji približiti psihološki doživljaj koji su amerikanci imali prilike konzumirati u konkretnom trenutku i mjesecima nakon njega. beigbeder zapravo (zaboravio sam zapravo u kojoj od dvije posljednje knjige) i sam objašnjava kako je rastući europski antagonizam prema amerikancima u njemu razvio potrebu suosjećanja sa amerikancima i navodi sve za njega pozitivne društvene i kulturne vrijednosti nastale u SAD-u tijekom 20. stoljeća (bob dylan, jack kerouac...). osobna konačna presuda nadovezuje se na prvu rečenicu mog teksta, a to je kako je 129,90 bolja knjiga i preporučujem onima koje zanimaju windows on the world, neka prije nje pročitaju prvijenac.





UDARAC DRITO


zašto djeca gladuju
zašto ljudi umiru
kome treba nacija
sistem, demokracija

udarac drito
vraćamo mi


ti što kroje pravdu
svi lažu i kradu
misle samo na sebe
a narod ko jebe

žrtve u sistemu
kamo god da krenu
palica policije
zadaje im udarce

fotelje se množe
od narodne kože
živjet ćemo ti i ja
kad pobijedi anarhija

ANTITUDE